NE SLIJEDITE KARIJERISTE KOJI VAS VODE U PROPAST!
Svi sveti su. Tisuće i tisuće građana u tišini s pijetetom posjećuju gradska i seoska groblja paleći svijeće za svoje najmilije. Sa suzom u oku i bolom u srcu prisjećaju se trenutaka života s onima koji su ih svojom smrću napustili. Posebno dirljivo je na grobovima s bijelim križevima u kojima počivaju mlade osobe, a isto tako na grobovima hrvatskih branitelja koji su svoje mlade živote ugradili u temelje Hrvatske države. Nažalost mnogi još uvijek ne znaju gdje su svoj život skončali njihovi najmiliji. Oni su svoje svijeće zapalili pod centralnim križevima s molitvom za najmilije i vapajem za njihov pronalazak i dostojanstven ukop.
Hrvatska, a i mnoga groblja širom svijeta prepuna su tijela onih koji su živote dali za Hrvatsku no i za druge. Pored toga svakako treba spomenuti oko 1700 grobišta na području bivše Jugoslavije za koja se zna no do danas nisu istražena. Prema nekim istraživanjima radi se o oko 500 000 osoba kaje su nestale i ne zna im se točno mjesto stradanja. Jedino istraživanjem bi se mogla utvrditi istina no to na svaki mogući način žele zaustaviti još živući egzekutori i djeca onih koji su u tome sudjelovali ali su u međuvremenu preminuli. Počinitelje nije stigla zaslužena kazna, a pobijeni su nepravedno ostali bez mogućnosti i prava na dostojanstven ukop koji svatko ljudsko biće zaslužuje.
Posljednja kalvarija hrvatskog naroda dogodila se tijekom Domovinskog rata pri obrani od srbo-komunističke agresije koja je od 1991. – 1995. odnijela 15.007 Hrvata. Od tog broja 13.914 osoba, od kojih 8.257 branitelja i 5.657 civila, pokopani su na grobljima diljem Hrvatske no još uvijek se traga za 1.093 osobe i to 428 branitelja i 665 civila. Pobunu i agresiju na Hrvatsku inicirali su srpski političari u Hrvatskoj na nagovor službene srpske politike te su u sukob uključili ono što je ostalo od više nepostojeće JNA. S obzirom na tadašnji sastav te takozvane JNA može se reći da se radilo o dijelu bivše vojske i velikog broja četnika dragovoljaca ili jednostavno rečeno svih onih koji su iz dna duše mrzili sve što je hrvatsko. Svesrdnu pomoć dobili su Hrvatskoj od jugo-nostalgičara i komunjara koji nažalost i dan danas čine sve kako bi osramotili Hrvatsku.
No ovom broju stradalih u Hrvatskoj svakako treba dodati i broj žrtava druge sukobljene strane, to jest agresora i drugih etničkih skupina na području takozvane Republike Srpske Krajine. Prema trenutno utvrđenim podacima radi se o 7.204 osobe od kojih 6.304 Srba i 900 osoba koje se još uvijek vode kao nestale (5 vojnika i 895 civila). Od tog broja 6.127 je srpske etničke skupine i to 3.086 vojnike RSK, MUP-a RSK i pripadnika paravojnih formacija, 395 vojnika JNA te 1.782 civila. Za 864 osoba status nije poznat. U periodu od 1991. – 1995. bilo je na tom području bilo je i nesrpskih žrtava i to 1.077 osoba od kojih 821 Hrvat, 78 Muslimana/Bošnjaka, 25 Mađara i 153 osobe iz drugih etničkih skupina.
Kada sve te nesretne brojke zbrojite doći ćete do 22.211 ukupno stradalih osoba tijekom Domovinskog rata od 1991. – 1995. godine. Da gospodo, toliko je koštala agresija potaknuta suludom idejom o stvaranju velike Srbije na teritoriji Republike Hrvatske, a pod imenom nekakve Jugoslavije.
Oni koji su izazvali i izvršili agresiju i dalje spominju granicu Kronštat – Karlobag, legalizirali su četništvo i dalje ideološki hrane svoje pomagače u Hrvatskoj, sprječavajući tako pomirenje i normalizaciju odnosa između Hrvatskog naroda i Srpske etničke skupine u Hrvatskoj. Sama ta činjenica govori kako im nije stalo do vlastitih žrtava, a kamoli do tuđih.
