Sudski vještak analzira zakone antifašista kojima su ‘oslobodili’ imovinu Hrvata

ANTIFAŠIZAM = KONFISKACIJA IMOVINE = NACIONALIZACIJA IMOVINE = EGZODUS – IZGON HRVATA SA SVOJIH OGNJIŠTA
HRVATSKOG SABORA NA SJEDNICI ODRŽANOJ DANA 07. LIPNJA 2019. GODINE LEGALIZIRAO JE KONFISKACIJU VLASNIŠTVA NAD HRVATSKIM GRAĐANIMA REPUBLIKE HRVATSKE U SVOJSTVU PRAVNO VALJANOG I TEHNIČKI ISPRAVNOG POSTUPKA !
GDJE SU NEKRETNINE NASILNO RASELJKENIH HRVATA,
CIJELA SELA SU IZBRISANA SA HRVATSKIM ŽIVLJEM , KAKO SU NESTALI HRVATI , TAKO SU NESTALA I NJIHOVE NEKRETNINE – VLASNIŠTVA
NEKRETNINE SU KONFISCIRANE – ODUZETE, A HRVATI RASELJENI PO CIJELOM SVIJETU!
VLAK BEZ VOZNOG REDA – RASPODJELA TUĐEG VLASNIŠTVA – RATNOG PLIJENA (FNRJ = SFRJ)
KOLONIZACIJA SLAVONIJE
KONFISKACIJA IMOVINE – ODUZIMANJE IMOVINE
KONFISKACIJA IMOVINE ≠ NACIONALIZACIJA IMOVINE
„Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost“, davno je rekao dr. Ante Starčević
ANTIFAŠIZAM = KONFISKACIJA VLASNIŠTVA
ANTIFAŠIZAM = ISTREBLJENJE I RASELJAVANJE HRVATA
SDP je pravni slijednik Komunističke Partije Hrvatske iz države „FNRJ“ i „SFRJ“
Za SDP i HDZ je KONFISKACIJA , KOLONIZACIJA KONFISCIRANOG VLASNIŠTVA JE ZAKONIT I PRAVNO VALJAN POSAO PO OSNOVI ODLUKE HRVATSKOG SABORA OD DANA 07. LIPNJA 2019. GODINE
„SDP“ se zalaže za poštivanje ANTIFAŠISTIČKIH VRIJEDNOSTI.

Jedna od vrijednosti ANTIFAŠIZMA je KONFISKACIJA VLASNIŠTVA I KOLONIZACIJA otetog vlasništva i izrada zemljišnih knjiga od 1950 godine pa do 1990 godine u kojima se briše trag stvarnim vlasnicima, a izrađuju se novi dokazi o vlasništvu (FALSIFIKATI) za potrebe NADIOBE KONFISCIRANOG VLASNIŠTVA KOLONIZATORIMA U SVOJSTVU PRAVNO VALJANOG I TEHNIČKI ISPRAVNOG DOKAZA O VLASNIŠTVU. ODLUKOM HRVATSKOG SABORA OD DANA 07. LIPNJA 2019. GODINE PRIHVAČANJEM „ZAKONA O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA“ LEGALIZIRAN JE PROGON HRVATA U REPUBLICI HRVATSKOJ.
Saborski zastupnik general gospodi ŽELJKO GLASNOVIĆ , gospodin sa veliko „G“ – pozdrav „kapa do poda“ iznio je , citiram (strana 35):

Kakva je situacija na terenu? Kakva je situacija tamo gore? Državna geodetska uprava digitalizirala je, kažu, 68, koliko, katastarskih općina. Pilot-projekti su bili Zadar, Požega (2009 godine), mislim da su oni gotovi. U to je uloženo 48 milijuna kuna po mojem saznanju, ali ta je digitalizacija uzalud zato, je li, imate 5% zemljišnih knjiga koje su ispravno uknjižene. Što je s ostalim knjigama? Što se tu događalo i što su uzroci ovoga svega, nereda što mi danas gledamo koji se non stop blokiraju u medijima, to ne zanima ljude u ovom Saboru, većinom. Većina ljudi to ne zanima, osim neke pojedince. To ne zanima medije, ali uzrok i odgovor je uvijek na izvor.
Primjer, Stjepan Hršak, egzekutor OZNA-e koji živi na Tuškancu 61, umro je prije 2 godine, to nikog nije zanimalo.
Nikom ništa. Čije je to vila bila gore? Usklađivanje zemljišnih knjiga sa katastrom. Pa neki postupci neće početi do 2020. godine. Po mojem saznanju, što sam čitao, svake normalne države, svake normalne države imaju neke standardne procedure.
UREĐENI SUSTAV – KANADA DRŽAVA SA JASNOM VIZIJOM I ODREĐENJEM : Primjer, Ontario, provincija Kanada, angažirali su privatnu tvrtku i oni su za 10 godina slijedili od papira, digitalizirali 5,5 milijuna čestica. Imate zračne snimke, geodetske uređenje, PIN broj koji dobijete kao za karticu i sve vidite jednim klikom na internetu. I vidite dogradnje, što se smije raditi, što se ne smije.
Što imate u Hrvatskoj? Je to jednostavna stvar, ali ne jer nismo riješili te probleme još gdje su spaljivani dokumenti sustavno, ima li Benkovac uopće zemljišnih knjiga? Ne samo da su spaljivali zemljišne knjige, katastar iz 19. st., a to u dva rata, a nastavili su u ovom ratu, ono što su počeli šumski banditi tamo 40-ih godina, 50-ih godina.
Njima je odgovarao taj javašluk, zato im je ovdje lakše otimati ljudima svoju imovinu, privatno vlasništvo. I danas gledamo, to je …/Govornik se ne razumije./… rat, tome će govoriti zastupnik Culej kasnije, otvorenih vrata nacionalno osviještenim kriminalcima, o lokalnim sudovima, općinama, koji su se, gdje su se ljude pojedinci, kriminalci uz spregu sa lokalnim sudovima i drugim karakterima šerifima upisivali na tuđu imovinu.
Što je s onima koji su ušli nelegalno u tuđe posjede? To sam spomenuo.
Što je sa Rezolucija 1096. Vijeća Europe o uklanjanju nasljeđa totalitarizma? Ništa. O tome se šuti kao zaliveno. Tu neki igraju, neki ovdje, mi govorimo o zemljišnim knjigama, a druga najveća partija u državi zagovara kolektivizaciju iz 45. i seljačka stranka njih podupire.
Kako srediti zemljišne knjige? Kako? Tko će srediti zemljišne knjige za Zrin, jedan od desetke hrvatskih naselja, gradova, gdje su Hrvati pobijeni, otjerani i gdje je njihovo oteto njihovo zemljište i dato jednoj drugoj manjini.
Evo, imate samo za Zrin, 2855 čestica. Što je s Boričevcom? 3000 nešto, više čestica, pašnjaci livade, itd.
Hrvat se ne može dan danas tamo vratiti. Što je s Udbinom? Ne samo da se naša groba preorali, imate na Mirogoju 1450 groba domobrana i da su nas satrali kolektivno …/Govornik se ne razumije./… nego su tu pljačku nastavili i nitko danas na to nije reagirao.
Zašto mi još, mi smo još zaglavili u jednom partijskom sustavu, ta forma i funkcija uopće neće, tu nema nikakve sinergije između ministarstava, to je dokazano o ovome, ako je samo 5% zemljišnih knjiga ispravo, uknjiženo.
Ne znam tko umeće upadice , citiram „/Govornik se ne razumje./“ nije jasno tko komentira izjavu generala gospodina ŽELJKA GLASNOVIĆA i po kojoj osnovi procjenjuje da generala gospodina ŽELJKA GLASNOVIĆA ne razumje ono što govori. General gospodin ŽELJKO GLASNOVIĆ izvrsno razumje problematiku a ostali SABORSKI ZASTUPNICI u SABORU REPUBLIKE HRVATSKE se prave , gluhi , slijepi i mutavi .
Saborski zastupnik general gospodi ŽELJKO GLASNOVIĆ , iznosi , citiram : „…/Govornik se ne razumije./… svega sam jutros našao u kabinetu u uredu Nezavisnih za Hrvatsku, naš tajnik, živi na Čiovu, tamo mu je obitelj generacijama. Dolazi čovjek i traži provjeru zemljišta, a zemljište se vodi na čovjeku koji je umro prije 100 godina. To je hrvatska država.“
Iznesena činjenica govori o „ažurnosti“ usklađenja zemljišne knjige sa stvarnim stanjem, da podsjetim od 1945 godine pa do 1991 godine nije postojalo privatno vlasništvo već isključivo DRUŠTVENO VLASNIŠTVO sa pravom korištenja.
Saborski zastupnik general gospodi ŽELJKO GLASNOVIĆ , iznosi , citiram (strana 38) : „A što su korijeni svega ovoga? Kad će netko se dignuti i reći ovi koji ovdje sjede danas i medije da su korijeni toga da je provedena pljačka od najveće kriminalne organizacije u povijesti, to je KP Jugoslavije, čiji članovi prerušeni danas u demokrate i kozmopolite sjede ovdje danas i to su korijeni svega. I dok se taj isti, ovo je samo puka forma što sam rekao, dok nemate istine, ovo je silovanje zdravoga razuma, ljudi šalju mjesecima, godinama ove zahtjeve za povrat imovine i nikome ništa.“
KOMENTAR BOŽIDARA VIDUKE magistra inženjera geodezije i geoinformatike izlaganje GENERALA GOSPODINA ŽELJKA GLASNOVIĆA .
Prije samog iznesenog komentara unaprijed se ispričavam građanima REPUBLIKE HRVATSKE – HRVATIMA i onima koji REPUBLIKU HRVATSKU smatraju svojom domovinom. Unaprijed se izvinjavam ako Vas uvrijedi ili dotaknem u bolnu ranu , oprostite još jedanput !

Čitajući „prijepis tonskog zapisa 11. SABORSKE SJEDNICE održane 07. lipnja 2019. godine“ stekao sam zaključak da je general gospodin ŽELJKO GLASNOVIĆ usudio bih se reći i tvrditi da jedini razunio stvarni problem ZEMLJIŠNE KNJIGE i njen registar vlasnika nad nekretninama. NEDODIRLJIVOST VLASNIŠTVA.
Tu nema demagogije „ili si vlasnik“ , „“ili nisi vlasnik“ !

Građani REPUBLIKE HRVATSKE koji su se susretali sa prijepisom zemljišno knjižnog uloška i cjelovitim prijepisom „povijesnim zemljišno knjižnim uloškom“ znaju da se od trenutka puštanja u pravnu uporabu u „povijesnom zemljišno knjižnom ulošku“ vide sve pravne radnje koje je vlasnik nekretnine koristio u svezi sa nekretninom a odnosilo se je na vlasništvo nekretnine.
Sva rješenja koja su djelovala na vlasništvo i vlasnika nekretnine upisivana su zemljišno – knjižnom ulošku , vide se u povijesnom zemljišno – knjižnom ulošku tako da je ZEMLJIŠNA KNJIGA činjenični povjesnik sudski dokument iz kojeg su vidljive pravne radnje samog vlasnika nekretnine i pravni utjecaj POLITIČKOG SUSTAVA na vlasništvo. Različiti politički sustavi različito djeluju na vlasništvo .
Prije samog komentara dužan sam razjasniti određene pojmove koje sam uočio da SABORSKI ZASTUPNICI koriste ali očito da nisu baš sigurni što taj izraz znači i kakav utjecaj ima na nekretninu.
konfiskacija (kasnolat. confiscatio: zapljena imovine), skupljanje imovine za državnu blagajnu, prisilno oduzimanje prava vlasništva aktom sudbene ili druge vlasti koje se provodi kao kazna ili kao zaštitna mjera. Određuje se pravomoćnom odlukom suda kada je donesena osuđujuća presuda za kazneno djelo za koje je kao sporedna sankcija predviđena konfiskacija. Konfiskacija se sastoji u oduzimanju prava vlasništva pokretnih i nepokretnih stvari osuđene osobe u trenutku pravomoćnosti presude, i to bez naknade; konfiscirane stvari u pravilu prelaze u državno vlasništvo.
Dva tumačenja izraza KONFISKACIJA !
Konfiskacija ili Pljenidba (od lat. confiscatio) označava termin prinudnog izuzimanja dobara ili imovine od pravnog ili fizičkog lica a u korist države.
U državama gdje se poštuje zakon, konfiskacija je vrši kao posljedica djela prekršioca zakona, gdje određene državne službe, u ime države, vrše zapljenu odnosno oduzimanje imovine od prekršioca.
Pod krinkom provođenja i vladavine zakona, u nekim državama se oduzima imovina pojedincima ili određenim grupama bez ikakvog pravnog osnova. Takvi slučajevi se dešavaju najčešće tokom ratnih dešavanja, revolucija ili nasilnog preuzimanja vlasti od strane pojedinih interesnih grupa.
nacionalizacija (franc. nationalisation), postupak kojim se privatna imovina pravne ili fizičke osobe prisilno oduzima uz naknadu ili bez nje i prenosi u vlasništvo države. Provode ju ovlašteni nadležni državni organi na temelju zakonskih odluka i propisa. Razlozi za provođenje nacionalizacije mogu biti raznovrsni, npr.: podržavljenje (podruštvovljene) sredstava za proizvodnju u vrijeme ratova i socijalnih revolucija, preraspodjele imovine u sklopu društvenih reforma radi veće socijalne stabilnosti na štetu bogatih, sprječavanje većih gospodarskih poremećaja, racionalnije korištenje ljudskih, prirodnih i drugih gospodarskih potencijala, efikasnije funkcioniranje gospodarske i društvene infrastrukture. Često se provodi i kao mjera spašavanja osobito značajnih poduzeća i gospodarskih grana od propasti ili zaostajanja. Nacionalizacija može biti opća, potpuna ili djelomična, prema tome odnosi li se na sva gospodarska poduzeća ili samo na pojedine gospodarske grane, grupacije i pojedina poduzeća, kao i pojedine vrste prirodnih bogatstava (zemljišta, rude i sl.). Opću nacionalizaciju provele su bivše socijalističke zemlje radi stvaranja centralno upravljanoga planskoga gospodarstva, ali je njihovim prijelazom na sustav tržišnoga gospodarstva provedena djelomična denacionalizacija kroz privatizaciju, iako je država i dalje zadržala znatan udio u vlasništvu poduzeća, infrastrukture i prirodnih bogatstava. U mješovitim tržišnim gospodarstvima, osobito u zapadnoeuropskim i latinoameričkim zemljama, nacionalizirana su nakon II. svjetskog rata mnoga poduzeća i gospodarski kompleksi značajni za uspješno funkcioniranje i razvoj nacionalnog gospodarstva. Međutim, i u njima se od 1970. provodi obrnut postupak sustavnoga smanjivanja udjela države u vlasništvu gosp. potencijala, premda se nije posve odustalo ni od nacionalizacije kao posebne mjere državne intervencije u sređivanju nekih osjetljivih gospodarskih odnosa. Niska efikasnost podržavljenih poduzeća i njihova slaba konkurentnost, koje su uzrokovale usporavanje rasta cijelih nacionalnih gospodarstava, bile su ekonomska i politička osnova zahtjeva za reprivatizaciju nacionaliziranih sektora i jačanje unutrašnje i vanjske konkurencije u kapitalističkim zemljama, a u bivšim socijalističkim zemljama i opće tranzicije na novi gospodarski sustav na temelju privatnoga vlasništva i slobodnoga kretanja kapitala.

