Sredinom kolovoza 2008. Haag je namjeravao suditi Aleksandru Vučiću zbog kaznenog djela nepoštivanja suda a istog ljeta uz dogovor sa Šešeljem utemeljio je Vučić SNS , a haška optužnica je stornirana
Neki događaji su u politici zakonomjerni, a konkretno lažni i figirani politički razlaz radikalskog fašista Šešelja i njegovoga najboljeg učenika i nacističkog sljedbenika Vučića je i vrlo znakovit. Iz pregleda novinske arhive iz polovice kolovoza 2008. godine pronalazimo zabrinuti medijski osvrt beogradskog novinara u pokušaja i aktivnog člana ultradesničarskog pokreta “Obraz” i čovjeka bliskog i SRS-u i SNS-u Igora Marinkovića na temu mogućega haškog suđenja Aleksandru Vučiću te 2008. godine radi kaznenog djela nepoštivanja suda. Propisane zaprijećene kazne haškoga suda za to djelo su vrlo rigorozne i kreću se od od novčane kazne u iznosu od 100 000 eura pa do zatvorske kazne do sedam godina. Ostalo je upitno i nadasve zagonetno do današnjih dana kako je Vučić izbjegao optuženičku klupu u Hagu ako je i iz srceparajućeg pisanja njegovoga novinarskog miljenika Igora Marinkovića 16. kolovoza 2008. godine na portalu Pressonline.rs razvidno kako je Vučić bio u velikom škripcu i gotovo bezizlaznoj situaciji.
Haški sud je potaknut inicijativom haškoga tužiteljstva te 2008. kanio podići optužnicu protiv tadašnjeg generalnog tajnika i po rangu trećega čovjeka Šešeljeve SRS Aleksandra Vučića zbog kaznenog djela nepoštivanja suda. To je bilo i službeno priopćenje iz ureda Haškoga suda i njihove ispostave smještene tada u elitnom beogradskom vartu Dedinje. Oni su dopis o tome s točnim opisom Vučićeva kaznenog djela dostavili i svim medijskim kućama. Vučića se teretilo da je otkrio ime zaštićenoga svjedoka suda i time ugrozio, točnije namjerno, svjesno, voljno i umišljajno, opstruirao proces suđenja njegovom političkom idolu Vojislavu Šešelju. Vučić se kroz sve provukao kroz iglene uši ili što se narodski veli, kao pas kroz kišu. Niti je platio 100 000 zaslužene i opravdane kazne, niti je odrobijao sedam godina zatvora, a po pravnome tumačenju Haga, trebao je biti kažnjen i novčano i zatvorski do sedam godina boravka iza rešetaka u Sheveningenu. Dakako, automatski bi istoga časa izgubio i tadašnji status pravnoga savjetnika u odvjetničkom timu obrane ratnog zločinca Vojislava Šešelja.
U ime tajništva Haškoga tribunala u povodu toga se u to vrijeme očitovao Mathias Helman. On je još 8. srpnja 2008. godine svim relevantnim srpskim medijima dostavio potpunu odluku Pretpretresnog vijeća Tribunala, gdje je potanko objašnjeno kako će to vijeće nastaviti aktivno pratiti i analizirati da li Vučić štuje sporazume o povjeljivosti potpisane sa tajništvom Tribunala. Zanimljivo, ovaj navod proturječi smisleno gore izrečenom zahtjevu tužiteljstva u Hagu samo mjesec dana kasnije iste 2008. godine da aposlutno postoji osvno podizanja optužnice protiv Vučića i suđenja u Hagu zbog nepoštivanja suda, točnije odavanja svjedoka. Očito se u tom intervalu od 8. srpnja do 16. kolovoza 2008. nešto krupno preokrenulo protiv Vučića i moguće su naknadno prikupljeni i dopunski dokazi, te je sredinom kolovoza 2008. on bio na korak od odlaska u hašku sudnicu u svojstvu optuženoga lica. Doduše, u prvostupanjskom odlučivanju u Hagu, sudsko vijeće kojim je predsjedavao Jean Claud Antoneti osporilo je navode tužiteljstva, kazavši da “ne postoje dostatni razlozi za pokretanje postupka protiv Vučića!?” Ipak, na drugostupanjskom odlučivanju srbijanski politički manipulator i hohštapler nije bio te sreće kao kod suca Antonetija, te je drugostupanjskom odlukom njegov predmet ponovno aktiviran i mogućnost podizanja haške optužnice protiv njega polovicom kolovoza 2008. bila je vrlo izvjesna i sasvim ozbiljna.
