Fenomen Dinamo
Građanski nogometni klub Dinamo utemeljen je 1945. godine u Zagrebu ujedinjenjem dva prijeratna kluba HAŠKA-a i Građanskog, dva velika gradska rivala poput Zvezde i Partizana u Beogradu. Uz to, HAŠK i Građanski imali su i treći veliki derbi s Concordijom, klubom gimnazijske mladeži u Zagrebu, čiji je današnji slijednik djelomično NK Zagreb. Nasuprot Concordiji, klubu zagrebačkih gimnazijalaca, HAŠK je osnovan kao klub zagrebačkih studenata i njegov legitimni slijednik je suvremeno športsko društvo HAŠK Mladost s najpoznatijim atletskim, vaterpolskim i odbojkaškim selekcijama i nizom individualnih sportaša. Pred Prvi svjetski rat u Zagrebu je osnovan 1911. Prvi hrvatski građanski nogometni športski klub, poznatiji pod kraticom Građanski. On je doslovno i skupa s HAŠK-om zakonski prethodnik današnjeg Dinama, sa svim trofejima što su ih između dva svjetska rata osvojili pojedinačno HAŠK ( jedno prvenstvo i jedan kup SHS-a ) i Građanski ( pet prvenstava i dva kupa SHS-a ), što uz Dinamova četiri naslova prvaka FNRJ i SFRJ i sedam kupova Jugoslavije čini ukupnu i jedinstvenu brojku deset šampionskih titula i deset nacionalnih kupova Građanskog nogometnog kluba Dinamo u razdoblju dvije Jugoslavije i njenih nogometnih liga od 1923 – 1991. Za razliku od HAŠK-a i Concordije, starijih zagrebačkih rivala osnovanih 1903. i 1906, Građanski je 1911. utemeljen upravo da bi ujedinio sve hrvatske klase, staleže i slojeve društva. Zato je bio voljen i najomiljeniji klub Kraljevine SHS i izvan granica Hrvatske, dok su HAŠK i Concordia ostali uglavnom gradski fenomeni, za koje su navijali uglavnom Zagrepčani.
Građanski je po osnutku netom postao klub pod paskom tada u Hrvata najpopularnije političke stranke HSS ( Hrvatske seljačke stranke ) Stjepana Radića. Pretežito su potencirali ekonomske teme i pitanja neriješenog poljodjelstva u Kraljevini SHS, što je bio najvećim i glavnim razlogom popularnosti zagrebačkog nogometnog kluba Građanski diljem zemlje u usporedbi s režimskim klubovima iz Beograda BSK-om i Jugoslavijom. I time se može objasniti i činjenica iznimno velike popularnosti i navijanja za Građanski čak i u samoj Srbiji dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Građanski je imao svoja navijačka uporišta i među čistokrvnim Srbijancima i fan klubove među Srbima iz Srbije, poglavito u zapadnoj Srbiji u Valjevu, Šapcu, Loznici, Čačku, Užicu, Kraljevu… I Srbi su u politici, pomiješanoj sa športom, napose nogometom, tada uviđali poistovjećivanje sa slavnim zagrebačkim Građanskim, a u stranci HSS neku vrstu pokreta otpora u borbi za rješavanje socijalnih prava i poboljšanje uvjeta življenja. Dakako, Srbi se nisu mogli niti u Srbiji poistovijetiti navijanjem za neki radnički ili komunistički klub, jer socijalizam i komunizam u to doba nije imao nikakvog ozbiljnijeg korijena i uporišta među Srbijancima. BSK i Jugoslavija kao predstavnici vladajuće Srpske radikalne stranke, koja je pljačkala seljaštvo golemim porezima, čak i u Srbiji, nisu mogli u većim masama prirasti srcima Srbijanaca, posebice SK Jugoslavija, preteča kasnije, 1945. godine formirane Crvene zvezde.
U to doba tridesetih godina, Čačkom je primjerice nakon lokalnih izbora na razini države SHS, kružila krilatica: “Od Zagreba do Čačka, glasovat ćemo svi za Mačka ( Vlatka Mačeka ).” I nakon mučkog ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj Skupštini 1928. njegov sin je inzistirao javno da ostane živjeti u Beogradu, gdje mu je ubijen otac iz političkih razloga. Takva izjava Radićeva sina dodatno je motivirala Srbe u potpori HSS-u na političkim izborima lokalne razine, Radićevu nasljedniku u stranci Vlatku Mačeku i naravno nogometnom klubu Građanski iz Zagreba.
Može se reći da je zagrebački Građanski imao tada navijača u SHS-u, koliko svi ostali poznati klubovi u državi BSK, Jugoslavija, Hajduk, HAŠK, Concordia, te sarajevski rivali SAŠK i Slavija nisu mogli skupiti zajedno! Zagrebački Građanski je bio klub iz naroda i za narod i ne samo hrvatski simbol, nego i svenarodni i prvi nogometni znak raspoznavanja u svijetu između dva svjetska rata. Građanski je imao veliki utjecaj i upliv u razvoju i samom povoju nogometne igre i u Hrvatskoj, ali i izvan nje. Po uzoru na zagrebački Građanski između dva svjetska rata dati su nazivi Građanski najboljim tadašnjim nogometnim klubovima u Osijeku, Skopju, Prištini, Nišu… Kad je slavni srpski redatelj Zdravko Šotra snimao seriju “Više od igre” daleke 1977. godine u središtu pozornosti bile su i nogometne epizode igranja tekmi između lokalnih srpskih klubova Radničkog i Građanskog, a aluzija građanštine u seriji vezana je prije svega za najveći od svih klubova tog naziva u SHS-u toga doba, a to je zagrebački Građanski. Nakon rata 1945. posvuda su komunističkim dekretima ukinuti svi klubovi s predznakom imena građanskog, što je glupe i neprosvijećene komunjare ponukalo na pomisli o njima mrskom kapitalizmu, te je tako i najpoznatiji među njima zagrebački Građanski 1945. po ulasku partizanskih razbojničkih i pljačkaških bandi u Zagreb, morao biti, ne pravno ukinut, nego naredbom s vrha vlasti preimenovan.
Treći veliki klub Concordia, kojega su utemeljili zagrebački gimnazijalci pod geslom “Ubi concordia, ibi victoria” – “gdje je sloga, tu je i pobjeda”, činili su bogati zagrebački industrijalci, najviše projugoslavenski politički orijentirani, s najmanje političkih primjesa i isticanja hrvatstva.
Zato su nosili tradicionalnu zelenu boju dresa i u Zagrebu i u narodu općenito širom Hrvatske, nisu bili mnogo omiljeni, jer su propagirali jugoslavenstvo i politiku savezništva sa Srbima iz Hrvatske, kao i sa samom Srbijom. Za Concordiju je pored najvećeg broja Hrvata u momčadi, igralo i razmjerno podosta Srba i Židova iz Zagreba, a i uprava kluba je etnički bila mješovita, sastavljena, ne samo od većinskih Hrvata, nego i od lokalnih Srba i Židova iz Zagreba. Klub je financijski bio vrlo moćan. Tako je Concordia novcem svojih bogatih poduzetnika izgradila i u svom vlasništvu držala današnji stadion u Kranjčevićevoj ulici, gdje je desetljećima nakon 1945. igrao NK Zagreb. To je početkom tridesetih godina bio prvi stadion s električnom rasvjetom u Kraljevini SHS. Najstarije igralište u Zagrebu je ono u Maksimiru, gdje je bio dom HAŠK-a još od 1912. godine. Građanski je prije Drugog svjetskog rata svoje utakmice igrao u Koturaškoj ulici, na mjestu današnje Zagrebačke Elektre u današnjoj Vukovarskoj aveniji. Tijekom savezničkog bombardiranja Zagreba 1944. taj je stadion teško oštećen i bio je jedno vrijeme van uporabe, da bi netom nakon 1945. bio obnovljen, te je prvih nekoliko sezona u ligi FNRJ Građanski, a zapravo taj isti klub pod novim imenom Dinamo igrao tamo prvenstvene utakmice, da bi poslije prešao na Maksimir gdje je još od 1912. bilo igralište HAŠK-a.
