U HRT emisiji ”Hrvatska za 5” Branimira Bilića sudjelovali su hrvatski jezičari i pitanje su bila: Treba li hrvatski jezik zaštiti zakonom i treba ga normirati na temelju tri hrvatska dijalekta zbog čega je pri HAZU osnovan ”Odbor za normu hrvatskog standardnog jezika”?
Prvo, hrvatski Ustav kaže da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski i da je službeno latinično pismo. Već u jednom drugom članku nailazimo na kontradikciju po kojoj nacionalne manjine imaju pravo na svoj jezik. Međutim, u Hrvatskoj ne žive nacionalne nego etničke ili narodne manjine, koji su po nacionalnosti Hrvati, jer imaju hrvatsko državljanstvo. Ovo nam pokazuje koliko su tvorci Ustava razumjeli demokraciju, hrvatski jezik i koliko su pismeni.
Etničkim ili narodnim manjinama nitko u demokratskoj državi ne uskraćuje pravo da međusobno komuniciraju na materinskom jeziku, ali svi oni moraju u školama učiti službeni jezik države u kojoj žive. Ako žele da uče materinski jezik u mlađoj dobi, roditelji im moraju sami organizirati škole, a tek na fakultetima djeca mogu uzeti materinski jezik kao izborni predmet.
Hrvati danas stvaraju naciju i ne može se dijeliti nacionalnost.
Dakle, u demokraciji sve etničke ili narodne manjine moraju se služiti službenim jezikom države u kojoj žive, ako žele biti ravnopravni sa većinskim narodom, inače će završiti u etničkom getu i neće biti spremni za ravnopravno sudjelovanje u životu.
Etničke manjine ne smiju imati nikakve kvote pri zapošljavanju u državnoj administraciji ili državnim institucijama, što traži velikosrbin Pupovac, jer Srbe nikad nitko nije diskriminirao. Dapače, Srbi su u Hrvatskoj bili privilegirani u obe Jugoslavije.
U Hrvatskoj sve jezike iz bivše države i engleski jezik treba sihronizirati na televiziji i radiju ako želimo sačuvati svoj jezik. Svejedno, veća opasnost po hrvatski jezik dolazi od jezika iz bivše države nego li od utjecaja engleskog jezika.
Da bi normirali jedan jezik moramo poznavati njegovu povijest. Prvi pisani spomenik hrvatskog jezika je Baščanska ploča, ali i nju su hrvatski jezičari krivotvorili jezično i sadržajno.
Ona je napisana glagoljicom koju mnogi Hrvati ne poznaju. Ona nam otkriva mnogo više od onog što znaju hrvatski jezičari. Ona je napisana većinom slogovnim jezikom i gramatikom koja je imala samo 4 padeža. Glavni padež je bio genitiv. U jednini su sve imenice završavale slovom A dok su u množini muške imenice završavale slovom I, a ženske slovom E. Očito, nije bilo rodova u jednini.
Glagoljicu su na ove prostore donijeli Hrvati koji su bili poznati kao Sarmati, ali njihov govor je bio čakavska ekavica i ikavica, a ponekad su koristili nepostojeći glas J kojeg nije bilo u slogovnim riječima. Dakle, jekavica je bila nametnuta u Dubrovniku, Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini. Ona nije povezana sa vukovskom ijekavicom.
Glas J je označavao naglasak u riječi, ali nikada umjesto JA, JE, JI i JU nije se koristio IJA, IJE, IJI ili IJU, što su u hrvatski jezik uveli vukovci. JA, JE, JI ili JU se također koristilo na početku riječi. JI i JU su se kasnije odrazili kao ŽI, ĐI, ŽU i ĐU. Tako je ezero postalo jezero umjesto vezera ili vizera. Tako su imena i prezimena Ura, Urec i Urac postali Jura, Jurac i Jurec umjesto Čura, Čurac i Čurec.
Imena i prezimena Ura, Urac i Urec su nastala čitanjem imena Harvač sa desna na lijevo i napisana su semitskim latinskim pismom. Jura, Jurac i Jurec su se odrazila kao Žura, Žurac, Žurec, Đura, Đurac i Đurec. Kako je u latinskom jeziku slovo C stalo za glas K, imamo inačice Jurak, Jurek, Žurak, Žurek, Đurak i Đurek. Od ovih imena i prezimena nastala su slavenizirana prezimena u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini. Isto se događalo ako se umjesto glasa U koriste glasovi A, E, I ili O.
