Slika: Kavana Breunerhof, ulje na platnu, 1991.
Ova moja slika je nastala davno, za vrijeme mog postdiplomskog na bečkoj likovnoj Akademiji.
Piše:mag. art Ingrid Runtić
Pokušaja uspostave novog doba, poretka, preporoda i sličnih pomno organiziranih ‘revolucija’ bilo je uvijek. Zajednička karakteristika im je uvijek bila da su redovito propali bez širokog pristanka čovječanstva i uvažavanja osnovnih sustava vrijednosti.
Ako takav ‘novi poredak’ nije nastao spontano i iz stvarne potrebe, ako nije uvažavao osnovne principe i vrijednosti čovjeka i društva, ako nije imao uporišta na Božjim načelima, propast takvih ‘novih poredaka’ je čovjeka i društvo u cijelosti uvijek unazadilo, uništavalo ili okrljaštilo.
Duga desetljeća su trebala proći dok se čovječanstvo ne bi oporavilo i zacijelilo. Uvijek uz cijenu krvavih ratova i nemira. Uvijek (pa i sada) bi se pritom udaralo na vjeru, iznutra ili izravno, izvana. Jer, kada se stvara takav ‘novi svjetski poredak’, logično je da mu je vjera u Boga jedna od glavnih prepreka.
Ako samo uzmemo zadnjih 100-150 godina, jasno je o čemu govorim. Komunizam, socijalizam i nacionalsocijalizam bili su takvi prevrati i pokušaji uspostave “novonormalnog”, baš kao i ovo čemu svjedočimo danas. Neke njihove devijacije u društvu mutirale su i opstale do danas, po dnovim nazivima, pod izlikom “brige za zdravlje i društvo”, ali u biti ista je stvar.
Može se to vidjeti po “malim” intervencijama, kao što je npr. današnje ukidanje kafića. Nekada (prije komunizma) su kavane bile komunistima opasan izvor “virusa” slobodne razmjene mišljenja “buržujaca”, građana, umjetnika i intelektualaca. Tito ih je u nas s jasnom namjerom ukinuo, pa su spontano nastali kafići i mali lokali u kojima su se ljudi nalazili i dalje izmjenjivali svoja mišljenja, usprkos glasnoj glazbi i gužvi. Svjedočimo ponovnom ukidanju i zatiranju takvih mjesta, kafića – zatiranju iz istih razloga, da se razumijemo.
Ne radi se tu o “zaštiti od širenja virusa”, ne budimo naivni. Jasno se izrekla i “mjera zabrane druženja”, tobože zbog našeg zdravlja, što je naravno obmana.
Davno sam još pisala o stvarnom razlogu ukidanja kavana u nekadašnjoj Titovoj Jugoslaviji. Razlog je ideološki, baš kao i sada. Jer, opasno je kada ljudi međusobno komuniciraju, mogle bi im svakakve ideje protiv vlasti i establišmenta pasti napamet, zar ne?
Podsjetimo se moga teksta iz 2015 i 2016. godine…ništa nije slučajno, tada je počelo, a danas je tek završna faza.
Završeni su građevinski radovi u prostoru u kojem se nekada nalazila kavana Medulić, najstarija kavana u Hrvatskoj, koja je bila otvorena još 1748. godine, prije punih 268 godina. Građevinski radovi započeli su u listopadu prošle godine, a HOP portal je prvi izvijestio javnost o prenamjeni te nekada raskošno uređene kavane u veliku DM prodavaonicu, jednu u nizu tipski uređenih prodajnih prostora tog trgovačkog lanca. Većina kavana zatvorena je upravo u vrijeme socijalizma, kao i sve druge nekretnine oduzete vlasnicima koji su ih stvorili i izgradili vlastitim novcem, građanskom sloju kojeg su osloboditelji partizani nazvali „kapitalistima“. Proglasivši ih “narodnim neprijateljima”, lišili su ih njihove imovine, trgovina, pogona, radnji, ugostiteljskih objekata i ostalih nekretnina, koje su kasnije proglasili “narodnom imovinom” i prisvojili ih sebi i svojim ideološkim pristašama.
