Ni dan poslije srpskoga nogometnog Vaterloa ne stišava se bura u Srbiji. Ne mogu Srbi nikad priznati niti jedan nogometni poraz, jer ionako nogomet doživljavaju jedino doslovno prevedenom izrekom Clauzevitza kako je rat produžetak diplomacije drugim sredstvima. Tako i Srbi poimaju nogometnu igru kao megdan s neprijateljem na bojnom polju. I svaku bitnu tekmu prije i poslije odigravanja i neovisno o ishodu shvaćaju isključivo kao borbu na život i smrt sa zakletim, ljutim i ogorčenim neprijateljem, a ne sportskim rivalom. Taj nakaradni pristup nogometu i općenito sportu često im se vraća kao bumerang u značajnim sportskim dvobojima i uvijek ih psihološki sputava postići iole zapaženije rezultate na međunarodnim natjecanjima. U srazu sa Švicarcima u sat i pol nogometne bitke Srbi su bili za klasu slabiji suparnik i trebali su prema prikazanoj igri i prilikama izgubiti katastrofalnim rezultatom. Švicarci su trijumf ovjerili zgoditkom u posljednjom minuti igre, što je Srbima dodatno poslužilo posložiti uobičajene teorije nogometne i svjetske zavjere protiv nebeskog naroda.
Okomili su se u nekontriliranom izljevu bijesa i strasti na njemačkoga suca Felixa Brycha, jer su umislili da ih je Bavarac namjerno, pakosno i sračunato oštetio uskrativši ih za samo njima znani kazneni udarac pri neodulečnom rezultatu polovicom drugog poluvremena. I sad se tuže izravno organizaciji FIFA, tvrdeći kako su siroti diskriminirani i omraženi od strane svjetske sudačke organizacije. Nitko na svijetu ne može shvatiti te suhe genijalce iz šumadijske države, a nerijetko niti oni sami ne razumiju sami sebe, pa i ne čuju kakve gluposti i ludosti javno izgovaraju. Neki od čelnika srbijanskoga nogometnog saveza što su se u povodu toga očitovali dijeljenjem prodika i lekcija o časti, ponosu i dostojanstvu ostatka svijeta spram neshvaćenih srpskih pseudomoralista, zadnji bi trebali bilo kome soliti pamet i prodavati maglu o poštenju i ljudskosti. To se ponajprije odnosi na Savu Miloševića, tijekom srpske agresije u Bosni i Hercegovini velikom pristaši ubojice i koljača tipa Karadžića i Mladića,a kasnije nakon 2000. godine i umjetnog sprksoga političkog zaokreta za farbanje političkih naivaca na Zapadu, lažnom srpskom demokrati i četniku u fraku i rukavicama, te eks nogometnom huliganu sa Zvezdinog sjevera Jovanu Šurbatoviću, sad na mjestu tajnika Nogometnog Saveza Srbije. Kad dvojica ljudi s takvim pedigreom javno istupaju i drugima propovijedaju o srpskome nogometu, po njima nastalom i opstalom bezgroješnim nogometnim začećem svih stoljetnih srpskih prevara i podvala još u doba nogometa bivše Jugoslavije, onda svakom upućenom čovjeku zastane dah od uzbuđenja i sjeti se usklika slavnoga komentatora Mladena Delića: “Ma ljudi moji, je li to moguće?”
No, kod Srba ništa nije za iznenađenje i čuđenje, čak ni kad tragikomični izbornik Mladen Krstajić sazove tiskovnu konferenciju na kojoj je osuo rafalnu paljbu po sucu Felixu Brychu iz Njemačke, kojem je on samoinicijativno već izrekao i međunarodnu presudu, ni manje, ni više, nego po želji i zamisli Krstajića pred sudom za ratne zločine u Haagu!? Eto, crnogorski Srbin Mladen Krstajić, rođen i odrastao u srcu Bosne u Zenici, sad se uživio i u ulogu haškoga tužitelja i suca i za tili čas presudio zločestom Nijemcu, koji po srpskome vjerovanju kao predstavnika naroda vječnoga neprijatelja svega srpskog, svakako izlazi u sudačkoj odori na nogometni travnjak s jedinom nakanom da pod svaku cijenu onemogući te srpske nogometne izvanzemaljce da pobijede i zadive cijeli svijet. Inače, haški je sud za Mladena Krstajića, javno deklairanog političkog fana teškoga ratnog i poratnog zločinca Aleksandra Vučića, kako je usput dometnuo na vlastittoj presici, pojam nepravde prema Srbima, ali za promjenu, u njegovoj viziji može biti i dobar i koristan ako e reaktivira makar na tren da bi osudio njemačkoga nogometnog suca za sportski genocid nad sprskom nejači iliti neku vrstu “sporticida?”
