Josip Mikoczy pionir hrvatske etnogeneze i njegovi sljedbenici
Profesor Josip Mikoszy bio je prvi profesionalni povjesničar u Hrvatskoj i pionir hrvatske proto – povijesti, proučavajući njihove praslavenske pretke sarmatic – iranskog podrijetla. Njegov glavni sljedbenik je profesor doktor Stjepan Krizin Sakač. Glavna zasluga za ponovnu razradu staroiranskih veza u podrijetlu Hrvata, po prvi puta od 18. stoljeća na znanstvenom temelju historiografije pripada našem prvom sveučilišnom povjesniku, profesoru doktoru Josipu Mikoci – Blumental, koji je na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu započeo kod nas sustavna proučavanja ranohrvatske povijesti. Josip Mikoci se rodio u Zagrebu u veljači 1734. godine gdje je završio isusovačku gimnaziju. Od 1762. godine je profesor na sveučilištu u Trnavi, a od 1773. je na zagrebačkoj gimnaziji profesor retorike i grčkog jezika. Od 1792. je bibliotekar Pravnog fakulteta u Zagrebu, a od 1793. – 1797. radi na historiografiji. Umro je u Zagrebu 22. ožujka 1800. godine.
Od desetak njegovih povijesnih djela većinom na latinskom, u to doba europskom znanstvenom jeziku, glavna su mu izdanja posmrtno objavljena: ” Josephi Mikocsi otiorum Croatiae liber unus” 1806. kao prva historiografska rasprava u nas, pa “Banorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae ad seculum XIV perducta series 1792” ( Niz hrvatskih banova od 14. stoljeća do godine 1792. ) u kojoj daje sustavni popis i redoslijed hrvatskih banova, kao nosilaca hrvatske vlasti i političke autonomije kroz pet stoljeća ( Kukuljević 1872. ). Ostale njegove znanstvene rasprave su ostale neobjavljene kao rukopisi u akademijinom Arhivu JAZU, na primjer “Lexicon historicum et topographicum” ( Povijesno – mjestopisni leksikon ), pa “Geographica descriptio Croatiae et Slaviniae” ( Zemljopisni pregled Hrvatske i Slavonije ) i druge slične. Jedno od najvažnijih njegovih djela je prva u Hrvatskoj etnogenetska rasprava: “Hrvati rodom Slaveni potekli od Sarmata potomaka Medijaca ( došli u Dalmaciju oko 630. s dopuštenjem cara Heraklija i oteli ju od Avara )”, koja je kao doktorska disertacija obranjena na Kraljevskoj Akademiji u Zagrebu godine 1797.
Prema tomu, profesor doktor Josip Mikoci se mora smatrati znanstvenim začetnikom hrvatske prapovijesti i današnje iranske reorije o antičkom predslavenskom podrijetlu ranih Hrvata iz jugozapadne Azije, a s time je on i utemeljitelj iranistike u Hrvatskoj. Kasnije, u 20. stoljeću u doba srboslavenske diktature u Jugoslaviji, ovaj je tekst njegove teze da su Hrvati došli na današnje hrvatske prostore putem od Medije preko Ukrajine, nestao iz Arhiva JAZU u Zagrebu, gdje su ga jamačno uklonili i uništili fanatični jugoslavisti, da na taj primitivan način zatru ranije etničke korijene Hrvata, slično kako je potom uklonjena iz jugoslavenske javnosti većina drugih dokumenata o našoj predslavenskoj povijesti i antičkom podrijetlu.
Ova pionirska proučavanja ranohrvatske prapovijesti i našeg iskona nakon profesora doktora Mikocija je u 19. i 20. stoljeću potvrdio i proširio cijeli niz europskih znanstvenika iz raznih struka: historiografije, arheologije, lingvostike, etnografije, antropologije, povijesti umjetnosti… tada na primjer podržavaju iransko podrijetlo Hrvata u povijesnoj etimologiji doktor Pogodin, profesor Sobolewski, doktor Vasmer, profesor Ramovš, doktor Jireček, profesor Hauptmann, profesor Pilar, doktor Mandić, Grubišić i kasnije u SAD profesor Jakobs i profesor Dvornik. Također, na istim stajalištima su i i povjesničari umjetnosti profesor doktor Strzygowsky, profesor Jelič, profesor De Villar, doktor Vinski, zatim istraživači predkršćanske vjere srednjovjekovnih Hrvata kao profesor Peisker i doktor Šufflay, pa antropolog doktor Županič, etnolozi koji proučavaju hrvatski folklor i mitologiju kao doktor Gušić i mnogi drugi noviji istraživači iz raznih struka, koji su još i danas djelatni u tim proučavanjima.
Na iranskom podrijetlu Hrvata zatim je od svih najviše profesionalno radio profesor doktor Stjepan Krizin sakač ( 1890 – 1973 ), rektor Orijentalnog instituta u Rimu, koji je o tomu napisao 18 rasprava, pa je prvi sva ta pojedinačna istraživanja iz raznih struka povezao u suvislu zajendičku cjelinu, kao višedisciplinarnu teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata. Glavni dokazni dokumenti predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata iz indoiranske etnoskupine jesu nalazi dvije ploč s grčkim natpisima starohrvatskih imena ” Archon Horoathos” ( gradonačelnik Hrvat ) i “Synodos Horouathon” ( Hrvatski sabor ) iz luke Tanais na Azovskom moru oko godine 200. po Kristu ( Latyšev 1890. ), pa ranija ploča Darija I na stijeni Bagistana iz 6. stoljeća prije Krista s navodom vazalnog naroda Harauvati ( Koenig 1934. ) i desetak drugih carskih zapisa o narodu sličnom Hrvatima od staroperzijskih Ahemenida, te još raniji klinopis o pranarodu Aryanskih Haravata ” Hurrwuhe” mitoarijskih Maryanna godine 1375. prije Krista itd.
Dragan Ilić
HOP