I tako je 1945. godine Građanski nastavio svoj nogometni život pod novim imenom Dinamo, ali nastao sjedinjavanjem s prijeratnim nepomirljivim i ogorčenim suparnikom HAŠK-om. Ipak, neočekivana nevolja nastala uspostavom komunističke diktature i u športu, preko noći je pomirila pristaše HAŠK-a i Građanskog, koji su u prijeratnom Zagrebu imali redovite uzajamne navijačke makljaže do krvoprolića. HAŠK je bio klub onih istinskih purgera, starosjedilaca i akademske mladeži iz Zagreba, dok su za Građanski navijali dijelom i lokalni purgeri, ali još više i Hrvati doseljeni iz svih hrvatskih krajeva u grad Zagreb. Tridesetih godina Građanski je na čelu prave imao listom lobi bogatih hrvatskih obrtnika rodom iz Hercegovine. Klub su uvijek trenirali strani treneri iz Austrije, Mađarske, Češke, Engleske, Njemačke… dok su HAŠK uvijek predvodili domaći, uglavnom zagrebački treneri. HAŠK je bio simbolom “crvenog” Zagreba, što je sve do početka Prvog svjetskog rata bila u znakovlju grada zaštitna boja grada Zagreba, da bi nakon 1918. u grbu grada bila usvojena nova boja “plavog” Zagreba, koja je i danas aktualna. Zato je Građanski, kao i Dinamo, uvijek nosio plave dresove, a HAŠK, kao i cijelo športsko društvo Mladost crvene dresove sa pozlaćenim i žutim šarama preko rukava majica. Prvi predsjednik suvremene Hrvatske dr. Franjo Tuđman kao dječak je bio vatreni navijač Građanskog. Jednom prigodom tijekom školskog odmora, gotovo na krv i nož se sukobio i potukao s drugom iz razreda koji je bio veliki navijač HAŠK-a. Svađali su se oko toga tko je bolji vratar, da li onaj što brani gol Građanskog ili onaj što čuva mrežu HAŠK-a. Veliki i brutalni rivalitet HAŠK-a i Građanskog nekad je dobivao i razmjere nezdravog rivalstva i velike mržnje, koja se prenosila i na uprave klubova. Velike gradske derbije unatoč nešto manjoj tenziji, HAŠK i Građanski su igrali i protiv Concordije. Svaki klub je imao dosta navijača u Zagrebu, ali su procjene da je barem pola pučanstva Zagreba navijalo za Građanski, oko 30%, pretežito zagrebačkih starosjedilaca za HAŠK, a 20% za Concordiju, klub bogatih poduzetnika i obrtnika. To je bila velika navijačka podjela Zagreba na “plavi” dio grada što je pripadao Građanskom, na “crveni” dio grada što je bio uz HAŠK i na “zeleni” dio grada, koji je drukao za Concordiju.
Nakon što su svibnja mjeseca 1945. partizanske trupe ušle u Zagreb, prema naredbi vrha države, komunističkog masovnog ubojice Tita i njegovih suradnika u Ministarstvu športa i mladeži pod ravnanjem Rate Dugonjića, njegov izaslanik za Zagreb i područje Hrvatske Srbin Aleksandar Kolarević, naredio je spaljivanje, uništenje i oružanu pljačku imovine sva tri vodeća zagrebačka nogometna kluba. To je striktno provedeno u djelo, a službene prostorije sva tri vodeća kluba, višestrukih prvaka SHS-a u nogometu su doslovno razorene i na vandalski i barbarski način u potpunosti demolirane. Ipak, dobar dio klupskih dokumentacija sačuvan je u posebnim i skrovitim pismohranama klubova izvan domašaja komunističkih bandita i razbojnika.
Prema opsežnim podacima i prikupljenoj športskoj građi iz pera pokojnih doajena hrvatskog športskog novinarstva Zvonimira Magdića i Fredija Kramera, doznajemo da je na igralištu Concordije u Kranjčevićevoj ulici, gdje danas naizmijenice igraju Zagreb i Lokomotiva, strijeljana pred partizanskim strojem cijela prijeratna postava momčadi Concordije iz Zagreba, kao i nogometaši iz pričuve i treneri prve momčadi. Za ovaj zločin genocida nad sportašima i masovno umorstvo nitko i nikada nije kazneno odgovarao. Partizani su ih strijeljali iz čiste obijesti, mržnje i sadističke žudnje za političkom osvetom. Za žrtve su odabrali igrače i upravu kluba koji je upravo u samome Zagrebu, cijeloj Hrvatskoj i bivšoj Kraljevini SHS, najviše zagovarao pomirbu i jedinstvo na svim životnim razinama između hrvatskog i srpskog naroda i u Zagrebu i u cijeloj državi Jugoslaviji. I radi toga su i među pojedinim Hrvatima bili proglašavani izdajncima i na stupu srama, kao ljudi koji navodno šuruju sa Srbima i djeluju antihrvatski, te su ih neki politički protivnici nazivali i “orjunašima”, odnosno pristašama političke unije sa Srbima i neprijateljima hrvatstva. U klubu je pored Hrvata, bilo i dosta Srba i Židova, a nova Titova srboslavenska vlast je oružjem i masovnim strijeljanjem upravo udarila već 1945. godine na klub koji je najviše i zagovarao na pomirbu između dva naroda. Ovakav šokantan događaj uzdrmao je iz temelja cijeli športski Zagreb, jer su partizanske ubojice pod paskom zločinca Tita, odmah stavile do znanja da će i fizički likvidirati, čak i one što su im usred Hrvatske kao ljudi i sportaši bili i prijatelji više od svih ostalih. U tako teškoj i mučnoj atmosferi, te uz spoznaju da su partizani po ulasku u Zagreb likvidirali i legende nogometnog kluba Građanski, prvog kapetana momčadi iz dvadesetih Emila Peršku i Bracu Babića, strijelca pobjedonosnog zgoditka za Građanski protiv Barcelone usred srca Katalonije, bio je znak za uzbunu i nadolazeću opću opasnost za sve sportaše, poglavito nogometaše u Zagrebu. Nakon tih masovnih ubojstava nedužnih ljudi, svatko je mogao biti slijedeći na redu i neka vrsta pokretne mete poludjelim i podivljalim Titovim srboslavenskim ubojicama u partizanskim odorama.
