Familijarni pederski klanovi drže primat na Radio Beogradu, uporištu srpskog novinarskog pederluka
Seks, laži i video trake homosa, narkosa i alkosa iz mafije sportskih novinara Beograda (Drugi dio)
U nastavku mini serijala o mafiji sportskih novinara Beograda, koja je godinama i desetljećima u službi sijanja nacionalne, vjerske, rasne, ideološke i političke netrpeljivosti i njezinog raspirivanja i unutar same Srbije i izvan njezinih granica, opširnije ćemo iznijeti pojedinosti o najistaknutijim članovima te kriminalne udruge.Sjeme zla i stjecište pomračenja ljudske svijesti i savjesti je u vrhu same udruge sportskih novinara Beograda. Ona i diktira obrazac ponašanja njenih članova. Tamo su godinama unatrag glavnu riječ vodili jedan etnički, a drugi i etnički i etički Rom iliti Cigan. Stariji od njih dvojice je sad već vremešni urednik sportske redakcije velikosrpskih Večernjih Novosti, alijas Govnosti, po imenu Jovan – ovan Sekulić To je jedini terazijski Crnogorac rođenjem, a Srbin komercijalnim opredjeljenjem, koji je samoga sebe prozvao nadimkom “Ciga.” Nema niti jednoga Crnogorca, makar i usred Beograda, kome će poput spomenutoga ovna Jovana, vreće govana, biti drago kad ga oslovljavaju Cigom. No, njemu to godi i toliko mu imponira da se vrloi rijetko i predstavlja u društvu svojim pravim imenom Jovan. Njegov pobočnik je, za promjenu, i etnički i etički Cigan, opet samoproglašeni Srbin po službenoj dužnosti Gradimir Branković. Taj patološki lažljivac i kradljivac, skupa je s još jednim štucavim i mucavim Srbinom, nepismenim i neobrazovanim krijumčarom i prodavcem švercanog goriva iz Bugarske i Rumunjske Slobodanom Đurićem, zvanim Đura Kanister, svojedobno izigrao i tako moćnog čovjeka kao što je srpski bogataš Milan Janković alijas Filip Zepter. Najbogatijega njemačkoga zeta Jankovića iliti Zeptera, ostavili su na cjedilu i prošpijali ga suparničkoj i konkurentskoj strani Žarka Zečevića i Ivana Ćurkovića u njihovoj uzajamnoj borbi s Zepterom za prevlast u rukovodstvu Olimpijskog odbora Srbije. Filip Zepter uzeo je lakomisleno i lakovjerno Cigana Gradimira Brankovića za prvoga medijskog savjetnika i najpovjerljivijega suradnika, a on ga je uz pomoć spomenutoga Slobodana Đurića iliti Đure Kanistera preveo žednog preko vode, otkrivajući i otkucavajući u potaji njegove planove suprotnoj strani. Tako su namagarčili Zeptera, no on je s njima tikve sadio i morao je na vrijeme znati da će mu se te tikve sađene s Brankovićem i Đurićem o glavu obijati.
