Poražena, ponižena i gubitnička srpska vojska u Velikom ratu završila je u karanteni na otoku Krfu kao zaražena marva
Srbi 1918. nisu uspjeli trajno okupirati albansku obalu Jadrana, ali su uspjeli od Crne Gore 1918. godine napraviti srpsku koloniju
Koga je sve Svetosavska crkva izvela iz Beogradskog pašaluka, vidjelo se iz prethodnoga teksta, a i zašto je tako urađeno. Ako bi se ista populacija ikad vratila u Serbiju, pa bili to i daleki potomci onih izbjeglica, vremenom etnički i duhovno posrbljeni, to bi po mjerilima SPC i njenih glavara bilo presipanje iz šupljeg u prazno, jer funkcija one izbjegličke mase, koja je odvedena u Vojvodinu je da trajno naseli i srbizira nove teritorije u ravnici. Teorija srpskih “seoba” je šema po kojoj, uz bezbroj pokusa i raznih kombinacija u organizaciji SPC, u nekoj od nevjerojatnih bolesnih zamsili SPC može osvanuti i ovakav bizarni scenarij: Albance ili Šćiptare, treba iseliti u Tursku, Crnogorce u Vojvodinu, stanovnike Vojvodine u Makedoniju, zatim Makedonce u Liku, a Ličane u istočnu Serbiju ( Vlašku ), Vlahe u Bosnu, Bošnjake na Kosovo i tako redom, a da svi raseljeni redom postanu djelovanjem i aktivnom i upornom promidžbom SPC pravovjerni i etnički i politički “Serbi.”
Međutim, postoje i primjeri neuspjelih srpskih “seoba,” kao ona iz Prvoga svjetskog rata, kada je “serbska” vojska na čelu sa popovima SPC krenula “slučajno” prema albanskom dijelu jadranske obale s nakanom da naseli i oslobodi imaginarno Serbsko more. Kasnije, kada bi srpska vojna agresija bila završena, po provjerenim načelima krivotvorenja povijesnih činjenica , dokazivali bi Srbi kako su to oduvijek bili povijesni srpski teritoriji. I pojeo bi vuk magarca. Planove im je u Velikome ratu pokvario ulazak Bugarske u rat protiv Serbije, tako da su popovi i generali “serbske vojske” produžili pohod u pravcu tajnoga pokrovitelja Serbije, a to je Helada, znana nam dobro i pod imenom Grčka. Međutim, Grcima nije odgovarala promjena planova u svezi kretanja serbske vojske. Odjednom, umjesto osvajača albanske obale, koja je tada bila u sklopu Turske, ta se vojska pojavila kao gubitnička u samoj Heladi, alijas Grčkoj. Riješenje je munjevito pronađeno i kompletna vojska prijateljske Serbije, našla se u strogoj karanteni kao zaražena marva na otoku Krfu. Mnogi su vojnici, pripadnici gotovo svih nacija balkanskih naroda, ostavili kosti u “plavoj grobnici” na otoku Vido pored Krfa. Ipak je ta vojska na kraju Prvoga svjetskog rata, koncem 1918. godine iskorištena za okupaciju Crne Gore po planu Nikole Pašića, a jezgra te okupacijske srpske vojske začeta je upravo na Krfu u krugu izbjegličke serbske vlade. Tako je Crna Gora ostala okupirana od 1918. do 1945. godine. Najnovija srpska “seoba” s ciljem posrbljavanja stanovništva je započela krajem osamdesetih godina dvadesetoga vijeka “mitinzima istine” u organizaciji SPC, koji su održani na Kosovu, u Vojvodini, Crnoj Gori, Bosni, a njihovo spriječavanje održavanja u Sloveniji, bio je Srbima povod za rat protiv Slovenije, pa zatim protiv Hrvatske, onda Bosne i u nedogled u potrazi za novim žrtvama srpske vojne agresije. Uglavnom, šema srpskih “seoba” za sada funkcionira i djelovat će i nadalje zahvaljujući Heladi ( Grčkoj ), Rumunjskoj i Rusiji, koje bezobzirno krše odluke Ujedinjenih naroda o embargu na uvoz strateških sirovina i proizvoda u Serbiju.
Najznačajniji nastavljači velikoserbskih ekspanzionističkih ideja poslije Rastka Nemanjića ( Svetog Save ) bili su srpski patrijarh Arsenije III Čarnojević, ministar vanjskih poslova Srbije u doba kneza Mihaila Obrenovića, osobno Ilija Garašanin, zatim tvorac serbskoga jezika Vuk Karadžić, te ministar vanjskih poslova u nekoliko serbskih vlada Nikola Pašić, onda nositelj Hitlerovoga željeznoga križa srpski znameniti najviši crkveni velikodostojnik Nikolaj Velimirović i mnogi drugi. U novije vrijeme istaknuto mejsto u promicanju velikosrpstva imaju neslužbeni glasnogovornik Svetosavske crkve Irinej Bulović, možebitno njezin kandidat za budućega patrijarha, a bilo bi nepravedno na tu listu ne dodati još i imena još nekoliko istaknutih velikosrba, kao što su književni ideolog suvremenoga velikosrpstva i autor projekta Novi Bizant u liku gospodina Milorada Pavića, dakako uz lažnoga oca srpske nacije i kralja svih srpskih suvremenih laži Dobrice Ćosića, kao i profašistički angažiranoga slikara Milića Stankovića, poznatijega kao Milića od Mačve. Provedba projekta SPC, nazvanog “Novi Bizant” kako mu je kumovao pisac Milorad Pavić, tek će zaliti krvlju i suzama Evropu, a bogami i čitav svijet, ako međunarodna zajednica pravodobno ne spriječi njegovu provedbu.
Tako je ratnih devedesetih godina u Beogradu mislio, govorio i pisao crnogorski intelektualac i ekonomist po zvanju Mijomir – Miro Radulović. U ranu jesen 1997. godine poginuo je u Beogradu u 48. godini života u prometnoj nesreći pod nerazjašnjenim i čudnim okolnostima. Srbi su se možda ponadali da su vječnim ušutkivanjem glasa čovjeka za sva vremena ubili i istinu koju im je na sažet i jezgrovit način prenio u svojoj knjizi “Povijesnica balkanskijeh naroda i u neviđelicu etničkijeh korijena Serva, ” tiskanoj na Cetinju. No, čovjekovo životno djelo ostaje trajno zapisano, a sadržinski njegovi spisi o povijesnom presjeku zlokobnoga djelovanja SPC aktualni su i danas i utoliko više Radulović kao autor ostavlja nam povijesni poučak kako se vremena možda i mijenjaju, ali ekspanzionističke i velikosrpske aktivnosti SPC ostaju i u današnjem vremenu na istoj razini kao i u vrijeme kad je publicistički radio i stvarao Mijomir – Miro Radulović.
HOP