U toj situaciji prepunoj straha za goli život svakog pojedinca, u Zagrebu se sastaju na osnivačkoj Skupštini novoosnovanog nogometnog kluba predstavnici prijeratnih klubova HAŠK-a i Građanskog. One iz Concordije nekoliko dana prije toga skupa partizanske genocidne trupe su sve likvidirali na stadionu u Kranjčevićevoj ulici i nitko od njih nije nikako mogao nazočiti skupu osnutka budućeg kluba NK Dinamo. Na samoj Skupštini bilo je mnogo prijedloga oko imena novog kluba. Ipak, prevagu je donio prijedlog igračke legende HAŠK-A ivana – Ice Hitreca.
On je kao najveći autoritet od svih prisutnih kazao: “Neka se novi klub zove Dinamo,” na što je njegov bivši suigrač iz HAŠK-a Ivica Medarić dodao: “A glavni rival Dinama onda neka bude NK Mladost Zagreb.” Aluzije HAŠK-ovaca Hitreca i Medarića, prvih i glavnih osnivača Dinama bile su na kijevski Dinamo, po kojem je zagrebački Dinamo dobio ime, a sportsko društvo HAŠK Mladost i njegova nesuđena nogometna sekcija, čiji je potmladak na inicijativu Hitreca i Medarića postojao sve do ukinuća 1955. godine, imenom mladosti trebao je konspirativno podsjećati na klub zagrebačke sveučilištarne mladeži, odnosno HAŠK. Nogometna sekcija športskog društva Mladost iz Zagreba djelovala je u omladinskim kategorijama hrvatskog nogometa do 1955. kada je ukinuta. Za to vrijeme netom nakon Drugog svjetskog rata bili su jednom i prvaci i doprvaci Hrvatske u omladinskoj konkurenciji ispred podmlatka Hajduka i Dinama. Tako nikad nije obnovljen u srazu Dinama i Mladosti moguće reinkarnirani veliki gradski derbi Zagreba Građanski – HAŠK, jer su Dinamo i Mladost slijednici tih dvaju klubova. Zagreb i Lokomotiva nikad nisu uspjeli postati istinski ravnopravni suparnici Dinamu i Zagreb je ostao nakon 1945. bez pravog gradskog derbija, a između dva svjetska rata imao ih je čak tri u samome Zagrebu, budući da je HAŠK-u i Građanskom veliki protivnik bila i Concordia. Jugosrbijanski komunisti željeli su nakon 1945. zauvijek uništiti i zatrti sve tragove zagrebačkog nogometa, jer su ga u cjelini u manijakalnoj, suludoj, sumanutoj i bolesnoj mržnji zlonamjerno vezivali isključivo za državnu NDH tvorevinu. Ali, činili su to napose radi umjetnog i nasilnog guranja nogometno zaostalog i netalentiranog Beograda za novu nogometnu metropolu Titove krvave i zločinačke komunističke Jugoslavije. Kao i u svemu drugome, Srbi su posve krivo i glupo pravili i u športu, kao i u politici tobože veliki jaz između dva odvratna i grozna totalitarizma fašizma i komunizma, ne shvaćajući do današnjih dana da su to dva jednaka zla koje je cijeli civilizirani svijet osudio i zauvijek odbacio. Zato su od 1945. cijeloj bivšoj Jugoslaviji u nogometu i cijelom športu silom nametali dva najpokvarenija, najjadnija i najbijednija nogometna projekta Titovog komunizma zvana Crvena zvezda i Partizan.
Oni i danas vode glavnu riječ u vojnopolicijskoj diktaturi i ruglu od srbijanske države, potonule i ogrezle u kriminal, korupciju i nemoral. Za Zvezdu i Partizan od njihovog osnutka mogli su istinski navijati samo glupi, beskarakterni i amoralni likovi, obiteljski, familijarno, kumovski ili interesno povezani sa zločinačkim komunističkim režimom. Članova mafijaške i kriminalne komunističke partije u bivšoj Jugoslaviji aka Srboslaviji, bilo je samo 7%, a ako tu brojku pomnožimo sa 4 ili sa 5, odnosno prosječnim brojem glava jedne obitelji koja je mogla imati koristi i dobrobiti od ubilačkog, nakaznog i nakaradnog komunizma kretenizma, dobivamo matematičku cifru da je najviše 28% – 35% pučanstva Jugoslavije moglo u ukupnoj zbrojidbi navijati za Zvezdu i Partizan. Što bi se sa klubovima policije i vojske dušom i srcem poistovjećivali oni ljudi koji nemaju nikakve poveznice s vojskom ili sa policijom?
I zato je Dinamo kao slijednik Građanskog i njegovog duha naprednog svijeta kapitalističkog Zapada, kojem su u političkom smislu većinski težili i stremili stanovnici bivše Jugoslavije bio uistinu najveći i uvjerljivo najpopularniji klub bivše Jugoslavije. Ali, sinovi Titovog komunizma kretenzma ili današnjeg Vučićevog fašizma idiotizma, oličeni u takozvanom športskim dnovinarima Srbije to desetljećima taje od naroda. Oni su u velikoj većini potekli iz udbaških titoističkih obitelji i zato su tako uporno i predano radili i rade na promidžbi titoističkih zločinačkih projekata Zvezde i Partizana, nekad u FNRJ i SFRJ, a danas i u samoj Srbiji, pod paskom psihopata i sociopata Vučića kao Brozovog političkog nedonoščeta. Dinamo je u bivšoj Jugoslaviji bio doslovno pokret svenarodnoga otpora, ne samo kao simbol borbe hrvatskog naroda na športskom polju, nego i brojnih slobodoumnih i slobodoljubivih ljudi iz svih naroda, religija i raznih antikomunističkih ubijeđenja u bivšoj Jugoslaviji.
Zato i ne čudi što je u trenutku osvajanja legendarnog naslova prvaka države 1982. Dinamo imao nevjerojatan broj od 42 000 registriranih navijača, pretplatnika, s godišnjim članskim kartama! U tom trenutku u Europi samo je Barcelona imala više njezinih “sociosa”, odnosno godišnjih navijača pretplatnika sa stalnom članskom kartom kluba. Samo ovaj podatak baca u vodu sve tlapnje i nebuloze smrdljive, šugave i gubave propagande beogradske čaršije športskih dnovinara, koje je i u Novom Sadu, Podgorici i Sarajevu više od pola stoljeća sijala bešćutne laži da su komunistički mrtvaci Zvezda i Partizan “popularniji” od Dinama ili od Hajduka!? Kako da ne, mogu biti stvarno popularni Zvezda i Partizana samo među pacijentima klinika prenatrpanih srbijanskih umobolnica u zatvorenom i na otvorenom prostoru. Za njih nije imao tko doista navijati osim zaglupljenih, zaluđenih i zatucanih primitivaca i prostaka, branitelja ideja komunizma kretenizma ili današnjeg srpskog fašizma idiotizma, a takvih je jedino bilo među onima usko povezanim s vojskom i policijom. Običan puk uvijek je znao cijeniti prave vrijednosti, a to je od klubova tzv. “velike četvorke” jedino bio i ostao građanski klub Dinamo nasuprot ruralnim ili radničkim klubovima Zvezdi, Partizanu i Hajduku.