Nacionalizacija ili izvlaštenje čin oduzimanja privatnog vlasništva nekretnina (zemljište, zgrade) ili npr. tvornica ili radiona od strane države. Suprotnost je denacionalizacija.
Nacionalizacija je proces kojim industrija ili imovina postaju javno vlasništvo vlade ili države. Nacionalizacija se većinom odnosi na privatno vlasništvo, ali može se odnositi i na vlasništvo nižih razina vlasti, npr. gradova, koje se prenosi u javni sektor da bi njim upravljala ili ga koristila država. Suprotnost nacionalizacije je privatizacija ili denacionalizacija.
Kolonizacija (engl. colonisation, prema lat. colonia: naseobina), plansko preseljavanje stanovništva, naseljavanje slobodnih nenaseljenih teritorija u vlastitoj zemlji (unutrašnja kolonizacija), u susjednim zemljama (vanjska kolonizacija) ili na drugim kontinentima (prekomorska kolonizacija). Kolonizacija uvjetovana gospodarskim razlozima – preseljavanje na plodnija područja, uz doline rijeka i sl. – postojala je već u najstarijim kulturama. Češće su je provodile velike robovlasničke države s osvajačkim i porobljivačkim namjerama, a najveće je razmjere dosegnula u doba kapitalizma naseljavanjem cijelih kontinenata. Širenje kolonija i drugih ovisnih zemalja pratilo je sustavno preseljavanje stanovništva metropola i koloniziranje tih područja. Računa se da se u razdoblju kapitalizma blizu 100 mil. Europljana preselilo u zemlje Afrike, Azije i, osobito, Australije, Novoga Zelanda i Amerike. Poznata je prisilna kolonizacija u Sovjetskom Savezu, gdje je u razdoblju 1927–39. u Sibir i na Daleki istok bilo kolonizirano više milijuna stanovnika. Dobrovoljnu kolonizaciju provode gotovo sve zemlje u razvoju.

U nekadašnjoj Jugoslaviji potkraj 1945., prema Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji, iz siromašnih i neplodnih krajeva BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore preseljeno je više od 350 000 ljudi, prije svega u Slavoniju , Baranju , Bačku i Srijem .
Svi nabrojani termini : kolonizacija , nacionalizacija – izvlaštenje , konfiskacija – pljenidba su vidljivi u ZEMLJIŠNOJ KNJIZI jer su to sve pravne radnje koje djeluju na vlasnika nekretnine i njegovo vlasništvo nad nekretninom. TEŠKI termini ali neizostavni jer naši političari , VLADA REPUBLIKE HRVATSKE i Ministarstvo pravosuđa REPUBLIKE HRVATSKE sa uvaženim pravnim timovima i sami SABORSKI ZASTUPNICI , prave se da su „TELETABISI“ i da nemaju pojma što se je dešavalo na teritorijalnom prostoru REPUBLIKE HRVATSKE , a vidljivo je u ZEMLJIŠNOJ KNJIZI .
Nikad nisam želo da NACIONALNI NABOJ – HRVATSTVO prezentiram kroz TEHNIČKO – PRAVNI DOKUMENT – ZEMLJIŠNU KNJIGU , ali je očito da „NACIONALNI NABOJ“ – HRVAT dužan sam prezentirati kroz ZEMLJIŠNU KNJIGU.
ZEMLJIŠNE KNJIGE su dokaz postojanja jednog naroda na definiranom fizičkom prostoru. Države – NARODI se ponose svojom poviješću i na svakom vidnom mjestu je ističu. Jedino HRVAT se stide svoje povijesti koja je vidljiva u ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA – DOKAZU O VLASNIŠTVU.
Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) koja je proizašla iz Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena. Koristi kraticu SDP. Kasnije mijenja ime u Socijaldemokratska partija Hrvatske, koje i danas nosi. U HRVATSKOM SABORU stalno vodi prepucavanje „partizani-ustaše“ . Zašto negiraju činjenicu da je TITOVA JUGOSLAVIJA sa svojim političkim vodstvom provodio GENOCID nad HRVATSKIM NARODOM. Očito je to „tabu“ tema o kojoj se ne smije govoriti. Odnosno vlada „selektivna AMNEZIJA“
Kada tražite određeni podatak iz „povijesnog zemljišno – knjižnog uloška“ određeni dokument iz „zbirke položenih ugovora“ , najčešći odgovor dobivate : NEMA , NESTALO , NE POSTOJI U ZEMLJIŠNOJ KNJIZI ili UNIŠTENO U „II SVJETSKOM RATU“ .
Gospodo ja sam geodeta pa prema tome poznam sadržaj zemljišne knjige kao i način čuvanja zemljišno – knjižnih podataka i iz toga razloga decidirano kažem „gospodine Ministre pravosuđa Dražene Bošnjakoviću“ nemojte „BALJEZGATI GLUPOSTI“ podatci postoje , podatke čuvate ali vam nisu u interesu ih dati u javni opticaj. Zašto se stidite HRVATSKE PROŠLOSTI ?
ZRIN ………………………………………………………….. !

Nekada je Zrin bio središte hrvatskih plemića i banova Šubića po čemu su kasnije i prozvani Zrinski. Ruševine utvrda i dvoraca još i danas pobuđuju divljenje i moć slavne hrvatske plemenitaške obitelji. Ispod sela nalazila se je utvrda Zrin.
Partizanski zločin u Zrinu.

Pred kraj drugog svjetskog rata mjesto su spalili partizani po naredbi Glavnog štaba Hrvatske i protjerali ili smaknuli oko 800 stanovnika Hrvata. Danas se obnavlja rimokatolička župna crkva i utvrda Zrinskih. Hrvatima je zabranjen povratak u mjesto.
Do danas se nijedan Zrinjanin nije vratio na svoj obiteljski posjed – na svoje vlasništvo (dokaz o vlasništvu ZEMLJIŠNA KNJIGA . Gospodine Ministre pravosuđa Dražene Bošnjakoviću, što kažete na to !
Partizanski zločin u Zrinu označava pokolj kojeg su počinili Titovi partizani u zoru 09. rujna 1943. godine u rodnom mjestu slavnog Nikole Šubića Zrinskog. U Zrinu tada nije bilo vojnih snaga regularne vojske NDH. Danas tu ne živi više nitko od Hrvata.
Zrin je prije početka Drugog svjetskog rata imao oko 850 stanovnika Hrvata u 143 obitelji.
Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata poginulo je ili ubijeno 213 stanovnika Zrina.
Tog 09. i 10. rujna 1943., partizani su opljačkali Zrin, kuće razrušili, župnu crkvu Našašća sv. Križa spalili, a trećinu žitelja pobili.
Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina mještana je konfiscirana – presudom Kotarskog suda u Dvoru na Uni br. I-2-46-Z od 7. veljače 1946. godine, napisanoj na jednoj nepunoj stranici teksta – a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto ZRIN. Slično kao što se dogodilo s Hrvatima u Španovici, Boričevcu kod Gračaca, Udbini i nekim drugim dijelovima SR Hrvatske u kojima se etničko čišćenje lokalnih Hrvata shvaćalo i prikazivalo kao antifašističku borbu. Žene i djeca iz Zrina su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Hrvatima je strogo zabranjen povratak u mjesto, te se doista – sve do danas – niti jedan jedini Zrinjanin nije se vratio na svoje obiteljski posjed
Taj kobni dan 09. rujna 1943. godine u Zrinu – partizanski masakr je preživjelo samo 16 muškaraca Hrvata starijih od 18 godina.
Zrin je izbrisan s lica zemlje !
Ostaju dva pitanja.

Prvo, kada će ta tragična istina dobiti dovoljno medijskog prostora radi istine o partizanskom pokretu i stradanjima Hrvata u „II Svjetskom ratu“?
Drugo, kako to da nijedno srpsko selo, čak ni za NDH, nije doživjelo strašnu sudbinu Zrina, Udbine, Španovice i ostalih hrvatskih sela koja su uništena i ostala pusta do današnjih dana, iako su se Hrvati htjeli vratiti na svoja ognjišta?
I što to govori o povijesti kojoj su nas učili i lažima o fašističkom antifašizmu u školama ?
UDBINA ………………………………………..!
Udbina je u srednjem vijeku bila utvrđeno središte (castrum) Krbavske županije. U starije vrijeme nazivana je civitas Corbaviae, Krbavski grad, u kojem je stolovao i krbavski biskup (od 1185-1460., kada se zbog turske opasnosti preselio u Modruš). Biskupski je dvor dao podignuti biskup Bonifacije (14. st.). Pod imenom Udbina prvi se put spominje 1493. Podno Udbine bilo je poprište Krbavske bitke 1493.
Srednjovjekovni utvrđeni grad, od kojega su očuvani tek ostatci, držali su 1509. krbavski knez Ivan Karlović, a 1527-1689. Kraj ruševina crkve sv. Marka Groba (svetište s trostranim završetkom) otkriveni su antički nadgrobni spomenici. Ostatci stolne crkve otkriveni su (1829.) na brdu Kalvariji. U okolici, kraj Mutilića, stoje ruševine stare crkvice sv. Augustina (četverokutno svetište, zvonik na preslicu).
Sve do 1942. većina stanovništva na Udbini i okolici bili su Hrvati, starosjedioci ličko-čakavske provenijencije. Usprkos činjenici da je do 1942. cijela populacija Udbine i Podudbine bila naseljena Hrvatima katolicima, s izuzetkom jedne srpske obitelji pravoslavne vjere, Kraljevina Jugoslavija je u Udbini podigla spomenik srpskom kralju Aleksandru Karađorđeviću, koji je odstranjen tek nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Žandarmerijski narednik Drakulić podijelio je 200 pušaka Srbima koji su njima već 12. travnja 1941. počeli čistku ličke doline od Gračaca do Gospića poslije raspada Kraljevine Jugoslavije. 1942. godine velikosrpski nacionalisti su u pokušajima zatiranja hrvatskoga identiteta spalili crkvu sv. Nikole biskupa 1942. godine i u Podudbini crkvu sv. Marka Groba. Da bi zatrli trag crkvama, velikosrpski hegemonisti poslije rata su “za potrebe naroda” sagradili hotel na mjestu crkve sv. Nikole biskupa, a od srušene crkve sv. Marka Groba su kamen upotrijebili za gradnju ovčarnice. Partizani, četnici i domaći Srbi zajedno su napali Udbinu i ubili mnoge Hrvate. Tad studenoga 1941. se iz Udbine povukao prijeratni župnik Mato Moguš, hrvatski domoljub, kojeg su zloglasni lički velikosrbi ubili poslije rata uz optužbe koje su bile izvrtanje činjenica. Većina Hrvata se nakon pokolja u noći pred sv. Luciju 1942. povukla iz opkoljene Udbine. Velikosrbi su u Udbini masovno poklali hrvatski narod, tako da je Hrvata u Udbini od prijeratne dvije tisuće 1945. gotovo sve nestalo. Ako Hrvati nisu bili pobijeni, raspršeni su – raseljeni . U noći pokolja na Udbini, iza treće ure udbinski Hrvati morali su u egzodus radi spašavanja golih života. Od velikosrpskih talibana iz susjednih sela udbinski Hrvati bježali su preko planine Trovrva sve do spasonosnoga Lovinca.
Zadrti velikosrbi iz susjednih sela su po egzodusu Hrvata zapalili i srušili sve katoličke crkve na Krbavi, zatirući tako trag hrvatstvu i katoličanstvu. Zapalili su i srušili katoličku crkvu sv. Nikole na Udbini, sv. Marka – groba u Podudbini, sv. Augustina u Mutiliću, uništili rimokatoličko groblje na Koriji.

