JE LI OVO PRAVDA? Daruvarac koji je pola sata udarao glavom 18-godišnjakinje o umivaonik, sve dok umivaonik nije puknuo, pušten da se brani sa slobode.
U sudskom postupku Darku Kovačiću “Daruvarcu” kojeg zastupa odvjetnik Andrej Korljan, sudi sutkinja Mitra Meštrović, čijeg supruga u drugim sudskim predmetima zastupa isti odvjetnik.
“Iako se sutkinja zbog te okolnosti morala sama izuzeti iz predmeta, zahtjeve za izuzeće koje je odvjetnik Korljan uputio predsjednici zadarskog suda Ani Mišlov, dva puta su odbijeni.
Medijski pak ovog manijaka zovu Daruvarac. On sa Daruvarom ima isto toliko kao i sa Zadrom. Time se namjerno ljude iz Daruvara obilježava kao negativce. Kovačević je rođen u BiH. U okolici Banja Luke u hrvatskom selu Motike, otkuda je izbjegao za vrijeme rata. Prema tome mjesto boravka nema ništa sa njegovim zločinom, kao niti druga mjesta. Ali se namjerno gadi Slavonija u medijima.
O fenomenu “Daruvarac”- komentar na društvenim mrežama
“Hoćemo li uskoro uzimati stvari u vlastite ruke? Slučaj “Daruvarac” nategnuo je mrežu do kraja, i ne bi bilo nikakvo čudo da ona uskoro negdje pukne. Pouka jadne sudske procedure, nakon koje je po okolinu opasan čovjek završio na ulici, a žena s troje djece u poziciji taoca, gotovo zatvorena u stanu, jest da zakon ne može građanima više pružiti fizičku sigurnost. Više ne radi se imovini, korupciji, krađi; uopće nije riječ o materijalnom, nego o fizičkom. Na tom tragu bile su i mlake presude Horvatinčiću za ono što bi se mirne duše moglo nazvati ubojstvima iz nehata, silna gaženja pješaka pripadnika zlatne mladeži, ali to je ipak bilo nešto drugo. Prvo, jer u prometu podrazumijevamo određen rizik. Prometne nesreće događaju se uvijek, samo što ih je moguće statistički smanjiti. Drugo, jer nitko od tih ljudi, pa čak ni Horvatinčić, nije gazio namjerno. To je nešto što se ipak s priličnom sigurnošću mora uzeti u obzir.
Ovo prvi je put da su okolnosti ovako drastične: djevojka prebijena je šakama i nogama, napadač, potencijalni ubojica, bio je specijalno koncentriran na uništavanje lica (kao i polijevanje kiselinom, ili paljenje, to je tipično za izrazito mizogina društva, tom gestom pretpostavlja se da će se ženi uništiti šanse za budućnost, i osuditi je na izolaciju).
Slučaj “Daruvarac” grozan je iz još najmanje dva razloga: prvenstveno zbog toga što nitko ne može biti siguran da Daruvarac (ovakvi nadimci u pravilu se ne dodjeljuju prosvjetnim radnicima) neće završiti posao koji je započeo. Policija tobože nešto nadzire, ali obitelj nema status zaštićenih svjedoka. Prijetnje dolaze im preko društvenih mreža, telefonom. Sjede u nekakvom malom stanu u Zadru, ludo hrabra majka, dvije blizankinje od osamnaest godina, i dječak od petnaest. Otac, logoraš iz Škabrnje, ubio se prije dvije godine, a sve tri žene spadaju u onu specijalno omraženu kategoriju: izazovne, aktivne, energične.
Osim toga, “Daruvarac” dogodio se u kafiću u neposrednoj blizini jedne srednje škole, mjesto na koje redovito dolaze đaci. A ako ih tamo netko umlaćuje, gazda se pobrine da pojača muziku, i osigura dovoljno krpa za brisanje krvi.