Nedavno SNV tiskalo 16. Bilten pod nazivom Ratni zločini nad Srbima u Hrvatskoj 91-95 iz kojeg se može polučiti kako posredno optužuje Hrvatsku za počinjenje zločina navedenih u biltenu. Kao uvijek do sada njima su na pameti jedino žrtve srpske etničke skupine, a druge ni ne spominju kao da i ne postoje. To ne žele spominjati jer su sve te silne žrtve nastale radi agresije na Republiku Hrvatsku koju su počinili pripadnici Srpskog naroda. Nije ih briga za masakre počinjene nad Hrvatima u: Autokampu Grabovac (3), Babića Mostu (3), Baćinu (56), Bizovcu (10), Borovu Selu (12), Brloškoj Dubravi (7), Budačkoj Rijeci (4), Čanku (7), Dabru (7), Dalju (112-135), Erdutu (27), Četekovcu (24), Čorcima (5), Gornjim Jamama (15), Graboštanoma (20), Ivanovom Selu (7), Jasenicama (5), Joševici (21), Karancu (4), Klancu – selo (20), Kostrićima (16), Kozibrodu (10), Kraljevčanima (5), Kukuruzarima (3), Kusonjama 20), Lipovači (12), Lovincu (5), Lušcu (59), Majuru (20), Nadinu (14), Novom Selu Glinskom (33), Ovčari (264), Pastuši (7), Peckima (4), Petrinji (17), Poljaniku (10), Saborskom (29), Skakavcu (9), Skeli (10), Srugi Banskoj (12), Širokoj Kuli (34), Škabrnji (84), Tovarniku (68), Vagancu (9), Voćinu i Humu (47), Volinji (7), Vukovaru, Žuta Lokva (4) i da dalje ne nabrajam. Više o tome možete vidjeti iz Popisa masovnih zločina nad Hrvatima u Domovinskom ratu na web adresi:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Popis_masovnih_zlo%C4%8Dina_nad_Hrvatima_u_Domovinskom_ratu
Ovaj popis mjesta i žrtava dao sam isključivo kako bi podsjetio i na druge žrtve o kojima se namjerno šuti.
Znaju li u VSNM-u, SNV-u, Documenti, Senseu ili u nevladinim udrugama koje se tobože bore za ljudska prava za ove masovne zločine? U vrijeme tih događanja nisam vidio nikoga iz srpske etničke skupine i nevladinih udruga koje se bore za ljudska prava kako javno protestira protiv agresije na Republiku Hrvatsku pa tako i zločina koje su počinile četničke horde. Čini mi se kako je tim nevladinim udrugama važnija jedna Magnolija od tisuća ljudskih života pa tako više puta javno protestiraju na mjestu gdje je posječena. Znaju li za te zločine oni koji se s govornice Hrvatskog (Državnog) Sabora javljaju u maniri velikih pravednika. Njih to očito ne zanima.
Svaka, pa čak i jedna jedina nedužna žrtva na bilo čijoj strani je strahota, a kamoli tolike žrtve. Nažalost SNV-u kao i mnogim nevladinim udrugama u Hrvatskoj hrvatske žrtve u ovom suludom ratu nisu važne. I dalje se širi razdor i vrijeđa Hrvatska novcem hrvatskih poreznih obveznika dodijeljenih tim Brutovskim udrugama. Dovoljno je pogledati časopis Novosti i svakom imalo pametnom bit će razvidno koja mržnja izvire iz tog časopisa prema svemu što je Hrvatsko.
Od 1918. – 1991. godine, prvo pod kraljem, tijekom i nakon II svjetskog rata pa onda pod totalitarnim komunističkim režimom rukovođenim iz Beograda stradale su tisuće i tisuće nevinih hrvatskih žrtava, a oni koji i dalje provode politiku razdora i sukoba pitajući se pri tome zašto ih Hrvati ne vole. Zaboravili su silna opraštanja kroz povijest i amnestije koje im je tijekom Domovinskog rata dala Republika Hrvatska pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Mi Hrvati spremni smo opraštati jer nas tako uči naša vjera, a upravo tu činjenicu koriste vaši političari za svoja nova nedjela. Politika koju i dalje vodite gura vaš narod u propast i bolje je da se otrijeznite i krenete novim, poštenim i časnim putem. Smijenite lidere koji vas upropaštavaju i unose nemir u vaše i naše domove. Njihove karijere ne smiju počivati na našem sukobu, na vašoj i našoj nesreći. Siguran sam da većina Srba ne misli tako jer znam vrlo velik broj časnih i poštenih Srba koji se srame zbog postupaka pojedinih karijerista koji njihovom narodu nameću sramotu.
Najžalosnije je što o svemu ovom šute hrvatske institucije koje bi trebale reagirati. Upitajte se zašto šute HAZU i Hrvatski institut za povijest. Možda bi odgovor na ovo pitanje trebali potražiti u sramotnoj Odluci vijeća za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima.
Zoran Čapalija
HOP