Mafijaški kartel sportskih novinara Beograda, kao produžena ruka i ekspozitura SNS-a, SRS-a i SPS-a, koncentriran je u nekoliko najprljavijih redakcija u gradu kao što su dnevni sportski list Sportski Žurnal, kao izdanje Politikine kuće, zatim drugi sportski dnevni list Sport, nekad u sastavu Borbinih izdanja, potom Večernje Novosti i Radio Beograd. Ta zloglasna radijska postaja je i uporište najogavnijeg i najagresivnijeg i otvorenog homoseksualizma u beogradskim medijima. Svojedobno je njihov radijski doajen, sad pokojni komentator Marko Marković, kolegama koje je otpustio s posla devedesetih kao politički poslušnik ratnog zločinca Slobodana Miloševića, to objasnio riječima da je morao tako postupiti jer ga je ucijenio na tu radnju Miloševićeva podguzna muha Milorad Vučelić, tadašnji komunofašistički ravnatelj RTS-a. Marković je kolegama, posebno Petru Dendi, jednome od otjeranih s posla kao politički nepoćudnim, povjerio da je morao zadovoljavati Milorada Vučelića, sadašnjeg najvišeg dužnosnika NK Partizan oralnim seksom, jer isprva nije htio poslušati naredbu i kao radijski urednik izbaciti kolege na ulicu, ostaviti njih i njihove obitelji bez kruha i egzistencije. Tu sramotu je sa sobom i ponio u grob mnogo godina kasnije 2011. kad je otišao na drugi svijet. No, nije bio Marko Marković jedini peder u sportskoj redakciji Radio Beograda. Javna je tajna u krugovima beogradskih sportskih novinara da je tamo među starom gardom homosa najaktivniji bio urednik informativne redakcije, zatim i politički instaliran za urednika i voditelja sportsko – zabavne nedjeljne emisije “Vreme sporta i razonode” Slobodan Kovačević. Taj se peder naročito afirmirao kao Miloševićev nagrozniji poltron u njegovoj ratnohuškaškoj kampanji devedesetih, kao i u veličanju njegovih osvajačkih i genocidnih ratova na tlu Hrvatske i BiH-a. To je radio u svojstvu urednika informativne redakcije, kao i sve njegove kolege i kolegice i info redakcije toga doba, listom i spikeri i spikerice, koji su glasovima punim neopisivoga ponosa čitali vijesti o srpskim osvajačkim pohodima u ratovima devedesetih, sve dok im ratna sreća nije okrenula leđa. Onda su svi skupa, po starom srpskom običaju, preko noći okrenuli ploču i naprasno zaboravili što su jučer pričali i radili.
Marko Marković, kao urednik sportske redakcije Radio Beograda i Slobodan Kovačević kao urednik info redakcije Radio Beograda, koncem osamdesetih doveli su na posao dvojicu deklariranih homoseksualaca Slobodana Maletića, danas glavnog košarkaškog komentatora na srpskome državnom radiju, kao i Vladu Radičevića, sad prvoga nogometnog komentatora na državnoj radijskoj postaji u Srbiji sa sjedištem u Beogradu. Marković i Kovačević su preko kreveta uveli dvojicu već latentnih pedera Radičevića i Maletića u vode sportskog novinarstva Beograda. Njih dvojica, sukladno svome amoralnom karakteru bili su u nastavku karijere pripravni na sve, pa i da politički špijuniraju i potkazuju kolege s posla i drugih redakcija nikad rasformiranom Šestom odjelu tajne političke policije u MUPU-u Srbije u ulici Despota Stefana. Jedan od njihovih glavnih zaštitnika u policiji bio je i Đokica Drašković. On je u maniri klasičnoga kriminalca prijetio smrću urednicima “Blica” Miliradu Ivanoviću i Veselinu Simonoviću, kad su prije desetak godina skupili hrabrosti i ljudskosti da ova priča ogleda svjetlost dana. No, Đokica Drašković, sad na mjestu načelnika policije općine Stari grad, osobno im je zaprijetio najtežom mogućom odmazdom ako se usude objaviti istinu o mafiji sportskih novinara Beograda, poglavito o njegovim političkim špijunima, točnije policijskim doušnicima i političkim cinkatorima kolega iz branše Vladi Radičeviću i Slobodanu Maletiću. To sve bjelodano dokazuje koliko je gay lobi moćan i jak u nesretnoj državi Srbiji. I jamačno, to nam zorno govori kako je Srbija, barem kroz izvrnutu životnu prizmu spomenutih novinarskih muških kurvi, aplicirala za zemlju potpisnicu Istnabulske konvencije i Marakeške deklaracije, mnogo godina prije nego je to u svijetu došlo kao tema na dnevni red. Eto, barem u nečemu i Srbi rekorderi, doduše nositelji neslavnih LGBT rekorda u sferi sportskog novinarstva. I posve je sigurno da im u tom pogledu nema premca u Evropi, tko zna, možda ni u svijetu?
