Piše: Ingrid Runtić
Na (anti)hrvatskom radiju niti jedna riječ o tragediji koja se prije godinu dana odigrala na haškom sudu, kada je nepravedno optuženi general Slobodan Praljak radije ispio otrov nego da bude proglašen zločincem. Dokazi koji ga potpuno oslobađaju krivnje su odavno bili poznati (na hop portalu izneseni dvije godine prije), ali “politika” (i svjetska i hrvatska jednako) ih je odlučila ne priznati i ne upotrijebiti. U nizu hrvatskih mučenika, ova žrtva je jedinstvena, jer je Praljak počinio samoubojstvo ispijanjem otrova pred kamerama, pred milijunskim tv gledalištem svijeta. Naši izdajnički mediji ga ne spominju ni godinu dana poslije, na prvu godišnjicu tog stravičnog i potresnog događaja, što smatram ponovnim, posmrtnim ubojstvom ovog hrabrog, časnog i plemenitog čovjeka. Sjećam se da sam tada pomislila: ovo je kap koja će preliti čašu pretrpljene nepravde hrvatskog naroda – ali nažalost, mi i godinu dana kasnije trpimo sve gora poniženja u vlastitoj državi…
Ovim tekstom glavnog urednika Igor Drenjančevića najviše se rasvjetljuje istina oko generala Praljka:
Dugogodišnji tjelohranitelj Vojislava Šešelja je bio Vasilije Vidović, zločinac iz Škabrnje i Stupnog dola, za koji se sudi generalu Praljku. Poznat je Jeep Toyota kojeg se vozio u ratu, a na kojem je bila odsječena glava bošnjaka. U tome vozilu vozio se i današnji predsjednik Srbije i premRatko Mladić na početku rata u Hrvatskoj kao oficir JNA-e vidovićeve ubojice je koristio za čišćenje terena od Hrvata. Najviše su smetala čista hrvatska sela. Za njihovo brisanje sa lica zemlje najviše su zaslužni krvoloci kao što je Vidović. Njegov krvavi nož je odgovoran za ubojstava u Škabrnji. Odgovoran za 84 ubijena Hrvata. Zanimljivo, naše pravosuđe nikada nije zatražilo njegovo izručenje.
18.11. 1991. godine je zvjerski ubijao u Škabrnji , a danas ga nema niti u jednoj optužnici. Uz sva nabrojana ubojstva nema nitko petlje suditi Vidovću, jer tada sudi srpskoj politici. Vidović je najgore prošao 2012. godine, kada je prebijen šipkom za vrijeme sukoba pristaša Šešelja i Vučića u Zemunu na predizbornom skupu, razlog odvajanje Vučića od Šešelja. To je jedino zlo koje je osjetio, nakon tolikih ubojstava. Monstrum Vidović normalno živi u Srbiji, što je dokaz nezainteresiranosti srpske politike i pravosuđa za ratni zločin.Cijelo vrijeme njegova ubojstva ne brinu nikoga. Time Srbija pokazuje koga zapravo štiti cijelo vrijeme, vrh svoje zločinačke vlasti.
U slučaju Škabrnje pravi krivci nikada nisu snosili odgovornost. Mi smo došli do nekih imena i prezimena, pa čak i do brojeva telefona ubojica, dok naše službe i pravosuđe ne mogu prave krivce privesti pravdi. Prema izjavi od 26.4. 1992. godine Radaka Milenka, do koje smo došli u posjed, vidi se jasno tijek akcije i način djelovanje jedinice Vasilije Vidovića. Slike samog pokolja napravio je Dobričić Vladimir, nastanjen danas u Novom Beogradu, zaposlen u TANJUG-u, a u pokolju su imali svoje uloge Joja Tintor (tel. 071 439777) , Ratko Hadžić (tel.071 703404, Ilijaš), Vito Krsmenović, Radan Milenko.
