Dinamo poletio u orbitu Lige Europe tragom stare slave generacije pobjednika KVG iz 1967. godine
Uspjeh zagrebačkih “plavih” dokaz više koliko je fantomska regionalna nogometna liga besmislica
Dinamo je i u ligi pokojne Jugoslavije na desetine puta rutinski deklasirao nogometno nedorasle suparnike Zvezdu i Partizana
U četvrtak navečer gledali smo novi Dinamov let za ocjenu pet u Ligi Europe. Zagrebački “plavi” napokon su tamo gdje im je oduvijek i bilo mjesto, u elitinome društvu 32 sudionika proljetne šesnaestine finala renomiranoga klupskog natjecanja.Trener zagrebačke šampionske momčadi Nenad Bjelica za vrlo kratko vrijeme posložio je sve kockice u idealni mozaik jedne čvrste, uigrane i psihofizički skladne nogometne cjeline nepobjedivih i nesalomivih “plavih” musketara.Osječanin Bjelica, poznatiji među prijateljima po nadimku Bjelko, bio je odličan nogometaš, no u relativno kratkom razdoblju na užarenoj klupi prvaka Hrvatske dokazao se na djelu još boljim trenerom. Uspio je razbiti Dinamovu europsku famu staru 48 godina, koliko je proteklo od posljednjeg Dinamovog europskog proljeća u četvrtfinalu KPK iz 1970. protiv njemačkog Schalkea. Tad se zagrebački Dinamo probio do dvomeča s Nijemcima nakon što je prije toga eliminirao francuski Marseille. Nitko te daleke 1970. nije mogao ni slutiti, kamoli pomisliti da će Dinamo gotovo pola vijeka čekati i najzad dočekati europsko proljeće, kad je dalekih i slavnih šezdesetih za “modre” to bila jednostavna stvar i skoro redovita pojava.
Duga je tradicija prijašnjih Dinamovih pothvata u Europi. Osim osvajanja natjecanja Kupa velesajmskih gradova 1967, preteče Kupa UEFA i sadašnje Lige Europe, tu je i još jedno finale u KVG 1963, a prije toga i polufinale u KPK ( Kup pobjednika kupova ) 1961, u kome je Dinamo stigao i do četvrtfinala u dva navrata 1965. i 1970. godine. Sveukupno, od 1961. do 1970. Dinamo je u devet godina dvaput bio finalist, od čega jednom i pobjednik, zatim jednom polufinalist i dvaput četvrtfinalist KVG i KPK. U prvih 15 godina postojanja eurokupova od 1955. do 1970. ostali klubovi negdašnje “Velike četvorke” Zvezda, Partizan i Hajduk nisu zajedno skupili pet sudjelovanja u finalu, polufinalu ili četvrtfinalu eurokupova. Zvezda je u tom periodu bila jednom polufinalist KEŠ-a 1957, Partizan jednom finalist KEŠ-a 1966. i jednom četvrtfinalist istoga natjecanja 1965,dok Hajduk nije uspio u to vrijeme nijednom prezimiti u Europi. Tako je Dinamo doslovno bio prvih petnaest godina od osnutka eurokupova prva i prava perjanica bivšega jugonogometa, pronoseći ponosno slavu zagrebačke škole nogometa i izvan granica bivše Jugoslavije. Dinamo je prvi bivše Jugoslavije koji je 1963. protiv Valencije odigrao jedno eurofinale i to u KVG, a četiri godine kasnije i prvi klub u bivšoj Jugoslavji koji je osvojio jedan euro trofej. Bilo je to 1967. kad je Dinamo uzeo šampionski pokal u finalnom dvomeču protiv engleskog Leeds Uniteda, tada najjače engleske momčadi.Dinamo, kojega je Leeds pobijedio u finalu 167. nekoliko godina kasnije osvojio je trofej u istom KVG trijumfom nad slavnim Juventusom, a 1975. nesretno je izgubio finale Kupa europskih prvaka protiv velikog Bayerna iz Munchena. Da je Dinamo bio strah i trepet u Europi šezdesetih, govori i podatak da je trofejne 1967. na poziv tadašnjega prvaka Europe Celtica, upravo u Glasgowu zagrebački Dinamo zgoditkom Slavena Zambate tukao prvaka Europe u