Ukidanje kavana je ustvari bio politički i osvetnički čin socijalizma i komunizma nad obrazovanim i imućnijim građanskim slojem. Građanstvo i inteligencija su bili i ostali opasan neprijatelj komunizma po klasnom i ideološkom ključu. Građanska misao, razgovor i kružoci koji su redovito uspijevali u kavanskom dimu i druženju, morali su biti izbrisani s lica zemlje kao antisocijalistički i „protunarodni“ elementi. Ili, ako bar ne s lica zemlje, a ono sigurno iz hrvatskih gradova koji su upravo obilovali kavanama. Osim toga, radilo se o značajnoj vrijednosti nekretnina, koje su tako bez naknade ili za simboličnu svotu prešle u ruke komunističkih vladara i njihovih podobnika – kao u slučaju imanja barunice Nikolić na Pantovčaku koje je pripadalo jednoj od najbogatijih i najuglednijh zagrebačkih obitelji na prijelazu stoljeća, obitelji podbana Vladimira baruna Nikolića. Vilu barunice Nikolić je komunistički diktator Tito dao raznijeti dinamitom da bi izgradio velebnu Vilu Zagorje, danas poznatu kao Predsjednički dvori, a njezino imanje je kupio za simboličnu svotu, za desetinu tržišne vrijednosti. Barunica Vera Nikolić, inače slikarica, emigrirala je u Ameriku.
Kroz 18. i 19. stoljeće kavanski život postaje izuzetno popularan kako u čitavoj Europi, tako i u Hrvatskoj, a kavane, u kojima su se mogle pročitati sve vodeće lokalne i europske novine, postaju centar modernog društvenog gradskog života. Kavanu Medulić otvorio je zagrebački trgovac Leopold Dun, kavu je nabavljao iz Nizozemske (koja je tada prednjačila u trgovini kavom), a njegovi gosti su mogli osim kave naručiti i čaj i čokoladu. Za razliku od slastičarni, u kavani se uvijek mogla naručiti i čaša vina, žestice, a u mnogima i kolač ili štrudla. Kavana je bila mjesto u kojem se osjećaš kao doma, a ipak nisi kod kuće jer se nalaziš sa svojim prijateljima i kolegama s kojima možeš diskutirati o dnevnim temama, politici, kulturi i društvenim događajima uopće. Kavana je bila mjesto intelektualnog druženja u kojem su nicale ideje, u kojima se politički lobiralo, ili pak razmjenjivalo najrazličitija mišljenja i stavovi svih vrsta. Kavana Medulić je po mnogočemu bila specifična, po svom društvenom karakteru sasvim usporediva s kavanama Mitteleurope (srednje Europe), nikla je istovremeno kao i druge kavane u glavnim europskim gradovima, a nalazila se i u blizini Akademije likovnih umjetnosti, pa su je nazivali i „kavanom likovnjaka“. U ovu kavanu je zalazio hrvatski kipar svjetskoga glasa Meštrović, slikar i profesor likovne Akademije Marino Tartaglia, kao i moj profesor povijesti umjetnosti na ALU, pokojni Matko Peić. Po svemu ovome se jasno vidi da je Hrvatska išla posve ukorak s europskim stilom života i bila njegov dio, sve dok ju nije pokosio socijalizam i komunizam.
U kavani Medulić je gostima na raspolaganju bio i besplatni telefon, tako da je kavana u pravom smislu riječi bila opremljena svime za razmjenu informacija i mišljenja, gotovo sasvim kao i današnji wi-fi. U kavanama su se sa posebnom žestinom vodile burne rasprave o politici i kulturi, u kavanama se susretala društvena elita s individualcima, inteligencijom, kulturnjacima i studentima. U kavanama se prenosilo znanje, razmjenjivalo mišljenje, osnivale ideje (pa i one o socijalizmu i marksističkoj teoriji), ukratko, kavane su bile izvor kulturnog i političkog života i upravo su zato postale opasan faktor destabilizacije socijalističkog jednoumlja pod koje je potpala Hrvatska nakon 2. svjetskog rata. Kavane su bile izraz slobodne misli u ležernom i opuštenom okružju. Kavanu odlikuje udobnost i mogućnost beskrajnog ispijanja jedne jedine šalice kave, bez da vas konobar svako malo maltretira upitima što ćete popiti radi što veće konzumacije. Kavana je zaštićen prostor demokracije visokog civilizacijskog i kulturnog nivoa. U njima se spaja bogatstvo tradicije sa idejama mladih generacija. I u današnjim kavanama srednje Europe ne tolerira se buka i nametnuta glazba. Kavana podnosi samo živu glazbu, glasovir ili par glazbenika. Zbog svega opisanog, kavane su morale nestati jer su bile prijetnja komunističkim vlastima. Zamijenjene su „kafićima“, u pravilu mjestima akustičkog nasilja preglasne glazbe nad suvislim razgovorom i razmjenom misli, ili pak – pizzerijama.
