Antun Babić
«GOSPODINE BABIĆU – SLAVONIJA NE UMIRE, SLAVONIJA JE UMRLA»
Treći dana moje turneje proveo sam u Novoj Gradiški, u koji sam stigao oko 11 sati ujutro. Središte je grada, kao i okolne ulice, prazno. Trgovine pune robom, ali kupcima ni traga ni glasa. Kao da sam ušao u grad duhova.
Krećem od prvog povećeg kafića u kojem na različitim stolovima sjedi pet osoba, sve umirovljenici. Jedan je branitelj koji je u Domovinskom ratu izgubio oko. Predstavljam im se i dajem moj životopis. Ponavlja se priča iz Požege i Pleternice. «Gospodine, Vaš trud je uzaludan, sve ovo strašno što nam se dogodilo i što nam se događa nitko više ne može popraviti ni u sljedećih pedeset godina. «Komunizam je bio loš, ali lopovluk, korupcija i bezobrazluk sadašnjih državnih i lokalnih vladara dotukla nas je», kaže mi taj branitelj i dodaje. «Već nakon završetka rata 1995. vidio sam što se događa, pa sam se 1999. iz revolta učlanio u SDP. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako nema nikakve razlike između HDZ-a i SDP-a. Ponašaju se po istom obrascu. Sve je usmjereno prema osobnom interesu i vlastitom bogaćenju. Napustio sam SDP nakon nekoliko mjeseci, i od tada nikome više ne vjerujem. Otišao sam u Njemačku da bi nešto dodatno zaradio, a politika me uopće više ne zanima», zaključuje svoje razočaranje.
Ostao sam oko pola sata u razgovoru s tim ljudima. Neki su u međuvremenu već pročitali moj životopis i shvatili da su moje namjere i želje, iako za neke od njih sulude, ipak iskrene i hvale vrijedne. Na kraju se rukujemo, uz njihovu vrlo iskrenu poruku: «Želimo Vam sve najbolje, ako postanete i službeno postanete kandidat glasat ćemo za Vas».
NITKO IM NE MOŽE STATI NA PUT
Nastavljam hodati do još dva kafića, u kojima također sjedi po nekoliko ljudi, koji su se sklonili od sve toplijeg proljetnog sunca. Scena se ponavlja. «Nema više spasa za nas, uništili su nas i pokrali lopovi i kriminalci, a djecu su nam potjerali u svijet. Mi smo nemoćni, oni drže sve poluge vlasti u gradu i okolici». Pokušavam ih ohrabriti da se organiziraju i suprotstave tim moćnicima. Slijedi kiseli osmjeh i tih odgovor – U ovom gradu nema više nikoga tko im može stati na put. Oni će se tako ponašati sve dok budu imali vlast u gradu i potporu iz Zagreba. «Što se tiče Vaše kandidature za predsjednika, nisam sigurna da ćete uspjeti. U Hrvatskoj je premalo poštenih ljudi i domoljuba koji su spremni dati potporu političaru od kojeg neće imati izravne osobne koristi», reče mi jedna starija gospođa. Duboko se nadam da to ipak nije prava slika razmišljanja Hrvata u domovini. Ne zbog mene, ja sam imao jako ispunjen život borbom za hrvatsku državu. Međutim, jako sam zabrinut za budućnost hrvatske države i opstanak hrvatskog naroda na duže razdoblje.
Na put po Slavoniji nisam krenuo s entuzijazmom i uvjerenjem da ću naići na dobro stanje i vesele ljude, ali informacije koje svakodnevno dobivam od običnih ljudi jako su tužne i deprimirajuće. Naprosto ne mogu vjerovati da smo mi Hrvati sami sebi zabili toliko autogolova, pa sad čamimo na zadnjem mjestu Europske unije. Zemlja u kojoj je trebalo vladati blagostanje sve se više pretvara u siromaha Europe s duboko nezadovoljnim i nestajućim stanovništvom, koje bi, imam dojam, da se kojim slučajem to dogodi, sutra sleglo ramenima na proklamaciju ulaska Republike Hrvatske u neku novu, tj. treću Jugoslaviju.
MENE POLITIKA NE ZANIMA
Nakon razgovora po kafićima krećem prema lijepom parku, ispred vrlo impozantne gradske crkve. Usput dolazim do podružnice Privredne banke, gdje kroz prozor gleda jedna muška osoba srednjih godina. Nudim mu moj letak. On vrti glavom i kaže mi: «Mene politika ne zanima». Dok još nije pobjegao s prozora, rezolutno mu odgovaram: «Dakle, Vi spremno prihvaćate ropstvo u kojem živite i u koje će Vas pratiti cijeli život zbog takvog razmišljanja». Shvatio čovjek da ima posla s nekim tko nešto malo zna, pa se široko nasmiješi slegne s ramenima.
