U imenima, prezimenima i toponimima se skriva identitet svakog naroda, a Hrvatima su tu spoznaju oduzeli hrvatski ilirci iliti vukovci. Slijedili su polupismenog Vuka Stefanovića Karadžića i odrekli se vlastitog jezika i identiteta jer nisu poznavali povijest hrvatskog naroda i hrvatskog jezika. Čudi me što Srbijanci još nisu proglasili Baščansku ploču srbijanskom baštinom.
Ilirci i mnogi današnji vukovci nikad nisu shvatili da je ekavica nastala od akavice, a ikavica od ekavice ili zamjenom glasova u suglasničkom pisanju koje grčki ili latinski jezik nije imao niti je imao slova za te glasove. Akavica je bila slogovno pismo, a slog se sastojao od suglasnika i polusloga A, dok su se ekavica i ikavica služile suglasničkim pismom u kojem su ponekad ispuštani pojedini suglasnici, primjerice, izvorno se riječ HARA pisala ARA i ERA da bi se kod Hrvata odrazila kao JARA ili TARA, odnosno, JERA ili TERA jer okupatori nisu imali sva slova za hrvatske suglasnike pa su ih pisali drugim suglasnicima.
Danas su ekavci hrvatski kajkavci i poneki čakavci dok su čakavci većinom ikavci. Svi hrvatski i bosanski Srbi su bili izvorno čakavci ili kajkavci. On su postali Srbi jer su imali grčki liturgiju i običaje, a Hrvati ne znaju da su u Dioklecijanovoj Dalmatiji primili kršćanstvo preko Bizanta. Današnji Srbijanci su najviše govorili rumunjskim i torlačkim jezikom, a kršćanstvo su im nametnuli Bugari. Međutim, Hrvatima u Crvenoj Hrvatskoj – Dukli i Raškoj, te Dubrovniku i Bosni Franci su nametnuli štokavsku jekavicu koja je zamijenila čakavsku ikavicu i tada počinje slavenizacija Hrvata.
Međutim, svi hrvatski jezičari su prihvatili Vukov nauk i prihvatili njegovu jezičnu izmišljotinu te Hrvatima nametnuli za ”književni” jezik, dakle, štokavsku ijekavicu koja je Hrvate učinila nepismenima jer je teško razlikovati JE i IJE. Tako su Hrvati izgubili svoj jezik.
Ljekavica je danas utemeljena na srbijanskoj ekavici, što znači da bi Hrvati postali hrvatski pismeni moraju poznavati srbijanski ekavicu, posebice naglasak, što jest tragedija Hrvata i njihovog jezika. Do danas ništa nije učinjeno da se to promjeni. Ijekavice se Hrvati moraju odreći i prihvatiti jekavicu ako žele sačuvati svoj povijesni identitet i sa jezikom se suprotstaviti genocidnom ”imperiju ili iskompleksiranim i primitivnim Srbijancima koji su svoj identitet utemeljili na mitologiji i legendama, bez ikakvog artefakta.
Preko slavenstva se mijenjaju imena, prezimena i toponimi. Tako je Miro postao Miroslav, a Rade Radoslav. Tako izvorno prezime Karača postaje Karač i Korač, a slavenizacijom Karačić i Koračić, te srbijanizacijom Karadža i Karadžić. Hrvati su olako prepustili Srbijancima hrvatska imena i prezimena Jova, Sava, Đura, Uroš i druga. Zar Sava uvijek nije bila hrvatska rijeka? Sva pravoslavna imena u Srbiji završavaju na IJE, a to se danas imena i prezimena rumunjskih Vlaha.
Hrvati bi morali pod hitno iz hrvatskog pisma izbaciti vukovsko slovo DŽ jer Hrvati imaju slovo Đ. Slovo DŽ je nastalo od dvoslova DJ isto kao i Đ. Tako je grad Gorača postao preko slavenske glagoljice Goražde, a preko vukovice Goradže. Toponim Vača je postao Bača.
Mnogi hrvatski jezičari ne znaju kako su nastali glasovi Ć, Đ, LJ i NJ niti znaju tko ih je nametnuo gotovo svim europskim jezicima. Nepostojeći glas J u ruski jezik su donijeli Normani, a kako su Hrvati postali Slaveni, u hrvatski jezik su ga uveli Franci koji su širili rimsko kršćanstvo preko slavenstva. Oni kao Germani su preuzeli taj glas od Rusa i pisali su ga dvoslovom IE umjesto JE.
Ovaj nepostojeći glas J je umetnut između suglasnika i samoglasnika ili ispred početnog samoglasnika dok su ga Turci umetnuli iza samoglasnika i ispred suglasnika ili kao zamjenu za glasove H i Č. Tako Španjolci glas H na početku riječi često pišu slovom J, a izgovaraju ga H. To zamjena se odrazila i kod nas, pa mnoga imenima i prezimenima, primjerice, Hura i Hure su postali Jura i Jure, Hera i Here su postali Jera i Jere, ali se ne izgovaraju sa glasom H. Nazive Hera i Here su Grci pisali Era i Ere.
