Punih 65 godina hrvatski kraljevski grad Jajce pružao je pod vojnom opsadom junački otpor turskim barbarima

Pod bedemima Jajca hrvatski su branitelji bili na braniku kršćanske Europe pred najezdom  razularenih hordi turskih ubojica, koljača i pljačkaša

Jajce, taj živopisni i prekrasni grad na obalama Vrbasa, osnovao je kao i Banju Luku hrvatski plemić Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Značenje Hrvojevog misala i Hvalovog zbornika, što je za sobom ostavio gospodar Jajca i Donjih krajeva dobro je poznato u povijesnoj literaturi. No, Jajce je kao grad očaravajućih prirodnih ljepota i fabuloznih vodopada Plive, bilo dočaravano u jugokomunističkoj historiografiji samo kao turistička atrakcija i mjesto zasjedanja nekog samozvanog šumskog okupljanja Titovih partizana na famoznome komunističkom političkom zasjedanju 1943. godine. Povijest toga znamenitoga grada puno je bogatija i pompoznija, čak i u europskim razmjerima. Jajce je do pada pod skute Otomanskog imperija u šesnaestom stoljeću bilo dugo simbolom borbe i otpora, ne samo ratničkog i junačkog hrvatskog naroda toga kraja, nego i ostalih kršćanskih naroda, što su u vojnoj alijansi s Hrvatima branili i Jajce i kršćansku Evropu pred nadirućim turskim islamom, pristiglim iz Anatolije. Padu Jajca pod Turke 1528. nakon velikih bitaka između Hrvata i Turaka, što su potrajale u nizu od 65 godina, pred naletom Osmanlija 1463. godine palo je najprije srednjevjekovno Kraljevstvo bosanskih Hrvata. Ključno je pritom bilo tursko osvajanje glavnog grada Kraljevine bosanskih Hrvata u Bobovcu, smještenom na putu između današnjih mjesta Vareša i Visokog.

Vojnim zauzećem Bobovca 1463. godine Turci su zaposjeli odlučujuću stratešku kotu za daljnje prodiranje prema zapadu. Dva desetljeća prije toga pokorili su Hodidjed, glavno središte hrvatskog mjesta Vrhbosna, te nedaleko od temelja srušenog Hodidjeda kraj Vrhbosne, nakon protjerivanja domicilnog hrvatskog puka, podigli su tursku kasabu zvanu Sarajevo. Ostao je tad od zuba vremena i sačuvani patetični uzvik turskoga paše po ulasku njegove vojske u razrušeni i razoreni hrvatski grad Hodidjed pokraj Vrhbosne, a na mjestu današnjega grada Sarajeva. Turčin je s visoko uzdignutom sabljom svojim vojnicima uzviknuo: “Saraj – evo”, što bi prevedeno doslovno s turskog značilo: “Evo vam dara,” ili u još slobodnijem prijevodu: dajem vam na poklon osvojeno mjesto!” Nitko tad nije mogao ni slutiti, niti pretpostaviti da će se jedno, naizgled protokolarno obraćanje turskoga paše njegovim vojnicima, za narednih šest stoljeća gotovo u potpunosti izbrisati iz sjećanja, primjerice današnjih bosanskih muslimana u Sarajevu njihovu svijest o njihovim hrvatskim precima na tome prostoru. Hrvatsko ime i hrvatska nacionalna tradicija trajala je u Vrhbosni, što su je na mjestu današnjega Sarajeva utemeljili Hrvati pola tisućljeća prije turske navale, obilježila je jednu cijelu povijesnu civilizacijsku epohu i to mnogo stoljeća prije turskoga razaranja, haranja i pustošenja toga izvornoga hrvatskoga grada na rijeci Miljacki, negdašnjeg Hodidjeda kraj Vrhbosne, a sjeveroistočno od središta današnjeg islamiziranog i od kršćanskog duha prošlosti, potpuno otuđenoga i odvojenoga grada Sarajeva.

