Kamo plovi Nojeva barka Srboslavena Inoslava Beškera?
…Nije loše ni pitanje iz nagradne igre prijeratnoga sarajevskoga kviza enigmatike koje glasi: Kuda plovi ovaj brod?…
Nekad za opće iznenađenje i čuđenje zna biti zanimljiva i arhiva iz srbomanijakalnog YUtarnjeg od 5.6.2010. i intervju s Denisom Kuljišem.
Tamo srbofilni i orjunaš paćenik Kuljiš laprda u intervjuu kao žestoki Srboslaven, pa veli: “Zajedno smo gradili Savski nasip u Novom Beogradu i širili drugarstvo…” Htio je pisac i lisac iz srpskoga kokošinjca reći još i “širili smo bratstvo i jedinstvo…” te još slatkorječivo i blagoglagoljivo dodaje kako su na omladinskoj radnoj akciji ORA sudjelovali svi kao dobrovoljci i Titovi pioniri maleni i omladinci šareni još i Inoslav Bešker, Žarko Puhovski, Nenad Prelog i naravno njegova malenkost Denis Kuljiš, praznom glavom i masnom bradom.
Pazite, ocjene i procjene daje židov Žarko Puhovski, jedna od stupova jogoslavenskoga unitarizma, jedan od ekstremnih ljevičara koji je pokušavao spasiti Jugoslaviju, svjedok na montiranim sudskim procesima Čiku, Budiši te kasnije Gotovini, Markaču i Čermaku, prvi ravnatelj Sorošovog Instituta Otvoreno društvo, a kako navode američki mediji on je i „visoko pozicioniran mason na balkanskim prostorima“. Znači da ima uvida u mnoge tajne sfere o kojima obični smrtnici ni ne sanjaju da postoje, ali ima i tajnu zadaću koju treba provoditi, pa je potrebito njega slušati !
A kad su Srbi potaknuti Praškim proljećem 1968. ustali protiv Tita, partije, omladine i akcije, ali ne tražeći kao Česi kapitalizam umjesto komunizma – kretenizma, nego samo drukčiji i samo malo mekši komunizam – kretenizam, onda je lik poput Inoslava Beškera već bio viđen i planiran za budućega dopisnika srboslavenske telegrafske agencije nove Srboslavije, poznatije pod kraticom Tanjug. Zaslužio je prigodu od jugosrpskih poslodavaca u Tanjugu za (pre)minuli rad tijekom udarničkih akcija izgradnje i proširenja Beograda na srednjoeuropsku stranu Save i otimanjem katasatra općine Zemun, na kojoj je podignut cijeli Novi Beograd. Da Srbijanci nisu zadrti Balkanci kumovali bi novome gradu sagrađenom na zemunskome katastru Novi Zemun, a ne Novi Beograd. Eh, da baba ima trolu, bila bi tramvaj… Naravno, da je ikad Inoslav Bešker imao časti i dostojanstva ne bi kao dobrovoljac gradio prijestolnicu grada hrvatskoga neprijatelja, a borio se cijeloga života za razgrađivanje hrvatske nacionalne ideje.
I uvjerio se Bešker tijekom sedamdesetih i osamdesetih putujući o državnom trošku diljem svijeta kao srboslavenski parazitski državni uljeb da Zemlja nije ravna ploča i da je ne pridržavaju slonovi.
Obišao je za srpske Judine škude kao komunistički novinar Tanjuga čitav svijet i širio ideju Srboslavije, jasno jer je imao uvijek purpurno crvenom bojom svježe obojen rumeni kljun kojim je kljucao sve one koji misle i dišu hrvatski.
Dinosauri su propali jer nisu podnijeli klimatske promjene na Zemlji. No, Inoslav Bešker je doskočio i dinosaurima. Preživio bi taj komunjarski Srboslaven i veliki potop, sve držeći se zadnjim atomima snage pred potonuće na dno oceana bilo za Titovu petokraku, bilo za Dražinu kokardu. Jednom izdajnik, uvijek izdajnik, koji ne zna, ne želi i ne može znati da je samo jedan barjak pravi, onaj što u trobojnici vijori kao crven, bijeli i plavi.Nije čudo što ga srbijanska prostakuša i divljakuša neprijatnoga zadaha iz neopranih čeljusti Nada Popović – Perišić, kao ministrica zloduha nekulture ratnoga zločinca i balkanskoga kasapina Slobodana Miloševića na njezinom privatnom Fakultetu za medije i komunikacije i danas studentima i studenticama preporuča kao vrsnoga pisca i publicistu i provjerenoga i dokazanoga Jugoslavena na riječima, dakako Srboslavena na djelu.
Prije neki dan su nenadano nacionalno razgoropađeni i osviješteni Crveni Hrvati iz Duklje predvođeni negdašnjim teškim i zaluđenim velikosrbinom Milom Đukanovićem, posrbicama tipa oporbenih velikosrba Mandića i Kneževića trajno uskratili za putovnice, a uskoro će im oduzeti i domovnice.
Tako to rade u nekadašnjoj Crvenoj Hrvatskoj, današnjoj Crnoj Gori. Što je Bešker veći ili manji Srboslaven od Mandića ili Kneževića, da nije odavno zaslužio svojim političkim i izdajničkim nedjelom i antidržavnim pregnućem da mu Hrvatska oduzme državljanstvo i protjera ga u srbijansku otadžbinu? I da mu ne bude u Beogradu dosadno, neka povede i društvo izumirućih dinosaura s omladinske radne akcije pri gradnji Novog Beograda.
Ako je netkog preskočio i zaboravio u sastavljanju popisa graditelja Savskog nasipa Denis Kuljiš, ne bi bilo zgorega zaviriti malo u arhivu i proširiti popis graditelja Savskoga nasipa, pa kad doznaju da su se svi kvalificirali i ispunili olimpijsku normu za preplivavanje Save prema srpskoj obalnoj strani rijeke,možda neki od njih požele da im kao davljenicima i neplivačima u najavi zlatna ribica ispuni makar jednu od tri posljednje i najveće životne želje. Ali, ništa od toga. Zna se poslije čega nema kajanja.
I zato im umjesto slamke spasa treba baciti sidro da što prije i što dublje potonu na dno rijeke tamo kod ušća Save u Dunav i neka tonu duboko i što dublje na dno riječnoga korita, sve uz ritam glazbe za ples i uz stihove pjesme i evergreena novosadskog benda “Garavi sokak:” Teci, teci Dunave… i ne pričaj nikome… O, teci, teci Dunave i ne pričaj nikome…”
Dragan Ilić iz Beograda za
HOP