Prema dokumentu i slikama srpske strane, vrlo potanko je opisano svako ubojstvo, imena i prezimena , način brutalne egzekucije civila, imena i prezimena žrtava. Ubojice su morale dokazati odrađeni posao svojim narebodavcima i to su učinili preko slika, koje posjeduje autor teksta. Sustavno su likvidirane obitelji, pojedinci, kako bi zauvjek nestala mogućnost života u Škabrnj i u tzv. srpskoj krajini za Hrvate. U medijima se koljači i ubojice provlače kao pojedinci , njihova djela osvete i mržnje, što uopće nije točno.
Ratko Mladić je imao u svome najbližem krugu zapovjedanja Zdravka Tolimira, Dragu Pećanca cijelo vrijeme ratovanja i jedinicu koljača iz Škabrnje predvođenu Vasilijem Vidovićem Vasketom, u Hrvatskoj zavnim „Jaro“, isti taj Mladić vodi njih sa sobom u Bosnu, „Vasketovu“ jedinicu. I time se dokazuje veza Mladića i srpskog organiziranog genocida u ime Velike Srbije.
KAKO JE ALEKSANDAR VASILJEVIĆ PODMETNUO STUPNI DO PRALJKU
Kako smo već naveli Vidović je počinio masakre na više mjesta u BiH, ali je malo poznato, kako je taj monstrum bio i u Stupnom dolu i sudjelovao u ubojstvima, koja su sva pripisana HVO-e. Ova ekskluzivna vijest iz temelja mijenja i priču haških osuđenika, a poglavito ulogu generala Slobodana Praljka. Prema svjedočenju našeg izvora, general Praljak nema ništa sa ubojstvima Bošnjaka, njih 35, 23.10. 1993. godine, jer sama akcija nije planirana od zapovjedništva HVO-e prema dokumentima i našim svjedocima. Akcija je planirana u glavnom štabu Republike Srpske. Jedinica HVO-e nije mogla preletjeti avionom do područja sukoba sa muslimanima. Morala je proči kroz srpski teritorij. To dokazuje blagonaklonost Srba za tu akciju. Odnsono dogovor sa srpskom stranom u tom području djelovanja.
Stupni do je bio do tada mjesto velikog švercerskog kanala, tako da su sve tri strane u sukobu razmjenjivale robu i sa Bošnjacima imali novčane aranžmane. Došlo je do sukoba oko podjele plijena. Rajić već ogrezao u kriminal sa hrvatske strane imao je u ovoj priči sa Bošnjacima i privatni materijalni interes , a srpska strana masakrom u Stupnom dolu je provodila plan prema dokumentu od 25.6. 1993. tajnog imena „Lukavac ’93“. U tom dokumentu glavni štab republike Srpske radi na strategiji poticanja sukoba između Hrvata i Muslimana, te nastoje Srbi HVO-e natjerati na predaju oružja Srbima u slučaju gubitka teritorija. Razlog jasan, strah Srba od deblokade Sarajeva, što znači kako oni moraju zaustaviti svaki bošnjački prodor i mogućnost bošnjačkog naoružavanja . Stupni do je idealno poslužio u tom planu, jer je klasičnom srpskom taktikom zavadio još više Hrvate i Bošnjake, a opet strateški okrenuo situaciju u slučaju deblokade Sarajeva.
Ubojstva sa srpske strane dio su vojne taktike Srba u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, tako i ovdje je prepoznatljiv taj rukopis.
Svakako ovaj sukob nema logike sa strategijom Hrvata, jer je očito kontraproduktivan, ali sa srpskog stajališta upravo idealna strategija. Može se jasno reči da je akcija u Stupnom dolu izdaja hrvatskih interesa. U toj akciji djelovao je i Vasilije Vidović, a jedan od vojnika HVO-e nam je rekao; da je bilo stravično gledati kako je Vidović zvjerski postupao sa Bošnjacima.
Očito se ovdje radi o privatnim interesima pojedinaca ogrezlih u kriminal sa hrvatske strane i srpske strane, prevođene genocidnom politikom Ratka Mladića. Srpska strana kao i u slučaju Škabrnje fotografijama je potkrijepila istinitost ubojstava. U Škabrnji su vrlo precizno opisali sva ubojstva, a dokumente su potkrijepili fotografijama Dobričić Vladimira, isto tako je napravljeno i u Stupnom dolu. Vladimir Dobričić zvani „Kićo“ danas živi u Novom Beogradu i nije osuđivan. Isto je bio sudionik u mnogim zlodjelima, u jedinici mladićevih koljača predvođenu „Vasketom“. U slučaju Stupnog dola njegove snimke govore o involviranosti srpske strane obučene u odore HVO-e.