Padom Bobovca, utvrđenog stolnog grada bosanskih Hrvata pod Turke koncem svibnja 1463. godine, težište ratnih zbivanja pomjereno je na zapad prema dolini Vrbasa.Turci su u učestalim ofenzivama opsjedali Jajce punih 65 godina u neprestanim bitkama protiv hrvatskih branitelja grada od 1463. do 1528. godine kad su ga Turci nakon krvavih borbi i osvojili. Na europskim dvorovima hrvatska obrana Jajca epskih i biblijskih razmjera legendarnog otpora višestruko brojnijem i naoružanijem neprijatelju smatrana je i doživljavana i obranom cijele kršćanske Europe od raspomamljenih i razuzdanih podivljalih Turaka. Ušla je ta 65 godina duga hrvatska obrana grada Jajca od Turaka odavno u sve vojne udžbenike i literature vođenja dugotrajnog i obrambenog rata pred do zuba naouružanim i neusporedivo brojčano nadmoćnijim neprijateljem na crti bojišnice. Na stupu obrane grada Hrvatima su pomagali prvenstveno i susjedni Mađari, kao i združene vojne trupe europskih naroda, ponajprije austrijske i španjolske vojne postrojbe.

Neposredno prije pada Bobovca pod Turke 21. svibnja 1463. godine kralj bosanskih Hrvata Stjepan Tomašević u posljednjem je trenutku pobjegao iz opkoljenog Boobovca u Jajce, odakle je uzaludno molio europske dvorove za pomoć u ljudstvu i naoružanju. Kraljica Katarina Tomašević je neposredno uoči pada Bobovca u turske ruke, uspjela pobjeći i preseliti u Italiju, gdje je u izbjeglištvu od tuge za zavičajem i presvisla. Pred smrt je ostavila rimskome papi oporuku, kojim ga je zavjetovala da Bosnu ostavlja u zavještanje i trajni zalog Svetoj Stolici. Oporuka kraljice bosanskih Hrvata Katarine Tomašević i danas je pohranjena i netaknuta u pismohrani Vatikana. I zato i današnji islamizirani Hrvati, samoproglašeni Bošnjaci, moraju znati da je Bosna izvorno hrvatska, katolička, južno i srednjeeuropska ostavština, a ne turska i azijska pustinja i divljina, kako oni zamišljaju i maštaju skupa s islamiziranim pravoslavnim Armenom i velikim poturčenjakom današnjice i lažnim Turčinom Erdoganom.

Dok je na Zapadu bezuspješno i u paničnoj žurbi tražio neophodnu vojnu pomoć kralj bosanskih Hrvata Stjepan Tomašević je istodobno poslao i izaslanstvo radi pregovora s Turcima o sklapanju primirja. Turci su bez ikakvog konkretnog jamstva, obećali petnaestogodišnje primirje i izigrali lakomislenog i lakovjernog kralja Hrvata iz Bosne Stjepana Tomaševića. U svibnju i lipnju 1463. izveli su srednjevjekovni blitz krieg na Bobovac, te je stolni grad bosanskih Hrvata poklekao pred naletom 150 000 do zuba naoružanih i neusporedivo brojčanim snagama jačim Osmanlijama. Turci su na prepad osvojili Bobovac, unatoč turskoj prednosti u ljudstvu i naoružanju, nespremnom i zatečenom turskim napadom, budući je naivni kralj Stjepan vjerovao Turcima na riječ da će poštovati dogovoreno petnaestogodišnje primirje. Turske su trupe su napad izvele iz dva pravca. Nasrnuli su preko Drinopolja i romanijskog kraja, prije toga već vojno osvojio, budući su hrvatski grad Vrhbosnu sa središtem u Hodidjedu na mjestu današnjega Sarajeva već vojno zaposjeli 1443. godine. To im je bila odskočna daska za dalje prodore, kao i drugi pravac prodora iz smjera Skopja i Kosova, koje su već prije toga vojno potčinili svojoj vlasti.