Pod Grcima prezimena su nastajala dodavanjem sufiksa AS, odnosno OS i OT, a kod Hrvata dodavanjem sufiksa AC, dakle, AČ. Neka prezimena su nastala suglasničkim pisanjem u kojem su neke suglasnike zamjenjivali samoglasnici, primjerice, prezime ARAS označuje naziv Hrvač, a koji je pod Latinima postao Ras, Rasac ili Raš i Rašac.
U ovom suglasničkom su ispušteni glasovi H, V, a glas Č je zamjenjen glasom S kao u grčkom. Za mnoge haravačke glasove Grci nisu imali slova za njih pa su ih ispuštali ili zamjenjivali. Od ovih promjena su nastala mnoga hrvatska prezimena koja završavaju glasom Č, koji se preko grčkih i latinskih pisama odrazio kao S, Š, Z, T, D, K, G i J. Slovo C je je kod Etruraca i Liburna stalo za glas Č, ali zbog neznanja imamo cakavicu i čakavicu. Kako je slovo C u latinskom pismu stalo za glas K, slovo C je postalo K. Potom su Rimljani slovo C zamjenili slovom G. Sufiksi u prezimenima su bili AČ, EČ, IČ i UČ, kao prezime Kvartuč, i OČ kao prezime MIOČ, a često su završavala sufiksima AN, EN, UN i IN. Ove sufikse je zamijenio slavenski OV. U čakavici je glas M često postajao N, pa je toponim Kamin postao Kanin ili Knin. Dio Splita se zove KMAN.
Imena su najprije nastajala od naziva Harvač, a kasnije i Hrvat. Mi ih danas ne prepoznajemo jer su ih izmijenila tuđa pisma. Potom su imena nastajala od astroloških znakova i planeta. Pod kršćanstvom nastaju kršćanska imena i od ovih imena nastaju kršćanska prezimena.
Od naziva Haravača su nastajala prezimena u svim današnjim europskim jezicima, kao i toponimi. Zbog nedostatka slova za glasove H, V i Č u semitskim jezicima i zamjenom glasa R glasom L, etnik Harvač se piše Ala, Ela, Ula i Ila, a uvođenjem slova V dobivamo nazive Alva, Alfa, Alpa, Alma i Alba. Sa slovom R nastaju nazivi Ara, Era, Ura i Ira, odnosno, Arva, Arfa, Arpa, Arma i Arba. U latinskom jeziku su ispuštani početni samoglasnici, pa dobivamo nazive Lava, Lafa, Lapa, Lama te Rava, Rafa, Rapa, Rama i Raba.
Naziv Hara-vača je označavao dvojnog boga, a dva božanstva su bili Sunce i Zemlja. U toj civilizaciji su postojale dvije kaste: štovatelji Sunca i štovatelji Zemlje. Štovatelji Sunca su bili plemstvo, šamani, svećenici, učitelji i vojnici, a štovatelji zemlje su bili ratari, stočari, obrtnici i trgovci.
Iz ovoga možemo zaključiti da je riječ Hara označavala Sunce, što se u Egiptu odrazilo kao Ra. Naziv Hara je zamjenila riječ Čavan, a ona je nastala semitskim čitanjem riječi Vača koja je označavala Zemlju, a sa sufiksom AN znači ”rođen na zemlji”. Odatle naziv za selo VAS ili VES. Čavan se danas suglasnički odrazilo kao Sun, Sonne i Sun-ce, a kod Romana kao Sole, što je nastalo od latinske naziva Cola, dakle, etrurskog Hala.
Da bi sve ovo bolje razumjeli spomenut ću stari naziv za Hebreje koji se pisao na suglasničkom pismu EBRE, a nastao je od haravačkog suglasničkog naziva ERBE. Odatle današnji naziv HEBREJ. Prije semitizacije EBRE su se pisalo EVRE, a odatle naziv JEVREJ. EVRE je nastao od naziva ERVE, dakle, Herveč. Nema nikakve sumnje da su Hebreji semitizirani Hrvati.
Najstarija hrvatska prezimena i toponimi su poznata kao Harvač i Harvat, odnosno, Hrvat i Horvat. To se pisalo i suglasnički, ali bez glasova H, V i Č koji su ispuštani ili zamjenjivani današnjim samoglasnicima ili semitskim suglasnicima. Tako se naziva Harvač na semitskom pisao Ara, Ere, Uru i Iri ili sa slovom V kao Arva, Erve, Urvu i Irvi, a ponekad Arta, Erta, Urta i Irta. Tako se naziv Harvač pojavljuje kao Arat, Eret, Urut i Irit. Dolaskom grčkih Semita u Europu glas R se piše slovom L. Isto tako dolazi do promjena dolaskom Latina koji su također bili Semiti.
Hoće li napokon hrvatski jezičari i povjesničari shvatiti da nam treba revizija hrvatskog jezika i povijesti?
Srećko Radović