neslužbenom srazu za apsolutnog prvaka Europe, što odgovara današnjem Superkupu u nogometu.Dakle,Dinamo je 1967. bio apsolutni šampion Europe, jer je pobijedio na gostujućm travnjaku prvaka Europe Celtic, sastav koji je u finalu KEŠ-a te 1967.nadvisio milanski Inter, ekipu koja je prethodno izbacila Real Madrid, uz još nekoliko kolosa popu Barcelone, Benfice, Milana i Intera tih šezdesetih među četiri do pet najboljih klubova u Europi. Zagrebački Dinamo je šezdesetih bio u top 10 najboljih klubova Europe i postao je 1967. trijumfom nad prvakom Europe iz 1967. Celticom prvi i jedini klub iz bivše Jugoslavije koji je ikad bio apsolutni prvak Europe. Godine 1991. beogradska Crvena zvezda je postala prvakom Europe, ali je naslov apsolutnog prvaka Europe te godine ponio Manchester United jer je na Old Trafordu zgoditkom Palistera pobijedio Zvezdu 1:0, tako da najtrofejniji srpski klub nikad nije uzeo europski Superkup, time nije postao nikad ni apsolutni prvak Europe, a Dinamu je to uspjelo 1967. pobjedom nad Celticom i tome je jedinstven i najbolji klub bivše Jugoslavije, jedini iz bivše zemlje koji je u jednom trenutku 1967. bio apsolutni prvak Europe u nogometu.
Kao legitimni i dostojni nasljednik velikog Građanskog, netom nakon Drugog svjetskog rata Dinamo je bio prvi klub iz tadašnje FNRJ koji je izvan granica Jugoslavije odigrao jednu internacionalnu klupsku utakmicu u sklopu tadašnjega Mitropa kupa. Bio je to Dinamov ogled s austrijskim Wackerom, odigran u Beču 1951. i završen uvjerljivim trijumfom Austrijanaca. I Dinamov zakonski prethodnik Građanski, čije ime, tradiciju i sve osvojene naslove prvaka i kupove Građanskog iz SHS Dinamo i odlukom pravne komisije i službenoga statuta UEFA od 2011. zakonski pripisuje uz svoje ime, bio je nositelj kvalitete klupskoga nogometa u SHS-u, kao i Dinamo u FNRJ i SFRJ. Građanski je 1921. bio prvi klub iz tadašnje Kraljevine SHS koji je odigrao jednu službenu utakmicu u inozemstvu kao predstavnik cijele novostvorene države SHS. Tad su u toj povijesnoj utakmici zagrebački “plavi” usred Barcelone svladali i tad kao i sad moćnu i jaku Barcelonu 1:0, a Englez Gaskel koji je trenirao Barcu, poslije je na poziv i uz pozamašnu svotu novca iz Barcelone došao u Zagreb trenirati Građanski. To je u to doba bila posve normalna stvar, budući je Građanski u to daleko vrijeme i pod budnim okom svoga tadašnjega političkog pokrovitelja Stjepana Radića bio financijski neusporedivo jači i bogatiji klub od Barcelone.U razdoblju između dva svjetska rata Građanski je obarao i takve kolose kao što su pored spomenute Barcelone i Liverpool, Juventus, Inter i Milan uz pregršt pobjeda nad tada iznimno jakim i najjačim u Europi sastavima iz Mađarske, Čehoslovačke i Austrije, koji su tih desetljeća harali europskim klupskim nogometom. No, Barcelona, Liverpool, Juventus, Inter i Milan su se za razliku od timova iz srednjeeuropske dunavske škole nogometa održali i danas kao trajne i stoljetne veličine za sva vremena. Od 1955. pa do 2018. rezultatima u eurokopovima kvintetu Barcelona, Liverpool, Juventus, Inter i Milan priključilo se još pet klubova. To su Real Madrid, Bayern, Ajax, Manchester United i Benfica i to je najboljih i najvećih europskih klubova svih vremena. Odigrali su najviše eurofinala i osvojili najviše trofeja i brojem pobjeda ostalih europskih momčadi protiv tih top 10 klubova svih vremena mjeri se veličina svakog kluba ponaosob.