Turci su prijestolni grad bosanskih Hrvata Bobovac opkolili 19. svibnja 1463 i zauzeli ga 21. svibnja 1463. godine nakon kratkih dvodnevnih borbi i bez većega i organiziranoga otpora slabo pripremljenih branitelja. Kralj Stjepan Tomašević se pred pohodom Turaka u zadnji čas sklonio na tada sigurno utočište u Jajcu, a odatle je produžio put ka Ključu na Sani. Iz utvrđenog hrvatskog grada Ključa on je vapijućim glasom apelirao na savjest uspavane Europe da ga vojnički pomognu u obrani njegove države i naroda. Međutim, upravo je u Ključu iznenada dospio u okruženje turske vojske, jer su očito imali Turci svoje uhode, što su ga pratile i koji su im slali dojave o kraljevom kretanju. Tamo su ga u Ključu i zarobili, a prije nego je uhvaćen u zasjedi, njemu je opet trikom i prijevarom predvodnik turske vojske i poturčeni Hrvat Mahmud paša Anđelović obećao život i slobodu, ako se dobrovoljno i bez otpora preda Turcima. Ali, čim im se živ predao u ruke, Turci su ga živog odrali i nabili na kolac, kao i njegove kćeri i sinove, kraljeve i kraljičine princeze i prinčeve. Danak naivnosti platio je glavom, najskupljom mogućom cijenom. Jedino je umakla i spasla živu glavu kraljica Katarina bijegom u Italiju, gdje je kasnije i umrla u Rimu.

Prilikom zauzimanja Jajca, Turci su prema povijesnim vrelima zaklali na desetine tisuća Hrvata, kako svjedoči i knjiga fra Antuna Kneževića “Krvava knjiga,” tiskana upravo na temu borbe Hrvata i Turaka za Jajce. Turci su lješeve pobacali u Vrbas, koji je po narodnoj predaji sačuvanoj stoljećima, usljed truljenja nevjerojatno velikog broja ljudskih lješeva, ubrzo svoju prirodo modro plavu boju promijenio u zelenu, po kojoj je i danas prepoznatljiv. Preko 200 000 Hrvata iz ne samo Jajca, nego iz cijele okupirane hrvatske regije od rijeke Vrbasa do rijeke Une, Turci su odveli u zarobljeništvo u Stambol i Izmir, a od te goleme brojke od 200 000 zarobljenih Hrvata, među kojima i vojnika, ali i žena, djece i starih ljudi, Turci su odmah 30 000 mladih i vojno sposobnih Hrvata prisilno unovačili u turske janjičare. Upravo nakon spoznaje o ovim tragičnim događajima, kraljica Katarina je od tuge i preminula u izgnanstvu u Rimu, ali je prije smrti ostavila oporuku rimskome papi da mu ostavlja Bosnu u vječnu ostavštinu. Čujte, Turci i Bošnjci, hrvatska i katolička Bosna je u katoličkoj oporuci hrvatske kraljice Katarine pohranjena u Vatikanu, a ne u turskom amanetu u Istanbulu. Prevarili su vas i podvalili vam i Erdogan i Izetbegovići.

Turci su potlačenome narodu dopustili da tijelo mučki i gnjusno ubijenoga kralja Stjepana Tomaševića sahrani u crkvi Svetog Luke u Jajcu, gdje je njegov skelet i u narednim stoljećima ostao netaknut. Izumiranjem i pogubljenjem posljednje narodne bosanske dinastije hrvatskog katoličkog podrijetla, glavnu riječ u borbama za okupiranoga područja u posjed kršćana preuzeli su Mađari. Koristeći slom države bosanskih Hrvata, Mađari su se frontalno sučelili sa Turcima za prevlast oko središnje Bosne, ali i golemog prostora današnje sjeverozapadne Bosne, koji je tad bio izvan njezinih granica kao povijesni i etnički prostor Hrvatske Kraljevine i u zajedničkoj Hrvatsko – Ugarskoj Kraljevini. Mađari su odigrali aktivnu vojnu ulogu u zaustavljanju vala daljih i nezadrživih turskih napadaja i njihovih pokušaja da u što kraćem roku osvoje nova područja. U nekoliko navrata od strane Turaka okupirani Bobovac na kratko je ponovno prelazio u posjed kršćanske vojske. Iste 1463. kad su Turci okupirali stolni grad bosnaskih Hrvata Bobovac, mađarski je kralj Matija Korvin poduzeo silovit protuudar na Turke, potisnuo ih za trenutak iz Bobovca, u kojem su se tek bili odomaćili, nakon pobjede nad vojskom bosanskih Hrvata pod vodstvom kralja Stjepana Tomaševića.Poturčenjak hrvatskog korijena i zapovjednik turske vojske Mahmud paša Anđelović pokušao je, ali bezuspješno već 1464. istjerati Mađare iz Bobovca. Nije u tom pothvatu uspio tad, kako svjedoče i izvori njemačkih povjesničara iz knjižnice u njemačkom gradu Bremenu iz 1899. godine. No, nedugo zatim, Turci će ipak ostvariti svoju nakanu i povratiti Bobovac u okvir truskoga carstva. Godine 1467. Mađari su u sklopu Hrvatsko – Ugarskog Kraljevstva potaknuli još više i još jače organozaciju što bolje vojne obrane širokog i dugog obrambenog hrvatskog pojasa Vrbasa i Une u kojem je obitavao mnogoljudni hrvatski katolički puk. U svezi s time je mađarski kralj Matija Korvin 1472. godine imenovao svoga opunomoćenika Mađara Nikolausa Ujlakija oblasnim gospodarom središnjeg dijela Hrvatsko – Ugarskog Kraljevstva, odnosno duge i hrvatskim pučanstvo gusto naseljene zone između rijeka Vrbasa i Une. Taj je prostor bio središnji dio hrvatske države toga doba, samo pod krunom mađarskoga suverena.