Tko ne zna Srbalje, skupo bi ih platio, a oni što su ih imali prigode nevoljno izbliza upoznati malo bolje, objasnili su im dvopotezno sve na nogometnom terenu. Simbolike radi, presudili su srpskim nogometnim megalomanima Albanci u redovima švicarske nogometne vrste Džaka i Šaćiri. Driblinzima i golovima su samo na nogometnom terenu “terorizirali” srpsku obranu, osvetili im se i posvetili na sportski način za sve patnje i stradavanja što su njihovi sunarodnjaci i njihove uže obitelji doživjeli od Srba svojedobno u srpskim zatvorima na Kosovu kad su njih dvojica još bili maloljetna djeca. Tako Srbima ne ostaje ništa drugo nego u znak prosvjeda organizirano bojkotirati kupnju švicarskih čokolada i sireva, jer samo tako mogu uzvratiti Švicarcima za bolni poraz u nogometu. Vjerojatno se Švicarci nikad neće oporaviti od srpskoga bojkota čokolada Nestle ili čuvenih švicarskih sireva i satova. Još ako im u zadnjem kolu presjedne i dupla brazilska kava, onda ne treba dvojiti kako Neymar nikad neće dobiti od Srba već obećani isklesani kip u njegovu čast u beogradskom gradskom kvartu Neimar. I ako baš Neymar Srbe definitivno pošalje doma, onda mu sukladno srpskome shvaćanju nogometa i politike kao vožnje paralel slaloma, ne gine i vječna zabrana stupanja na tlo Srbije. Ne paše Srbima ni ritam brazilske igre samba, te se i nadalje ponašaju i u nogometu kao da ih je ugrizla opasna i opaka crna mamba.
Iz Beograda nakon hrvatske pobjede nad Argentinom
Treba samo vidjeti lica kamenih srpskih svatova. Kao u onom klasično bestijalnom srpskom filmu “Balkan express” kad glumica Tanja Bošković zapjeva refren pjesme: Igrajmo posljednji tango, taj tango smrti…” E, tako su i argentinski gaučosi od frenda pokunjene i posramljene posrbice Emira Kusturice, a mislimo na Diega Maradonu, zaigrali svoj posljednji tango smrti protiv vatrene konjice nepobjedivih hrvatskih ratnika i junaka. Bio je to žestoki indijanski ples i poigravanje Vatrenih s nemoćnim i do očaja bespomoćnosti dovedenog suparnika, onako u tri čina. Kao tri vatrena poljupca nogometne smrti nabijeđenim argentinskim zvjezdicama. I nakon takvoga tamburanja Messija i njegovih companerosa, ne ostaje ništa drugo nego Kusturici i Maradoni pozvati u društvo i Messija, kad budu Srbi pokušali podvaliti još poneki filmski mućak svjetskoj kinematografiji.
