Turci su stoljećima ubijali, protjerivali i na islam i pravoslavlje uz pomoć SPC pretapali Hrvate katolike Banjolučke biskupije
Danas samo u Turskoj živi nakon progona od strane Turaka devet milijuna etničkih i poturčenih Hrvata
Srpski i muslimanski povjesničari Vaso Čubrilović i Hamdija Kreševljaković u svojim djelima potvrdili su ove činjenice
Današnji Srbi i Bošnjaci rađaju se, žive i umiru ne znajući i nemajući pojma da su im preci bili Hrvati katolici
Tragična i zlosretna sudbina stare hrvatske pokrajine Bosne i Hercegovine
Stradanja, iseljavanje i drastično opadanje broja katolika u Banjolučkoj biskupiji Berislav Gavranović poput drugih povjesničara Smičiklasa, Mandića, Klaića, objašnjava time “da je u Krajini prije turske invazije stanovništvo bilo hrvatsko i katoličko…” Prije turske invazije nije bilo u njoj pravoslavnog elementa. Da ga je bilo, spominjala bi se koja crkva ili manastir. Dr. Ćiro Truhelka piše da i u prvim desetljećima osmanlijske invazije u Bosni između Drine, Neretve i Save nema ni traga bilo kojoj crkvi istočnog obreda, niti se u ispravama spominje bilo koji kaluđer, pop ili vladika. Slično tvrdi akademik dr. Vaso Čubrilović: “Ratna su pustošenja kroz dva do tri vijeka imala veliki utjecaj na etnički i društveni sastav Krajine. Stari hrvatsko, čakavsko stanovništvo između Vrbasa i Kupe gotovo je potpuno iščezlo u ratnim godinama 15. i 16. stoljeća i na puste se zemlje naseljavaju koncem 15. i 16. stoljeća Srbi iz Stare Raške, Hercegovine, Crne Gore i istočne Bosne, te muslimani iz cijelog Bosanskog pašaluka.”
Više je nepovoljnih čimbenika utjecalo na opadanje broja, pa i nestajanje katolika u ovim krajevima. Uz fizička istrjebljenja, odvođenje u ropstvo i progon u vrijeme turskih osvajanja, bilo je to i iseljavanje zbog dugotrajnih ratova i potpune životne ugroženosti. Lopašić spominje da je za pada Bihaća “Hasan paša dao pogubiti više od 2000 hrvatskih katolika, a 800 djece zajedno sa zarobljenicima u borbi kod Bresta otpremio u Carigrad.” Također su neizdrživi porezi, te glad, epidemijekuge i kolere i drugih bolesti, koje su bile česte, dodatni uzročnici opadanju broja katolika. Svetoj Stolici daje se podatak 1675. godie da je “prije godinu dana iselilo iz Bosne 6000 katoličkih obitelji natjeranih glađu i velikim turskim porezima i dadžbinama.”
Dio katoličkog stanovništva prešao je na islam, kako bi sačuvao živote i imovinu. Prijelaz na islam bio je najizraženiji koncem 16. i u 17. stoljeću, posebno u Pounju oko Bihaća i Cazina. Bilo je i prijelaza na pravoslavlje, osobito u svezi uvođenja reformiranoga kalendara Grgura XIII 1582. godine. Na području Bosanske Krajine takva je pojava zabilježena posebno na području Banje Luke i Mrkonjić grada.
Iseljavanje, najčešće nasilno, zadalo je smrtni udarac katoličanstvu ovih krajeva. Nakon pada Bosanske Kostajnice pod Turke 1566. godine stradalo je u području grada i uzvodno uz rijeku Unu do Bosanske Krupe više od 70 000 katolika. Dio ih je odveden u ropstvo, a veći dio je iselio u Austriju i Ugarsku, te je još 1580. godine tu bilo oko 40 000 izbjeglica “koji ništa vruće od Boga ne žele nego repatrijaciju i da žive u svojoj domovini i u onoj vjeri u kojoj su rođeni i kršteni.” Prema izvješću bosanskih biskupa nestalo je koncem 17. stoljeća iz Krajine, područja između Une i Sane, Save i njihova neposrednog zaleđa ko 50 000 katolika starosjedilaca. “Bijeg katolika ponavljao se često u većim i manjim grupama. Emigranti preko Save živjeli su u veoma teškim prilikama. Njihov teški život ocrtao je u 17. vijeku fra Luka Ibrišimović sljedećima riječima: “U takvom žalosnom stanju žive današnji kršćani da će morati ili postati Vlasi ili se svoje vjere odreći ako od kud pomoć ne dođe.”