Razdoblje upravljanja Mađara Nikolausa Ujlakija i napose njegove vojne organizacije obrane područja Jajca pred naletima Turaka u dugim desetljećima odolijevanja združene hrvatsko – ugarske obrane nasrtajima Turaka zaslužuje posebnu pozornost. Ujlaki je Jajce opet ustoličio glavnim administrativni centrom cijele oblasti poznatih Donjih krajeva. On je iz redova domicilnoga hrvatskog stanovništva imenovao banove i vojvode. No, Turci nisu mirovali, niti su odustajali od planova za poduzimanje novih osvajačkih pohoda na Jajce. Godine 1500. Bajazit II napao je grad žestoko, ali je napad odbijen pod zapovjedništvom Mađara Janoša Korvina. Slijedeći turski napadi uslijedili su 1520. i 1526. godine, ali su i oni završili teškim turskim porazima. Međutim, te 1526. turska je vojska nanijela strahovit i težak poraz nesagledivih vojnih posljedica na širem planu elitnim postrojbama mađarske vojske. Poslije kaatstrofalnoga poraza od Turaka u bici kod Mohača, Mađari su nekoliko narednih desetljeć izgubili gotovo sve matične zemlje, osim grada Đera na sjeverozapadu Mađarske, koji nikad povijesno nije pao pod Turke i ostao je jedina neosvojiva vojna utvrda potomaka Huna pred turskom vojnom invazijom na mađarske prostore.

Ali, turskim uništenjem mađarske vojne sile u samome srcu mađarske države i njezinom vojnom okupacijom od strane Turaka, mogućnost daljnjeg uspješnog obrambenog rata združenih hrvatskih i mađarskih snaga na prostoru Hrvatske i Bosne odjednom je izrazito oslabila. To je ubrzo imalo i kobne posljedice, jer su vrlo brzo Turci osvojili najveći dio preostalih slobodnih etničkih hrvatskih područja, sem na krajnjem sjeverozapadu današnje Hrvatske, koje nikad nije palo pod tursku vlast. Zbog poraza Mađara protiv Turaka i posebno turskim zauzimanjem mađarske prijestolnice Budimpešte i Hrvatska je iznenada ostala bez oslonca na dotadašnju sigurnu vojnu potporu mađarskoga vojnog saveznika u borbi protiv nadirućih Turaka. I zato je i hrvatska obrambena zona na Vrbasu vrlo brzo nakon što su Turci osvojili gotovo cijelu Mađarsku osim grada Đera na sjeverozapadu zemlje, brzo posustala, te su Turci munjevito osvajali hrvatske krajeve. Bilo je još otegotnih i nepredvidivih okolnosti koje su utjecale na hrvatske serijske vojne gubitke nakon vojnoga sloma Mađarske protiv Turske na Mohaču. Očekivala se i vojna pomoć austrijskoga vladara Ferdinanda i on je s oduševljenjem krenuo u sudar s Turcima, ali, nažalost, to je došlo prekasno da bi se nešto bitnije moglo učiniti. Španjolski kralj Luis II koji se također sa svojom vojskom priključio kršćanskoj vojnoj alijansi, upao je u tursku zasjedu 1527. pokušavajući da se sa svojim postrojbama probije do opkoljenoga Jajca, te je i ta podrška bila uzaludna. Ostalo je zapisano da je i spomenute 1527. godine pod zidinama utvrđenoga grada Varaždina izdahnuo Krsto Frankopan, hitajući da što prije izvijesti španjolskoga kralja da mu Turci spremaju klopku i da će ga ubiti ako ga uhvate.