Tako su i u Drugome svjetskom ratu i još više poslije rata, Jugo komunisti i velikosrbi su ubijanjem uništili župu u Udbini. Nastranost i lažljivost jugoslavenskog režima pokazala se i u poraću. Ne samo da nije bilo ništa od nacionalne ravnopravnosti, nego je nova Jugoslavija nastavila s politikom velikosrpske hegemonije, dekroatizacije i posrbljivanja hrvatskih krajeva. Na Udbini je nova Jugoslavija oduzela zemljište i kuće ratnih žrtava, udbinskih Hrvata i dala ih onim istim zločincima koji su ote Hrvate protjerali. Na tim su otetim hrvatskim zemljištima velikosrbi sagradili svoje kuće. Prognani udbinski Hrvati su obitelji Sertići, Mesići, Rajkovići, Šuteji, Krznarići, Milobare, Rubčići, Mikulčići, Marušići, Novačići, Dogani, Stošići, Trtanji, Blažanini, Sabljaci, Žaje, Kalanji, Vojnići, Crnkovići, Dubravci, Krmpotići, Piščevići, Butkovići, Pintari, Bakarići, Cvitkovići, Gašparovići, Tutekovići, Papeži, Kovačići, Juretići, Samci, Bakrači i t.d. Iste su starosjedilačke čakavske loze kao i Podlapčani. Sve ovo navedeno se iz čitava iz ZEMLJIŠNE KNJIGE .
Čini se da je na «udbinskom brdu» bio je franjevački samostan Sv. Ivana. Na tom je mjestu za vrijeme Jugoslavije podignut partizanski spomenik, bez uvida i suglasnosti nadležnog zavoda za zaštitu spomenika, bez ikakvih arheoloških istraživanja. Kada se iskapalo za postavljanje partizanskog spomenika, viđeni su ondje ostatci srednjovjekovnih građevina i dosta ljudskih kostiju.
Gradić Udbina je uništen od Partizana 1942. godine, a hrvatsko stanovništvo raseljeno. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Udbina je imala 1.475 stanovnika od čega 1.237 Hrvata i 231 Srbina. Nakon Drugog svjetskog rata podignuto je novo naselje s pretežno srpskim stanovništvom, iako je ostalo i nekoliko hrvatskih obitelji. Brojnim, prije rata većinskim Hrvatima, nije bio dopušten povratak nakon Drugog svjetskog rata.
ŠPANOVICA …………………………….!
Krajem rujna 1942. iznad Daruvara na Papuku okupile su se jake partizanske snage s namjerom da napadnu grad. U posljednji čas Daruvar je dobio vojna pojačanja od oko 900 vojnika i napad je odgođen. Tada štab Treće operativne zone takozvane “Narodnooslobodilačke” vojske u Hrvatskoj (Slavonija i Srijem) odlučuje izvesti napad na Španovicu. Prije napada, održani su govori borcima, usmjereni na to da se napad ne pretvori u osvetu Srba nad Hrvatima. U zraku je ipak ostala lebdjeti već preko pola godine na obje strane slušana krilatica: “U Španovici ni mačka neće ostati živa.”
U akciji je sudjelovalo ukupno oko 1700 slavonskih, banijskih i moslavačkih partizana. Od toga oko 600 u napadu i preko 1000 na osiguranju. Neposredni napad izvršio je Psunjski odred. U ustaškom uporištu Španovica-Dragović bilo je tada pod oružjem 40 ustaša stožerne satnije i 60-80 naoružanih pripadnika Pripremne bojne.
Napad je započeo oko ponoći 4-5. listopada 1942. Odmah nakon početka napada, članovi Pripremne bojne pobjegli su iz “bunkera” u kuće. U roku od pola sata već su prvi partizani bili među kućama. Zastavnik Ivica Vuletić, sa desetak ustaša, uspio je pobjeći prema Pakracu. U selu je nastao opći metež. Neki bezglavo bježe, a neki se u kućama utvrđuju i očajnički brane. Neke kuće su već u plamenu.
Zbog toga što su tako brzo upali u selo, neki su partizani, zbunjeni, pucali jedni na druge. U kasnijim prikazima o toj borbi, partizanski sudionici iznosili su jako pretjerane priče o otporu. Slično je bilo i u izvještaju Ministarstva unutarnjih poslova NDH, u kojem se navode kontradiktorne brojke, a na jednom mjestu tvrdi da je u napadu poginulo oko 400 partizana. Prema izvještajima partizanskih jedinica poginulo ih je 12, a 44 ranjeno. Zarobili su oko 100 pušaka (što je možda pretjerana brojka), sedam šmajsera i jedan mitraljez.
Proboj prema selu pokušala je ustaška vojnica iz Pakraca, ali je bila odbijena. Ustaško zrakoplovstvo, nakon izviđanja oko pola devet ujutro, bombardira Dragović i Španovicu u šest navrata. Materijalne su štete bile znatne, ali poginuo je samo jedan partizan i jedan dječak iz Španovice.
U Dragoviću, 15-ak ustaša iz Stožerne satnije pružilo je žestok otpor iz dobro utvrđene austrougarske općinske zgrade. Kad im je ponestalo streljiva, uspjeli su izvršiti proboj do Pakraca.
Borbe su se vodile tijekom dana 5. listopada. Više od polovice kuća je izgorjelo. Sve kuće su postepeno zauzete, osim nove općinske zgrade u Španovici, u kojoj je bilo 20-ak muškaraca sa jednim mitraljezom i desetak pušaka, te pedesetak žena i djece. Oni su se uspjeli održati. Partizani tijekom tog dana odvode oko 160 zarobljenih mještana, među njima mnogo žena i djece, prema selu Gornje Šumetlice.
Sljedećeg dana, u utorak 6. listopada ujutro, poslije nove serije paljenja kuća, partizani se povlače iz Španovice, ostavljajući za sobom potpunu pustoš. Odveli su 600 kola hrane i ostalog, preko 150 grla marve, “mnogo” (prema izvještaju) konja i više od 80 svinja.
Tijekom dva dana, 7. i 8. listopada, skupljani su leševi po okolici. Njih 40 pokopano je u zajedničku raku na groblju. Neki su pokopani i u selu. Većina preživjelih Španovčana napustila je selo u sljedeća 3-4 dana. Neki su se zadržali u Pakracu i okolici. Kasnije, u prosincu 1942, dvije žene i jedan dječak, koji su krenuli u Španovicu vaditi krumpir, zaklani su. Još ujesen 1943. žene su odlazile, kad se znalo da nema partizanskih straža, i brale voće i grožđe.
Tri tjedna nakon partizanskog napada, 26. listopada, sišli su seljaci sa okolnih brda i otpočeli s pljačkom hrane i pića po podrumima. Kad su se napili i razularili od pljačke, zapalili su još pedesetak kuća, te crkvu, Vatrogasni dom i Općinu. Godine 1945. preostali zidovi crkve bili su minirani i srušeni, temeljni poravnani sa zemljom, a sav materijal odvezen i upotrjebljen za gradnju kućica za poslijeratne koloniste u Novom selu. U to je doba uništeno i groblje.
Poslije rata i groblje je potpuno uništeno. Svi spomenici su srušeni, odvezeni i ugrađeni u kojekakve temelje. Put za selo Gornje Grahovljanje pomaknut je tako da vodi pravo preko groblja. Jedini spomenik koji je sačuvan, jednog dječaka koji je umro u 10. godini, slučajno je pronađen u jednom jarku 1961. godine.
Od ukupno 251 kuće, koliko ih je bilo u selu, obnovljene su poslije rata svega 24.

U Dragoviću su zapaljene samo zgrada škole, kuća firme “Slaveks” i dvije seoske kuće; ostalih 19 hrvatski kuća bilo je pošteđeno, možda zbog opasnosti da vjetar prenese vatru i na srpske kuće.

Izvještaj Štaba III. operativne zone Glavnog štaba NOP za Hrvatsku, te dva izvještaja NDH, dobro se slažu u broju ukupno poginulih među ustašama i stanovnicima u napadu na Španovicu 5-6. listopada 1942.: 204, 205 i 220. Međutim, Tonči Erjavec, koji je anketirao sve preživjele i “snimao” stanje za svaku pojedinačnu kuću u selu, došao je do ukupne brojke od 129 poginulih Španovčana, (od toga osam žena i osmero djece), uključujući i osmero koje su ubili ustaše. Tome treba pribrojiti još sedam stranih ustaša iz satnije.
Od ukupno 594 muškarca iz sela Španovica, Dragović, Branešci i Bučje, njih 325 služili su u -fašističkim i kolaboracionastičkim snagama: ustašama, domobranima i u njemačkoj vojsci. Od toga je 230 poginulo. Uključujući partizane i civile, poginulo je 317 muškaraca, te 14 žena, devet dječaka i tri djevojčice. Po godinama, poginula su trojica muškarca 1941, zatim 133 u godini 1942, 24 i 41 sljedeće dvije godine, te godine 1945. čak 116, većina pobijenih u Bleiburškom pokolju i Križnom putu. Svi koji su se pokušali vratiti svojim kućama pobijeni su. Ubijeni su i neki povratnici sa rada u Njemačkoj.
Čin pljačke i paljenje španovačkih kuća, posebno nakon prestanka borbi, ne može se ničim opravdati i za svaku je osudu. Ne treba DEMAGOGIJA , FLOSKULE ili FRAZE oteta imovina prema ZEMLJIŠNOJ KNJIZI se mora vratiti !
Nakon Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti Dtuge Jugoslavije putem Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju te sudskim putem, (gospodine Ministre pravosuđa Draženu Bošnjakoviću , konfiskaciju imovine proveo je sud . Dokumenti se nalaze u ZEMLJIŠNOJ KNJIZI. Zašto „OTETU IMOVINU“ niste vratili stvarnim vlasnicima ?) oduzima zemlju Španovčanima. U obrazloženju takvih odluka rečeno je »da je vlasnik posjeda bio protivnik NOB-a (tj. ustaša«, da je kao narodni neprijatelj pobjegao, te je njegov posjed konfisciran. Oduzeti posjedi ušli su u zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije, koji se slobodno dijeli novim naseljenicima.
Španovčanima su oduzete kuće, zemlja i šume. Čak ni sudionici NOB-a i rođaci poginulih nisu dobili svoju imovinu niti odštetu. Iako su po drugim osnovama dobivali prava kao borci NOB, istovremeno im je imanje kao protivnicima NOB oduzeto.
Dok su njihova imanje dodijeljene novim kolonistima, 47 španovačkih obitelji (od toga mnoge udovice s djecom) kolonizirane su u listopadu 1946. u selo Gašince kod Đakova, u kuće iseljenih Nijemaca. Većina njih se kasnije iselila, ne mogavši se naviknuti na tuđu kuću.

BORIČEVAC……………………………………………..!
Boričevac je naselje u Ličko–senjskoj županiji. Nalazi se uz samu granicu s Bosnom i Hercegovinom.
Boričevac, koji je 1941. godine s okolnim mjestima imao oko 2.000 stanovnika, koji su svi bili etnički Hrvati, spaljen je do temelja u ustanku Srba 1941. godine. Ustanici su najprije 27. srpnja 1941. pobili 37 Hrvata u obližnjem selu Brotinja, a kad su Hrvati napustili Boričevac, opljačkali su i spalili 01. i 02. kolovoza 1941. sve kuće i crkvu u Borićevcu , pritom su pobili sve Hrvate koji su u selu bili ostali -11 staraca, te 44 žena i djece. Nakon Drugog svjetskog rata, nije Hrvatima bio dozvoljen povratak u Boričevac, kao zapravo ni u jedno drugo mjesto koje je bilo zahvaćeno ustankom iz 1941. godine.
U Biričevcu sagrađena je katolička crkva Rođenja Blažene Djevice Marije 1801., a 1807. osnovana je rimokatolička župa. Novoosnovanoj katoličkoj župi (1801.) u Boričevcu pripali su i svi ostali katolici koji su bili raspršeni u manjim skupinama po Lapačkom kraju, a najbrojniji su od tih bili Ivezići u Brotnji. U vremenima poslije katolicima se broj povećao u svim većim naseljima. Boričevačka je župa imala privremenu drvenu crkvicu, a 1807. zidanu crkvu. Turci su 1809. spalili cijelo selo i crkvu. Hrvati su ubrzo ponovo obnovili crkvu (1844.)i naselje, pučka škola osnovana je 1875. Boričevac u to vrijeme postaje važno križište s carskom ispostavom i karantenom i bilo je najveće naselje s većinskim hrvatskim stanovništvom u ličkom Pounju s oko 1500 stanovnika prije Drugog svjetskog rata, a prema nekim izvorima oko 2300 stanovnika, odnosno 2000 stanovnika, s manjim okolnim selima.
Glavne su gospodarske grane Boričevljanima bile ratarstvo, stočarstvo, kirijanje s kolima i konjima te pečalbarenje u zidarstvu i inim djelatnostima, uglavnom u susjedstvu.
Po uspostavi NDH, Srbi iz Lapačkog kraja su se digli na ustanak, te su 27. srpnja u obližnjem selu Brotinju bacili u jamu 38 Hrvata, prezimenom Ivezići. Najmlađi (Jakov) imao je 2, a najstariji (Luka) 82 godine. Za taj zločin nitko nije odgovarao. Dio Srba nosio je četnička obilježja (kokarde), a dio partizanska obilježja (crvene petokrake). Ustanici su Boričevljanima su poslali poruku da će svi završiti kao Hrvati Ivezići iz obližnjeg Brotnja, ako ne napuste mjesto. Zbog prijetnje koja nije bila prazna, boričevački župnik Vladimir Stuparić je u noći između 01. i 02. kolovoza 1941. godine, uz pratnju oružnika, poveo narod prema Bosni. Već 02. kolovoza srpski pobunjenici ušli su u Boričevac, i spalili sve kuće i katoličku crkvu , te pobili sve Hrvate koji su ostali u selu – 11 staraca, te 44 žena i djece. Na takav način su pobijeni i Hrvati u okolici Brotinja, Poljica, Mišljenovac, Donji i Gornji Lapac. Srpski ustanici će 06. rujna 1941. iz zbjega iz opkoljenog Kulen Vakufa zarobiti i pobili oko 2 i pol tisuće civila, pretežno muslimana iz tog dijela Bosaske Krajine, ali i mnogo Hrvata iz Boričevaca koji su se ondje bili sklonili.
Ime sela Boričevca praktično je nestalo sa zemljovida. Preživjeli Boričevljani izbjegli su u bjelovarski kraj.
Poslije Drugog svjetskog rata, Hrvatima nije bio dopušten povratak u razoreni Boričevac, a samo mjesto je izbrisano iz popisa naselja SR Hrvatske. Najviše Boričevljana naselilo se u bjelovarski kraj, gdje su i ostali nakon što im poslije kraja Drugog svjetskog rata nije dopušteno da se vrate u Liku. Zatiranje tragova ovog hrvatskog naselja išlo je dotle da su neka dvorišta i kuće u potpunosti uklonjeni, od nekih nisu ostali niti temelji. Boričevljanima nisu vraćene ni te ruševine niti zemljišne čestice gdje su nekad bile građevine, a na povratak imovine Boričevljani čekaju još i nakon 25 godina od osamostaljenja Republike Hrvatske.
ZEMLJIŠNA KNJIGA definira privatno vlasništvo iz povijesnog zemljišno – knjižnog uloška vidljive su strahote HRVATA koje su završavale IZGONOM i KONFISKACIJOM IMOVINE.
Nakon dugogodišnjeg traganja za zemljišnim knjigama, one su tek 2010. godine pronađene, a time će se omogućiti zaštita prava vlasništva od nezakonitog prisvajanja, odnosno zaštita posjeda, te planska obnova sela.