Kavana je studentima i mladima širom srednje Europe (Prag, Beč, Budimpešta) još uvijek najomiljenije mjesto sastanka u svako doba dana, od ranog jutra do kasnih večernjih sati. Potomci komunista i socijalista koji još uvijek vladaju hrvatskim društvom i kulturom o svemu tomu pojma nemaju. Ekonomski gledano, kavane bi itekako oplemenile turističku ponudu hrvatskih gradova. Osim toga, mnogi Zagrepčani u toplijim mjesecima godine radije borave na uličnim terasama ispred „kafića“, instinktivno tražeći duh kavana, na mjestima gdje NEMA glazbe i velikih ekrana. Danas su nestale gotovo sve kavane iz našega lijepoga grada, a one koje su ostale, samo su dokaz tome kako se kavana nasilno pretvara u ruglo i lakrdiju – najbolji primjer za to je nedavno obnovljena Gradska kavana na glavnom zagrebačkom trgu, koju ni po čemu više ne prepoznajemo kao kavanu. Lenuci je zatvoren nakon čudnovate faze restorana, Korza nema nakon što je neko vrijeme bio ponižen u svojstvu pizzerije, Kazališna kavana (Kavkaz) preporuča se samo u toplim mjesecima kada ne morate boraviti u otužno renoviranom interijeru i sjediti na barskim stolicama.
Na obližnjem Britancu, u neposrednoj blizini nekadašnje kavane Medulić, nalaze se već dvije DM prodavaonice. Jedna od njih će biti ukinuta radi ove nove. No, ne postoji nikakvo drugo objašnjenje zbog čega je na Iličkom trgu (današnji Britanski trg) potrebno držati dvije prodavaonice DM-a, osim onog pretužnog i najvjerojatnijeg: nekadašnje komunističke vlasti su vlasniku oduzele vrijednu nekretninu, upropastile ju lošim vođenjem, desetljećima držale ugostiteljski obrt zatvorenim, gomilale dugove koje današnje gradske vlasti (jednako nesposobne kao i one komunističke) kratkoročno žele naplatiti od lanca DM trgovina. Sve to se danas uglađeno naziva: nesređeni imovinski odnosi. Gradonačelnik Milan Bandić nema pojma o kavanama, kao ni o njihovom značenju u kulturi srednjoeuropske metropole, niti vidi ekonomski i turistički potencijal u kavanama, to je jasno. Institucije kulture grada Zagreba, baš kao i Akademija likovnih umjetnosti očito nisu zainteresirane za ovu problematiku civilizacijske, tradicijske i kulturne baštine koju se na ovaj način briše iz kolektivnog sjećanja, što je tragično. Kulturnjaci, uvaženi povjesničari umjetnosti i profesori na Akademiji likovnih umjetnosti koji primaju plaću u svim nabrojenim institucijama šute ne želeći se zamjeriti. Ministarstvo kulture šuti. Umjetnici također. Po svemu sudeći, ovo je nekrolog prvoj hrvatskoj kavani. Važan dio hrvatske kulture odlazi u nepovrat. I u ovom slučaju se radi o kobnim posljedicama neprovođenja lustracije, a to ovoga puta direktno pogađa hrvatsku kulturu.
U međuvremenu imamo televiziju i internet kao moćna sredstva propagande vlasti. Ali, kao i uvijek, stvari takvim nasilnim “krojačima” sudbine čovječanstva izmaknu kontroli.
Sada se ljudi druže na društvenim mrežama i opet iznose svoj stav i razmjenjuju mišljenja. Pokušat će nas i cijepiti protiv toga, ali prije će nas ubiti nego od nas napraviti poslušne robote.
Mada, kod mnogih su to i uspjeli.
Kako je to zgodno sročio Stjepan Kebet, jedan moj fb prijatelj: “nema kafića do zidića, nema kavice do papirnate čašice”. No, možda je i to jedan oblik otpora; praviti se da mjera nema, naručiti kavu na kiosku i piti je iz papirnate čašice na klupi u društvu.
S druge strane, moguće je da ova psihopatska vlast sasvim ukine čak i kafiće, vidjevši da su se ljudi snašli na drugi način kako bi i dalje ostali slobodni.
Vlast i naslinici su prilično glupi kada misle da je stvar samo u “ispijanju kave”. Stvar je u druženju, razmjeni mišljenja, slobodi govora i stava, kava je samo sporedna stvar.
HOP