Latinizacijom hrvatske deklinacije uvodi se nominativ i drugi padeži. U jednini ženske imenice zadržavaju genitivne završetke, a muške ga gube. Množina u čakavici ostaje ista. Uvodi se srednji rod za koji uopće nije bilo potrebe, ali je trebalo iskorijeniti staru dvojnu religiju. Istovremeno se u riječi uvodi glas J ispred samoglasnika i tako nastaju jakavica i jekavica. Tada se u hrvatski jezik uvode glasovi Ć, Đ, LJ i NJ ako iza slova T, D, L i N dolaze samoglasnici A i E. Takav jezik je Hrvatima koji su danas poznati kao Crnogorci, Hercegovci i Dubrovčani ili Travunjani, a nakon toga kao Trebinjci, što je nametnula katolička Crkva i iskorijenila čakavsku ekavicu i ikavicu. Međutim, odaju ih čakavski toponimi.
Tako je zamjenica ČA postalo ŠTO. Ovdje vidimo franački utjecaj jer dvoslovom ST se pisao hrvatski glas Č. Rusi zamjenicu ŠTO pišu ČTO, a izgovaraju ŠTO. Ovo nam otkriva tajnu dvoslova ST. Franci i Latini nisu znali ako treba koristiti slova S ili T umjesto Č, pa su pisali oba slova. Tako se mijenjao hrvatski jezik, a sve pokazuje da je cilj bio nametanje kršćanstva.
U hrvatskom jeziku vukovci su često zamijenili izvorni glas L glasom O. Tako umjesto TALAC imamo riječ TAOC. Slično se dogodilo sa glagolskim pridjevom radnim u muškom rodu. Ako ženski glagolski pridjev radni za ženski rod ima završetak na ALA i ILA, zašto muški rod ne bi imao završetak AL i IL umjesto AO i IO, jer to je bila odlika čakavice i kajkavice, a lakše bi bilo učenje hrvatskog jezika.
Slično u nekim imenicama u množini, primjerice sudac, ispuštamo glas D i koristimo izvedenicu SUCI koja nije povezana sa imenicom SUD. Slično se događa i sa riječju PREDAK koja u množini postaje PRECI koja uopće nije povezana sa imenicom PREDAK. U hrvatskom jeziku strani glagoli dobivaju sufiks IRATi umjesto ISATI. Zar ne bi iz hrvatskog jezika trebalo izbaciti sibilarizaciju i palatalizaciju?
Trebalo bi uspostaviti razliku između glasova Č i Ć. Glas Č je izvorni hrvatski glas dok je glas Ć nastao od dvoglasa TJ. Isto tako moramo razlikovati riječi napisane slogovno i suglasnički. Primjerice, suglasničke riječi ARVA, ARFA, ARMA, ARPA i ARBA zamjenjuju izvornu imenicu HARVAČ, a izvorno su označavale kaste na temelju horoskopa, a ARBA je najmlađa i suvišna semitska riječ. Dakle, u hrvatska prezimena bi trebali vratiti izvorni glas Č umjesto Ć. Oslobodimo se napokon slavenizacije.
Sve ovo stvara velike probleme u učenju hrvatskog jezika, posebice za strance, i jezik treba drukčije normirati, dakle, u duhu hrvatskog jezika. Jedino ovim i sličnim izmjenama možemo standardizirati hrvatski jezik i učiniti ga lakšim za učenje. To ne može učiniti Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje jer u njemu su zaposleni mladi vukovci koji se olako ne predaju. Oni misle da su pamet hrvatskog duha i njih trebamo slijediti.
Na koncu zaključujem da nam treba zakon o hrvatskom jeziku, ali ne zbog normiranja nego uvođenja reda u hrvatski jezik. Zakon nedvojbeno treba reći tko je zadužen za normiranje hrvatskog jezika i čija izdanja se trebaju koristiti u hrvatskim školama. Dakle, treba stvoriti standardni hrvatski rječnik na temelju tri hrvatska dijalekta sa gramatikom koji će se koristiti u školama i nijedna vlada ili većina taj zakon ne smije mijenjati.
No, da bi to postigli, trebali bi bolje razumjeti povijest hrvatskog jezika, a bez poznavanja dvoslogovnog sanskrita i sanskritske gramatike, to je nemoguće.
Srećko Radović