Kako je ZEMLJIŠNA KNJIGA dokaz o vlasništvu prostornog registra nekretnina razvidno je da je ZEMLJIŠNA KNJIGA činjenični dokaz kojeg vodi sud u nadležnim Općinskim sudovima i da svaki „povjesnik zemljišno – knjižni uložak“ je javna isprava koja dokazuje samu sebe u svojstvu činjenice , a izdanu od suda u svojstvu činjeničnog dokaza KONFISKACIJE NEKRETNINE – VLASNIŠTVA po osnovi sudskog akta , što u velikoj mjeri kompromitira HRVATSKO PRAVOSUĐE koje legalizira kriminal – konfiskaciju privatnog vlasništva („pojeo vuk magare“ ili „ako ne možemo drugačije onda ćemo pošteno“ , ali sada je pitanje što je to pošteno ?
K O L O N I Z A C I J A …………………….!
Osnovni pojam 1 katastarsko jutro(kj) ral = 5754,64 m2
10.500 do 11.000 kolonističkih obitelji
Kolonizacija Baranje i hrvatskog dijela Srijema, , tj. na konfiscirane njemačke posjede koji su saveznim Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji bili određeni za kolonizaciju.
Neovisno od savezne kolonizacije u Hrvatskoj je provedena i tzv. unutrašnja kolonizacija. Obuhvatila je oko10.500 obitelji, gotovo isto kao i ona savezna. Njezina provedba počela je u proljeće 1946. godine, kad su mnoga brdska sela u Slavoniji, koja su tokom NOB-a najviše stradala, preseljena u plodnije nizinske krajeve. Unutarnja kolonizacija riješila je i pitanje tzv. dekolonista i “divljih” kolonista koji su svi odreda, ako su imali uvjete za kolonizaciju i ako se nisu bili ogriješili o tadašnje zakone, smješteni u za to određene objekte i darovani zemljom. Do 1. listopada 1946. obavljena je unutarnja kolonizacija 9.850 obitelji sa 45.796 članova. Najviše ih je bilo iz okruga Varaždin i Zagreb – 4.167 obitelji sa 21.558 članova, zatim iz Slavonije – borci NOR-a i bezemljaši – sveukupno 4.094 obitelji sa 16.732 člana, iz Dalmacije i Hrvatskog primorja 1.375 obitelji sa 6.279 članova, te iz Like, s Korduna i Banije 214 boračkih obitelji sa 1.227 članova.
U okrugu Osijek smještena je 4.091 obitelj, u okrugu Slavonski Brod 2.921, u okrugu Daruvar 2.430, u okrugu Bjelovar 367, a u okrug Baniju, Varaždin i Zagreb 41 obitelj. Iz Hrvatskog zagorja bilo je 21.558 kolonista, iz Slavonije 16.732, iz Dalmacije i Hrvatskog primorja 6.279, iz Like, Korduna i Banije 1.227 članova. Svaka je obitelj dobila od šest do 12 jutara zemlje, te stambene i gospodarske zgrade, a svaki je kolonist mogao, ako mu je to bilo potrebno, preko kotarskih zadruga nabaviti inventara u vrijednosti od 15.000 dinara.
Auto-kolonisti

Riječ je osobama koje su preselile, uglavnom privatnim vezama, iz prenapučenih dijelova Hrvatske i naselile se bespravno na veleposjedničkoj ili drugoj slobodnoj zemlji. Među tim uzurpantima veleposjedničke zemlje bilo je i seljaka iz Slavonije koji su iz svojih mjesta u potrazi za zemljom preselili u druga mjesta. Ti su naseljenici kasnije bili izjednačeni s mjesnim agrarnim interesentima. N a području Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku dobila su 733 auto kolonista 2803 jutra agrarne zemlje. Najviše ih je naselilo u kotaru Podravska Slatina 175, slijedila je Virovitica sa 150, Valpovo 146, Našice 113, D. Miholjac 76, Slavonska Po ¬ žega 40 i Osijek 33.
KOLONIZACIJA IZMEĐU DVA DVJETSKA RATA – TEHNIČKI I PRAVNI PODATCI NALAZE SE U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA
ESULI – naziv koji se upotrebljava uglavnom u Italiji za stanovnike Jugoslavije talijanske nacionalnosti koji su kao izbjeglice napustili područje Istre, Dalmacije, Primorja i Slovenskog Primorja. Termin dolazi od talijanske riječi esule što znači „prognanik“. Za razliku od optanata, kojima je bila ponuđena opcija ostanka u Jugoslaviji ili odlaska u Italiju i koji se se odlučili za odlazak, esuli se otišli kao izbjeglice i kao takve ih je Kraljevina Italija tretirala. Ne postoje pouzdani podaci o broju Talijana koji su napustili Jugoslaviju pred kraj i nakon Drugog svjetskog rata, pa tako ni koliki udio u tom broju čine esuli, a koliko optanti. Procjene se kreću od 190 000 do 350 000.
OPTANTI – naziv za stanovnike talijanske nacionalnosti, uglavnom s područja Istre, Dalmacija, Primorja i Slovenskog Primorja koji su nakon Drugog svjetskog rata prihvatili opciju odlaska u Italiju. Talijanima na području Jugoslavije ponuđena je opcija ostanka u Jugoslaviji ili odlaska u Italiju. Oni koji su odabrali otići iz Jugoslavije (optirati) nazivani su optantima. Italija se obvezala brinuti za njih po dolasku u matičnu zemlju, a imovina koju su napustili u Jugoslaviji trebala je poslužiti kao ratna odšteta Italije Jugoslaviji. Jugoslavije je imala pravo raspolaganja imovinom optanata do visine njezinih reparacijskih zahtjeva prema Italiji, a Italija je obvezna za tu imovinu namiriti svoje građane. Oni koji su se odlučili za odlazak u Italiju, morali su ispunjavati slijedeće uvjete: a) prebivalište na područu pripojenom Jugoslaviji 10.06.1940. (datum ulaska Italije u rat); b) talijansko državljanstvo na dan 15.09.1947. (datum stupanja na snagu Mirovnog ugovora); c) talijanski kao govorni jezik. Motivi optanata za odlazak iz Jugoslavije mogli su biti strah od odmazde, ekonomski motivi ili etnički utemeljeni motivi. Ne postoje pouzdani podaci o broju Talijana koji su napustili Jugoslaviju pred kraj i nakon Drugog svjetskog rata, pa tako ni koliki udio u tom broju čine esuli, a koliko optanti . Procjene se kreću od 190 000 do 350 000. Sudbina jugoslavenskih Talijana nakon Drugog svjetskog rata do danas je predmet kontroverzi u hrvatskoj i talijanskoj javno-političkoj sferi, a često i u historiografiji. Dota Franko: Zaraćeno poraće
FOLKSDOJČERI – Volksdeutsche je izraz kojim se u prvoj polovici 20. stoljeća označavalo Nijemce koji su živjeli izvan granica njemačke države, uveden kako bi ih se razlikovalo od Nijemaca koji su živjeli u granicama Reicha (Reichsdeutsche). „Vraćanje Folksdojčera pod okrilje Reicha“ koristilo se kao opravdanje za njemačku ekspanzionističku politiku, koja je svoj vrhunac doživjela u nacističkom režimu Trećeg Reicha. Izraz Folksdojčer je stoga uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata u mnogim istočnoevropskim zemljama stekao pežorativno značenje, odnosno postao sinonim za njemačku „petu kolonu“. Zbog toga su mnoge folksdojčerske zajednice nakon završetka rata prisiljene napustiti Istočnu Evropu. U Kraljevini Jugoslaviji živjelo je oko 500 000 ljudi njemačkog porijekla, najvećim dijelom u području Podunavlja. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, neki su kolaborirali s kvislinškim režimom i nacistima, neki su se pridružili partizanskom pokretu, dok su neki bili pasivni promatrački ratnih zbivanja. Nakon Drugog svjetskog rata novi režim je svim Folkdojčerima pripisao kolektivnu krivnju za djela nacističkog i kvislinških režima, što je rezultiralo oduzimanjem vlasništva, progonima i internacijom u logore. Procjenjuje se da je iz Jugoslavije protjerano oko 250 000 Folksdojčera čime je još jednom u 20. Stoljeću narušena multietnička slika ovih krajeva. U isto vrijeme Nijemci su protjerivani i iz drugih zemalja u Europi koje su imale značajnu njemačku manjinu. Geiger Vladimir: Nestanak Folksdojčera
Optanti i izbjeglice
Optanti su bile osobe koje su poslije rat a optirale u Kraljevinu SHS iz Mađarske i Rumunjske. U Hrvatskoj su to, uglavnom, bili optanti iz Mađarske a najviše ih se naselilo u Baranji i Vukovaru. Optantska porodica od dva člana imala je pravo na tri jutra zemlje, a one od 3 d o 5 članova jedno jutro po članu porodice. Samci optanti nisu imali pravo na agrarnu zemlju. Postavljena je bila i gornja granica tako da nijedna optantska porodica nije mogla dobiti više od 8 jutara zemlje. Izbjeglica je bilo iz spomenutih dviju susjednih zemalja. Međutim, najviše ih je bilo iz onih naših krajeva koji su potpali pod Italiju. Osim u sjevernim ravničarskim dijelovima zemlje, izbjeglice su naseljavani i u tzv. južnim krajevima. Izbjeglice iz Istre, Trsta i Gorice .
Kao izvršni organi Ministarstva za agrarnu reformu bile su formirane agrarne direkcije u ovim mjestima: Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Cetinju, Novom Sadu i Skoplju. U Splitu je umjesto agrarne direkcije osnovano Glavno povjereništvo s istim djelokrugom. Izvršni organi direkcija bili su okružni (županijski) agrarni uredi odnosno kotarski agrarni povjerenici i komisije. Područje, nadležnost i sastav agrarnih direkcija određivao je je ministar za agrarnu reformu. Kotarska agrarna povjereništva bila su sastavljena od pravno, ekonomski i tehnički obrazovanih osoba.
Agrarna direkcija obavljala je za svoje područje ove poslove: podjelu zemlje, kolonizaciju, dodjelu zemlje dobrovoljcima, (RASPRŠOJ – VLASNIŠTVA – karakterizira atmosferu razuzdanog ponašanja – ne zna se tko pije , ni tko plaća – kao da sutra ne postoji ) kontrolirala je državni nadzor i državnu upravu nad zemljom velikim posjeda, brinula je o podizanju zemljoradnje i obavljala ostale poslove vezane za agrarnu reformu. Kao druga instanca rješavala je žalbe protiv odluka županijskih agrarnih ureda. U organizacijskom pogledu dijelila se na pet odsjeka:
1. opći,
2. za nadzor, upravu i likvidaciju velikih posjeda,
3. za kolonizaciju, repatriranje, dobrovoljce i zadrugarstvo,
4. agrarno-tehnički i
5. financijski.
Agrarnom direkcijom rukovodio je direktor, a odsjecima šefovi.
Agrarna direkcija u Zagrebu osnovana je 14. II 1920. godine za cijeli teritorij Hrvatske , Slavonije, Međimurja i Baranje. Podređeni su joj bili županijski agrarni uredi u: Varaždinu, Vukovaru, Osijeku, Ogulinu i Zagrebu. Pošto je na području Slavonije odvojeno najviše zemlje za agrarnu reformu, a prema tome i za kolonizaciju, postojao je politički interes vlasti da dobije kontrolu nad tim poslovima, što je postignuto izdvajanjem županijskog agrarnog ureda u Osijeku i Vukovaru iz sastava Agrarne direkcije u Zagrebu i njihovo pripajanje novosadskoj Agrarnoj direkciji, koja je imala sjedište u Beogradu.”
Županijski agrarni uredi bili su prva instanca za sve one poslove u vezi s provođenjem agrarne reforme i kolonizacije, koji nisu bili pridržani višim organima. U Hrvatskoj je osnovano pet županijskih ureda i to:
1. za ličko-krbavsku i modruško-riječku županiju sa sjedištem u Ogulinu,
2. za zagrebačku i bjelovarsko-križevačku županiju sa sjedištem u Zagrebu,
3. za varaždinsku županiju i Međimurje sa sjedištem u Varaždinu,
4. za požešku i virovitičku županiju i Baranju sa sjedištem u Osijeku i
5. za srijemsku županiju sa sjedištem u Vukovaru.
Oni su donosili prvostepene odluke u postupku provođenja agrarne reforme, prikupljali su i sređivali statistički materijal, sastavljali osnove za definitivnu diobu zemlje i kolonizaciju, vodili evidenciju o ekspropriranoj zemlji i brigu oko njenog prijenosa na nove vlasnike, imali su nadzor nad velikim posjedima i radom sekvestara. Tim uredima rukovodili su agrarni povjerenici.
Županijski agrarni ured u Osijeku osnovan je, kao i ostali, 14. II 1920. godine. Nakon njegova osnivanja, kotarski agrarni povjerenici postepeno su likvidirali svoje poslovanje na terenu i preselili se u sjedište toga ureda u Osijek. Zadržano je bilo iz razloga štednje samo kotarsko povjereništvo u Pakracu u ranijoj formi pošto je bilo maleno. Ured u Osijeku izašao je iz sastava Agrarne direkcije u Zagrebu 10. II 1924. godine i prešao je u sastav novosadske direkcije. Županijski agrarni ured u Vukovaru odvojen je od zagrebačke i pripojen Novosadskoj agrarnoj direkciji 15. X I 1920. godine.
Kolonizacija u Hrvatskoj počela se provoditi već u proljeće 1919. godine. Kako se od veleposjeda odvajala agrarna zemlja stizali su i prvi naseljenici. Naseljavanje se u početku sukobljavalo s nesređenim političkim i ekonomskim prilikama, nesređenom administracijom, nedostatnim zakonodavstvom za likvidaciju zatečenog stanja, a često i sa zamršenim agrarno-pravnim odnosima. Za naseljavanje se koristila prvenstveno zemlja privatnih velikih posjeda, društava i banaka, a znatno manje i ostala. Onih koji su željeli preseliti bilo je iz dana u dan sve više. Organi koji su provodili kolonizaciju bili su »pod pritiskom nestrpljivosti naseljenika, napose iz pasivnih krajeva, koji nisu htjeli da sačekaju dok pripremne radnje budu dovršene«. Često su sami, bez znanja vlasti, odlazili na pojedine veleposjede u nadi da će tamo dobiti zemlju. To je sve stvorilo veliku gužvu i nered među organima koji su provodili kolonizaciju. Organi koji su provodili naseljavanje nisu imali točnog uvida u stvarno stanje na posjedima i o raspoloživoj zemlji za naseljavanje. Ministarstvo za agrarnu reformu slalo je koloniste na pojedine veleposjede odnosno agrarnim uredima koji su provodili kolonizaciju. Ako nisu dobili zemlju ponovo su se vraćali u to ministarstvo. Naseljavanje se u početku provodilo stihijski, jer nije bilo plana i to najčešće tako »da Ministarstvo od područnih prvostepenih ureda traži podatke o zemljištu slobodnom za kolonizaciju. Zatim se pregledavaju i rješavaju nagomilane molbe zemljoradnika iz pasivnih krajeva naše države za kolonizaciju. Ministarstvo ima sada zemlju, a ima i koloniste, pa samo rješava: tome uredu toliko, tome uredu ima se poslati toliko kolonista za kolonizaciju. I ljudi odlaze, a uredi dodjeljuju zemlju. Ne pita se tu mnogo da li je zemljište potpuno podesno za kolonizaciju, ili da li su ljudi podesni za kolonizaciju, glavno je da se kolonizira, ako se taj postupak uopće može nazvati kolonizacijom.«
Prema podacima Županijskog agrarnog ureda u Osijeku, bilo je u Slavoniji 1921. godine 43.963 jutra (25.299ha) zemlje koja se mogla iskoristiti za naseljavanje. Slijedi prikaz kako je bila raspoređena konfiscirana imovina (vlasništvo) za potrebe KOLONIZACIJE.
– DARDA……………………… 4.282j (2.464ha)
– DONJI MIHOLJAC…….. 5.675j (3.265ha)
– ĐAKOVO…………………… 1.000j ( 575ha)
– NAŠICE……………………… 6.221j (3.580ha)
– OSIJEK………………………. 9.500j (5.467ha)
– SLATINA……………………. 8.052j (4.634ha)
– VALPOVO………………….. 1.411j ( 812ha)
– VINKOVCI………………….. 7.822j (4.501ha)
Navedeni podatci dati su prema povijesnim zemljišno knjižnim ulošcima – ZEMLJIŠNA KNJIGA.
NAVEDENA JE POVRŠINA KONFISCIRANA – ODUZETA