Košarkaški radijski komentator Slobodan Maletić i nogometni radijski komentator Vlade Radičević u svojoj neobuzdanoj pederskoj požudi strasti znali bi slati preko Ognjena Amidžića, voditelja Mitrovićeva TV Pinka i glumca Marinka Madžgalja i ljubavne SMS poruke straight muškarcima, na koje su bacili oko. Ako im se ne ostvare želje izopačene i nastrane ljubavi, onda bi naručivali preko srbijanskih toaletoida i blatoida naručivali tekstove u kojim bi preko svoga novinarskog mafijaškog suradnika ocrnjivali i blatili pojedinca da ga difamiraju u javnosti, podvaljujući mu vlastite seksualne izopačenosti. Šepavi srbijanski gmaz Nenad Živančević, godinama uposlen u kriminogenom dnevnom listu “Sport” pisao je u beogradskom bulevarskom tisku bljuvotine o Maletićevim i Radičevićevim kolegama koji su im se zamjerili, nekad iz opisanih razloga odbijanja pederisanja s njima dvojicom, nekad iz zavisti, ljubomore, sujete, zlobe, pakosti radi eliminiranja kolege i konkurenta u poslu na radijskoj postaji. Tako je spomenuti Nenad Živančević napisao u jednom bešćutnom tjedniku klevetnički komentar o beogradskom Hrvatu Milanu Špičeku, uredniku i voditelju sportske emisije “Vreme sporta i razonode.” To je u Beogradu inačice emisije “A sad, sport i glazba” na Hrvatskom radiju u Zagrebu. Živančević je javno oklevetao Špičeka da je “peder”, “mason”, “ustaša”, “antisrbin” i velikoshrvatski nacionalist, koji im uzurpira mjesto na radijskom programu, te da je sramotno da Radio Beograd trpi takvog čovjeka i da mu treba odmah dati otkaz s posla. Špičekova emisija bila je među najslušanijim radijski emisijama početkom dvijetisućitih, osvježena i kulturnim, umjetničkim, poglavito glazbenim i filmskim sadržajima, budući je Milan Špiček proveo najveći dio karijere kao urednik filmskog programa na beogradskom radiju i izvještavao s gotovo svih filmskih festivala u zemlji i inozemstvu. Njegova je sestra pokojna Donka Špiček dugi niz godina obnašala visoke dužnosti u upravi i organizaciji dječjeg kazališta “Boško Buha” u centru Beograda. Špiček im nije dopustio nepismenim i neobrazovanim srednjoškolcima Maletiću, Radičeviću, Bigoviću, Nikoliću i sličnim zalutalim pred radijskim mikrofonom da pričaju dulje od deset do dvadeset minuta tijekom višesatne emisije. Nogomet je tako postao zbilja sporedna stvar u Špičekovoj emisiji, što je Maletića i Radičevića dovodilo do ludila i bezumlja. Špiček je tužio sudu Živančevića radi klevetničkog teksta i javnoga difamiranja, no nije pravodobno osjetio da iza svega stoje Maletić i Radičević. Pred njim su u osobnim susretima uvijek glumili ljubeznost i susretljivost lažnim osmijesima i slatkorječivim pričama.