O svemu je tada službeno stajalište suda u Hagu kao njihov neformalni glasnogovornik, izrekao spomenuti Mathias Helman, kao službeno i ovlašteno lice suda. Helman je izjavio kako je sudsko vijeće donijelo prvostupanjsku odluku da Vučić, navodno, nije kriv, ali da postoji mogućnost žalbe tužiteljstva, o čemu Helman nije želio otkrivati pojedinosti. On ni sam zbog, kako je sam naveo, tajnosti postupka, nije bi upoznat sa svim informacijama u svezi Vučićeva slučaja. I k tome je istaknuo i dvojbu po pitanju nove drugostupanjske odluke koja je, očigledno, išla na štetu Vučića, a u korist pravde i istine, jer ga drugostupansjko vijeće izravno optužuje i traži podizanje optužnice protiv njega. Helman je naglasio kako konačna odluka još nije javna, time nije i medijski dostupna, a ukoliko bi bila konačno utvrđena sudskim putem, onda bi bila i medijski obznanjena i cijeloj javnosti objelodanjena. No, iz Helmanovoga pokušaja davanja diplomatske izjave i jezičnoga žongliranja riječima, jasno se nazire kako je Vučić i dalje bio zbog svoga ponašanja dugo bio pod prismotrom Tribunala.
U Haškom Tribunalu Vučić je imao vrlo izvjesno i dosta svojih satelita na ključnim mjestima prikupljanja blagovremenih informacija o budućim potezima Haškoga Tribunala. Jedan od njegovig skrivenih aduta bila je i glasnogovornica Tribunala Olga Kavran, koja je studirala beogradski Pravni fakultet u Vučićevoj generaciji. Premda su samo za naivnu i lakovjernu javnost Kavranova i Vučić u Beogradu bili na suprotnim političkim stranama, onoga časa kad su im se putovi susreli pred haškim sudom na polju pokušaja neobranjive obrane nemogućeg, a sve u njihovom zajedničkom velikosrpskom interesu, Olga Kavran je postala Vučićev džoker u dostavljanju informacija njemu o planovima suda po pitanju njegovog kaznenog djela. Olga Kavran, kćer beogradskog profesora Pravnog fakulteta Dragoljuba Kavrana i duhom posrbljena i preko SPC pravoslavizirana Hrvatica iz Beograda, nastavila je tamo gdje je prije nje u svojstvu glasnogovornika Haškog Tribunala stao njezin prethodnik na toj poziciji Rus Antoan Sergej Nikiforov. On je, također, prikriveno lobirao za interese srpskih optuženika u Hagu i time svesrdno radio na poslu razvodnjavanja, ublažavanja i umanjivanja apsolutne krivnje države Srbije za sve njene osvajačke ratove na prostoru bivše Jugoslavije. U prilog lobiranja Olge Kavran u korist Aleksandra Vučića, a na štetu istine i pravde, govori i njezina izjava kojom glumi neplaćenu ili plaćenu(?) Vučićevu odvjetnicu: ” Naša praksa je da ne komentiramo takve stvari sve dok optužnica ne bude i službeno dostupna javnosti,” tako je Kavranova žustro i zdušno branila Vučića od suočavanja sa pravdom u Hagu. I prije toga u prosincu 2007. tajnik suda u Hagu Hans Holcius opomenuo je Vučića kako je prekršio obvezu koju je kao Šešeljev pravni savjetnik potpisao o čuvanju tajnosti imena zaštićenoga svjedoka suda u Hagu. Dapače, Vučić je samouvjereno i bez zazora na konferenciju za novinstvo njegove SRS 7. studenog 2007. javno objelodanio ime, prezime i adresu zaštićenog haškog svjedoka.
Poznato je kako se tih godina neugodno proveo pred haškim sudom novinar i urednik podgoričkog dnevnog lista “Dan” Duško Jovanović, koji je kao novinar iznimno prosrpskog dnevnog glasila iz Podgorice odao ime haškog svjedoka i zbog toga je dobio drakonsku novčanu kaznu.Slično su prošli zbog istog kaznenog djela pred haškim sudom i novinar iz Prištine Baton Hadžiju i zapovjednik ratnog stožera SRS-a Ljubiša Petković, koji je kasnije objavio i politički best-seller u kojem otkriva originalne dokumente iz Čipuljića kod Bugojna gdje navodi kako su preci Aleksandra Vučića zapravo Hrvati i rimokatolici iz Bugojna, koji su kasnije pod pritiskom SPC- prešli na srpstvo i pravoslavlje, a onda se tijekom Drugog svjetskog rata od 1941 – 1945. opet vratili na katoličanstvo. Vučić na sve to mudro šuti i nikad nije niti pokušao opovrgnuti Petkovićeve navode iz knjiige, jer je on na uvid dostavio i dokumente iz Rimokatoličke crkve u Bugojnu gdje se vidi da su svi Vučićevi preci iz Bugojna bili nekad Hrvati i katolici. Radi istog kaznenog djela odavanja zaštićenog svjedoka i ugroze