Najmnogoljudnije iseljenje iz cijele Bosne koje je “razmjerno najviše pogodilo Krajinu kao pogranični teritorij prema Austriji” dogodilo se za Bečkog rata ( 1662 – 1699 ), kada se više od 100 000 katolika iselilo u slobodne krajeve Hrvatske, Ugarske i Austrije i uglavnom se nikad više nije vratilo. “Bilo je i župnika koji su izvodili narod u slobodne krajeve. Župnik fra Juro Zgošćanin poveo je iz župe Zablaće kod Ključa 1686. godine u Slavoniju 4 500 katolika.” U svojem službenom izvješću Svetoj Stolici biskup bosanski Nikola Ogramić (Olovčić ) 1672. godine govori o jedanaest župa s 22 252 katolika na području Bosanske krajine, a vizitator ovih krajeva Vietri nalazi 1708. godine samo dvije žuoe Banju Luku i Motike i “nešto raspršenih vjernika.” Bosanska krajina je opustjela i ostala gotovo bez katolika, a sve je više jačao muslimanski i vlaški pravoslavni element.
Muslimanski element u Krajini brojčano je pojačavan postepenim turskim osvajanjem, prijelazom katolika na islam i raznim migracijama. Kad su Turci zauzeli opustjele i napuštene gradove, naselili su ih u posadama janjičara, a ova su naselja pojačavana bjeguncima iz Dalmacije poslije mletačko – turskih ratova i iz Like i Ugarske poslije Karlovačkog mira 1699. godine, te Korduna poslije Svištvoskog mira 1791. godine. Najviše se muslimana naselilo u Krajinu iza 1683. godine bježeći iz Hrvatske, Slavonije, Ugarske te Dalmacije. Za vrijeme svoga prodiranj u Bosansku krajinu dovodili su Turci Vlahe i naseljavali ih u opustjele krajeve, a ovi su opet svojim neprestanim kretanjimaprouzročili daljnje pomicanje stanovnišva. Vlasi su rado pristali uz Turke radi veće slobode kretanja i pristupa u turske ratničke organizacije. Pomoću njih osvojili su i držali Turci zapadni i sjeverozapadni dio Bosne. Etnički sastav u Bosanskoj krajini onakav kakav je uglavnom danas, nastao je u toku 18. i 19.vijeka. Činjenica je da danas u mnogim krajevima nekad čisto katoličke Bosanske krajine ili Turske Hrvatske, u kojima je prije turske invazije bujao katolicizam s mnogim crkvama i franjevačkim samostanima, nema tako rekuć nijedne katoličke obitelji.
Godine 1735. osnovan je apostolski vikarijat za preostale malobrojne katolike Bosne. On je postojao neobično dugo čak 146 godina sve do prestanka turske vladavine, odnosno obnove redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881. godine kad je osnovana i Banjolučka biskupija. U tome se razdoblju povremeno povećavao broj katoličkog stanovništva dijelom prirodnim priraštajem, a dijelom i povratkom prije prebjeglog stanovništva sjeverno od rijeke Save i Une. Bulom “Ex hac augusta” papa Leon XIII osnovao je vrhbosansku nadbiskupiju sa sjedištem u Sarajevu, te biskupije Mostar i Banju Luku, a ostala je netaknuta Trebinjska biskupija koja je povjerena mostarskom biskupu. Tako je ostalo do danas.
Dragan Ilić
HOP
