MAJORIZACIJA HRVATA U BIH
Geneza svih problema Hrvata BiH i danas leži u hrvatsko- muslimanskom sukobu 1992-94. Jasno da se ne može zaboravit ni srpsko-crnogorska agresija na BiH. U vrijeme razaranja Vukovara, Dubrovnika, Gospića itd., dogodio se rat u Bosni i Hercegovini. Za razliku od sadašnjih zastupnika, sve sam pratio iz prvoga reda. Taj sukob determinirao je hrvatsku poziciju u Daytonu. Tragedija je u tome da o Hrvatima u BiH odlučuje netko iz Hrvatske.
Ponovno sam počeo čitati Stenograme o podjeli BiH, (u dva toma, popisano je 36 Tuđmanovih transkripata. Riječ je o dokumentima na 1000 stranica, a koje je priredio Predrag Lucić, izdala Kultura & Rasvjeta – Civitas Split – Sarajevo 2005). Mi se možemo zavaravati, ali, kao što politika Beograda prema BiH nije bila ispravna, tako nije ni političkog Zagreba. Ja tu ne stavljam znak jednakosti, ne daj Bože, ali politika koja se vodila u Zagrebu 91.-94. ponajviše je naštetila Hrvatima u BiH. Gotovo tragično Hrvatima iz središnje Bosne.
Citiram jedan od transkripata gdje Ivan Markešić govori: „Ja ne znam, na koji način može Bugojno, Gornji Vakuf, Travnik da se tek tako kaže: Idemo mi u Herceg Bosnu i biti ćemo priključeni RH.“
S druge strane, oni koji nisu živjeli u BiH, Tuđman i drugi razmišljaju drugačije, pa tako Tuđman govori: „Naš cilj od početka nije bio održavanje takve BiH kakva je danas. To Hrvatskoj politici ne odgovara. Nismo zato slučajno stavili u Preambulu Ustava i Banovinu Hrvatsku. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak sa granicama Banovine ima, a osobito sa poboljšanim granicama.“
To je ono, kada je Hrvatska napadnuta, kada se razarao Vukovar, kroje se planovi o proširenju Hrvatske. Zapisnik, 21.09.1993.
Tuđman: „Taj užasan rat,…u stanovitom smislu u razgraničenju među narodima stvara čak i neke povoljnije okolnosti za opstanak pojedinih naroda u budućnosti.“
Hrvatska je politika, nakon 2000. počela govoriti o zabludama tog vremena, ali se odmakla od BiH Hrvata umjesto da se iskreno zauzela za njih, ali ne na štetu BiH. 8.06.2017. čitao sam Izetbegovića u Večernjem listu da Hrvati, iako manjina u BiH, imaju dužnosnika kao Muslimani, a u Federaciji čak 40%. No te brojke ne znače ništa. Što bolji odnos Zagreba sa Sarajevom, to će biti bolje Hrvatima u BiH i obrnuto. Što lošiji odnosi dviju Vlada, to lošiji položaj za jedne i druge.
Dayton je rješavao hrvatsko-srpsko pitanje u BiH-Jug. Međutim, ovakvim stanjem nije zadovoljan niti jedan od tri konstitutivna naroda. Jasno da je lako dijeliti lekcije sa strane. Treba živjeti u BiH, razapetoj između perspektivnijeg Zagreba (gdje odlaze vaša djeca) i daleko zaostalijeg zavičaja. Tu mislim na gospodarstvo, financije… Nikakva majorizacjia ne smije biti načelo vladanja u BiH. Svidjela mi se ona rečenica- „ZAVNOBIH nije ni Hrvatska, ni srpska, ni muslimanska, već i hrvatska i srpska i muslimanska.“ Točno je da Hrvatska ima instrumenete da pomogne BiH. To je hrvatski proračun koji mora pratiti Sveučilište u Mostaru, mostarsku bolnicu, stradalnike HVO-a… Stanovnici BiH hrvatske nacionalnosti stalno se moraju pozivati na odnose kojeg talijanska zajednica u Istri ima do Rima ili obrnuto. Istina, Hrvati u BiH su konstituivni narod. To nitko ne može osporiti za razliku od Talijana u Hrvatskoj kojima ćemo mi u Istri uvijek priznavati, iako oni to ne žele, radi materijalnih interesa, „konstitutivnost“. Od Rima talijanska zajednica dobiva novac za školstvo, vrtiće, talijansku dramu, novine, gradnju zgrada u kojima imaju sjedišta manjina… Furio Radin, dugogodišnji je predsjednik Talijanske Zajednice u Istri, glasa na izborima u Italiji, usput je zastupnik u Hrvatskom Saboru i potpredsjednik Sabora, dok mu supruga vodi brigu o ženskim pravima u Hrvatskoj.