Biti dinamovac značilo je i znači biti gospodin, intelektualac, pošten, iskren, častan, hrabar čovjek, uzvišen i veličanstven i u pobjedi, častan i dostojanstven i u porazu. Biti dinamovac tijekom krvoločne i umjetne tvorevine Jugoslavije aka Srboslavije, značilo je da čovjek koji se identificira s tim klubom, kao i sam klub zagrebačkih “plavih” sam sebi krči put ka uspjehu u životu, te je životno posve samostalan u izboru životnog poziva, zatim zaposlenja, frajer je sam naći si najzgodniju mačku u gradu, ne prosi za nekakav društveni ili državni stan kredite, nego je sposoban sve u životu uraditi s deset prstiju bez ičije potpore i protkecije. Zato se takav čovjek, a većina ljudi posvuda je takva, poistovjećivao s Dinamom. Oni što su imali krilaticu za sve životne potrepštine: “Mama, tata, pas, crvena kravata i sretan mali Hijavata,” svrstavali su se uz državne projekte zločinačke države Zvezdu i Partizan, jer će oni malom Hijavati uslišiti fontanu glazbenih želja, a on će samo otvorenih čeljusti nestrpljivo kao mačak Garfield u crtiću čekati da mu netko ubaci sažvakanu hranu u usta. Dinamo je 45 godina bio športska avangarda promašenog društvenog sustava, svjetlo na kraju tunela za sve one što su slušali doma Beatlese ili Rollingstonese ili Pink Floyd, one što su gledali “Lovca na jelene”, “Zatočenika pete avenije” , “Prohujalo s vihorom,”ili “Ima li pilota u avionu”, za one što su čitali remek djela Rudyarda Kiplinga, Williama Saroyana, Marka Twaina, Charlesa Dickensa, Jacka Londona… Oni što su orgijali i lumpovali uz “Žikinu dinastiju”, “Žikino kolo”, zurili u partizanske špageti westerne tipa “Povratak otpisanih”, “Salaš u malom ritu” ili se saživljavali s Bulajićevom “Neretvom” i “Sutjeskom” ili možda “Užičkom Republikom”, sve podvriskujući uz zvuke taktova i ritma Lepe Brene, Džeja Ramadanovskog, Cece Ražnatović ili Šabana Šaulića, naravno dušom i srcem bili su uz Zvezdu i Partizan. Za većinu pristojnih i uljudnih bivših Jugoslavena, Dinamo je bio otvoreni prozor s pogledom na civilizaciju naprednog Zapada, a za glasnu, bezobraznu i drsku manjinu povlaštenih jugo komunjara, Zvezda i Partizan bili su ideali njihove istočnjačke satrapije i despotije na uzavrelom prostoru raskrižja kultura raznolikih naroda Dinarida, Panonije i Balkana, utopljenih u konglomerat šarenog kolorita i iskričavog mozaika Jugoslavije.
Ali, biti zagrebački purgerski šmeker vidi se kroz gestu svjetskog i hrvatskog stolnotenisača i rođenog Zagrepčanina Dragutina Šurbeka kad i na svoju štetu, a u korist protivnika, popravlja odluku suca i pokazuje da poen pripada protivniku, a ne njemu. Biti pravi kralj ili car u košarci, znači biti košarkaš gospodskog ponašanja poput Damira Pavličevića, nekad braniča Cibone. Znao bi podići ruku da je skrivio prekršaj i prije nego sudac njemu dosudi osobnu pogrešku. Biti kulturni srednjoeuropski purger iz Zagreba, malog Beča, je i trenutak priznanja istine kralja srpskog nogometnog kupleraja u titoizmu, osobno klošara i džibera Miljana Miljanića. Umio je i taj trenerski pacer ponekad, makar i slučajno i nehotice, izvaliti živu istinu tipa: “Znate što, Zvezda možda jest najtrofejniji klub u zemlji, ali Dinamo je uvijek bio najgospodskiji klub u državi Jugoslaviji.” Najveće priznanje svakom dolazi, makar i teška srca od najvećeg protivnika. U istoj ravni s izjavom Zvezdinog lakeja Miljanića, dolazi i javno priznanje sa navijačkog sajta NK Partizan iz Beograda. Tamo doslovno vele: “Stadion Dinama u Maksimiru je jedini stadion u bivšoj Jugoslaviji gdje nikada nijednom gostujućem nogometašu nije tijekom utakmice slomljena noga.” Ali, zato je znalačka Dinamova publika, koja uvijek zna cijeniti i kvalitete protivnika nakon poraza Dinama u dvoboju s Partizanom u Zagrebu u sezoni 1955/56. rezultatom 2:4, unatoč porazu svojih miljenika na ramenima i u oduševljenju iznijela rukama, bacajući ga u zrak, Miloša Milutinovića, strijelca tri gola na utakmici. Odigrao je tad utakmicu života i Dinamove navijače podsjetio na driblinge prijeratne zvijezde HAŠK-a Ice Hitreca, koji je uz nogometaša Concordije Srbina Aleksandra Živkovića, bio igrački idol iz dječaštva mladoj nadi HAŠK-a, kasnije i navijaču Dinama u dresu Partizana Stjepanu Bobeku. I zato su Dinamovi nogometni purgeri iznijeli na rukama uz gromki pljesak publike Miloša Milutinovića na ramenima i kroz atletsku stazu stadiona u Maksimiru. Ima li k tome još veće moralne nogometne gromade od kluba Dinama, njegovih igrača i uprave kluba kad džentlmenski i po cijenu eliminacije iz natjecanja u kupu Jugoslavije 1961/62. nakon završene kup utakmice na Karaburmi OFK Beograd – Dinamo 1:1 i po ondašnjim propisima par forfe pobjede Dinama 3:0, jer domaćin nije pravilno osigurao dnevnu obdanicu igranja produžetaka utakmice prije padanja mraka, glatko odbije pobjedu za zelenim stolom uz obrazloženje: “Ne, gospodo, OFK Beograd nije krivac, nećemo pobjedu bez borbe. Sutra igramo novu utakmicu, pa tko pobijedi, neka ide dalje.”
Sutradan je bio novi duel, pobijedio je OFK Beograd, a Dinamo je bio i ostao još jednom pobjednik za sve one ljude, koji u športu, kao i u životu ne vole i preziru antisportsko geslo pobjede pod svaku cijenu. Takvim nikada nije bilo mjesto u Dinamu, jer je to u doba Jugoslavije bio jedini klub tijekom krvavog komunističkog nasilja u kojem su ljudi u klubu otpozdravljali jedni drugima manirima ponašanja kao prije Drugog svjetskog rata u pozdrav: “Dame i gospodo,” a ne kao širom tadašnje države: “Zdravo drugovi i drugarice iz Begaljice iz kavane Kikevac i Skupštine Guberevac, a svi se grijete uz štednjak Smederevac.”
Dinamo je bio miljenik širokih narodnih masa u Jugoslaviji, kao i Građanski u Kraljevini SHS, jer je bio i ostao klub iz naroda i za narod, u kojem nikad nije bilo bitno tko je koje nacije, vjere ili političkog i ideološkog opredijeljenja od igrača, trenera, pa do navijača. U medijskoj propagandi tvornice jugosrpskih laži o Dinamu, gradu Zagrebu i općenito o Hrvatskoj i o hrvatskom narodu, sve to se tajilo, prešućivalo ili najčešće neupućenim ljudima pretstavlljalo sve suprotno. Sistemom obrnute psihologije, svi prosrpski mediji u Jugoslaviji su neobavještenom i izmanipuliranom narodu sve Dinamove istinske vrline pripisivali Zvezdi i Partizanu, a njihovu nacionalnu, vjersku i političku netoleranciju spram igrača i trenera što su iz drugih sredina stigli u Beograd u vojni ili u policijski klub, podvaljivali su kao prokušani prevaranti upravo Dinamu i gradu Zagrebu.