Posebno su interesantni za naseljavanje bili veliki posjedi uz granicu prema Mađarskoj (grofova Janković, Drašković Ivana, Rudolfa Normana , braće Gutmann, Podravine d.d.. Podravskog poljoprivrednog d.d.. Mađarske agrarne i rentne banke iz Budimpešte). Kolonizacije je bilo i na nekim drugim posjedima. Na posjedima grofova Jankovića u kotaru Virovitica zemlju je dobilo 30,2% svih dobrovoljaca i 69,8% kolonista s područja Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku. Povjereništvo za agrarnu reformu u Virovitici izradilo je plan kolonizacije dobrovoljaca uz mađarsku granicu, koji je odobrilo Ministarstvo za agrarnu reformu u svibnju 1921. godine. Prema njemu dobrovoljci su imali dobiti zemlju »uz samu Dravu kao buduću granicu prema Madžarskoj«.
Veleposjedima u kotaru Virovitica bilo je oduzeto za agrarnu reformu 20.491 jutro zemlje. Razdijeljena je na 2963 mjesna agrarna interesenta koji su dobili 9747 jutara ili 47%. Dobrovoljcima je razdijeljeno 8391 jutro zemlje ili 40,4% a bilo ih je 1108. Kolonisti s općim uvjetima, a bilo ih je 361, i 150 autokolonista dobili su 2578 jutara ili 12,4% te zemlje. Dakle, za kolonizaciju je iskorištena je oduzeta zemlja. Na tom području bile su osnovane ove nove kolonije: Brezovica, Budakovač Novi, Bukovo, Đelka, Zirostanj, Žlebina, Jasenik, Korije, Majkovac, Međugorje, Mitrovica, Nov a Gradina, Novo Obilićevo, Nova Cabuna, Ovčara, Okrugljača, Pepelana, Podravski Sokolac, Krčevina — Rezovačka, Rodin Potok, Špišić Bukovica, Starogradački Marof, Suhopolje, Terezino Polje, Trnava , Hadžićevo, Čemernica, Jugovo Polje, Lug Pusta, Mandinac, Eržabet, Jelik, Karađorđev grad, Brezovo Polje, Kačište, Rit, Ada , Katinka, Zrinj, Neteća i Jasenik.
Za naseljavanje se iskoristila i zemlja grofa Ivana Draškovića. Sjedište veleposjeda je bilo u Podravskoj Slatini a imao je 36.616 jutara zemlje. Za agrarnu reformu oduzeto je 11.064 jutra zemlje na području Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku. Najviše zemlje (57,5%) razdijeljeno je mjesnim interesentima, a ostalih 42,5% iskorišteno za kolonizaciju.
Braće Gutmann i Karlovačke patrijaršije. Norman Rudolf imao je veleposjed od 40.087 jutara zemlje a za agrarnu reformu mu je oduzeto 7997 jutara. Mjesnim interesentima razdijeljeno je 62% a ostala zemlja iskorištena je za kolonizaciju. Dobrovoljcima je razdijeljeno 38,1%, kolonistima s općim uvjetima 37,4%, a ostalo autokolonistima. Braća Gutmann imala su posjed od 28.227 jutara zemlje. Za agrarnu reformu bilo im je oduzeto 3395 jutara zemlje, a od toga se za kolonizaciju iskoristilo 1477 jutara ili 43,5%. Dobrovoljcima je razdijeljeno 94,4% te zemlje. Karlovačka patrijaršija imala je veleposjed od 11.556 jutara zemlje. Za agrarnu reformu oduzeto je 8925 jutara zemlje ili 77,2% ukupne zemlje. Najviše oduzete zemlje (89,7%) razdijeljeno je domaćim seljacima. Za kolonizaciju je upotrijebljeno 10,3% zemlje. Dobrovoljcima je razdijeljeno 91,3% zemlje iskorištene za kolonizaciju, a ostatak ostalim kategorijama naseljenika.“
Vukovarsko vlastelinstvo grofa Eltza podnijelo je, uz ono grofova Jankovića, najveći teret kolonizacije. Dobrovoljci i drugi kolonisti dobili su na tom posjedu 18.705 jutara zemlje, odnosno 78,9% oduzete zemlje razdijeljeno je kolonistima na području Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Vukovaru. Kolonizacija se tu počela provoditi već u proljeće 1919. godine. Bilo je to jedno od najvažnijih kolonizacionih područja u Hrvatskoj. Na tom veleposjedu osnovano je 12 kolonija: Ada , Velika Mlaka, Vukovar predgrađe, Gaboš, Gornjak, Ivanci, Klisa Lipovača, Ludvinci, Lužac, Palača, Silaš. Zemlju su dobili kolonisti iz raznih dijelova naše zemlje, pretežno iz Bosne i Hercegovine, Like i Dalmacije. Zemlju su dobili u vrijeme partijskih borbi u koloniji Klisa i Romi što je izuzetak.
Naselja u kojima su OSNOVANE KOLONIJE (OPĆINA-KOTAR) : Ada (Lukač-Virovitica) ; Ada (Markušica-Vukovar) ; Adolfovac (Retfala-Osijek) ; Bara (Novi Čepin-Osijek) ; Bijele Klade (Vuka-Đakovo) ; Blanje (Viljevo-D. Miholjac) ; Bobovac (Sopje-P. Slatina) ; Brešće (Retfala-Osijek) ; Breštanovci (P. Mpslavina-D. Miholjac) ; Brijest (Jakšić-Požega) : Brezik (Našice Vanjske-Našice) ; Bockovac (D. Miholjac-D. Miholjac) ; Brezovica (Gradina-Virovitica) ; Brezovoca (Marjanci-D. Miholjac) ; Brezovo Polje (Lukač-Virovitica) ; Cabuna (Nova) (Cabuna-Virovitica) ; Čemernica (Suhopolje-Virovitica) ; Čepinski Martinci (Bizovac-Valpovo) ;Čret (Viljevo-D. Miholjac) ; Čokadinci (Budimci-Našice) ; Dioš (Tenja-Osijek) ; Drevica (Čađavica-D. Miholjac) ; Đelka (Lukač-Virovitica) ; Gaboš (Gaboš-Vukovar) ; Gabrijelovac (Sušine Đurđenovac-Našice) ; Gložđe (D- Miholjac-D. Miholjac) ; Gorica /Valpovo Vanjsko-Valpovo) ; Gornjak (Negoslavci-Vukovar) ; Grabik (Bizovac-Valpovo) ; Gradina (Bradina-Virovitica) ; Greda /Sopjanska/ (Sopje-P. Slatina) ; Hadžićevo /Svrakovac/ (Gradina-Virovitica) ; Hrkanovci (Trnava-Đakovo) ; Humpusta (Voćin-P. Slatina) ; Ilma-Dvor (Čađavica-D. Miholjac) ; Jasenik (Špišić Bukovica-Virovitica) ; Jovanovac (Jovanovac-Osijek) ; Jova reka (Špišić Bukovica-Virovitica) ; Kačište (Cabuna-Virovitica) ; Karađorđevo/Detkovac/ (Gradina-Virovitica) ; Karlovac (Jošaca st. I Bankovci-Našice) ; Katinka (Likač-Virovitica) ; Kitišanci (<valpovo Vanjsko-Valpovo) ; Klisa (Bobota-Vukovar) ; Kravlje (Klokočevci-Našice) ; Krčevina (Čeminac-Darda) ; Križevci (Markušica-Vukovar) ; Krunoslavlje (Viljevo-D. Miholjac) ; Lanka /Petrova Slatina/ (Markušica-Vukovar) ; Ličani (Podgorač-Našice) ; Ličko novo selo (Našice Vanjske-Našice) ; Lipovača (Bršadin-Vukovar) ; Livana (Čepin-Osijek) ; Ludvinci (Bobota-Vukovar) ; Lužac (Vukovar-Vukovar) ; Majske Međe (Bolman-Darda) ; Maklošrvac (Našice Vanjske-Našice) ; Martinci (P. Moslavina-D.Miholjac) ; Medrović (Torjanci-Darda) ; Međugorje (Suhopolj-Virovitica) ; Milanovac (Nova Bukovica-Orahovica) ; Mitrovica (Gradina-Virovitica) ; Neteča (Lukač-Virovitica) ; Novaki (Bizovac-Valpovo) ; Novo Obilićevo (Cabuna-Virovitica) ; Noskovačka Dubrava (Sopje-P. Slatina) : Okrugljača (Spišić Bukovica-Virovitica) ; Okrugljača (Novo Valpovo-Valpovo) ; Orešnjak (P. Moslavina-D. Miholjac) ;Ovčara (Suhopolj-Virovitica) ; Palača (Korođ-Vukovar) ; P. Aleksandrovac (Velika-Sl. Požega) ; Paulin Dvor (Hrastin-Osijek) ; Pepelana (Suhopolje-Virovitica) ; Petrovac (Nova Bukovica-P. Slatina) ; Petrovo selo /Čomborje/ (Gormji Mikoljac-P. Slatina) ; Poreč (Bekteže-Požega) ; Podravski Sokolovac /Vladimirovac/ (Gradina-Virovitica) ; Podrinje (Markušica-Vukovar) ; Ranjaš-Majkovac (Gradina-Virovitica) ; Rit (Lukač-Virovitica) ; Rudolfovac (Podgorač-Našice) ; Samatovci (Petrijevci-Valpovo) ; Silaš (Korođ-Vukovar) ; Špišić Bukovica (Špišoć Bukovica-Virovitica) ; Suhopolj (Suhopolje-Virovitica) ; Šalapanka (Našice Vanjsko-Našice) ; Španat (G. Miholjac-P. Slatina) ; Šodolovci (Markušica-Vukovar) ; Švajcarnica (Darda-Darda) ; Tenjski Antunovac (Tenja-Osijek) ; Teodorovac (Klokočevci-Našice) ; Treštanovci (Tekić Jakšić-Požega) ; Ugljaš (Darda-Darda) ; Velika Mlaka (Antin-Vukovar) ; Veliki Vučkovac (Koška-Našice) ; Vukovar Predgrađe (Vukovar-Vukovar) ; Zidina (G. Miholjac-P. Slatina) ; Zrinj (Lukač-Virovitica) ; Zornica (Darda-Darda) ; Žabljača (P. Moslavina-D. Miholjac) ; Žlebine (Gradina-Virovitica) ; Žido-pusta (Torjanci-Darda) ; Žirostanj (Cabuna-Virovitica).
Saborski zastupnici SABORA REPUBLIKE HRVATSKE usvajanjem „ZAKONA O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA“ na „11“ sjednici , 07. lipnja 2019. godine , usvojili su – LEGALIZIRALI SU KONFISKACIJU-OTIMAČINU VLASNIŠTVA koju je provela “FNRJ” i „SFRJ“ u svojstvu pravno valjanog i tehnički ispravnog postupka-čina. SABOR REPUBLIKE HRVATSKE je „zgazio“ HRVATE , podcijenio ih , osramotio i dao legitimitet IZGONU – EGZODUSU HRVATA U SVIJET. O provedenoj KONFISKACIJI – OTIMAČINI VLASNIŠTA sve dokaze imate u povijesnom zemljišno knjižnom ulošku odgovarajućih ZEMLJIŠNIH KNJIGA.
ZEMLJIŠNE KNJIGE koje su rađene u OSJEČKO – BARANJSKOJ ŽUPANIJI ; VUKOVARSKO – SRIJEMSKOJ ŽUPANIJI ; POŽEŠKOJ-SLAVONSKOJ ŽUPANIJI ; VIROVITIČKO – PODRAVSKOJ ŽUPANIJI od 1950 godine do 1990 godine rađene su isključivo kako bi se zametnuo trag stvarnim vlasnicima KONFISCIRANE IMOVINE i kako bi se legalizirala NADIOBA nekretnina KOLONIZATORIMA , odnosno stjecanja prava vlasništva nad tuđom imovinom. Da bih nadijelili nekome (KOLONIZATORU) nekretninu prethodno je trebate stvarnom vlasniku nekretninu KINFISCIRATI-OTETI.
Princip je jasan jednom uzmi a drugome daj !
ZEMLJIŠNE KNJIGE koje su izrađene od 1950 godine po da 1990 godine izrađivane su po osnovi ZAKONA doneseni od strane „FNRJ“ i „SFRJ“
Dolaskom jugoslavenskih komunista na vlast 1945. godine oni, u skladu sa svojom ideologijom, ukidaju posebničko (privatno) vlasništvo. To je naravno partiji donijelo veliku materijalnu korist, a osiromašenje ratom iscrpljenoj hrvatskoj zemlji i hrvatskom narodu. U komunističkoj Jugoslaviji provedene su tri nacionalizacije ili podruštvljenja imovine. Nacionalizacije su provedene u razdoblju od1945. do 1966. godine i to:
– prva nacionalizacija ili oduzimanje imovine prema «Zakon o nacionalizaciji privatnih i privrednih poduzeća» 1946. godine
– druga nacionalizacija ili oduzimanje imovine prema: «Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta» 1958. godine
– treća nacionalizacija; pod njome se podrazumijeva podruštvljenje građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera
Navedene zakone je SABOR REPUBLIKE HRVATSKE proglasio štetnim i protuustavnim USTAVU REPUBLIKE HRVATSKE , što putem automatizma , izrađene javne isprave ZEMLJIŠNE KNJIGE po navedenim zakonima od 1950 godine do 1990 godine su NIŠTAVNE jer ne može izrađena javna isprava ZEMLJIŠNA KNJIGA imati pravnu valjanost i tehničku ispravnost a donesena je po ŠTETNIM ZAKONIMA ZA REPUBLIKU HRVATSKU. Zakoni koji su štetni za REPUBLIKU HRVATSKU ne mogu i ne smiju izazvati izradu pravno valjane i tehnički ispravne javne isprave jer je to ne spojivo.
PONIŠTENI ZAKON putem automatizma izaziva putem automatizma NIŠTAVNOST ZEMLJIŠNE KNJIGE za koju su SABORSKI ZASTUPNICI HRVATSKOG SABORA glasali da je valjana i zakonita isprava.
NIŠTAVAN ZAKON , štetan zakon za REPUBLIKU HRVAZTSKU za posljedicu ima NIŠTAVNU JAVNU ISPRAVU ZEMLJIŠNU KNJIGU izrađenu od 1950 godine do 1990 godine na ozemlju REPUBLIKE HRVATSKE.
Očito je da „upadica-notica“ …/Govornik se ne razumije./… , a odnosi se na generala gospodina ŽELJKA GLASNOVIĆA u „prijepisu tonskog zapisa SABORSKE SJEDNICE“ – očito zlonamjerna, jer isključivo generala gospodina ŽELJKA GLASNOVIĆA razumje problematiku „UNIŠTAVANJA HRVATSTVA“ u REPUBLICI HRVATSKOJ. Dolazimo do situacije da u svojoj državi HRVAT ne smije reći da je HRVAT , da se ne bi netko naljutio ili ne daj bože uvrijedio , Drugim saborskim zastupnicima mandat u SABORU isključivo je izvor „pozamašne“ zarade (osiguranje egzistencije) i gubljenje kontakta sa biračkim tijelom , građanima REPUBLIKE HRVATSKE koji su ih izabrali.
Ima još jedna zanimljivost Ministar pravosuđa gospodina Dražen Bošnjaković sve ovo što je navedeno o KONFISKAVIJI i KOLONIZACIJI , „ZNA“ – POZNATO MU JE , jer je pravnik , što znači da građanima REPUBLIKE HRVATSKE svjesno i namjerno nanosi štetu.
Ustavna odluka Sabora Republike Hrvatske o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske (25. lipnja 1991.)
SABOR REPUBLIKE HRVATSKE