Dinamo i na tom planu ima sam više pobjeda protiv spomenute liste top 10 europskih klubova nego Zvezda, Partizan i Hajduk što imaju svi zbirno pobjeda protiv najvećih europskih klubova svih vremena.Podsjetimo, Građanski je tukao Barcelonu 1921. 1:0 u Barceloni, a u drugom dijelu tridesetih od 1936. do 1939. u Zagrebu je Građanski pregazio Liverpol s visokih 5:1, Juventus je u Zagrebu deklasiran u dvoboju s Građanskim 3:0, a na neutralnom terenu u Beogradu Građanski – Juventus 1:0. Dodadajmo tome još i pobjede Građanskog nad Interom u Milanu 1938. rezultatom 4:3 i pobjedu nad Milanom iste godine u Zagrebu 2:1, te neodlučen ishod Građanskog iste 1939. u Zagrebu protiv kompletne reprezentacije Brazila kada je bilo 0:0, pa je jasna slika nogometne sile zagrebačkog Građanskog. Njegov dostojni i legitimni i pravno priznati slijednik Dinamo, na svih pet naslova prvaka Građanskog iz SHS-a i jedan kup SHS-a koji se računaju zajednou trofejni niz naslova prvaka i pobjednika kupa FNRJ i SFRJ što ih je osvojio Dinamo u jedinstvenu cjelinu trofeja Građanskog nogometnog kluba Dinamo u prvenstvima SHS, FNRJ i SFRJ od 1923 – 1991, dodao je i niz skalpova najvećih euroklubova suvremenog nogometnog doba. Dinamo je 1963. u Kupu velesajmskih gradova tukao Bayern u Munchenu 4:1 i izbacio ga iz natjecanja, a iste sezone Dinamo je tukao i Juventus u Zagrebu 3:0 i time ga eliminirao. Juventus je poražen i 1962. u SE kupu u Zagrebu 2:1, nešto kasnije u istome nadmetanju SE kupa Dinamo je nadmašio i AC Milan koji je u Maksimiru pobijeđen 1:0, a u prijateljskom meču 1988. Dinamo je svladao Milan na San Siru 2:1. Tada je Milan igrao u najjačem sastavu sa nizozemskim zvijezdama Gulitom, Van Bastenom i Rajkardom,a oni su s milanskim “rossonerima” idućih 1989.i 1990. dvaput zaredom osvajali naslov prvaka Europe. Milan je sedam puta bio prvak Europe i još četiri puta finalista utakmica za europskog prvaka. Samo je Real Madrid osvojio više titula prvaka Europe, čak 13 uz još 3 izgubljena finala. Zbirno, Real Madrid i Milan odigrali su 27 finala KEŠ-a i Lige prvaka od 1956. do 2018. U tom pogledu nitko im u Europi nije ravan. Ako znamo da je Dinamo 1973. pred rekordnih 120 000 gledatelja na stadionu Santiago Bernabeu na debiju Zlatka Kranjčara, tad 17 – godišnjaka svladao Real Madrid 4:3 na njegovom terenu u susretu odigranom na inicijativu tadašnjega trenera Reala Miljana Miljanića, kojeg je umalo izdalo srce nakon duela u kojem su njegovi madridski puleni poslije poluvremena vodili 3:1, da bi Dinamo u nastavku igre napravio veleobrt, zabio Madrižanima tri komada i slavio 4:3. onda je jasno tko je i što je bio i ostao tijekom svoje burne i bogate povijesti GNK Dinamo. Ne zaboravimo da je od europskih velikana jedna od omiljenih Dinamovih mušterija bio i amsterdamski Ajax. Još 1976. na trofeju Marjan u Splitu najveći nizozemski klub, sve sa Neskenskom i Repom u momčadi, suigračima legendrdnoga Krojfa, torpediran je s četiri dalekometna projektila. “Kopljanici” su završili na vrhu Dinamovog pobjedničkog koplja, a konačan rezultat Dinamo – Ajax 4:0 dostatno i sam za sebe sve govori. Nešto jači otpor je Ajax pružio Dinamu u Ligi prvaka, kada je u sezoni 1999/00. poražen pred svojom publikom 1:0, ili 2009. u Ligi Europe kad su zagrebački “plavi” trijumfirali u Amsterdamu 3:2 nad Ajaxom.