Nije se bolje proveo pred najezdom agresivne radijske LGBT bande ni dugogodišnji urednik i voditelj spomenute emisije “Vreme sporta i razonode” Svetislav Vuković. I on je bio kao i Milan Špiček na zalasku karijere i nekoliko godina pred odlazak u mirovinu doživio je najgore podvale i prijevare od mlađih kolega Maletića, Radičevića i pokojnog Mijajila Kostića, kojima je svima, jednako kao i Milan Špiček, mogao po razlici u godinama biti komotno i otac. No, pederi ne prezaju ni od čega da ostvare svoj cilj. I pred Vukovićem, urednikom info programa, isto su kao i pred Špičekom glumili dobrotu i ljudskost, da bi skinuli masku, čim zatvori vrata za sobom, ode u svoju info redakciju, pošto je prije toga usmjeno i pismeno dogovorio s njima koncept nedjeljne radijske emisije “vreme sporta i razonode”, čiji je bio urednik i voditelj. Onda bi Radičevićev i Maletićev životni uzor Mijailo Kostić, seoski, primitivni srbijanski gedža iz Pomoravlja, odlazio kao urednik sportske redakcije da u njegovo i njihovo ime prosvjeduje i piše peticiju glavnom i odgovornom uredniku Radio Beograda da se ima smijeniti Vuković i postaviti na mjesto urednika sportske nedjeljne emisije netko tko je isključivo sportski novinar, a ne kao Vuković prvenstveno urednik info programa. Vuković je to doznao, ali je dostojanstveno ignorirao i Kostića, kao i Radičevića i Maletića. Onda se suicidni Mijailo Kostić ubio, kad se jednoga jutra objesio u ranu zoru, obukavši ženin kombinezon i priredivši stravičnu scenu svojoj maloljetnoj djeci, koja su ugledala oca kako visi nad podmetnutim dječjim sanjkama. Takvo samoubojstvo je nezabilježeno i nezapamćeno u analima Radio Beograda. No, Kostić je imao psihijatrijsku dijagnizu, nije bio ubrojiv, svim gadostima, pokvarenjaštvu, podlostima, osobno je kao stariji naučio i podučio Radičevića, Maletića, ne toliko Milana Bigovića i Dejana Nikolića, ali je krvavi trag ostavio za sobom i posthumno. Na beogradskom radiju krili su dugo da se Kostić ubio, nego da je preminuo u 43. godini života od “srčanog udara.” Kostić je kao i mlađe mu nečastive kolege Radičević i Maletić bio gorljivi i oduševljeni velikosrbin, k tome i dokazani pobornik koristoljublja. I svemu tome podučio je i njih. Kao mlad se ulizivao starijim kolegama, moljakajući ih i cvileći kako ne može više ekonomski opstati kao honorarac, te ih je preklinjao da ga prime u stalni radni odnos. Uslišili su mu zamolbu i sažalili se nad njegovom sudbinom, a kasnije je svoga dobrotvora Milana Anđića, koji se prvi i najglasnije zauzeo da se Kostiću izađe u susret, šikanirao na poslu kad se kao SPS i JUL kadar političkom protekcijom domogao mjesta urednika u sportskoj redakciji. Tamo je progonio i s posla htio iz političkih pobuda izbaciti i svoju kumu Svetlanu Stefanović. I taj ljudski otpad i gad završio je onako kako je i zaslužio.
Radičević i Maletić su nadživjeli Kostića, ali je njegovo samoubojstvo 2002. godine bio tad izuzetan i težak udarac, pravi nokaut za njih dvojicu, Izgubili su svoga životnog idola, koji je u redakciji podizao i ruku i nogu na njih. Dresurom je, šutirajući ih kopitom konj Kostić napravio od njih dvojice pedera, još i agresivne pedere, ali pederastiju im nije ni on uspio izbiti iz glave, što mu je bila prva i početna nakana. Radičevićeva žena, daktilograf na Radio Beogradu zaradila je maligni rak dojke i Radičevića je stigla zla sudbina udovca s maloljetnom djecom. Biseksualac, kao i kum mu Maletić, nakon mladenačkih seksualnih iskustava isključivo s muškim spolom, kasnije je utjecajem njihovoga učitelja, pokojnoga Mijajila Kostića, probao čari seksa i sa ženama. Ali, nije se prestao seksati i sa muškarcima. Do tada je Maletić bio Radičeviću seksualna ikona, s time da je Radičević bio topnik, a Maletić furundžija. Tako su se i oblačili u mladosti, prije nego ih je pokojni, a na drugi način, poslovno i ljudski nesolidni Kostić, barem u tome pogledu preodgojio. Radičević je u ljubavnoj vezi s Maletićem imao ulogu muškarca, a ovaj je izigravao ženu. Radičević se nosio kao opasni frajer u kožnjaku, premda je taj tragikomični lik unjkavog i pederskog glasa, prije sličio nekom liku koji radi pederske orgije, nego što ga je itko mogao uzeti za gradskog frajera, mangaša i šanera, pogotovo s njegovim ružičastim košuljama boje Pink pantera. Vjerojatno ih je greškom zamijenio s košuljama svoga ljubavnika, pardon muške ljubavnice Slobodana Maletića.