i ometanja sudskog procesa u Hagu nije izbjegla kaznenu odgovornost niti Florence Hartman, visoka europska dužnosnica uposlena u radu Haškoga Tribunala. Za sve njih je vrijedio zakon, a Vučić je zbog istog učinjenog kaznenog djela pravno, očito, abliran u Hagu i pravnički rečeno, taj srbijanski zlotvor je ispao “supra legis” ili iznad zakona, a s obzirom na njegov mafijaški pedigre, bolje je reći žargonski da je bio izvan zakona. Unatoč i tadašnje i sadašne Vučićeve bahate izjave iz 2008. kako ga uopće nije briga za odluke haškoga suda, kao i potpore što mu je tada dao udbaški odvjetnik Toma Fila, posrbljena i pogrbljena ćelava svinja, pisac Programa i Statuta Arkanove i Pelevićeve zločinačke ratničke udruge SSJ ( Stranka srpskog jedinstva ), njihov član i pristaša Arkana i Pelevića, a uz Milana Vujina, jedan od dvojice glavnih udbaških odvjetnika, branitelja srpskih ratnih zločinaca pred haškim sudom, Vučićevo kazneno djelo nema zastare. Svjestan te činjenice, Vučić je upravo koncem ljeta spomenute 2008, dakako uz višestrani dogovor u trokutu s Šešeljem i Nikolićem utemeljio ogranak recikliranih i loše kamufliranih fašističkih radikala, samo za promjenu pod novim i lažnim kodnim imenom SNS ( Srpska napredna stranka ) umjesto SRS ( Srpska radikalna stranka ). Sam Šešelj više puta je neoprezno i nadmeno izletio s priznanjem kako je Vučiću i Nikoliću za osnutak stranke u početku najviše pomogao američki diplomat Morton Abramovič i time nesvjesno odao njegovoga i Vučećeva zajedničkog saveznika iz potaje i pričuve. Osnutak SNS-a trebao je Vučiću poslužiti kao dodatni osigurač u međunarodnoj javnosti da se tobože preobukao u europsko ruho, jer je pomislio da će oni zauvijek gurnuti njegov haški predmet u neku najsigurniju i najsporedniju prašnjavu sudsku ladicu. Ne treba zaboraviti da je on dugo bio na službenom američkom popisu PNG ( persona non grata ) iliti nepoželjnih osoba kojima SAD izričito zabranjuju ulazak i boravak na tlu Sjedinjenih Američkih Država. Kad je osnovao s Nikolićem novu i lažnu stranku 2008. godine pod nazivm SNS, Amerikanci su mu netom skinuli veto ulaska na njihov teritorij.
Grdno se prevario Vučić u dugoročnoj računici i kombinatorici, budući je Haški sud i sad izuzetno uporan izvesti pred lice pravde članove pravnog tima SRS-a Vjericu Radetu i Petra Jojića, dok je treći optuženi Jovo Ostojić u međuvremenu preminuo i time je protiv njega osobno sudski proces zbog djela prijetnji, zastrašivanja, ucjena i podmićivanja svjedoka storniran za sva vremena. No, Radeta i Jojić su živi i zdravi i i dalje na meti Haškog suda, ali iza njih čvrsto i nepokolebljivo stoji Vučić, koji je po navodima optužnice protiv Radete, Jojića i Ostojića, bio glavnim organizatorom, vinovnikom i kolovođom prijetnji, zastrašivanja, ucjena i podmićivanja potencijalnih srpskih svjedoka u Haškom sudu, koji su trebali svjedočiti protiv kasnije pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Kad god se Serge Brammertz iz Haga oglasi zahtjevom Beogradu da im isporuče Radetu i Jojića da im se tamo sudi, istoga trenutka ih uzme u javnu obranu Vučić riječima da “im se može suditi samo u Beogradu.”
Sudskom presudom bilo kog sudskog vijeća u Srbiji, oni bi bili proglašeni srpskim nardnim junacima i budućim srpskim svecima. To je opće poznato, a još lakše je zaključiti da Radetu i Jojića Vučić neće ni pod kojom cijenom predati Hagu, jer bi u tom slučaju oni tamo propjevali da su sve radnje radili po njegovoj naredbi, a onda bi i Vučić skupa s Radetom i Jojićem zaglavio višegodišnju i zasluženu robiju i podijelio s njima gorku sudbinu. Ako ima i zrno istine u višegodišnjim političkim tvrdnjama da je Haški sud nastao i djeluje u političkom kontekstu iz sjene i pod političkim pokroviteljstvom SAD-a, onda je ishod unaprijed poznat. Aleksandar Vučić bit će na slobodi samo do onog trenutka dok je u političkoj milosti Amerikanaca, a kako se ubrzanim tempom odvijaju događaji na političkoj pozornici, a Vučić je napravio prije nekoliko dana konačni i potpuni zaokret Srbije ka Rusiji, dojam je kako Vučić vojničkim rječnikom kazano “sitne dane na slobodi broji i na nogama jedva stoji.”
Dragan Ilić
HOP