Prema našem izvoru ključna osoba je bio Marcel Dusper za organizaciju ove akcije, nekadašnji bliski suradnik Aleksandara Vasiljevića, zapovjednika KOS-e vojske Jugoslavije. Još od nekih poznatih imena koja su percipirala u KOS-i JNA vasiljevićevog vremena su Emil Harah, Beara, Bukva, Adžić, Tolimir. Marcel Dusper je prešao na hrvatsku stranu, a netom prije ove akcije preko Rajića je došao do Vareša, te naš izvor otvoreno prikazuje njega kao osobu za kordinaciju akcije. Odnosno optužuje za suradnju sa Srbima, znači generalom Mladićem. Zapravo se radi o vrlo kordiniranom djelovanju, poglavito što su srpski koljači sudjelovali u akciji, a kao najpodesnija osoba sa hrvatske strane prema našem izvoru i dokumentaciji je bivši suradnik Aleksandra Vasiljevića Marcel Dusper. Infiltrirani kosovac je prikazao akciju i odgvornost pokolja u hrvatskom smjeru. Prema svemu iznešenom, srpska vojska pod zapovjedništvom Mladića imala je u hrvatskim redovima izvjestan broj suradnika, zaostalih iz JNA-e, kojima je bio jasan cilj produbiti jaz na terenu između bošnjačke i hrvatske strane i odvesti rat u sasvim drugom pravcu, što se i dogodilo.
Zaključak se nameće sam od sebe. Genocidna srpska politika provlačila se kroz vojno djelovanje Ratka Mladića, baš Mladić je jedinicu „vasketovih koljača“ uzeo sa sobom iz Hrvatske u BiH, baš ta jedinica je svojim bestijalnim djelovanjem pokazivala namjere srspke strane u BiH-i i služila za prljava čišćenja terena, kako nesrbi ne bi živjeli na tom terenu,a vezu Šešelja i Miloševića povezuje zajedničko djelovanje nekadašnje vojske Jugoslavije i srpskih ekstremista. Vasilije Vidović je eklatantan primjer, ponajviše, jer često druguje baš sa današnjim predsjednikom Srbije i premijerom u ratu. Zato se ne vode nikakvi postupci protiv ovog zločinca, a Srbija želi Miloševiću pripisati zločinačke pohode i tzv. paravojnim formacijama.
Iz ove naše priče vidi se jasna veza spske komande i šešeljevaca, kao djela jedne strategije, a bivši hrvatski kadrovi iz JNA-e su bili poveznica srpskih planova, podmetnuti hrvatskoj vojsci. Kao u slučaju ubojstva emigranta Mire Barešića u domovinskom ratu, gdje je perkovićeva udbaška ekipa hrvatskih snaga ubila Barešića, radeći protiv hrvatskih interesa, tako je i slučaj Stupni do podmetnut hrvatskoj strani.
Rekonstrukcija akcije Stupni do
Iako mediji već godinama trube srpsku propagandu i prozivaju Franju Tuđmana za masakr u Stupnom dolu, istina je sasvim drugačija, prava istina je otkrivena u tjedniku 7 tjedno. Franjo Tuđman nije znao za ovu akciju, koja je planirana u štabu Republike Srpske, pod kodnim imenom ‘Lukavac 93’, a idejni začetnik akcije je Ratko Mladić sa svojim timom. Srpska strana masakrom u Stupnom dolu je provodila plan prema dokumentu od 25.6. 1993. tajnog imena „Lukavac ’93“. U tom dokumentu glavni štab republike Srpske radi na strategiji poticanja sukoba između Hrvata i Muslimana. Kako smo rekli, najvažniji u tom planu su Hrvati, bivši pripadnici KOS-a, regrutirani i ideološki isprani u ‘radionici’ Aleksandra Vasiljevića, kojeg bez ustručavanja možemo nazvati srpskim Paulom Josephom Goebbelsom. Izraz KOS-a koristimo u terminologiji, jer je označen kao omražen, iako zapravo djelatnici KOS-a nisu to zlo o kojem govore mediji godinama, već djelatne osobe VOS-a, kasnije OB-a. KOS-a je brinula o unutarnjim odnosima u službi, a VOS-a je planirao ubojstva i ratne manipulacije. Prosjećan građanin ne razlikuje takve dvije službe i zato danas mediji govore samo o KOS-u, kao zlu, iako su svi navedeni dio VOS-a.