Dinamo je bio i ostao najpopularniji klub u Hrvatskoj s duplo više navijača od velikog rivala Hajduka iz Splita. Na teritoriju Bosne i Hercegovine među prijeratnih približno 800 000 Hrvata bilo je među njima triput više dinamovaca nego hajdukovaca. Dinamo je imao većinu svojih navijača u zapadnoj Hercegovini, a od Zvezde i Partizana sam je imao više navijača u Bosanskoj Posavini, gdje je do rata u Bosni živjelo 50% Hrvata, 40% Srba i 10% bosanskih muslimana. Podjednak broj Srba navijao je za Zvezdu i Partizan, dok su gotovo svi Hrvati Posavine, kao i Hrvati preko Save u Slavoniji, bili u 95 – 99% slučajeva dinamovci. Za Dinamo je navijala apsolutna većina stanovnika Orašja, Bosanskog Šamca, Odžaka, Bosanskog Broda, Dervente, imao je relativnu navijačku većinu u odnosu na druge klubove u Brčkom, Modriči, Gradačcu, a manji dio šireg područja i se
la oko Doboja, što je nekih 20% stanovnika prijeratnog Doboja, navijao je za Dinamo. Onih 10%% muslimana iz Posavine dijelilo se na trećine na navijače Dinama, Zvezde i Partizana i skoro nijedan musliman iz tih krajeva nije navijao za sarajevske klubove, koji su bili tad samo gradski ljubimci u Sarajevu i okolici. U najvećem dijelu središnje Bosne žive Hrvati katolici i bosanski muslimani, samoprozvani narodom Bošnjaka, iako su očito ukrali za ime naroda staro hrvatsko i katoličko prezime iz Bosne. Tamo se narod dijeli na navijače Dinama za koji je navijalo preko 90% tamošnjih Hrvata katolika od ukupne mase od 35% Hrvata tih krajeva. Od mase od 50% muslimana u središnjoj Bosni, bilo je na po tri podjednake trećine navijača zeničkog Čelika i to u samoj Zenici, te u Kaknju, Varešu i Žepču, te navijača Željezničara i Sarajeva, kojih je dosta bilo u Visokom, Brezi, Varešu, Kaknju, ali i u Zenici i u Travniku. Dinamo je imao u usporedbi sa svim drugim klubovima razmjerno najviše navijača u Travniku u dolini Lašve ( potvrda toga stiže čak i iz podataka i sportske ankete beogradskog “Tempa” iz 1986. ) i u Bugojnu i u Skender Vakufu u pravcu Jajca u dolini Vrbasa, kao i u svim manjim općinama i gradovima cijele te regije kao što su Novi Travnik, Vitez između Travnika i Zenice,Busovača kraj Zenice, Fojnica, Kiseljak i Kreševo u široj regiji Sarajeva, te Gornji Vakuf između isto tako dinamovskog mjesta Prozor u sjevernoj Hercegovini i Bugojna idući dalje na sjeverozapad rijekom Vrbas.Južno od Bugojna je Kupres i to je već kao i Livno i Tomislavgrad ( nekad Duvno ) bilo jako i tvrdo uporište navijača Hajduka, a posebno livanjski i duvanjski kraj koji je granično područje prema Dalmaciji i jugu Hrvatske, tako da su tamo uvijek prevladavali hajdukovci. Na kupreškoj visoravni Hajduk je zato često imao i ljetnje pripreme za novo prvenstvo Jugoslavije u nogometu, dok je Dinamo ljeti često završne pripreme za novu sezonu imao na Vlašiću iznad Travnika, jer je u travničkom kraju imao više navijača nego svi ostali klubovi zajedno. U dijelu središnje Bosne koji pripada okružju Zenice, Dinamo je imao uza se sve Hrvate katolike u brojnim selima nastanjenim Hrvatima u blizini Zenice, a apsolutnu većinu navijača prema ukupnom broju stanovnika triju općina Žepče sjeverno od Zenice, te Kakanj i Vareš zapadno od Zenice, Dinamo je imao u tim mjestima. Kad bi Dinamo igrao u Zenici, na tribinama bi više od pola stadiona među 20 – 30 000 gledatelja navijalo za Dinamo, pošto bi na meč došao veliki broj Hrvata katolika i vatrenih dinamovaca iz Viteza, Busovače, Starog i Novog Travnika, te Žepča, Kaknja i Vareša, čak i Visokog i Breze, koji pripadaju više sarajevskoj regiji. Tako nije bilo na Dinamovim gostovanjima u Tuzli i u Sarajevu, gdje ja najviše 20 – 25% navijača na stadionu bilo uz Dinamo, a golema većina uz domaćine Slobodu u Tuzli, odnosno, Željezničar i Sarajevo u Sarajevu. Razlozi su lako objašnjivi. Dinamo je i u Tuzli i u Sarajevu imao jaku navijačku jezgru, naročito među katoličkim Hrvatima. Međutim, tamo je bilo i dosta Hrvata iz mješovitih brakova, koji su vrlo rijetko ili gotovo nikad bili na strani Dinama. Obično bi takvi navijali za lokalne klubove Željezničar, Sarajevo i Slobodu. Zato Dinamo u Sarajevu i u Tuzli nikad nije imao veliku navijačku podršku kao u Zenici, a značajnim i velikim dijelom i u Mostaru i u Banjaluci. U Mostaru i u Banjaluci Dinamo bi se osjećao vrlo često kao i u Zenici, znači kao da igra doma u Zagrebu ili u Slavoniji u Osijeku ili u zapadnom Srijemu u Vinkovcima gdje su u ogromnoj većini navijali za zagrebački Dinamo kad god bi tamo gostovao. Slično je bilo i u Ljubljani na gostovanjima kod Olimpije, jer su Slovenci kajkavci diljem Slovenije najviše navijali za zagorski i isto tako kajkavski Dinamo, a više za zagrebačke “plave”, nego za sva ostala člana “velike četvorke” zajedno. Istu takvu, možda još i jaču podršku, nego u Ljubljani, Dinamo je imao i u Mariboru i u Celju. Glede BiH-a, vrijedi istaknuti da su Hrvati iz zapadne Hercegovine prigodom Dinamovih gostovanja pod Bijelim brijegom u Mostaru, ispunjavali redovito tribine barem pola mostarskog stadiona, a kad je Dinamo u trci za naslov prvaka, onda bi i 80 – 90% stadiona navijalo za Dinamo. Tako je bilo u Mostaru na Dinamovoj šampionskoj promociji 1982, kao i 1979. i 1983. kad se borio za naslov prvaka države. Onda bi rijeka ljudi iz Čapljine, Širokog Brijega, Čitluka, Gruda, Ljubuškog, Posušja, ali i Stoca i Ljubinja iz istočne Hercegovine, te Konjica i Jablanice sa sjevera Hercegovine i iz srca Hercegovine i Hrvata i dinamovaca iz Mostara, pohrlila na tribine stadiona, dajući podršku Dinamu. Isto je bilo i u Banjaluci kad bi lokalni banjalučki Hrvati, njih preko 50 000 u općini Banjaluka, te dinamovci i Hrvati iz općina blizu Banjaluke kao što su Kotor Varoš, Skender Vakuf, pa čak i Jajce, ponekad i udaljenija mjesta iz potkozarskog kraja kao Prijedor i Bosanska Gradiška dolazili u velikom broju da navijaju za Dinamo protiv domaćeg banjalučkog Borca. U Banjaluci je bilo oduševljenje Dinamom, jer su mnogi zagrebački nogometaši i zagrebački treneri igrali u Banjaluci ili trenirali Borac. U Banjaluci se Dinamo osjećao uvijek kao da igra doma u Zagrebu na maksimirskom stadionu, čak i ugodnije nego i u Mostaru i Zenici, gdje je imao izuzetnu navijačku podršku među Hrvatima katolicima. Ali, za nijansu je bilo lakše i opuštenije gostovanje u Banjaluci nego u isto tako Dinamu barem djelomično korektnim sredinama Mostaru i u Zenici. U Banjaluci većinski Srbi, listom zvezdaši ili partizanovci ili lokalni banjalučki muslimani, nikad nisu mrzili Dinamo, nego su ga štoviše istinski i poštivali kao veliki klub, jer Banjaluka je uvijek i u svemu gravitirala ka Zagrebu, a ne prema Sarajevu, a najmanje prema Beogradu.