Kako španjolski povijesni izvori kazuju, poslije smrti hrvatskih i bosanskih velikaša, te tragičnoga poraza mađarskoga kralja u borbi s Turcima kod Mohača 1526. godine već fatalne 1528. godine odigrala se odlučujuća bitka za Jajce. U Mađarskoj je tad, kao i u Hrvatskoj i Bosni vladalo opće rasulo i metež, prava pometnja, koju su neki povijesni izvori zapadnih povjesničara, primjerice onih u Šapnjolskoj i Engleskoj ocijenili i ao stanje s obrisima građanskoga rata trajala je borba za političku prevlast nakon pogibija u ratovima s Turcima dotadašnjih mađarskih i hrvatskih narodnih vladara. Tu su gužvu Turci vješto i znalački iskoristili, te silne nemire i nerede u protivničkom taboru, da što brže i što lakše osvtvare svoj zacrtani vojni cilj. I tako su zahvaljujući i slabostima unutar protivničke vojske 1528. osvojili Jajce nakon 65 godina dugih borbi za taj grad. Godine 1528. obranu Jajca pred naletom Turaka organizirali su austrijski vladar Ferdinand Habsburški i mađarski plemić Ivan de Zapolja. Ipak, premoćniji u ljudstvu, Turci su za tili čas osvojili Jajce 1528. godine.

Za razliku od osvojenja Bobovca 1463. kad su Turci pokazali određeni i u konačnici minimalni stupanj uviđavnosti prema pobijeđenom protivniku, dozvolivši hrvatskom narodu u Bosni da po kršćanskom obredu dostojno sahrani od turske ruke pogubljenoga kralja Stjepan Tomaševića, ovoga puta poslije turskoga zauzeća Jajca 1528. nisu imali više nikakve milosti. U pravome stampedu rušili su sve pred sobom pretvarajući zatečene rimokatoličke crkve u džamije. Po turskome zauzeću Jajca 1528. godine crva Svete Marije je pretvorena u džamiju, na čijem je vrhu kočoperno zablistao minaret. Novopečenu džamiju, podignutu na temeljima rimokatoličke crkve, Turci su bešćutno nazvali “carskom džamijom.” Nju je stiglo prokletstvo i božja kazna. Sazidana na tuđim temeljima bila je žrtvom dva velika potresa 1658. i 1832. godine, kada je voljom gospodara neba pretvorena u ruševinu. Nije slučajno rečeno kako je oteto prije ili kasnije prokleto. Potomci Seldžuka su 1528. godine, prema svojoj radikalno izmijenjenoj fernesi ratovanja u usporedbi s onom iz 1463. kad su okupirali Bobovac, cijelo osvojeno Jajce odmah pretvorili u tursku kasabu. Pritom su fizički uništavali sve tragove prošlosti i zatečene kulturno povijesne spomenike, koji bi ih mogli nevoljno podsjećati da njihova noga nije prva kročila na to tlo.To je bila istinska turska dekadencija u usporedbi s ratovima vođenim u 14. i 15 stoljeću, kada su se barem trudili da koliko toliko prikriju barbarski, okrutni i svirepi karakter svoga vojevanja.

Ali, borbe između Turaka i Hrvata nisu jenjavale, prestajale, niti su završene bitkom za Jajce 1528. godine. Diljem Europe povjesničari su zabilježili i ovjekovječili slavnu hrvatsku bitku s Turcima u kanjonu Grozdansko. Iako je hrvatska vojska bila bez pravog i izrazotog vođe i zapovjednika u toj borbi, hrabro se i odvažno suprotstavio ljudstvom i naoružanjem višestruko brojnijem turskom neprijatelju. Svih 300 hrvatskih boraca u toj brojčano neravnopravnoj bici s više nego desetorostruko brojnijim Osmanlijama je izginulo. No, Turčin Ferhad paša, predvodnik turske vojske, nakon bitke učinio je jedan nesvakidašnji potez u povijesti ratovanja. Zadivljen herojskim otporom malobrojnih i slabo naoružanih hrvatskih boraca, on je u znak poštivanja pobijeđenome protivniku naredio svojim Turcima da imaju podići spomenik u slavu i čast 300 poginulih hrvatskih branitelja. I Turci su to i učinili i to je ostalo zapisano kao jedinstven primjer, neviđeni kuriozitet u povijesti ratovanja otkako je svijeta i vijeka.