Fascinatno izgleda pridobivanje ljudi u Vasiljevićev stožer. Njegovi kadrovi bili su Vasiljeviću vjerni cijelo poglavlje jugoslavenskih ratova, to se odnosi i na famoznog Perkovića. Neki ucijenjeni, neki pak dobrovoljne izdajice, stvarali su upravo one slike stvarnosti, što su mediji htjeli, a velike sile priželjkivale. Rat svih protiv svih, a zapravo je ovo bio jedan u nizu velikosrpskih ratova.
Svima se dizala kosa na glavi od pomisli da savezništvo Hrvata i Bošnjaka funkcionira. Trebalo je takvu situaciju pošto-poto uništit. Goebbels Vasiljević, dobro je obučio pojedince za tako nešto.
Ratko Mladić je kontrolirao situaciju na terenu središnje Bosne, odnosno bojišnice. Onaj koji je najjači na bojišnici, postavlja uvjete. I traži suradnike na drugoj strani. Na hrvatskoj strani taj su zadatak izvršili Rajić i Dusper. Marcel Dusper čak je na kraju dobio spomenicu domovinskog rata, u činu pukovnika HVO-e, živi u Mostaru.
Zanimljivo da se cijela akcija drži pod velom tajnosti, kao tajni dokument Republike Srpske i time se jasno dokazuje tko je bio mozak operacije, a opet baš oznakom tajnosti dokumenta vojske bosanskih Srba; zapriječena je prava istina. Slobodan Praljak žrtva je tih izdajnika u hrvatskim redovima.
5.11. navedene godine u Splitu Franjo Tuđman jasno potvrđuje da nije znao za akciju u Stupnom dolu, koja je pripisana HVO-e, nije mu uopće draga ta situacija i svjestan je međunarodnih političkih konotacija akcije. Takvom bestijalnom akcijom HVO-e je svoj državni vrh u Hrvatskoj optužio za organizirani zločin. I to svojim djelovanjem. Jasno je bilo Tuđmanu kako su detalji akcije i sam plan akcije potpuno u suprtnosti sa politikom Hrvatske zajednice u središnjoj Bosni. On šteti suradnji sa armijom BiH i stvara neprijatelja, što si nitko normalan ne smije dopustiti u inferiornom položaju.
Kako smo konstatirali u prijašnjem broju, radi se o jasnoj izdaji hrvatskih interesa, učinjenoj kako bi međunarodna zajednica izjednačila agresora i žrtvu, a srpska strana tim činom namjerno izaziva sukob Hrvata i Bošnjaka.
Franjo Tuđman smjenjuje zbog toga blogogoljivog generala Slobodana Praljka, postavlja Antu Rosu i otvara istragu pod imenom Kiseljak. Tom istragom ustanovljava pojedinosti potpuno nepoznate javnosti, a vezane za slučaj Stupni do.U ovom broju 7 tjedno dajemo i konačne podatke akcije i ekskluzivno dolazimo do završni detalja akcije.