Mogu li uzdanice srpskoga nogometa Zvezda i Partizan uopće stati u istu rečenicu s Dinamom? Ne mogu, niti su se ikad beogradski i šumadijski učenici nogometa iz esencije i srži nogometnoga srbijanstva Beograd – Kragujevac – Čačak – Kraljevo ikad mogli i usporediti s učiteljima nogometne igre u bivšoj Jugoslaviji u potezu četverokuta Zagreb – Varaždin – Sisak – Karlovac. Dinamo i Zagreb su izmislili nogomet i nogometni život za Zvezdu i Partizan i cijeli Beograd, dajući im usput, a nerijetko i u bescijenje najbolje igrače i trenere. Zato igrači i navijači Zvezde i Partizana nikako ne mogu komentirati igre i rezultate svojih nogometnih učitelja iz Zagreba, jer su Beograđani bili i ostali loši učenici zagrebačkih nogometnih učitelja, pred kojim su vrlo često padali kao kruške na nogometnim ispitima, ali im kao lošim studentima zagrebački nogometni profesori s akademije nogometa nisu u index upisivali petice nakon svih brojnih petardi što su ih popili u duelima s Dinamom na terenu. Katedra nogometne akademije od 1919. do 1991. bila je i ostala u Zagrebu, a ne u Beogradu ili u Splitu, kako su to u filmskim telenovelama i sapunicama manirom filmske znanstvene fantastike publici pokušali lažno prikazati u serijama “Montevideo Bog te video” i “Velo misto” Dragan Bjelogrlić i Miljenko Smoje. Kad bi u Zagrebu netko snimio filmsku seriju o antologiji slavnog zagrebačkog nogometa, primjerice samo po scenariju Fradija Kramera i Zvonimira Magdića, najvećih živih kroničara zagrebačkog niogometa, samo bi se još u cijeloj Europi smjeli javiti u Beču, Buduimpeši ili u Pragu, da izađu na crtu Zagrepčanima sa snimanjem sličnoga i bogatoga serijala o slavnoj nogometnoj prošlosti srednjoeuropske i dunavske škole nogometa. Film ili serija o zagrebačkom nogometu konkurirao bi na svim filmskim festivalima dokumentarnoga filma za prvu nagradu, dok Bjelogrlićev i Smejeov filmski uradak spadaju u kategoriju filma sportsko – znanstvene fantastike i kao takvi van konkurencije svakog filmskog festivala na temu filmske obrade slavne prošlosti nogometne igre i njihovih protagonsta. Zato i raznorazne internetske nogometne neznalice na kojekvim opskurnim nogometnim portalima i forumima iz gradova nogometnih urođenika poput Sarajeva, Podgorice i Novog Sada slijedeći duh neznanja i filmske patetike i lokalpatriotizma Bjelogrlića i Smoja žive u zabludi i totalnoj samoobmani, zbog stoljetne srbijanske medijske promidžbe da su Beograd i Split bili nogometni uzori i učitelji u Titovoj Srboslaviji Sarajlijama, Podgoričanima i Novosađanima.Dapače, svi oni su skupa bili manje ili više (ne)uspješni studenti zagrebačke škole nogometa, jer je opće poznato da su najbolji zagrebački nogometaši i treneri podučavali tajnama nogometa ostatak bivše Jugoslavije od Triglava do Đevđelije. I svima njima je bila velika čast, sreća i privilegija i prava nogometni blagdan kad im u goste dođe najveći nogometni kolos bivše Jugoslavije zagrebački Dinamo. Svi igrači, treneri, navijači svih klubova, sportski novinari diljem bivše zemlje, nogometni suci, cijela sportska javnost doživljavala je Zagreb kao nogometnu metropolu bivše Jugoslavije i jedini pravi hram nogometa u bivšoj Jugoslaviji. Toga su Srbi oduvijek bili svjesni i zato beskrajno kivni, dozlaboga zavisni i ljubomorni što su nogometno uvijek bili inferiorni u odnosu na Hrvate. Svjestan je bio te činjenice i jugosrpski kralj Aleksandar Karađorđević kad je osobno za sjediše JNS 1919. godine ( Jugoslavenskog nogometnog saveza ) odredio vlastitim ukazom Zagreb, a ne Beograd. Razloge nije mogao prenbregnuti čak ni Karađorđević. Samo na području Zagrebačkog nogometnog podsaveza bilo je 1919. više registriranih nogometnih klubova nego zbirno na cijelom ostatku područja Kraljevine SHS. Takav je bio tad i omjer nogometnih snaga.To ilustriraju i rezultati zagrebački i beogradskih, odnosno zagrebačkih i splitskih klubova u povoju i prvim koracima i razvoju nogometne igre u bivšoj Jugoslaviji. Pogledajmo letimično taj nepregledni niz odmjeravanja snaga neravnopravnih rivala:
Prijatejska utakmica, 19.5.1911. Zagreb: HAŠK – Reprezentacija Srbije ( Srpski mač ) 8:0.