Talijani u Istri i Rijeci itd. imaju pravo glasa na talijanskim izborima, dopisno pravo glasanja… Točno je da manjine u Hrvatskoj ne samo deklarativno, već stvarno imaju prava koja drugdje u EU nemaju. To je posljedica rata, kada je međunarodna zajednica od Hrvatske tražila da se regulira status koji je nadilazio dotadašnja europska rješenja, jer su, između ostalog, iako se radilo o agresiji na Hrvatsku, bili mišljenja da sukob Hrvata i Srba u RH leži u tome što se po Ustvu iz 1990. Srbima ukida konstitutivnost. Danas, SDSS-u to ne smeta jer lakše do novaca iz proračuna mogu doći pozivajući se na manjinski status.
Tuđman 6.11.1993. govori: „ 200.000 Hrvata je već protjerano iz svojih područja, biti će ih vjerojatno 100.000. Užas za te, ali čak, povijesno gledano,…imati ćemo i tih 100.000-200.000 Hrvata koji će učvrstiti hrvatski teritorij, od Istre do Baranje…
Žarko Tole: „Mnogi novi događaji, a ja ću sada samo da navedem jedan, nisu pravovaljano iskoriščeni za propagandu. Gospodine Predsjedniče, u Donjoj Grabovici desio se neviđeni masakr nad hratskim pučanstvom, gdje je 19 ljudi ne zaklano nego im je otkinuta glava, od djece do staraca i to je bilo poslije Uzdola, gdje je tih 19 glava bilo nabijeno na kolac i stavljeno oko samog sela…
Strava. Zločin zbog kojega vjerojatno nije odgovarao. No to je sve povijest. Živjeti opterećen poviješću nema smisla, ali ona će još uvijek opterećivati i nas u Hrvatskoj kao i Hrvate i Bošnjake. Zato bi trebalo pronaći novu dimenziju odnosa između Sarajeva i Zagreba, Mostara i Zagreba. Možda na tragu onoga što su rimokatolički svećenici govorili počev od 91. do danas kada je riječ o odnosima između Hrvata i drugih naroda u BiH.
Hrvati iz Bosne i Hercegovine moraju tražiti barem ono što imaju manjinski Talijani u Istri, gdje nitko ne postavlja pitanje zašto naši djedovi koji su bili u partizanima, ali prije toga (prisilno) i u talijanskoj vojsci, nosioci su i talijanskih mirovina. Hipoteka na Hrvatima iz BiH u Hrvatskoj je što 90% Hrvata smatra da su oni, što je krivo, privilegirani bilo kada je riječ o pretvorbi (Kutle), bilo vojsci (generali…). Međutim, Hrvati BiH moraju imati sva prava kao konstitutivni narod i ne smiju pristati na to da ih se formalnopravno svede na nacionalnu manjinu.
Istina je da, a to je bit, da 90% zastupnika u Saboru ne poznaje prilike u BiH i da zbog toga što 90% glasača iz dijaspore glasa za HDZ je duboko frustirano, bez obzira što je Arlović (Račanova Vlada) promijenio izborni zakon na način da dijaspora s 10 mandata pada na 3, a manjinci sa 5 dobivaju 8 ruku u Saboru. Ta izborna frustracija, nemogućnost da itko poput zastupnika HDZ-a izrazi interes Hrvata iz BiH je condicio sine qua non od koje treba poći. Tragedija je u tome da o Hrvatima u BiH, iako djelomično, odlučuju oni koji ne poznaju prilike u Bosni i Hercegovini.
Smatram da stradalnici iz BiH, ako je bio dio HVO-a, treba imati isti status kao hrvatski branitelj, ili u Istri invalid talijanske vojske ako je stradao do rujna 43. na njihovoj strani. O čemu je ovdje riječ? 90% tih ljudi bilo je u Istri prisilino mobilizirano, kao što je 90% tih ljudi nakon rujna 43. završilo u NOB-u.
Dolazak Erdogana u BiH, na što se moja majka naježila, prilika je da se Hrvati u BiH obrate akreditiranim ambasadorima u BiH. Na tome bi trebala raditi i hrvatska diplomacija. Situacija je presložena da bi se država ostavljala nekome u „amanet“ jer to bo dovelo do novih podjela i sukoba.
Izborni zakon je paradoks. U Istri Bošnjaci traže dopunsku nastavu i na bosanskom jeziku. Da je slovenski, njemački, u redu, ali ovo nema smisla. Austrougarska je vodila politiku od Istre do BiH „divide et impera“, iliti „podjeli pa vladaj“, a ZAVNO BiH prepoznao sadržaj koji je zanemaren 1992. Zato Komšić možda dobiva izbore jer je i Bošnjacima u Federaciji bliža takva „Titova“ politika od nacionalnih politika.
Akademik Bilandžić, sa kojim sam bio dobar poznanik, koji je bio Tuđmanu potpredsjednik, a treba naglasiti svojedobno i Kardeljev suradnik, pričao mi je da je Kardelj Titu, čini mi se 1965., svakako prije Rankovićeve čistke na Brijunima, govorio kako Jugoslavija neće opstati nakon njihova odlaska. Tu je mislio na Tita, Kardelja, Bakarića itd. Međutim, svi su znali da je BiH ključ Jugoslavije.