Raspadom Jugoslavije Sarajevo postaje sjedište vojske Jugoslavije u ratnim operacijama prema Hrvatskoj, jugoslavenska vojska postaje srpska vojska. Tako da svi napadi su planirani iz 2. Vojne oblasti. Sarajevske. Napad na Škabrnju pokrenut je isto kao i na Stupni do iz iste kuhinje. Izvršioc akcije Radak Milenko , Vasilije Vidović ,kao srpski diverzanti otišli su iz Sarajeva sa dva voda u Hrvatsku. Radak Milenko je obučavao kao instruktor u kninskom kraju diverzante za akciju Šakbrnja, Nadin i druge akcije. Tako da je hrvatsko pravosuđe u svom stilu potpuno promašilo značaj toga predmeta Škabrnje. Ne zna se koliko namjerno, a koliko iz svoga diletantizma. Iako je bio ispitan i sam Radak, sudstvo nije znalo njegovu ulogu instruktora, glavnog operativca na terenu ,vezu Mladića, Vidovića i srpskog štaba u Sarajevu. Zato je došlo do fijaska na suđenju. Danas otkrivamo tu vezu. Akcija je planirana upravo kako bi se Hrvate istjeralo iz tzv. SAO Krajine. Zanimljiv podatak je pritvaranje radakove grupe došle iz Sarajeva u kninski zatvor. Milenko Radak i njegovi ljudi dolaskom na teren tzv. SAO Krajine bili su zatvoreni u Kninu. Nitko nije znao čija su jedinica. Kada su u premtečini stvari njegovih ljudi nađeni telefonski brojevi vrha srpske komande, odmah su pušteni. Time se dokazuje i veza vrha srpske vojske i same akcije. Cijelu akciju Škabrnja je vidio svjedok Ivan Atelj, branitelj, kojeg nakon akcije otimaju diverzanti i muče duže vrijeme, kako bi saznali što on zna o akciji. Oni nisu smjeli dozvoliti bilo kakvu vezu vrha srpskih snaga sa ovim monstruoznim djelom.
Kako bi svakom bila jasno što se u velikosrpskim ratovima događalo, a time i u Stupnom dolu, treba krenuti od činjenice, da je Mladić imao svoje ljude u svim vojskama. U Armiji BiH to je bio Sefer Halilović, sjetimo se njegove uloge u Bošnjačkim akcijama protiv Hrvata, Sead Rekić, u HVO –e Ivica Rajić, Marcel Dusper i neki drugi. Tako se stvarala pomutnja u srpskom intersu. Srpska propaganda tako što je koristila upravo za latinsku „zavadi pa vladaj“. Kako je došlo do toga? Raspadom Jugoslavije iz Divulja kao baze jugoslavenske vojske, jedan dio tadašnje armije otišao je u HVO-e, a drugi u srpsku vojsku. Neke veze nikada nisu prekinute. Iz Divulja su tako došli u vrh srpske vojske zločinci Tolimir i Beara, ljudi najbliže Ratku Mladiću. Što to dokazuje? Poveznicu JNA sa ratnim planovima velike Srbije.
Cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH mediji lažu o skupinama divljaka, četnika, koji rade zlodjela, a zapravo se radi o diverzantima JNA-e, školovanim ljudima za takve poslove. U slučaju Škabrnje optužnicu je upravo trebalo okrenuta za terorizam i sve činjenice povezati sa vrhom srpske vojske. U slučaju Stupnog dola situacija je još gora. Tamo su bivši djelatnci JNA-e, iz hrvatskih redova, pomogli Vasiliju Vidoviću i ostalim profesionalnim koljačima iz srpske vojske, osigurati politički progon vrha hrvatske države. Rajićevi stalni dolasci u štab Ratka Mladića, pod okriljem Ratka Adžića , šefa MUP-a Republike Srpske upravo govore o tome.
U akciji Stupni do sudjelovala su tri voda plaćenika. Iz HVO-e sudjelovala su dva voda plaćenika pod zapovijedanjem Miroslav Anić i Dominik Ilijašević , a sa srpske strane sudjelovao je jedan vod i to pod zapovijedanjem Vasilije Vidovića Vasketa, Posebnu brutalnost u pokolju Bošnjaka iz Stupnog dola pokazao je baš ovaj monstrum, koljač iz Škabrnje. On je bio u profesionalnoj jedinica vojske Republike Srpske za takve uloge, dok sa hrvatske strane su sudjelovali plaćenici, potpuno van kontrole hrvatskog rukovodstva, što smo jasno pokazali u prethodnom dijelu teksta. Plaćenici su imali dogovorenu zaradu za ovaj “posao” 500 DM i ratni plijen, što za srpsku stranu nije bio slučaj. Taj detalj jasno govori koliko su ovi članovi HVO-e bili pod kontrolom Franje Tuđmana. Njihova izdaja hrvatskih interesa se plaćala u njemačkim markama. Sudionici akcije Vlatko Tvrdilić i Ivica Marjanović su bijegu, dok Marcel Dusper boravi normalno na svojoj adresi u Mostaru, zapovjednici akcije su osuđeni.