Prijateljska utakmica, 20.5. 1911. Zagreb: HAŠK – Reprezentacija Srbije 5:0.
Prijateljska utakmica, lipanj 1919. Zagreb: Građanski – BSK 4:0.
Prijateljska utakmica, lipanj 1919. Zagreb: Građanski – BSK 3:0.
Prijateljska utakmica, 11.4. 1919. Beograd: BSK – Građanski 0:3.
Prijateljska utakmica, 12. 4. 1919. Beograd: BSK – Građanski 0:10.
Strijelci u povijesnoj utakmici 12. travnja 1919. za Građanski bili su Kinert i Perška po četiri puta i dvaput Granec. Dogodine, 12. travnja Srbi će obilježiti sottinu godina otkako su doma izgubili od Hrvata 10:0. Nitko, nikada i nigdje jedan beogradski ili bilo koji srpski klub ili reprezentaciju z čitavo stoljeće nije pobijedio 10:0, bilo na tlu Srbije, bilo na gostujućem travnjaku. Zagrebački klubovi bili su tad superiorni i nedostižni pojam za splitski Hajduk. Dana 27. 2. 1912. u Splitu je prvi puta na nogometnom terenu gostovao jedan zagrebački klub. Ta čast pripala je Concordiji koja je svladala Hajduk 6:1, a u uzvratu slijedećeg dana Concordia je opet bila nadmoćna s uvjerljivih 4:0 nad Hajdukom. Dana 4.8. 1912. HAŠK je prvi puta došao u Split i s rekordnih 9:0 nadvisio momčad Hajduka, a netom nakon Velikoga rata 20.5. 1919. u Zagrebu je HAŠK svladao Hajduk 4:0. No, Splićani su imali razliku u klasi u svoju korist u ogledima s Beograđanima. Dana 3.8. 1919. Hajduk je pobijedio BSK 3:0 na svome terenu, a opet u Splitu i 21.8. 1920. nadigrao je istoga rivala istim omjerom 3:0, kao i u uzvratu igranom samo dan kasnije u Splitu. U svjetlu ovih rezultata u trokutu klubova iz Zagreba, Splita i Beograda nije ni čudo što je kralj Aleksandar Karađorđević htio ne htio, morao odrediti Zagreb za nogometnu prijestolnicu Kraljevine SHS i sjediše nogometnog saveza postaviti u Zagreb.
Naredne godine je stogodišnjica vjekovnog srbijanskog kompleksa niže vrijednosti i vječne, neprebolne i neprolazne sportske frustracije Srba. Nezacijeljene rane nose od 12.4. 1919. godine kad su iz publike umjesto pljeskom nogometne učitelje iz Zagreba zasuli tovarom kamenica, pogrda, uvrijeda, psovki i prijetnji batinama, a poraženim i igrački poniženim domaćim igračima prijetili su i smrću zbog “kukavičluka i izdaje Srbije.” Na sličan način su prijetili linčom i kolektivnim masakrom igračima kluba Srpski mač koji su predstavljali reprezentaciju Srbije koja je 1911. izgubila u Zagrebu od HAŠK-a 8:0 u prvom i povijesnom nogometnom okršaju Hrvata i Srba otkako se igra nogomet. Riješili su poštedjeti živote svojih srpskih nogometaša, samo uz ucjenu da mogu ostati živi ili izbjeći doživotno protjerivanje iz zemlje Srbije samo ako svi od reda bezuvjetno i zauvijek prestanu igrati nogomet i kako vele, “prestanu sramotiti junačku i ratničku Srbiju.” Ti nesretni igrači, da bi uopće izvukli žive glave nakon poraza u Zagrebu 8:0 morali su prestati i zaboraviti i na rekreativno igranje nogometa u Beogradu, jer u protivnom nitko im nije jamčio da neće biti ubijeni samo zato što su u prijateljskoj utakmici u Zagrebu 1911. poraženi od HAŠK-a 8:0! Ovako što postoji možda još samo u ljudožderskim plemenima Afrike, jer zdrav razum i čovjekov um ne može pojmiti da je tako što zamislivo u ljudskom rodu, ali, eto, Srbi su i prije stotinu godina, baš kao i danas, shvaćali nogomet kao bitku na život i smrt. Njih da takve proučava cijeli tim najboljih svjetskih psihoanalitičara, ne bi im mogao dati dijagnozu da su u poimanju, smislu i suštini nogometa kao sportske igre, a ne gladijatorske borbe na život i smrt ikad bili normalni kao sav normalni svijet. Zato Srbi i danas svaki poraz u nogometu doživljavaju kao i prije stotinu godina, dakle kao smak svijeta. O tome je dakako Karađorđevićev kontrolirani državni tisak mudro šutio, kao što to danas čini i samozvani i samoproglašeni srpski Karađorđević novoga doba zvani Vučić. Srbi su i prije stotinu godina nogomet, općenito i cijeli sport naopako doživljavali kao bitku na život i smrt, a poraz u sportskoj igri jednako kao i vojnički poraz na bojnom polju od neprijateljske vojske.