Banjalučani sviju nacija i svih vjera školovali su se, zapošljavali i sklapali brakove i poslovne veze sa Zagrebom i Zagrepčanima, a nikad s Beogradom i Beograđanima ili sa Sarajevom i Sarajlijama. I u športu, kao i u politici i svim sferama života Banjaluka i Prijedor su uvijek bili okrenuti ka Zagrebu i Hrvatskoj, a nikad prema Sarajevu i Bosni, a apsolutno nikad u povijesti ka Beogradu i ka Srbiji.Dinamu je u Zenici bila utoliko teža atmosfera nego u Banjaluci, iako su svi Hrvati središnje Bosne na Bilinom polju žestoko navijali za Dinamo i redovito nadglasavali navijače Čelika. U Mostaru, međutim, lokalni muslimani i Srbi su otvoreno mrzili Dinamo, Zagreb i Hrvatsku i bili kao i bosanski muslimani u Tuzli i u Sarajevu opčinjeni Beogradom i Srbijom. BH muslimani Mostara, Sarajeva i Tuzle bili su prije rata i u politici i u nogometu žrtve velikosrpske promidžbe. Rat ih je žestoko raspametio kad su ih granatirali njihovi srbijanski i šumadijski idoli, a branili ih oružjem Hrvati iz Bosne i Hrvati iz Hrvatske.
To ih je dozvalo pameti, te su NK Čelik iz Zenice, NK Sloboda iz Tuzle i NK Željezničar iz Sarajeva na proslavu obljetnice od stotinu godina od osnutka tih klubova u Zenicu, Tuzlu i u Sarajevo u goste zvali Dinamo,a ne Zvezdu ili Partizan. Ta spoznaja je bila klasičan tehnički nokaut za šumadijske opančare iz Beogradskog pašaluka i čobanluka. To je šokiralo Srbijance i skužili su poruku da su svi bosanskohercegovački vodeći klubovi sad pod kontrolom Dinama, Zagreba i Hrvatske, a ne pod nadzorom Beograda i Srbije i vojnopolicijske žgadije iz Partizana i Zvezde. Zato se Srbima više i ne igra regionalna liga, jer su svjesni da bi svi BH klubovi sad bili u službi bratske Hrvatske i zagrebačkog Dinama, a ne pod paskom čobana i opančara iz Srbije kao što je to bilo od 1945. do 1992. godine. To su Dinamovom izaslanstvu i sami potvrdili u vodstvu i čelništvu Čelika, Slobode i Željezničara, priznavši da su tijekom SFRJ od strane razbojničkih bandi iz uprava vojnopolicijske nogometne hunte bili ucjenjivani ekonomski i politički, raznim prijetnjama, zastrašivanjima, ucjenama i životima i njih samih i njihovih obitelji ako ne grizu do besvijesti i do iznemoglosti protiv Dinama u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Tuzli i Banjaluci, a istodobno ne puštaju bez prave borbe u proiljetnoj sezoni bodove gostujućim sastavima Zvezde i Partizana iz Beograda, jer su politički bili protežirani i projicirani kao isforsirani i lažni nogometni prvaci na štetu istinski uvijek najboljeg kluba u bivšoj Jugoslaviji zagrebačkog Dinama. To su obrazloženje u Dinamu prihvatili kao iskreno pokajanje i ispriku, jer je u pitanju bila viša sila.
Bilo pa prošlo, spomenulo se, ne povratilo se. Ljudi su u bosanskohercegovačkim klubovima od 1946 – 1991. pod prisilom kriminalaca i mafijaša iz uprava Zvezde i Partizana, ucijenjeni i golim životima morali igrati 45 godina i ponašati se suprotno svojoj volji ili bi u suprotnom ostali bez posla, krova nad glavom, a možda i bez same glave. Srbi i Beograd su od ratnih devedesetih i mirnodopskih dvijetisućitih izgubili dvoboj Hrvatima i Zagrebom. Bosanskohercegovački muslimani i u nogometu, kao i u političkom životu, jako dobro znaju da etnički potječu od Hrvata i da su s rimokatolicizma prešli na islam. Današnji Bošnjaci su u 99% slučajeva potomci islamiziranih Hrvata tijekom turske okupacije Bosne i s balkanskim Srbima i pravoslavnim Šumadincima doseljenim u Bosnu od 18. i 19. stoljeća pa nadalje bosanski muslimani nemaju nikakve ni etničke, ni vjerske poveznice, a najmanje civilizacijske i kulturološke sličnosti. Uostalom, najpoznatiji i najpopularniji bosanski klub NK Sarajevo ratne 1993. na poziv Dinama odigrao je sa zagrebačkim “plavim” prijateljsku utakmicu u Zagrebu, a punih trideset godina nitko ih i nikada iz Beograda, bilo iz Zvezde, bilo iz Partizana nije zvao da gostuju u Beogradu. NK Sarajevo je za vrijeme vladavine Zdravka Mamića u Dinamu potpisalo ugovore o poslovnoj suradnji dvaju klubova, tako da su i na toj fronti srbijanski prevaranti Zvezda i Partizan izvisili i ostali kratkih rukava. Dinamo je dobio rat za nogometnu Bosnu u višedesetljetnom okršaju i obračunu sa Zvezdom i Partizanom. Posebna zanimljivost navijačke mape u Bosni je sjeverozapadna Bosna, napučena muslimanima. Od približno 400 000 njih iz Bihaća, Cazina, Velike Kladuše, Krupe i sve do Sanskog Mosta i Ključa bili su veliki navijači Dinama, a tek manji broj je navijao za Partizan, a za Zvezdu i Hajduk, pogotovo sarajevske klubove malo tko, gotovo nitko za sarajevske klubove.