Na temelju članka 140. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske,
– u skladu s neotuđivim, nepotrošivim, nedjeljivim i neprenosivim pravom hrvatskog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na razdruživanje i udruživanje s drugim narodima i državama te suverenitetom Republike Hrvatske koji pripada svim njezinim državljanima,
– izvršavajući volju naroda očitovanu na referendumu 19. svibnja 1991.,
– s obzirom na činjenicu da SFRJ ne djeluje kao ustavno-pravno uređena država, te da se u njoj grubo krše ljudska prava, prava nacionalnih manjina i prava federalnih jedinica,
– imajući u vidu da federativno uređenje Jugoslavije ne omogućuje rješavanje državno-političke i gospodarske krize i da medu republikama SFRJ nije došlo do sporazuma koji bi omogućio preustrojstvo federativne savezne države u savez suverenih država,
– izjavljujući da Republika Hrvatska uvažava jednaka prava drugih republika dosadašnje SFRJ u težnji da s njima jednakopravno, demokratski i mirnim putem postupno uređuje sva pitanja iz dosadašnjeg zajedničkog života, poštujući njihovu suverenost i teritorijalnu cjelovitost, izražavajući spremnost da se s njima, kao samostalna i neovisna država, sporazumijeva o gospodarskim, političkim, obrambenim i drugim vezama, Sabor Republike Hrvatske donosi:

USTAVNU ODLUKU
o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske
III.

Međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivat će se u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske, na temelju odredaba međunarodnoga prava o sukcesiji država u pogledu ugovora.
VI.
Prihvaćajući načela Pariške povelje, Republika Hrvatska jamči svim svojim državljanima nacionalna i sva druga temeljna prava i slobode čovjeka i građanina, demokratski poredak, vladavinu prava i sve ostale najviše vrednote svoga ustavnog i međunarodnog pravnog poretka.
VII.
Ova ustavna odluka stupa na snagu kada ju proglasi Sabor Republike Hrvatske.
Klasa: 010-03/91-02/O6 Zagreb, 25. lipnja 1991.
SABOR REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća udruženog rada
Ivan Matija, v. r.
Predsjednik Vijeća općina
Luka Bebić, dipl. ing., v. r.
Predsjednik Društveno-političkog vijeća
Ivan Vekić, v. r.
Predsjednik Sabora
dr. Žarko Domljan,v. r.