Tako su najavili i odjavili dvoboj BSK-a i Građanskog 0:10, kao da su bolesnoj uobrazilji istinski i bolesno i ludo pomislili da je nakon meča hrvatska vojska trijumfom Građanskog nad BSK-om 10:0 zauzela vojno cijeli Beograd i učinila ga hrvatskim gradom. I danas u vrijeme Vučića medijski najavljuju i odjavljuju nogometne utakmice istim ratničkim i vojničkim rječnikom svih medija kao i u vrijeme vladavine Karađorđevića i njegovoga nasljednika i srpskoga poslušnika Broza zvanog Tito.
Gdje su Građanski, HAŠK i Concordia prinudno i zlovoljom novih komunističkih vlasti za trenutak stali 1945, odmah je nastavio istim stilom Dinamo dijeljenjem lekcija Zvezdi i Partizanu na svim frontama, što u prvenstvenim, što u kup, što u prijateljskim utakmicama. U svjetlu neumoljivih brojki na desetine ubjedljivih rijumfa Dinama na Zvezdom i Partizanom s tri i više pogodaka razlike, besmisleno je i besciljno opširnije elaborirati o srpskim tlapnjama i nebulozama o reinkarnaciji lige bivše Jugoslavije. Imajući u vidu sadašnji odnos snaga i razliku u kvaliteti i klasi u korist Dinama, tek sad bi rezultati bili i katastorfalniji za Crvenu zvezdu i Partizan nego što su bili od 1946. do 1991. godine. Tad su dva Titova srpska i teledirigiana komunistička nogometna projekta pokojne Srboslavije,jedan policijski i onaj drugi vojni klub u 45 godina 21 put doživjeli debakl od Dinama, gubeći od “plavih” utakmice s najmanje tri razlike. U novije vrijeme tome je dodat i meč broj 22 te vrste, onaj okršaj Dinamo – Partizan 5:0 iz 1997. godine, koji je samo još jedan u beskrajnom nizu trijumfa zagrebačkog Dinama nad dvojcem sijamskih komunističkih mezimaca vojske i policije i ujedno i Titovih klubova komunističkih blizanaca.Kronologija stradavanja i patnji Zvezde i Partizana u tekmama s Dinamom je beskonačna kao prostranstvo svemira. Tome najbolje ide u prilog, ovaj po fanove srpskih klubova, zbilja šokantan niz njihovih trauma i vječnih ožiljaka koje desetljećima vuku u sudarima s Dinamom.
Dinamo – Crvena zvezda
Prvenstvo Jugoslavije, 1947/48. Zagreb: Dinamo – Crvena zvezda 5:1 ( Strijelci: Velfl 3, Cimermančić, Benko )
Prvenstvo Jugoslavije, 1960/61. Zagreb: Dinamo – Crvena zvezda 3:0 ( Jerković 3 ).
Prvenstvo Jugoslavije, 1966/67. Zagreb: Dinamo – Crvena zvezda 6:0 ( Zambata 3, Kiš 2, Lamza ).
Letnja liga nogometnih prvaka Jugoslavije, 17.8. 1969. Zagreb: Dinamo – Crvena zvezda 3:0 ( Gucmirtl, Novak, Pirić ).
Letnja liga nogometnih prvaka Jugoslavije, 28.7.1974. Zagreb: Dinamo – Crvena zvezda 4:1 ( Kranjčar 2, Čerček, Senzen ).