U gotovo praznom parku nalazim na skupinu od desetak umirovljenika, koji među sobom žustro raspravljaju. Vjerojatno je to dnevni ritual. Pokazujem im moj plakat i pitam ih je li se slažu s porukom na plakatu. Nakon kratkog mukle tišine, javlja se «kolovođa» skupine i kaže: «Stanje je puno gore, Slavonija ne umire, Slavonija je već umrla».
I tu se zadržavam oko pola sata u razgovoru koji mi po ne znam koji puta potvrđuje kako Hrvati danas žive u strahu, pa makar bili i u mirovini. U vrlo intenzivnoj raspravi umirovljenici su mi napunili uši s bezbroj loših stvari koje se događaju na lokalnoj i državnoj razini. Najgore pogrde upućuju prema političarima lopovima i kriminalcima. Kao primjer, naveli su gradonačelnika Nove Gradiške, za kojeg su rekli da je od nekadašnjeg siromaha danas veliki bogataš i vlasnik goleme vile na jednom od najljepših mjesta u gradu. Dodali su «kako je njihov gradonačelnik isti kao i «moj Pleterničanin» Franja Lucić, pa kako onda ja mogu govoriti o mojim planovima za bolju Hrvatsku? Naravno, odgovorio sam mu da je Lucić doselio u Pleternicu kad sam ja prije pedeset godina otišao u Australiju i počeo se boriti protiv Jugoslavije i komunizma, kao i za samostalnu hrvatsku državu. Gledaju me u čudu, a jedan od njih mi reče: «Niste se trebali vratiti natrag u Hrvatskoj, to je Vaš najveći problem».
OGROMAN JE STRAHOD LOKALNIH MOĆNIKA
Razgovor završava mojim komentarom i pitanjem: «Vidim da ste svi privatno i u povjerljivom društvu spremni iznijeti sve ono što ne valja u gradu i državi te da oštro kritizirati svoje lokalne političare. Ajde, recite mi, jeste li spremni sutra doći pred ured gradonačelnika Nove Gradiške s plakatima na kojima će se nalaziti poruke koje ste iznijeli u našem razgovoru. Ja sam to učinio pred sjedištem hrvatske Vlade, u Banskim dvorima u Zagrebu. U istom trenutku nastao je duboki tajac, a dar govora izgubio je i kolovođa, koji je do tada izgledao neustrašiv. Možda u dvoličnosti ponašanja ljudi, tj. u strahu Hrvata od vlasti trebamo tražiti i jedan dio objašnjena za današnje katastrofalno stanje u Hrvatskoj?
Na putu do crkve susrećem dvoje mladih učenika strukovne škole. Pitam ih razmišljaju ju li o odlasku iz Hrvatske kad završe školu. «Za sada ne razmišljamo, ali jako se veliki broj ljudi iselio iz ovog kraja u zadnjih neko godina», dodali su. Objasnio sam im da sam se odlučio kandidirati za predsjednika države s namjerom da se sadašnje neodrživo stanje u Hrvatskoj što prije promijeni. Uslijedilo je i fotografiranje s jednim od učenika.
Za minuta dvije već sam kod Crkve Bezgrješnog Začeća. Želio sam se pomoliti. Nažalost, ulazna vrata bila su zaključana. Molim jednu prolaznicu da me slika ispred impozantnog kipa svetog Ivana Pavla II.
UVIJEK SMO ŽIVJELI LOŠE
Na kraju boravka u Novoj Gradiški ponovno prolazim preko Cvjetnog trga i nailazim na veselu skupinu učenika, koji bezbrižno i glasno razgovaraju, potpuno nesvjesni kakva ih budućnost čeka u opustošenoj Slavoniji. Zamolio sam jednog od njih da me fotografira. Ponudio sam mu dvadeset kuna za osvježavajuće piće. Odbija primiti novac i kaže mi: «Mi za takve stvari ne uzimamo novac». Barem da se tako ponašaju njihovi stariji sugrađani, a posebice oni na vlasti.
Dolazim do svojeg malog automobila i ulazim u razgovor s jednim pedesetogodišnjim poduzetnikom. Pitam ga kako posluje i kako živi, te da li vidi neku svjetliju budućnost Slavonije. «Ma kakvi, gospodine, mi smo u Novoj Gradiški živjeli loše prije trideset godina, loše živimo danas, i loše ćemo živjeti i za idućih trideset godina».
Nakon tog još duboko otrijeznjujućeg komentara jednog Hrvata i Slavonca u Novoj Gradiški na radiju čujem vijest o velikom poskupljenju cijene struje i plina. Premijer Plenković ne odustaje od svoje namjere da Slavoniju i cijelu Hrvatsku još više demografski opustoši i pretvori u slijepo crijevo Europske unije. Cijene europske, a plaće afričke. Do kada ćeš hrvatski narode šutjeti na tu unutarnju, globalističku i briselsku agresiju na Hrvatski u hrvatski narod?
Nova Gradiška, 1. travnja 2019.