Osim ono nešto malo klasičnih reakcija, koje objašnjavaju da se pristojnoj (kao da postoji pristojna sedamnaestogodišnjakinja) to ne može dogoditi, masovno se proširio osjećaj užasa, i nezaštićenosti. Mnogo je ljudi koji imaju djecu u toj, ili mlađoj dobi. Mnogo je majki koje su samohrane, razvedene ili udovice. Mnogo je muškaraca koji, za razliku od raznih komentatora-masturbatora, Daruvarcu ne mogu ništa. Jer nisu specijalizirani za njegovo polje djelovanja, druga im je profesija, ili core business. Prosječnim ljudima bilo bi ga iznimno komplicirano i ustrijeliti, jer pucati ne znaju, niti imaju s čim. Prosječni ljudi mogu, u najboljem slučaju, nositi sprej u džepu kaputa, poprskati nekog u oči, i bježati koliko ih noge nose.Prosječni ljudi za sve skupa ne bi nikad ni doznali, da nije bilo te mahnite majke, koja je provela noć prateći hoće li se Daruvarac vratiti u svoje leglo, i potom nazvala policiju stojeći ispred njegovog stana. Užas policije, koja se potom bila prisiljena prihvatiti vlastitog posla, teško je i zamisliti. Riječ je o jednom dobrostojećem čovjeku s desecima prekršajnih i kaznenih prijava, a sve bez famoznog porijekla imovine. Nijedan policajac ne misli da mu je posao zamjeriti se takvim ljudima, koji su iz misterioznih razloga uvijek na slobodi, i uvijek mogu osvanuti i među tvojom djecom, pred tvojom kućom.
Na trenutak, činilo se kako je Daruvarac (koji navodno ima povijest nasilja nad ženama, ali o tome nećemo nikad ništa podrobnije doznati), crnokronikaškim rječnikom rečeno, “pao”. Bio je nesumnjivo počinitelj, kao što je žrtva van svake sumnje žrtva. Premda nije optužen za pokušaj ubojstva (jer na Balkanu nema ubojstva u pokušaju, to je posao za koji se podrazumijeva da se uspješno obavlja), postoji snimka kamere iskamčena od vlasnika kafića, liječnički nalazi, pa čak i snimke razgovora s onim smećem, vlasnikom kafića kojem ugostiteljstvo očito nije primarni posao (lako je pogoditi, i to je snimila majka). Ali onda su se odjednom svi razboljeli, suci, odvjetnici, proizvedena je poplava ispričnica, a jedini upravo sablažnjivo zdrav ispostavilo se da je Daruvarac, koji je sa smiješkom na licu izašao na ulicu.
Izazvalo je to strahovito negodovanje, od predsjednice države i ministra pravosuđa, do opozicije, ali naredno je ročište devetog siječnja, pa ti sjedi u onom stančiću u Zadru, s hrpom na smrt prestrašene djece, ili gotovo djece, nenaoružan. A Daruvarcu svejedno je, Daruvarci nemaju budućnost, duljina života proporcionalna im je kvocijentu inteligencije. Ostalo je ili smrt, ili robija.
Ako bi se u Hrvatskoj dogodio nekakav prirepak #MeToo pokreta, to ne bi izgledalo nimalo holivudski. Ne bi se radilo o sugestivnom šaptanju, pipanju ispod stola, zamrzavanju karijera i pozivanju u hotelske sobe. Ovdje radi se razbijanju sanitarija ljudskom glavom, potpunom uništavanju nosne kosti, komadima lica odvojenim od skeleta. To jest, ako se ne radi o odbijanju bubrega, masnicama po cijelom tijelu, višestrukim ubodima nožem, ili metku ispaljenom u potiljak, ili sljepoočnicu. Nema glamura, niti toaleta poznatih kreatora. Me Too, sve s povisilicom u prefiksu, znači da niste kondicionirani za meč s Darkom Kovačevićem, Daruvarcem. Da ste na žalost vrijeme izgubili na nešto drugo, i niste se osposobili za akciju. Ili da za tu vrstu sporta nemate ni konstitucije, ni talenta.
Hoće li Daruvarac nekog ubiti do devet siječnja neizvjesno je. To je ta naša dnevna dinamika, možda vrijeme bude protjecalo monotono, a možda se pojavi breaking news.
Ono što ostaje je da se iz faze loših zakona, u teoriji i praksi, prešlo u bezakonje. Izraz “nužna samoobrana” poprima drugo značenje, sve se izmaknulo u smjeru vlastitog gospodarenja životom, inicijative. Dogodit će se da se stvari uzimaju u vlastite ruke, ljudi računaju s vlastitom bespomoćnošću, više nema nikakvog posredovanja između njih, i pravde. Upravo u ključnom, kriznom trenutku, mnogo je onih koji će se sjetiti Daruvarca. Pa čak i ako za to nemaju razloga, i uopće nisu u pravu. Više nitko neće htjeti sjediti u stanu, i čekati što će mu se dogoditi. Posljednja bila je ta majka, koja je iz nekog razloga, ili principa, inzistirala, unatoč tome što je odlično poznavala sve okolnosti.
Nastupit će jedan spontan trend, gotovo podsvjestan, sa svojim fatalnim posljedicama, kojima se samo budale mogu veseliti.”-piše S. Bukovac na fb.
HOP