Prvenstvo Jugoslavije, 1975/76. Zagreb: Dinamo – Crvena zvezda 3:0 ( Vabec, Bonić, Senzen ).
Prvenstvo Jugoslavije, 1981/82. Zagreb: Dinamo – Crvena zvezda 3:0 ( Kranjčar 2, Cerin ).
Prijateljska utakmica, 1985. Zagreb: Dinamo – Crvena zvezda 5:2 ( Boro Cvetković 2, Ivan Cvjetković 2, Munjaković ).
Polufinale kupa Jugoslavije, 1985/86. Zagreb: Dinamo – Crvena zvezda 4:0 ( Mlinarić 2, Komočar, Cupan ).
Dinamo – Partizan
Prijateljska utakmica, 11.9. 1949.Zagreb: Dinamo – Partizan 4:0
Prvenstvo Jugoslavije, 1951/52. Beograd: Partizan – Dinamo 0:3 ( Benko, Dvornić, Senčar ).
Prvenstvo Jugoslavije 1957/58. Zagreb: Dinamo – Partizan 4:1 ( Jerković, Čonč, Šantek, Lipošinović ).
Kup Jugoslavije 1963/64. Zagreb: Dinamo – Partizan 7:2 ( Zambata 3, Rauš 2, Lamza, Rudolf Belin ).
Kup Jugoslavije 1964/65.Zagreb: Dinamo – Partizan 3:0 ( Jerković 2, Zambata ).
Prvenstvo Jugoslavije 1964/65. Zagreb: Dinamo – Partizan 3:0 ( Jerković 2, Zambata ).
Prvenstvo Jugoslavije 1968/69.Zagreb: Dinamo – Partizan 3:0 ( Rudolf Belin 2, Rora ).
Prvenstvo Jugoslavije 1970/71. Zagreb: Dinamo – Partizan 4:0 ( Gucmirtl, Rora, Miljković, Vabec ).
Kup Gornjeg Jadrana, 10.2. 1974. Rijeka: Dinamo – Partizan 4:0 ( Bonić, Car, Lušić, Valec ).
Kup Gornjeg Jadrana, 8.2. 1976. Rijeka: Dinamo – Partizan 4:1 ( Vabec 3, Tukša ).
Prvenstvo Jugoslavije 1979/80. Zagreb: Dinamo – Partizan 5:1 ( Bonić 3, Mlinarić, Cerin ).
YU turnir, 4.8. 1984. Split: Dinamo – Partizan 3:0 ( Bogdan, Mihajlo Petrović, Biškup ).
Kvalifikacije za Ligu prvaka 1997/98. Zagreb: Dinamo – Partizan 5:0 ( Cvitanović 3, Marić 2, Viduka ).
Ove Dinamove brojke protiv Zvezde i Partizana govore više od tisuću riječi. Teško je i bolno svakom navijaču dva srpska sportska državna projekta ovo i gledati i čitati. Za više stotinu godina od daleke 1911. kad je HAŠK tukao reprezentaciju Srbije 8:0 u Zagrebu, odnosno od 1919. kad je Građanski u Beogradu razbio BSK 10:0 Srbi su zadržali istu razinu u nogometu, s tim da sad gube diljem Europe sa po četiri ili pet golova razlike. Prije stotinu godina beogradski klubovi kao predstavnici Srbije nisu ni kročili u Evropu. Tek su učili Beograđani pravila nogometne igre od onih izvornih Šumadinaca iz Kragujevca. Otuda im je gazda i mecena kragujevačke Šumadije Danilo Stojanović zvani čika Dača iz najstarijega srbijanskog ngometnog kluba doveo i češkog trenera iz Kragujevca i kompletnu prvu postavu kragujevačkog kluba u Beograd. Kragujevčanini su Beograđane učili pravilima nogometne igre, jer u Beogradu nisu znali što je to nogomet i zašto se lopta kotrlja na travnjaku. Drugi učitelji nogometa stigli su u Beograd iz Subotice, točnije iz subotičke Bačke otkuda su igrači toga kluba za koji su igrali samo Hrvati i poneki Mađar, skupa s mađarskim trenerom, donijeli prvu nogmetnu loptu u Beograd 1901. godine. Subotičani su preko Novog Sada doputovali u Beograd učeći Beograđane pravilima nogometa, a Kragujevčani nešto kasnije 1903. doveli nogometaše iz Kragujevca u Beograd da demonstriraju Beograđanima izvedbu nogometne igre jer u Beogradu nisu znali što je nogomet. Danas Beograđani nikad i nigdje ne spominju, ne priznaju ili čak i ne znaju da su ih Kragujevčani i Subotičani sa češkim