Što se tiče progona Vasilija Vidovića, o osudi nema govora. Dokazi o njegovom sudjelovanju su proglašeni tajnom, a on mirno živi u Zemunu. Razlog više nego jasan, Vidović uhićenjem otkriva genocidnu politiku Srbije, umiješanost Ratka Mladića, a jasno pokazuje i stav današnjih vladara Srbije u ratu za bosanske zemlje… Nikolić i Vučić su vrlo bliski ratni kolege Vasilija Vidovića, koljača i ubojice. Oni su ostali sa njim u kontaktu i poslije rata u BiH-i. Takvim odnosom prema Vidoviću pokazuju i stav prema ratu u BiH. U srpskoj vojnoj strategiji uvijek postoje po dva voda za ovakva klanja, a pojedince likvidiraju tzv. trojke.
Ipak tu pričia o Stupnom dolu nije na kraju… Dokaz da je Vasilije Vidović bio u Stupnom dolu je topografska točka 12/02 vis. Na toj točci Vaslije Vidoviće je napao norveški bataljun UN-a i doslovno oteo unproforce, dok se njegova jedinica nije izvukla,a ispod transportera UN-a postavio je mine. Zanimljivo da su te detalje vojnici norveškog bataljuna stavili u izvješće, ali nemaju dokaza o njegovom sudjelovanju u akciji Stupni do, što je apsurdno. Na paljbu iz sela, norveški bataljun je došao na navedenu kotu zbog provjere i prilikom izvlačaenja Vasketovog voda reagirao prema srpskim snagama. Time sve postaje jasno. Vidović je bio na toj lokaciji, obavio zadatak i otišao. Prilikom povlačenja jedinice, razoružao je jedinicu iz norveškog baraljuna. Taj podatak pokazuje umješanost srpskih snaga.
Danas ključ slobode Slobodana Praljk nosi baš dokument u tajnosti kojim raspolaže Republika Srpska o samoj akciji. Dokument o propagandnom djelovanju i operativnom, srpske vojske Lukavac 93 ima 7 dnevno i pokazuje namjere djelovanja srpske propagande u svezi sukoba jedinica Armije BiH i jedinica HVO-a sa namjerom lakšeg ovladavanja Srba tim terenom. Na nivou zemlje smanjuje se strategijska moć ove dvije vojske.
Kada se sabere kompletan slučaj Stupni do, vidi se potpuna pobjeda srpske propagande u ratu i pred haškim sudom. Upravo zbog prešućivanja činjenica i uloge Vasilija Vidovića Vasketa. On je ključ mnogih rješenja. Njegovo jedinica za genocid u Hrvatskoj ima zaštitu što se vidi iz prešućivanja detalja optužnice za Škabrnju. On nije osuđen za Škabrnju. Niti je toliko bitan u optužnici, a što puno govori i o našem pravosuđu, koje u slučaju Škabrnja lako bi pokrenulo val ostalih genocidnih radnji ovog srpskog monstruma. Zašto se štiti taj zločinac, očito najveći u srpskoj povijesti za sada nije poznato.Razvikani pozer, kapetan Dragan ima puno veći značaj od Vasketa u medijima, iako ni približno nije imao ulogu u genocidnoj srpskoj politici. Razlog jasan, odvlačenje od stvarnog problema genocidnosti srpske politike i njenih jataka iz jugoslavenskih tajnih službi.
Hrvatskoj mora biti u interesu rješenje cijelog slučaja, tako će jasno pokazati izdajice u svojim redovima i skinuti odgovornost sa svojega rukovodećeg kadra.
Igor Drenjančević
HOP portal