U svim navedenim OPĆINAMA – KOLONIJAMA provedena je KONFISKACIJA – OTIMANJE VLASNIŠTVA u ime nekih viših ciljeva .
KOLONIZACIJA U BARANJI – OSIJEK
Rekapitulacijom preispitanog agrarnog zemljišta za kotar Osijek Ureda za kolonizaciju Osijek za 1944. godinu, utvrđeno je raspolaganje s 22.693 jutara (13.059ha ) na kojoj je izvršena raspodjela 10.460 jutara ( 6 019ha) zemlje, što je činilo 46 % zemljišta Ureda za kolonizaciju u kotaru Osijek.
Kotar Osijek bio je samo jedan od šest kotara Velike župe Baranja u kojem je izvršena agrarna reforma i raspodjela zemlje agrarnim interesentima, među kojima bijahu i kolonisti.
Pravno pokriće za opći progon i zločine nad folksdojčerima u komunističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji iznjedrilo je već Predsjedništvo Antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) na zasjedanju 21. studenoga 1944. koje je donijelo »Odluku o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti otuđile«, kojom se određuje i položaj folksdojčera: »Po oslobođenju ovih krajeva ni jedan Švaba ne smije ostati, već svaki ili u Njemačku, ili u logore, a zločince hapsiti i kazniti…« Takvi su postupci prema pripadnicima njemačke manjine (ali i mađarske i drugih manjina) postali svakidašnja praksa, o čemu govore stotine dokumenata…
Prema ZAKONU O KONFISKACIJI IMOVINE I O IZVRŠENJU KONFISKACIJE (Objavljeno u “Sl. listu FNRJ”, br. 61/46, prečišćeni tekst i 74/46) , prema članku 1, definirano je : Konfiskacija imovine u smislu ovog zakona jeste prinudno oduzimanje bez naknade u korist države cjelokupne imovine (potpuna konfiskacija) ili točno određenog djela imovine (djelomična konfiskacija) fizičkog ili pravnog lica. Imovinom fizičkog lica smatra se imovina koja je njegova lična svojina ili koja je njegov udio u zajedničkoj imovini sa drugim licima. Pod imovinom razumije se i sva imovinska prava. Konfiskaciju mogu izreći samo državni organi koji su za to zakonom ovlašteni i samo u slučajevima koji su predviđeni zakonom.
Dolaskom jugoslavenskih komunista na vlast 1945. godine oni, u skladu sa svojom ideologijom, ukidaju posebničko (privatno) vlasništvo. To je naravno partiji donijelo veliku materijalnu korist, a osiromašenje ratom iscrpljenoj hrvatskoj zemlji i hrvatskom narodu. U komunističkoj Jugoslaviji provedene su tri nacionalizacije ili podruštvljenja imovine. Nacionalizacije su provedene u razdoblju od1945. do 1966. godine i to:
– prva nacionalizacija ili oduzimanje imovine prema «Zakon o nacionalizaciji privatnih i privrednih poduzeća» 1946. godine
– druga nacionalizacija ili oduzimanje imovine prema: «Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta» 1958. godine
– treća nacionalizacija; pod njome se podrazumijeva podruštvljenje građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera
Poslije pobjede komunističke revolucije u Jugoslaviji je izvedena nova agrarna reforma po Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz kolovoza 1945. godine. Njen cilj bilo je ukidanje svih većih posjeda, bilo da se vode na kapitalistički način, bilo da se daju u zakup. Uključivala je eksproprijaciju posjeda banaka, akcionarskih društava, poduzeća, crkava i manastira, uz neke izuzetke, kao i oduzimanje viška zemlje od bogatijih seljaka i onih koji su srednji i sitni vlasnici, ali ne obrađuju zemlju. Tim zakonom propisan je i agrarni maksimum od 35 hektara obradive zemlje po jednom zemljoradniku. Na osnovu tog zakona dobiven je zemljišni fond od oko 1.600.000 hektara koji je podijeljen na oko 180.000 mjesnih interesenata, 70.000 bezemljaša i oko 66.000 kolonista. Jedan dio zemlje predan je poljoprivrednim dobrima i različitim ustanovama.
Sljedeći korak agrarne reforme predstavljao je Zakon o poljoprivrednom fondu općenarodne imovine iz svibnja 1953. godine, koji je snizio agrarni maksimum na samo 10 hektara, a dobivenu zemlju dodijelio poljoprivrednim organizacijama (zadrugama, državnim dobrima itd), te su tako poljoprivrednici bili prevareni.
Oduzimanje imovine (konfiskacija) 1945.-1947 u FNRJ bila je specifična jer nije izricana samo kao sporedna kaznena sankcija, već je izricana određenim kategorijama lica putem propisa općeg karaktera, i bez vođenja kaznenog postupka, kao što je slučaj sa osobama na koja se odnosi Odluka AVNOJ-a od 21.11.1944. godine. Uz to, odluke o konfiskaciji imovine donosili su ne samo sudovi nego i upravni organi.
Pravni okvir konfiskacije sadržan je u više zakona i drugih propisa (na srpskome jeziku):
1. Odluka o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih lica i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile od 21. novembra 1944. godine, kojom je ex lege konfiskovana sva imovina Nemačkog Rajha i njegovih državljana u Jugoslaviji, sva imovina folksdojčera i imovina ratnih zločinaca i njihovih pomagača;
2. Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije od 9. juna 1945. godine, docnije potvrđen istim zakonom 27. jula 1946. godine, sa više autentičnih tumačenja;
3. Zakon o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih lica od 31. jula 1946. godine, kojim je bliže razrađena primjena Odluke od 21. novembra 1944. godine;
4. Zakon o oduzimanju ratne dobiti stečene za vreme neprijateljske okupacije od 24.06.1946. godine, kojim je predviđeno oduzimanje imovine koju su fizička i pravna lica stekla obavljanjem privredne delatnosti za vreme rata;
5. Zakon o suzbijanju nedopuštene trgovine, nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže od 11. 06. 1946. godine, kojim je predviđena krivična odgovornost i konfiskacija imovine za takve radnje;
6. Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i države od 16. jula 1946. godine i drugi propisi.
Veliki dio privatne imovine prešao je konfiskacijom u državnu svojinu, posebno u sferi tzv. narodne privrede tako da je po svom kvantitativnom učinku ova mjera obimnija i od nacionalizacije. Naime, prema rezultatima popisa industrije 1945. godine, u rukama države već se nalazilo 82 % industrije, od čega je 55% oduzeto konfiskacijom a 27 % je bilo stavljeno pod sekvestar, zatim, najveći dio bankarstva i skoro cijela trgovina na veliko. Ovdje treba napomenuti da se sekvestar, po pravilu, primjenjivao samo na strani kapitala i značio je stavljanje imovine pod upravu države do donošenja konačne sudske odluke o toj imovini, pri čemu je ta odluka, pošto je donošena u korist države u gotovo svim slučajevima, dovodila do konfiskacije imovine.
Kako su valjda premalo oduzeli stanovnicima SFRJ, donose 1958. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Nacionaliziraju se i postaju društvena svojina najamne stambene zgrade i najamne poslovne zgrade. U gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionaliziraju se i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta.
Svi podatci NACIONALIZACIJE „FNRJ“ i „SFRJ“ vidljivi su zemljišno – knjižnom operatu ZEMLJIŠNOJ KNJIZI i katastarskom operatu (posjedovnom stanju) . Na žalost moram konstatirati da sudci HRVATSKOG PRAVOSUĐA još uvijek donose presude i rješenja po ZAKONIMA O NACIONALIZACIJI iz doba Jugoslavije , samim takvim odlukama izravno nanose štetu HRVATSKIM GRAĐANIMA – STVARNIM VLASNICIMA NEKRETNINA bez obzira što je iz prijepisa zemljišno – knjižnog uloška ( zemljišne knjige) nedvojbeno i činjenično osoba , privatni vlasnik , vlasnik nekretnine.
ZEMLJIŠNA KNJIGA JE DOKAZ O POSTOJANJU NARODA NA DEFINIRANOM PROSTORU SA VLASNIČKIM DIJELOVIMA PROSTORA KAO I NJIHOVE TRANSAKCIJE SA NEKRETNINAMA.
Egzodus nijemaca 1945 iz Jugoslavije
Nijemci u Hrvatskoj ili Podunavske Švabe (njemački: Donauschwaben) su jedna od 22 priznate nacionalne manjine Hrvatske. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj živi 2.965 Nijemaca, od čega najviše u Osječko-baranjskoj županiji.
Godine 1944. je AVNOJ zaključio da njemačku manjinu, paušalno optuženu za suradnju s okupacijskim vlastima, treba izvlastiti. U jugoslavenskim je logorima umrlo 51.000 žena, djece i staraca od sveukupnih 64.000 njemačkih civilnih žrtava, a više od 40.000 njih registrirano je imenom i prezimenom. Logori bili su zapravo logori za likvidaciju, a bilo ih je ukupno osam, u Bačkoj:
– Bački Jarak : Gakovo i Kruševlje,
– u Hrvatskoj : u Krndiji i Valpovu,
– u Banatu : Knićanin i Molin i
– u Srijemu u Srijemskoj Mitrovici.
Prema popisu pučanstva iz 1931. u Jugoslaviji je živjelo 497.000 Nijemaca. Na popisu iz 1948. godine Nijemaca je svega 54.000. Na području Hrvatske živjelo je 1948. godine samo 10.000 Nijemaca umjesto očekivanih 109.000 (prema procijenjenom prirastu) u odnosu na 99.000 iz 1931. godine. Do 1961. taj se broj Nijemaca u Hrvatskoj smanjio na 4200 osoba. Egzodusom Nijemaca u Hrvatskoj je Evangelička crkva izgubila i većinu svojih vjernika. Zagrebački evangelički biskup Philipp Popp je 1945. godine bio optužen od komunističkih vlasti za kolaboraciju i pogubljen.
Neki od najpoznatijih logora za Nijemce nakon II Svjetskog rata bili su sabirni logor Velika Pisanica, sabirni logor Josipovac, radni logor Valpovo, Logor Knićanin (Rudolfsgnad) i logor Krndija
Nijemci u Hrvatskoj smanjeni su sa 98.990 pripadnika prema popisu stanovništva 1931. na samo 10.114 osoba 1948. godine , dakle ostao je samo 1 od 10 Nijemaca.
To su bili radišni ljudi koji su svojim radom stjecali vlasništvo , a nisu otimali tuđe.
Podunavske Švabe na području cijele bivše Jugoslavije obespravljeni su Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. kojom se svi Nijemci stavljaju van zakona i proglašavaju kolektivnim krivcima za nacističke zločine i oduzimaju im se sva građanska prava uključujući i svu pokretnu i nepokretnu imovinu te ih se protjeruje iz države, a do protjerivanja se zatvaraju u radne logore. Tom je odlukom AVNOJ-a nad nedužnim civilima – ženama, djecom i starcima počinjen prvi genocid nakon završetka II. svjetskog rata, a za kojega nitko nije odgovarao.
Do studenoga 1944. godine ogroman broj Podunavskih Švaba s prostora današnje Hrvatske organizirano je evakuirano u Njemačku i Austriju.
Najveći broj ih je okupljen u udruzi Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj (Deutsche Gemeinschaft – Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg) sa sjedištem u Osijeku i ograncima u Zagrebu, Splitu, Đakovu, Valpovu, Slavonskom Brodu, Požegi i brojnim baranjskim mjestima. Njemačka zajednica u Osijeku je udruga građana koja okuplja pripadnike njemačke i austrijske nacionalne manjine te njihove potomke, osnovana 1992. godine u Zagrebu i 1997. godine u Osijeku.
Doseljenike u Podunavlje , Podunavske Švabe , dočekala je močvarna nizina koju je trebalo kultivirati i osposobiti za donošenje plodova. U tim teškim uvjetima nastala je i čuvena švapska uzrečica koja u najkraćim crtama opisuje sudbinu doseljenih Podunavskih Švaba: “Den Ersten der Tod, den Zweiten die Not, erst den Dritten das Brot”. (“Prvima smrt, drugima bijeda, a tek trećima kruh”). Panonska nizina je tako, zahvaljujući i naporima njemačkih doseljenika u 18. stoljeću i njihovih potomaka, postala “žitnicom Dunavske monarhije”.
Egzodus židova od 1941 do 1945 u NDH
Početak progona

Akcije protiv Židova započinju odmah nakon proglašenja NDH. Već 10.-11. travnja 1941. u Zagrebu je uhićena grupa uglednih Židova radi utjerivanja kontribucije (otkupnine). Nekoliko dana kasnije isto je učinjeno u Osijeku, gdje je uništena i sinagoga. Takav postupak ponavljan je 1941. i 1942. više puta s grupama Židova.
Dana 18. travnja 1941. donesena je Zakonska odredba o sa čuvanju hrvatske imovine kojom su poništeni svi pravni poslovi između Židova međusobno i Židova i trećih osoba, sklopljeni unutar dva mjeseca prije proglašenja NDH.