Na utakmicama Dinama u Maksimiru na istočnoj tribini, rezerviranoj za navijače Dinama izvan Zagreba, iz ostatka Hrvatske iz iz republika država bivše Jugoslavije, uvijek su bili transparenti i natpisi dinamovaca muslimana iz Velike Kladuše, Cazina, Bihaća, Bosanske Krupe. To je područje povijesno uvijek gravititiralo ka Zagrebu, Karlovcu i Sisku, gradovima središnje Hrvatske, a njegovi stanovnici se osjećali uvijek Hrvatima islamske vjere. Bihać je u srednjem vijeku do dolaska Turaka bio glavni grad banske Hrvatske, nadređen i Zagrebu na sjeveru i Splitu na jugu, a Banja luka je bila središte Zagrebačke biskupije i crkveno katoličko središte iznad i ispred Zagreba dok Turci nisu zaposjeli taj hrvatski i katolički grad. Muslimani iz Bihaća, Cazina Kladuše, ali i Prijedora, Banjaluke, Jajca, Ključa, Sanskog Mosta, krajeva koji su bili do 16. stoljeća dio Kraljevine Hrvatske, svjesni su korijena svojih hrvatskih i katoličkih predaka i zato su u velikim masama i navijali za Dinamo i niti jedan drugi klub “Velike četvorke”, što nije slučaj s muslimanima istočno od rijeke Bosne i rijeke Neretve. Oni su mahom bili za Zvezdu ili češće za Partizan.
Navijačka podjela između muslimana za Hrvate koji su za Dinamo ili rjeđe za Hajduk i one za Partizan i rjeđe za Zvezdu išla je duž zamišljene crte razgraničenja Tita i Draže Mihajlovića uz američku i englesku nikad ostvarenu podjelu Jugoslavije na dvije države između Hrvata na Zapadu i Srba na Istoku linijom rijeka Bosne i Neretve iz 1944. i sličnim pregovorima i nikad provedenim u stvarnosti sporazumom Pavelića i Stojadinovića u hrvatskoj i srpskoj zajedničkoj emigraciji u Buenos Airesu u Argentini iz 1954. godine. U samoj Hrvatskoj Dinamo je do ratnih devedesetih imao na primorju više navijača od Hajduka u Šibeniku i u Dubrovniku, ali se u novije vrijeme stanje izmijenilo i sad su to Hajdukovi gradovi otkako se splitski klub konačno od devedesetih vratio duhu hrvatstva. Tako je Hajduk od Dinama preuzeo i neke gradove u Hercegovini koji su nekad bili Dinamovi poput Čapljine i Stoca, jer je Hercegovina oduvijek i povijesno i zemljopisno prirodno zaleđe Dalmacije, a znana je od srednjeg vijeka i pod nazivom Turska Dalmacija. U Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji i u Srbiji, osim u dijelovima Vojvodine, nastanjenim Hrvatima, Dinamo nije imao veliki broj navijača, sem u pojedinim regijama tog prostora istoka bivše Jugoslavije. Prema podacima dugogodišnjeg Dinamovog povjerenika navijačke podružnice za Crnu Goru i Boku Kotorsku Rafaela Sindika iz Tivta, Dinamo je u Kotoru i u Tivtu imao razmjerno manje navijača od Hajduka među 10 – 15 000 Hrvata katolika u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori. Do sloma MASPOK-a ili Hrvatskog proljeća 1971. Dinamo je imao manju ali jaku navijačku jezgru i u Nikšiću, gradu Stare Hercegovine. Na Kosovu svih 10 000 Hrvata iz Janjeva, Letnice i Vitine i općine Lipljan, potomci dubrovačkih Hrvata doseljenih tamo u srednjem vijeku, zdušno su i svim srcem navijali za Dinamo. Danas nakon ratova iz devedesetih oni žive uglavnom u Slavoniji, neki i u Dalmaciji, a na Kosovu je preostalo između tisuću do dvije tisuće Hrvata koji još nisu otuda iselili u Hrvatsku. I oni su uvijek bili redoviti na navijačkoj tribini istoka maksimirskog stadiona. U Makedoniji je bilo malo dinamovaca, uglavnom u krajevima prema granici Makedonije i Bugarske kao što su Štip i Strumica, te manjim dijelom i Bitola i Gevgelija u Pelagoniji na jugu Makedonije blizu njezine granice sa Grčkom. No, tu se radi o navijačkim skupinama dinamovaca od nekoliko tisuća ljudi. O broju dinamovaca u Srbiji i u Vojvodini najviše podataka imamo od Dinamovih povjerenika za Beograd i Novi Sad ( Petrovaradin ) Igora Došena iz Beograda i Deana Terzića iz Petrovaradina. U Beogradu u središnjim gradskim općinama Stari grad, Vračar i Savski vijenac među Hrvatima katolicima, posebno onim iz mješovitih brakova ili ljudima iz obitelji vojnih lica ili policije, većina njih je navijala za Hajduk, a rijetko tko za Dinamo. No, kad se prijeđe rijeka Sava samo su još u Novom Beogradu među Hrvatima te beogradske općine hajdukovci bili brojniji od dinamovaca. U Zemunu tamošnji Hrvati bili su listom za Dinamo. Surčin je bio jaka Dinamova baza s podružnicom BBB, a dosta dinamovaca bilo je i u Dobanovcima i u Jakovu. U Vojvodini najveća utvrda dinamovaca u Srijemu bio je Petrovaradin, a isto tako i Šid, Nikinci i Kukujevci. Dosta pristaša “plavih” bilo je u Srijemskim Karlovcima, Novom Slankamenu,Rumi, Hrtkovcima i u Srijemskoj Mitrovici. U Bačkoj najviše dinamovaca bilo je u Subotici, Bajmoku i Tavankutu, a relativno značajan broj i u Somboru, Sonti i u Apatinu. Napokon, u Sloveniji preko 70% Slovenaca navijalo je za Dinamo, oko 20% za Hajduk, a zbirno samo 10% za Zvezdu i Partizan. Slovenija je uz Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu bila jedna od tri Dinamove navijačke tvrđave. U Sloveniji su najjače Dinamove navijačke utvrde bili Ljubljana, Maribor, Celje, Kranj, Novo Mesto, Ptuj i Jesenice, a u Hrvatskoj osim Zagreba još i čitav niz svih većih gradova sa apsolutnom većinom dinamovaca, a to su: Varaždin, Čakovec, Koprivnica, Virovitica, Bjelovar, Karlovac, Slunj, Ogulin, Sisak, Petrinja, Nova Gradiška, Slavonska Požega, Slavonski Brod, Osijek, Vinkovci, Vukovar, Beli Manastir, a na Jadranu Šibenik i Dubrovnik. Hajduk je spram Dinama imao navijačku većinu u Splitu, Klisu, Trogiru, Makarskoj, Sinju, Benkovcu, Drnišu, Zadru, Rijeci, Puli, svim hrvatskim otocima i na poluotoku Pelješac. Dinamo je i bio i ostao živa legenda od kluba i uvijek jedan od najvećih i najboljih klub bivše Jugoslavije.