Pogrešno je i neperspektivno da se inzistira u bilo kojoj zajednici na politici nacionalne pripadnosti, a ne sposobnosti. Istina, lako je dijeliti savjete nekome iz Istre gdje isto tako ni u jednom javnom sustavu nitko nije zaposlen doli iz IDS-a. No višenacionalna zajednica radi opstojnosti mora biti federalna zajednica.
BiH je zrela za redizajn, no bit nije boriti se za institucije koje su na proračunu, već tko će raditi. No, identitet se brani i jednim i drugim. Što sa Mostarom? Sve je pat pozicija, a demografija ne radi za Hrvate. Da li neko izmjenjeno kolektivno Predsjedništvo? Točno je, ili bi trebalo biti točno, da u proračun Federacije više uplaćuju Hrvati nego Bošnjaci, ali nigdje nadzor plaćanja poreza nije manji nego u BiH. A što se tiče bošnjačkih medija, koje Hrvati uglavnom ne prate, Hrvatima treba izići ususret preko države Hrvatske. Integracija da, ali danas je to nemoguće, i, slažem se, da sve treba učiniti da se jedan narod ne asimilira.
Što može Hrvatska? 90% građana Hrvatske, kao i 90% zastupnika Hrvatske ne razumiju prilike u BiH. Većina hrvatske nacije misili da su Hrvati iz BiH teret Hrvatskoj, što je laž, jer bez njih bi Hrvatska pala na ispod 3.5. milijuna stanovnika. Građanima Hrvatske izgleda da Hrvatska daje Hrvatima u BiH, a Istina je da je Hrvatska crpila ono najvrijednije iz BiH, a to je mladost, a u ratu i krv te mladosti.
Europski Parlament je sve samo ne mjesto za borbu za interese Hrvata iz BiH. Temeljni problem je što za njih nikada u Hrvatskoj nije postignut konsenzus. Riječ bi morali biti o redefiniranju politika (vladajućih i opozicije) o cilju opstanka hrvatskog naroda izvan RH. Jasno da tu treba uključiti ne samo političare, Rimokatoličku Crkvu, već i predstavnike svih manjina u Hrvatskoj, jer dok je takvo izborno zakonodavstvo u Hrvatskoj, svaki zastupnik manjine imat će isti položaj kao i svaki drugi zastupnik u Saboru.
Rješenje nije promjena samo Izbornog zakona u Hrvatskoj, već cijelog izbornog zakonodavstva gdje bi, moguće i manjine i dijaspora kroz drugi, Županijski dom, mogli naglašavati svoje interese. Sramotno je da Hrvati BiH mogu glasati na svega nekoliko mjesta. Činjenica je da Talijani u Istri imaju dopisno glasovanje.
Jednom riječju, problem Hrvata u BiH kako ga ja vidim, je u konsenzusu kojega trebaju postići Hrvati u Domovini i u BiH uz suradnju sa političkim Sarajevom. To je teško za ostvariti, ali nada „umire posljednja“. Da bi se nastojao riješiti frustrirajući problem Hrvata u BiH treba postići konsenzus vladajućih i opozicije u Hrvatskoj. Od tuda se sve generira i na tome sve završava.
Bilo bi dobro da se više uvažava riječ crkvenih prelata kada se to nije činilo 90-tih, a upravo su oni upozoravali na svu štetnost politika koje bi vodile podjeli BiH. Zanimljiva je izjava kardinala Vinka Puljića povodom potpisivanja Daytona, a koja otprilike glasi kako su moćnici svijeta iscrtali granicu i prekrižili čovjeka.
Kada govorimo o Hrvatima u BiH nemoguće je hrvatski korpus dijeliti. To je bilo pogubno, ranih devedesetih i ne znam zašto se nije poslušao glas razuma koji je dolazio iz redova najviših crkvenih prelata, počev od kardinala Puljića, pa nadalje. O tim “stavovima” hrvatski vrh je često raspravljao, ali ono što je najgore, ta mišljenja nije prihvaćao.
Danas imamo zajednički problem. On se zove depopulizacija. Hrvatska je gotovo usisala Hrvate iz BiH, ali po ulasku u EU i otvaranjem tržišta rada u nepunih četiri godine ostali smo bez 300 000 mladih ljudi i zemlja je gotovo ugrožena jer su trendovi takvi da ih se neda kontrolirati. To puno bolje znaju stanovnici, Hrvati u BiH jer su sve to već više puta prolazili. Stoga je od životne je važnosti za hrvatski narod u BiH jačati domovinsku i iseljenu Hrvatsku uz poštivanje teritorijalnog integriteta BiH.
Nama koji ne živimo u BiH teško se solidarizirati sa stanovništvom BiH, tu mislim na Hrvate, što je krajnje pogrešno, a za Hrvate i štetno. Ponekad su za to krivi i ljudi koji su izabrani od BiH Hrvata i gdje sve mjerimo po njima, iako je ogroman broj Hrvata iz BiH zastupljeni u javnom životu RH koji taj život oplemenjuju i daju mu specifičnost koja se prepoznaje.
Damir Kajin
HOP