Već u travnju osnovani su logori Danica kraj Koprivnice i Kerestinec u kojima su, uz komuniste i druge političke protivnike, zatočeni i Židovi. U svibnju i lipnju osnivaju se novi logori u koje bivaju odvedeni prvenstveno oni Židovi koji su u Hrvatsku došli kao izbjeglice iz Njemačke i zemalja koje je Njemačka ranije osvojila, ali i drugi; neki su ubrzo pobijeni. Također se uhićuju i u logore odvode veće grupe Židova u Zagrebu (22. lipnja), Bihaću (24. lipnja), Karlovcu (27. lipnja), Sarajevu, Varaždinu, Bjelovaru itd. Dana 8. srpnja 1941. naređeno je da se svi uhićeni Židovi upute u Gospić, koji je bio sabirni logor iz kojeg su se žrtve odvodili u logore smrti Jadovno na Velebitu i Slana na Pagu, gdje su vršene masovne likvidacije.
Židovi su također često ubijani među drugim taocima u odmazdu zbog akcija protiv režima.
Konfiskacija imovine
Posebna grupa zakonskih odredbi bila je usmjerena na ekonomsko slamanje i na pljačku židovske imovine. Grupe dobrostojećih Židova nekoliko su puta bez ikakvog povoda uhićivane i tražena je kontribucija (otkupnina). U svibnju vlasti uvode povjerenike u sva poduzeća u židovskom vlasništvu. Dana 10. listopada 1941. donesena je Zakonska odredba o podržavljenju imetka Židova i židovskih poduzeća. Sav imetak oduzima se načelno bez naknade, osim u pojedinim slučajevima kada se može načiniti izuzetak (mjera koja je uglavnom služila tome da se Židove prisili da kao mito ili otkupninu ponude skrivenu imovinu). Potpuna konfiskacija (“podržavljenje”) cjelokupne židovske imovine proglašena je 30. listopada 1942.
Konfiskacija je izazvala negativne ekonomske učinke, o čemu svjedoči opsežno izvješće naslovljeno Stanje podržavljene imovine 15. rujna 1943, koje je sastavio Ured za podržavljeni imetak. Izvješće pokazuje – i eksplicitno tvrdi – da Hrvati koji su zamijenili Židove u većini slučajeva nisu bili sposbni za legalan rad, nego da su se uključili u protuzakonite djelatnosti. »Kupci nisu redovno poduzeća ni povećali ni poboljšali (…) Oni nisu ništa promienili, jer nisu sposobni da nešto novoga i koristnoga provedu (…) Mnogi prodavaju robu na crnoj burzi ili uz posebnu naplatu “u kuverti” uz fakturni iznos po oblikovanim cienama (…) ili na koji drugi već dobro poznati način, kojim se stiču protuzakonite dobiti i podižu ciene robi.« (Cohen, str. 138) (Citirano doslovno, uz tadašnji pravopis.)
U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA registrirano je vlasništvo nad nekretninama od strane ŽIDOVA kao na primjer :
SINAGOGA – OSNIVAČ: općina GODINA: 1836., obnova 1876. ADRESA NEKAD: Park Rudolfa Kropeka 2 ADRESA DANAS: Park Rudolfa Kropeka 2, 40 000 Čakovec FUNKCIJA NEKAD: Židovska ustanova u kojoj su se održavali vjerski obredi; ujedno je i sadržavala zgradu rabinata, društvene prostorije i stan podvornika FUNKCIJA DANAS: Spomen obilježje
ČATEKS – tekstilna industrija – OSNIVAČ: Samuel Neumann i nasljednici GODINA: 1874. ADRESA NEKAD: Ulica Josipa Jurja Strossmayera ADRESA DANAS: Ulica Zrinsko Frankopanska 25, 40 000 Čakovec FUNKCIJA NEKAD: Farbaonica tkanine FUNKCIJA DANAS: Proizvodnja tkanine (ovisno o namjeni)
KAVANA ROYAL OSNIVAČ: Geza Legenstein GODINA: 1925. ADRESA NEKAD: Novakova ulica ADRESA DANAS: Ulica Matice hrvatske 2, 40 000 Čakovec FUNKCIJA NEKAD: Ugostiteljski objekt, sjedište elite, simbol Čakovca FUNKCIJA DANAS: Ugostiteljski objekt
TRGOVAČKI KASINO OSNIVAČ: Rudolf Wolak GODINA: 1903./1904. ADRESA NEKAD: Trg Republike bb, 40 000 Čakovec ADRESA DANAS: Trg Republike bb, 40 000 Čakovec FUNKCIJA NEKAD: udruženje trgovaca, prostorija za kartanje, soba za čitanje i ples FUNKCIJA DANAS: Dom sindikata
MTČ Međimurska trikotaža Čakovec – tekstilna industrija – OSNIVAČ: Braća Graner GODINA: 1923. ADRESA NEKAD: Novakova ulica ADRESA DANAS: Matice hrvatske 10, 40 000 Čakovec FUNKCIJA NEKAD: proizvodnja rublja, odjevnih predmeta, čarapa … FUNKCIJA DANAS: U stečaju
SUSTIPAN – SUSTAVNO ZATIRANJE HVATSKIH KORJENA U SPLITU ZA VRIJEME SFRJ
Uređene države se ponose sa svojim „grobljima“ , održavaju ih , a neka su čak turistička atrakcija s obzirom klesarska umijeća određene EPOHE. Jedino su HRVAT „najveći vuk sam sebi“ . Za argumentaciju iznesene tvrdnje poslužit ću se grobljem u SPLITU , „SUSTIPANU“.
Sustipan, manji poluotok smješten nedaleko od središta grada Splita, koji sa jugozapada zatvara splitsku gradsku luku. Tu je u kasnoj antici postojala kršćanska bazilika, na čijim je temeljima sagrađen srednjovjekovni samostan sv. Stjepana pod borovima, koji je imao veliki ugled u Splitu i po kojem je poluotok dobio svoje ime. U to samostanu je jedno vrijeme (od 1078.) živio i posljednji član kraljevske dinastije Trpimirovića, Stjepan II. († 1090./91.), nakon što se odrekao svih časti i krune u korist hrvatskog bana Dmitra Zvonimira († 1089.).
Samostan je propadao od 14. stoljeća, kada su ga napustili redovnici, da bi naposljetku bio porušen 1832. godine kada je gradska uprava odlučila na tom mjestu podići gradsko groblje. Nakon Drugog svjetskog rata, groblje je porušeno i premješteno na današnju lokaciju na Lovrincu, a prostor Sustipana pretvoren je u park.
Na poluotoku Sustipanu pronađeni su antički sarkofazi i ranosrednjovjekovni grobovi starohrvatskog tipa, što upućuje na kontinuitet ukapanja na tom području. Na istom području sahranjivane su i žrtve brojnih epidemija kuge, počev od Crne smrti iz 1348. godine pa sve do posljednje velike epidemije 1784. godine.
Zabilježeno je da 2.182 ukopanih u razdoblju od 1650. do 1826., dok je od 1826. do 1928. godine, na splitskom groblju na Sustipanu pokopano 28.702 preminulih građana.
Godine 1820. novo gradsko groblje projektirao je splitski arhitekt Vicko Andrić (1793.-1866.), po nalogu Dalmatinskog namjesništva. Groblje je svečano otvoreno 1826. godine pod imenom Cimitero cattolico di S. Stefano. Na groblju su postojale grobnice brojnih splitskih bratovština (sv. Antuna, sv. Petra od Lučca, sv. Križa, sv. Frane, sv. Gospe od Dobrića, sv. Duha itd.), a obiteljske kamene grobnice ukrasili su skulpturama poznati umjetnici poput Ivana Rendića, Tome Rosandića i Ivana Meštrovića. Od poznatih Splićana na tom groblju bili su pokopani, između ostalih, Antonio Bajamonti, Gajo Bulat, Duje Rendić-Miočević, Franjo Carrara, Vicko Andrić, Josip Karaman i brojni drugi.[6]
Splitska općina je odlučila 1920. godine otvoriti novo gradsko groblje na Lovrincu te je naposljetku staro groblje zatvoreno 1928. godine. Staro je groblje nakon zatvaranja bilo zapušteno, zbog čega je nakon Drugog svjetskog rata postalo predmetom vandalizma i krađe metalnih dijelova s grobnica. Unatoč protivljenju dijela konzervatorske i kulturne scene, sustipansko groblje je u potpunosti uklonjeno 1959. godine, a sačuvani su samo crkva sv. Stjepana prvomučenika, ostaci benediktinske crkve i samostana i klasicistički glorijet.

Jedno od najljepših mediteranskih groblja uništeno je prije 50 godina, a političkoj odluci pripomogla je i krema ondašnjih povjesničara umjetnosti i urbanista
Osim 40 obljetnice upisa Dioklecijanove palače na listu UNESCO-a, ove godine navršava se i jedna crna obljetnica. Prije šezdeset godina, 1959. godine, odlučeno je da se sravni jedno od najljepših mediteranskih groblja na Sustipanu, što je prema mišljenju mnogih stručnjaka i kroničara najveći kulturocid u novoj povijesti Splita.
Kečkemet je potrpao u kamion nadgrobnih spomenika koliko je mogao i odvezao ih u Muzej arheoloških spomenika i Muzej grada. Oko dvije trećine pokojnika ostalo je na Sustipanu, a neke kosti završile su u rupi kraj crkve sv. Stjepana.
Egzodus SRBA iz REPUBLIKE HRVATSKE 1995
Srbi su južnoslavenski narod koji čini najveću nacionalnu i etničku manjinu u Republici Hrvatskoj. Po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, ima ih 186.633 i čine 4,4 % stanovništva Hrvatske. Na popisu iz 2001. godine, bilo ih je 201.631 i činili su 4,5 % stanovništva Hrvatske. Njihov broj je bio mnogo veći 1991. godine, prije Domovinskog rata, kada ih je bilo 581.663 i kada su činili preko 12,2 % stanovništva.
Tijekom 1991. srpske snage okupirale su gotovo trećinu teritorija RH (oko 17 000 km2, od ukupno 56 538 km2 kopnene površine RH). S područja koje su nadzirale srpske snage ubijeno je ili protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo, čak i Srbi koji nisu podržali velikosrpsku politiku, a hrvatska je kulturna i crkvena baština opljačkana i razrušena. Početkom 1992. pod srpskom okupacijom nalazilo se 1072 naselja u RH: hrvatsko Podunavlje 123, zapadna Slavonija 58, Banovina 245, Kordun 227, Lika 179, Dalmacija 240 (Dražen Živić, Demografski okvir i gubici, Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat).
VELIKO – SRPSKA AGRESIJA NA HRVATSKU
Urbicid, razaranje gradova, uništavanje stanova i kuća:
Oštećeno je i uništeno 183.526 stambenih zgrada (nekretnine – vlasništvo). Uništeno je 25% hrvatskog gospodarstva, uništeni su odašiljači, energetska postrojenja te hrvatski turizam.
Tijekom 1991. godine je stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr.), počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara.
Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8.100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7.475 ili oko 21 posto), Karlovac (6.633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6.624 ili oko 33 posto), Valpovo (5.775 ili oko 49 posto), Novska (2.984 ili oko 35 posto, Gospić više od 70%) i druga mjesta.
U okupiranim općinama najviše stanova je uništeno u: Vukovaru (22.590 ili oko 91%), Slunj (5.620 ili 84%), Kostajnica 4.590 ili oko 85%), Petrinja (7.083 ili 58%), Glina 4.518 ili oko 58%), Drniš (5.016 ili oko 53%) i druga mjesta. (M. Pavković)
Za izračun ukupne ratne štete koju je Hrvatska pretrpjela u Domovinskom ratu, važan je podatak da je u ratnim razaranjima u Republici Hrvatskoj uništeno ili oštećeno (ovisno o popisu):
– 195.000 do 217.009 stambenih jedinica (najvećim dijelom u napadima srpskih snaga 1991.),
– oko 120 gospodarskih objekata i
– 2.423 spomenika kulture (od toga je 495 sakralnih objekata /uglavnom Katoličke crkve/ na područjima koja su okupirali Srbi).
– U prvoj godini rata stradalo je 590 naselja u 57 općina u Hrvatskoj od kojih je 35 do temelja uništeno, a 34 su pretrpjela teška oštećenja.
Na kraju 20-tog stoljeća izvršeni su strašni zločini nad Hrvatima za koje naredbodavci nisu odgovarali jer to nije dozvolila međunarodna politika. STRAŠNO I SRAMOTNO!
Saborski zastupnik general gospodi ŽELJKO GLASNOVIĆ , gospodin sa veliko „G“ očito je da RAZUMJE problematiku VLASNIŠTVA i ZEMLJIŠNE KNJIGE koja se ne može zakonom odnosno nekim dekretom uvažavati ili ne uvažavati a da pri tome se ne sagledaju sve posljedice koje izazivaju odluke vladajući.
REPUBLIKA HRVATSKA kao mlada država imala je priliku raskrstiti sa prošlošću i stvoriti nove uvjete za generacije koje dolaze. Na žalost danas lipanj 2019. godine imamo situaciju da je 320.000 HRVATA iselilo iz REPUBLIKE HRVATSKE radi ekonomske nesigurnosti odnosno iz razloga što u svojoj domovini ne mogu osigurati uvjete za normalan život.
Sama geodetska izmjera REPUBLIKE HRVATSKE i sređivanje ZEMLJIŠNE KNJIGE trenutno može osigurati 200.000 radnih mjesta sa plaćom prosječnog EUROPSKOG RADNIKA.
Očito je bez obzira da li su na vlasti „plave“ ili „crvene“ političke opcije – koalicije ne vode brigu i ne žele osigurati BOLJITAK HRVATSKOM GRAĐANINU.
Zakonodavac VLADA REPUBLIKE HRVATSKE , u svojstvu predlagatelja ZAKONA O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA , Ministar pravosuđa gospodina Dražen Bošnjaković , ekspertni pravni timovi i HRVATSKI SABOR nisu dali odgovor kako će se izbrisano vlasništvo – KONFISCIRANO vlasništvo koje je oteto stvarnim vlasnicima u korist KOLONIZACIJE i nedijeljeno KOLONISTIMA koji su raseljeni po cijelom prostoru REPUBLIKE HRVATSKER vratiti stvarnim vlasnicima . Jedni su stvarni ISKONSKI VLASNICI prema povijesnom zemljišno-knjižnom ulošku , drugi su vlasnici po KOMUNISTIČKOM dekretu i izrađenim ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA od 1950 godine , a može biti samo jedan vlasnik . Očita je DUALNOST – DVOJNOST VLASNIŠTVA.
VLADA REPUBLIKE HRVATSKE , u svojstvu predlagatelja ZAKONA O ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA , Ministar pravosuđa gospodina Dražen Bošnjaković pogrešno je predložila zakon jer SOCIJALISTIČKI SUSTAV (društveno vlasništvo sa pravom korištenja) i današnji politički sustav koji jamči vlasništvo (samo se nije odredilo čije se vlasništvo jamči) ne može funkcionirati zajedno . ZEMLJIŠNE KNJIGE izrađene od 1950 godine oslanjaju se na :
ZAKONE o nacionalizaciji koji su provedi u razdoblju od1945. do 1966. godine i to :
– prva nacionalizacija ili oduzimanje imovine prema «Zakon o nacionalizaciji privatnih i privrednih poduzeća» 1946. godine
– druga nacionalizacija ili oduzimanje imovine prema: «Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta» 1958. godine
– treća nacionalizacija; pod njome se podrazumijeva podruštvljenje građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera
Zakon o poljoprivrednom fondu općenarodne imovine iz svibnja 1953. godine, snizio je agrarni maksimum na samo 10 hektara.
Pravni okvir konfiskacije sadržan je u više zakona i drugih propisa (na srpskome jeziku):
1. Odluka o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih lica i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile od 21. novembra 1944. godine, kojom je ex lege konfiskovana sva imovina Nemačkog Rajha i njegovih državljana u Jugoslaviji, sva imovina folksdojčera i imovina ratnih zločinaca i njihovih pomagača;
2. Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije od 9. juna 1945. godine, docnije potvrđen istim zakonom 27. jula 1946. godine, sa više autentičnih tumačenja;
3. Zakon o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih lica od 31. jula 1946. godine, kojim je bliže razrađena primjena Odluke od 21. novembra 1944. godine;
4. Zakon o oduzimanju ratne dobiti stečene za vreme neprijateljske okupacije od 24.06.1946. godine, kojim je predviđeno oduzimanje imovine koju su fizička i pravna lica stekla obavljanjem privredne delatnosti za vreme rata;
5. Zakon o suzbijanju nedopuštene trgovine, nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže od 11. 06. 1946. godine, kojim je predviđena krivična odgovornost i konfiskacija imovine za takve radnje;
6. Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i države od 16. jula 1946. godine i drugi propisi.
Da li je USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE i SABOR REPUBLIKE HRVATSKE poništio navedene zakonske okvire ?

BOŽIDAR VIDUKA magistar inženjer geodezije i geoinformatike

HOP