Zato je Radičevićeva ljubav Maletić i nosio žensko prstenje, što je vjerojatno posudio od sumanute i sulude majke Jelene, stalno bi u sportsku kladionicu “Atlantik” ulazio sa ženskim parfemima, lančićima. Samo mu je lak za nokte i karmin falio da ode zatražiti promjenu spola. Druge uvjete je kao Radičevićev ljubavnik, pardon muška ljubavnica, odavno ispunio, zadovoljavajući svoga partnera Radičevića obično oralnim seksom. I to je sve za standarde Maletića bilo posve očekivano, budući dolazi iz genetski poremećene familije. Njegov najbliži rod je pokojni odvjetnik Veljko Guberina, teški i ovejani i ozloglašeni homoseksualac. Desetljećima je drmao gay lobijem u srpskome odvjetništvu. Istodobno, kao dokazani i fetivi velikosrbin sa Korduna, Maletićev rođak Guberina utemeljio je 1990. i obnovljenu Srpsku radikalnu stranku s programom Načertanija Ilije Garašanina i njegovoga radikalnog i ideološkog slijednika Nikole Pašića. Ali, zbog javne i životne kompromitacije pederlukom, Guberina je ustupio mjesto Tomislavu Nikoliću, ovaj onda Vojislavu Šešelju. Čak bi i Srbima njima omiljeni velikosrpski radikalizam bio posramljen, ne radi te grozne i odvratne političke ideje, nego zbog pedera Guberine kao promotora toga pokreta. Ipak, Guberina radi svoga davno i javno iskazanog pederluka, nije mogao proći kao politički lider u Srbiji i on je toga bio svjestan, kao što je i peder Vojislav Koštunica iz istih razloga, a ne iz lažnih “moralnih” principa odbio vratiti se na mjesto profesora i predavača na Pravnom fakultetu skupa s također politički rehabilitranim Kostom Čavoškim potkraj 1989.i početkom 1990. Još je bilo studenata koji su se živo sjećali i svjedočili kako ih je Koštunica kao mladi asistent na Pravnom napastvovao i spopadao, ucjenjujući ih da mogu proći kod njega kolokvij i ispit samo ako ga seksualno zadovolje.
Slobodan Maletić se u životu zadovoljio ulogom muške konkubine svome vjenčanom kumu Vladi Radičeviću. Danas se pederi i lezbe bore preko raznih bjelosvjetskih udruga za tobožnju “ravnopravnost”, kao da su navodno “ugroženi,” ili nečim “uskraćeni,” no ova storija o homoseksualnom lobiju u srpskome novinarstvu je samo jedan od dokaza koliko je gay lobi moćan i jak u srbijanskom novinarstvu. Primjerice, Maletićev pokojni brat od tetke, Nebojša Spaić, koji je službeno preminuo od raka, a neslužbeno možemo lako pretpostaviti da je i taj priopćeni uzrok smrti jedna u nizu srpskih medijskih laži da pokriju i sakriju ljubavnu vezu pokojnoga Nebojše Spaića i urednika info programa Radio Beograda Dušana Radulovića, također kućnoga prijatelja rodbine pedera Slobodana Maletića, točnije njegovog od raka oboljeloga ujaka Branislava Marinkova, sad umirovljenog urednika obrazovnog programa Radio Beograda. I Spaiću je vrlo vjerojatno prkno došlo glave, te je otišao u grob s 55 godina života. Više klinci nemaju koga tući i šamarati ispred Hrama Svetog Save u Beogradu, gdje su dječaci tukli Maletićeva pokojnog brata od tetke, pedera Nebojšu Spaića kad je džogirao i skakutao u ženskim hulahopkama i zabacivao stražnjicom kao i njegov još živi, ali teško oboljeli brat Slobodan Maletić, kad na isti način i istim feminiziranim pokretima paradira centrom Beograda, na zgražanje i čuđenje ulicama kroz zaprepaštene i zapanjene poglede prolaznika i putnika namjernika.