A nije da im poslovično bujna i kvarna mašta ne radi svašta. Sad bi i Messi mogao odigrati sa nenadanim srpskim obožavateljima u liku kojekavih gedžovana iz moravskog rukavca u ritmu užičkoga kola i uz strofu: “Tresi Messi, tresi Messi, tresi Messi…” Baš su ga vatreni spržili i otresli kao slinu iz nosa. Nije Srbima pravo što je na Mondijalu najbolje ono što je obojeno crveno, bijelo i plavo. Ne paše to ni malo probirljivom ukusu masnog, znojavog i neokupanog smrdljivka Dragana J. Vučićevića. Najpoznatiji Vučićev novinarski debilko u Srbiji, glavom i bradom urednik Informera Vučko zvani Gorilko sad truća kao i listom ostala novinarska srbadija, što bi to Hrvati trebali pjevati kad slave i nedorasle rivale na terenu oplave kao pačiće male! Je li to gedžanski antisluhist Vučićević Prdiguz alijas Smrdiguz postao preko noći i glazbeni urednik? Nismo znali da dvopadežni turbofolk prostaci i primitivci iz moravskoga čobanluka slušaju i glazbu, pa će još divljak Vučićević komentirati zašto Hrvati slave uz prekrasne i domoljubne akorde pobjedničkih pjesama Thompsona. Vučićeviću, samo ti gudi uz Ruse i gusle i ne izuvaj često opanke, ako u blizini ima ljudi što nemaju uza se gas masku. Uh, još da te optuže i za ubojstvo s predumišljajem ispuštanjem prirodnih otrova? Hoće to kad moravski gedža ne zna što znači pojam osobne higijene. A ni s mentalnom higijenom nije baš na pertu. Na persi je samo s arsenalom, ne onim nogometnim londonskim, nego arsenalom srbijanske zavisti i ljubomore spram pothvata hrvatskih nogometaša. Nogomet je u biti kao i umjetnost. Svi ga vole i svi bi ga htjeli igrati, ali je nogometni dar privilegija malobrojnih i odabranih, onih što kao u refrenu jedne poznate pjesme iz Domovinskog rata imaju gene kamene. Kako to da shvati i prihvati Vučićević, potomak naroda svinjarskih trgovaca, kad nesretnik misli jamačno kako ona nogometna lopta skakuće jer je vjerojatno žabac iz Muppet show programa uskočio u nju i nikako da izađe.
Čudne se misli zato gedžanskom Moravcu Vučićeviću u glavi roje, a srbijanskome čobanu nisu baš sve ovce na broju kad je i svoga zemljaka, inače posrbljenoga Crnogorca rođenog u Ivanjici kraj Morave, komentatora RTS-a Miloša Krivokapića proglasio izgleda Crvenim Hrvatom. Jer, kad se čovjek veseli u prijenosu tekme Hrvatska – Argentina zgodicima budućega prvaka svijeta Hrvatske, onda mora biti da je crnogorski Srbin Miloš Krivokapić zasigurno neki pritajeni Crveni Hrvat aka Dukljanin ubačen kao mangup na RTS.
Što bi rekla jedna srpska poslovica: “Dva loša ubiše Miloša…” Ali, za odstrel Krivokapića Miloša s RTS-a dostatan će biti sigurno i medijski jatagan Dragan J. Vučićevića. Tako su jednom s RTS-a najuruli i Nebojšu Viškovića kad je na EP 2008. otvoreno navijao za Hrvatsku protiv Poljske, a sad je, eto, Vučićev prorok u gedžanskoj čobaniji Vučićević otkrio još jednoga prikrivenoga kroatofila na RTS-u. Predmnijevamo kako ga je Vučićević, sukladno Viškovićevoj epizodi iz 2008. već poslao na biro za nezaposlene. Samo, s Novakom Đokovićem će ići malo teže. Iznenada je javno poručio na svome twitteru i instagramu kako je svim srcem bio uz Hrvatsku, te ostaje zagonetkom i uzbudljivim rebusom kako li će taj Đokovićev veleobrat Srbi shvatiti i prihvatiti. I Đokoviću je napokon postalo jasno da djecu ne donose rode, već i teniske šampione rađaju Hrvatice majke, a mama mu je Hrvatica iz Vinkovaca. Znamo i sjećamo se kako srpski Nole nacionale nije uvijek ovako razmišljao, tim prije će njegovi srpski obožavatelji biti još više “iznenadjeni i uvredjeni”, baš kao u filmskoj komediji u liku Srećka Šojića, dvopadežnoga Srbijanca “iz Pirot uz bulgarska granica”, a u uvjerljivoj glumačkoj izvedbi Milana Gutovića. Zemaljski dani teku. Hrvatska je napravila drugi u nizu jednakih sedam koraka od sedam milja do nogometnog trona šampiona i do finala 15. srpnja na stadionu “Lužnjiki” u Moskvi, kada će se zatresti cijela planeta i kad će Hrvatska postati nogometni prvak svijeta. Dan poslije toga dana “D” Srbi više nikad, nigdje, nitkom i nikako neće pričati o nogometu.
I. D,. iz Beograda
HOP