i mađarskim trenerima učili nogometu, kojega su gotovo posljednji počeli igrati u suvremenoj Europi. Slušajući ih i posmatrajući ih sad kako hvalisavo pričaju o tom športu u koji su Beograđani zalutali, samo naivan i neupućen bi povjerovao da su beogradski vojnopolicijski projekti Partizan i Zvezda izmislili nogomet u bivšoj Jugoslaviji, a u stvarnosti oni su u cijeloj toj priči bili kao i njihove preteče BSK i Jugoslavija tek nogometni urođenici i u igračkom smislu talenta za tu igru samo nogometni patuojci i mikroskopski vidljivi liliputanci u odnosu na klasu zagrebačkog nogometnog Gulivera, zvao se on HAŠK, Concordia, Građanski ili Dinamo. Kao što se vidi, u Zagreb su uvijek Zvezda i Partizan dolazili prije meča sa štitom viteza, a nakon susreta završavali nabodeni na vrh štita s devizom svih rado viđenih gostiju iz kategorije simatičnih luzera, koje domačin dočekuje s parolom: “Dobrodošli dragi gosti, ovdje ćete na travnjaku ostaviti kosti.” Da je prema Dinamu u igrama izvan terena dvojac Zvezda – Partizan bio makar malo sportski korektan i dobar, možda ne bi tako često teren napuštao modar od udaraca samo Dinamovog nogometnog znanja i nasuprot tome nedostatku talenta za igru srbijanskog nogometnog tandema, što su pokušavali uvijek nadoknaditi igrama izvan terena i pravila igre. Stigao im je s kamatom još odavno račun za naplatu takve harakiri igre. To je jasno i njima kao beogradskim dužnicima, kao što je jasno i zagrebačkim vjerovnicima takve vrste dužnika. I zbog toga i ne samo zbog toga, danas je Srbina u stanju nogometnog dužničkog ropstva. Ali, zato opet veselo grmi u maksimirskoj šumi. Što bi rekli Englezi transparentno, ne i navalentno 1996. kad su organizirali EP u nogometu.”Football welcome to the home.” Nogomet se na tren 1996. vratio doma, kao što su ustvrdili i Englezi 1996. transparentom na Wambley stadionu na otvorenju EP 1996. porukom uoči utakmice Engleska – Švicarska. Nakon susreta Dinamo – Spartak Trnava 3:1 sjetili smo se jedne javne izjave Dinamovog topnika Dražana Jerkovića iz 1960. Kad je Dinamo u finalu Kupa Jugoslavije tukao Partizan na njegovom JNA stadionu 3:2 Jerković je s visoko uzdignutim pobjedničkim pokalom i Partizanovim zaštittnikom Josipom Brzom Titom u počasnoj loži, u prkos i Titu i njegovim crno – bijelim poraženim partizanima na terenu i svih onih 50 000 gledatelja na tribinama stadiona, u pozdravio sve na stadionu kratkom porukom: “Čast mi je biti kapetanom pobjedničke i šampionske momčadi Dinama koja vraća pokal pobjednika kupa Jugoslavije u Zagreb, u tu kolijevku jugoslavenskkog nogometa.” Srbi Dražanu Jerkoviću taj nikad kraći i nikad jasniji govor nisu zaboravili. Ako Srbima 1960. nije bilo jasno koliko je Dražan Jerković u pravu, onda im je kristalno jasno 2018. nakon srebra s pozlatom Vatrenih na Mondijalu u Rusiji, kao i Dinamovog pobjedničkog pohoda kroz trijumfalnu kapiju Lige Europe u osvit i pred samo praskozorje još jednog Dinamovog europskog proljeća, nalik na ono iz šampionske 1967. godine kad je Dinamo dosegao vrh europskog Mont Everesta.
Ne bi bilo čudo i preko plana ako Dinamo i 2019. stigne barem blizu nekog novog nogometnog Mon Blana.
Dragan Ilić iz Beograda za HOP
HOP