Posljedice pada jajca imale su katastrofalne posljedice po sve preostale slobodne hrvatske krajeve na najvećem dijelu hrvatskog državnog i etničkog prostora. Netom nakon osvajanja Jajca, Turci su na juriš počei zauzimati u seriji i to redom sva bitnija hrvatska mjesta. Pred najezdom Turaka kao snoplje su padali Gračac 1527. ( i godinu dana prije Jajca ), Perušić i Banja Luka 1528, Đakovo 1529, Slavonski Brod 1536, Dubica 1540, Pakrac 1543, Virovitica 1552, Bosanski Novi 1558, Bosanska Krupa 1565, Bosanska Kostajnica 1577. i Bihać 1592. godine. Kad su pred Turcima ovi hrvatski gradovi pali, hrvatski se narod u strahu od turskih odmazdi, razbježao na sve strane i daleko preko hrvatskih granica. U to vrijeme došlo je do vala masovnih seoba hrvatskih prognanika s vjekovnih ognjišta u pravcu Mađarske, Austrije, čak i Vlaške i Slovačke. I otada i postoje hrvatske naseobine u Gradišću u Austriji, u Baji, Pečuhu, Mohaču i Segedinu u Mađarskoj, oko Rešice u Rumunjskoj u tamošnjoj banatskoj klisuri, gdje pribivaju Hrvati Karašovani podrijetlom iz Bosne, ili Hrvati u okolici Bratislave doseljeni tamo nakon bijega od Turaka iz Bosanskog Novog 1565. godine. Hrvati izbjegli iz Zvornika, Srebrenice i Bratunca uz Drinu pred turskim naletima potražili su spas ili preko Save u Slavoniji ili još i dalje preko Drave u Mađarskoj, gdje njihovi potomci i danas žive, većim dijelom pretopljeni u Mađare. To je u golemom broju i sa ostalim kroz duga stoljeća uglavnom masovno asimiliranim potomcima srednjevjekovnih hrvatskih izbjeglica u vremenu hrvatskih ratova s Turcima i u Austriji, Slovačkoj, Rumunjskoj i Italiji. No, kotač ratne sreće nije uvijek i zauvijek išao na turski mlin. Uz sadejstvo austrijskih i mađarskih snaga, ali prevnstveno vlasitim snagama, Hrvati su u legendarnoj bitki kod Siska 1593. nanijeli Turcima povijesni poraz, spriječivši ih u njihovome ostvarenju sna da nakon planirane, ali izmakle pobjede, krenu i na Austriju i Italiju s namjerom da cijelu Evropu stave pod svoju kontrolu. Nakon što su teško poraženi, njihovi ratni planovi i dokumenta koja potvrđuju ove navode su dospjeli u ruke hrvatskih pobjednika. Tako su Hrvati spasili legendarnom pobjedom kod Siska 1593. i cijelu Europu od turskoga porobljavanja. Od tada postoji u narodu i izreka: “Do Siska Turjaški konj njiska, njiska, a od Siska, turska vriska!” Hrvatski narod je najskupljom mogućom cijenom platio višestoljetnu borbu protiv Turaka. Računa se da su Turci iz opustošeni hrvatskih krajeva samo u 16. stoljeću protjerali ili pobili između 500 000 – 1 000 000 Hrvata. To su za srednjevjekovne pojmove brojke kataklizmičkih razmjera. Dodamo li tome i golemi broj mladih i vojno sposobnih Hrvata, prisilno odvedenih u turske janjičare, te cifre poprimaju još tragičnije dimenzije patnji i stradavanja hrvatskog naroda u borbama za opstanak i zaustavljanje turskih barbarskih azijskih hordi. Vrhunac svega bilo je tursko dovlačenje na hrvatska ognjišta prije toga već pokorenih i porobljenih Vlaha i dijelom Srba. I brojniji Vlasi su vremenom uz suglasnost i sporazum Turaka i Srba pretopljeni uz pomoć SPC u Srbe. To je stvorilo nove i nerješive probleme, čije se posljedice na prostorima svih hrvatskih zemalja osjećaju u najlošijem smislu sve do današnjih dana.

Dragan Ilić

HOP