Maletić je sad teško bolestan, ali ne samo od AIDS-a, nego i od druge kronične bolesti i davno registrirane anoksije. To je zaradio kao mlad momak vozeći tenk u tenkovskoj jedinici bivše JNA 1988. godine. Luđak se nikad nije liječio, a na radiju ga i sad drže u korist njegove životne štete, točnije životne opasnosti po njegovo zdravlje. To će vrlo vjerojatno imati koban epilog po toga životno promašenoga tipa, kojega su htjeli nekad i u kladionici “Atlantik” premlatiti zbog izražavanja pederluka na javnom mjestu, koji je kao i svaki prevarant uzimao lovu od koga je stigao na bespovratni zajam, pa ga je pola grada jurilo da ga prebije ii ubije zbog nevraćenog novca. On životno kopni, raspada se Radičevićeva kumovska slama Maletić, ali on i jest primjer čovjeka koji živi u svome jadu i čemeru, baš onako kako je i zaslužio. Spaić je umro prije dvije godine, a njegova udovica Tamara Spaić u “Blicu” nije više toliko utjecajna i moćna da Maletića na pragu njegove pedesete godine života negdje novinarski udomi ako uskoro ostane bez glasa, koji mu se gubi nakon pola sata, najviše četrdeset minuta kontinuiranog govora. I kao takav je taj životni parazit onda posve suvišan i na Radio Beogradu, a gdje će i kako će ga bilo tko uposliti kao daktilografa prve klase, što mu je jedina škola koju istinski ima, to niti jedan čudotvorac na svijetu ne zna.
Njegov gay brat od tetke Nebojša Spaić znao je mailom slati sladostrasne poruke srednjovječnom kolegi Luki Mijatoviću na Radio Beogradu tipa: “Jebat ću te,” no na koncu je sjebao samoga sebe. Njegov mobitel već dvije godine iz carstva podzemlja boga Hada šalje poruke stariome, ocvalom i neutješnom ljubavniku s Radio Beograda Dušanu Raduloviću: “The mobile user is not available, please, call later!” Potrošile mu se baterije, a nema tko da ih zamijeni novim, premda mu ionako više nisu potrebne. Pukla “Paklena naranča” u troli kad je tramvaj vozio mlađani tramvajac Vlade Radičević. To je bio taj prostak i glupan, prije nego su tramvajca iz poduzeća GSB (Gradsko saobraćajno Beograd ) prekvalificirali u sportskog komentatora. Tramvaj zvani želja, pardon, glazbena želja iz fontane želja slušatelja njihove retoričke proze na radiju, nalik kazni za uši slušatelja programa. I tramvaj im uskoro ulazi u glavni kolodvor, a Radičević više nije za volanom, nego za mikrofonom Radio Beograda, kao i životni mu suputnik i sapatnik, htjedoh reći, nije samo ruski sputnjik, Maletić. Mogu se još neko vrijeme švercati u njihovom životnom šverc komercu samo dotle dok im kao kondukter karte na pregled traži i gleda im kroz prste njihov politički mentor iz SPS pomlatka iz ratnih devedesetih, nitko drugi nego jedan od njihovih političkih pokrovitelja iz sjene Ivica Dačić. Kad debeljko krmeljko Dačić prije ili kasnije, neminovno padne s vlasti, onda se više ni Maletić neće moći kriti iza mamine suknje ili iza Radičevićevih hlača.
Dragan Ilić
HOP