Nekažnjeni i nagrađeni zločin s posvetom i osvetom nad zagrebačkim “plavim” počeo je 1951. godine, ali danas je Dinamov nogometni poredak
Dinamo je junački opstao u labirintu afera i skandala jugo lige i iz začaranog kruga podvala, prevara i podmetanja od strane nelojalne konkurencije izrastao u najveći i najbolji klub bivše jugoslavenske države, dok su svi ostali netragom potonuli i skupo platili ceh otimanja Dinamovih trofeja u prvenstvu i kupu Jugoslavije
Neizbježno je ne napraviti i vremeplov Dinamovog nogometnog krstarenja kroz uzburkane i uvijek mutne vode bivše YU lige u razdoblju od 1946 – 1991. godine. Dinamo je bio zlovoljom političkih svemoćnika Titovog komunizma kretenizma primoran voditi često tešku bitku poput Don Kihota u borbi s vjetrenjačama. Na putu do trona šampiona, a u rjeđim situacijama i do prijestolja pobjednika kupa, stajalo je sijaset suparnika izvan zelenog nogometnog pravokutnika. Nepravedno i nezasluženo politički i medijski označen, time i javno prokažen, kao navodni klub “narodnih neprijatelja i izdajnika države i naroda”, Dinamo se od svojih prvih koraka u FNRJ, poslije i u SFRJ, našao na meti nesportske i političke odmazde jugosrbijanskih nogometnih projekata Zvezde i Partizana. Smetao im je ponajviše radi toga što su znali i bili svjesni da je Dinamo nogometno kvalitetniji i bolji od njih, s uvijek poznatijom i priznatijom zagrebačkom školom nogometa, kojoj beogradska škola nogometa nikad nije bila ni do koljena. Zato su kod Srba u mržnji spram Dinama bili sjedinjeni motivi, ne samo već istaknute i opisane političke, ideološke, etničke, vjerske netrpeljivosti na granici paklene mržnje, nego je njihovo stanje poremećenog duha bilo uvjetovano i kompleksima sportske inferiornosti, što su u njima izazivali ljubomoru, zavist, sujetu, zlobu i pakost. Sve te srpske nogometne frustracije spram Dinama proizvele su neviđeni i iracionalni stupanj mržnje prema tom uvijek kvalitatativno najboljem nogometnom klubu u bivšoj Jugoslaviji. U tako umjetno stvorenom ozračju uperenom na moralno srozavanje Dinama u očima nogometne publike u bivšoj državi, Srbi nisu birali sredstva, ne bi li miljenici zločinačke titoističke tvorevine Zvezda i Partizan, kao i niz njihovih satelita u sferi športa i politike, dospjeli umjesto Dinama do prvog mjesta u nogometnom prvenstvu pokojne jugoslavenske države. U njoj su politika i šport uvijek vozili paralelnu slalom utrku.
Dinamo su od početka vješto smišljenom, planski organiziranom i neprestano provođenom medijskom kampanjom usmjerenoj ka širokim navijačkim masama, kao i cjelokupnoj javnosti, Srbijanci na zlonamjeran, lažljiv, lopovski, podao, podmukao i pokvaren način predstavljali kao tobožnji “ustaški klub zakletih protivnika Jugoslavije.” Onda je nakon takve prljave, odvratne i grozne predodžbe jednog časnog, poštenog i dostojanstvenog kluba, a sve u režiji policijskih i vojnih klubova Crvene zvezde i Partizana, od tog istog Dinama bilo lako napraviti pokretnu metu iživljavanja pred običnim, neupućenim, obmanutim i sluđenim pukom, koji je u velikim razmjerama nasijedao na takvu političku promidžbu u režiji Srba, a na račun nogometnog kluba Dinamo Zagreb. Bilo im je utoliko lakše dovoditi u višekratne zablude o Dinamu milijune ljudi u bivšoj državi, jer sam Dinamo nije imao baš nikakve mogućnosti demantija svih navedenih i podrobno opisanih srbijanskih laži, krađa, prijevara i podvala. U toj situaciji, Srbi su mislili da je i s točke gledišta njihovog iskrivljenog i izopačenog sportskog morala, te uz potporu naivnih, lakovjernih, lakomislenih, ali i zaglupljenih, zatucanih i zaluđenih komunističkih glupana i budala, vjernika srbijanskih mitova i legendi o Dinamu, dopušteno učiniti svako zlo tom klubu, što su ga sami Srbi anatemisali i politički i medijski, kao produženom rukom politike. I u toj nakani Srbi su uspijevali punih 45 godina, tek uz kraće stanke i to prvih nekoliko godina igranja nogometne lige FNRJ od 1946. do 1950, te još samo potkraj postojanja umjetne jugoslavenske tvorevine u razdoblju od 1989 – 1991. godine. Sav ostali period čitavih desetljeća brisanja Jugoslavije, protekao je u znaku notornih, beskurpuloznih, bestijalnih i brutalnih krađa na štetu zagrebačkog Dinama. Pri tome je najvećem i najpopularnijem hrvatskom nogometnom klubu, simbolu hrvatstva, kao što je nekad u SHS-u bila i njegova preteča Građanski, ukradeno ravno sedam naslova prvaka države u nogometu i dva nacionalna kupa. To u prijevodu znači da je Dinamo umjesto četiri, trebao jedanaest puta biti nogomentim prvakom države u Jugoslaviji, a umjesto sedam imati ukupno devet naslova pobjednika kupa Jugoslavije u nogometu. O svemu tome postoji obimna dokumentacijska građa prikupljenih materijalnih dokaza i činjenica, zrelih jednog lijepog dana i za međunaronu športsku arbitražu i za povrat i retroaktivno priznanje Dinamu od strane Zvezde i Partizana svih trofeja što su ih zagrebačkom klubu iz političkih, ekonomskih, sveukupno mafijaških i kriminogenih pobuda ukrali i pripisali si Dinamovih sedam naslova prvaka država i dva naslova pobjednika kupa, živeći u zabludi da će to tako vječno ostati, a njihov zločin iz strasti biti nagrađen i ozakonjen. U stvarnosti, oni mogu samo mirno i u tišini čuvati i glancati otete Dinamove šampionske pokale iz FNRJ i SFRJ i jednoga dana ih predati i vratiti u ruke jedinog i stvarnog vlasnika tih trofeja GNK Dinamo Zagreb. Taj dan više uopće nije daleko, kao što se to Srbima čini.
Serijske, bezočne i grozomorne Zvezdine i Partizanove krađe Dinamovih naslova prvaka Jugoslavije u nogometu počele su već 1947. godine. Tada je komunistički dželat i Titov poslušnik i pasje odani pobočnik u Crnoj Gori Blažo Jovanović, netom nakon svršetka nogometne tekme Budućnost – Dinamo 2:3, riješene Dinamovim pobjedničkim zgoditkom u 90. minuti, preskočio zaštitnu drvenu ogradu stadiona, izvadio do vrha napunjeni pištolj i u nazočnosti svih okupljenih nogometaša, sudaca, članova uprava oba kluba, te prisutnih novinara svjedoka toga događaja, naredio sucu utakmice da poništi gol za Dinamo koji je već priznao i rezultat već završene utakmice Budućnost – Dinamo 2:3, te da u službeni zapisnik meča mora, po cijenu života i smrti i sudaca i okupljenih novinara svjedoka Jovanovićevih prijetnji i ucjena, obvezno i bezuvjento ući lažni rezultat 2:2, jer tako hoće komunistički luđak i manijak Blažo Jovanović. Istodobno, narečeni Jovanović zaprijetio je ubojstvom na licu mjesta i novinaru Tanjuga ( Telegrafske agencije nove Jugoslavije ) ako se usudi javnosti prenijeti točnu vijest da je Dinamo na sportskom terenu pobijedio Budućnost omjerom 3:2. Nevjerojatni skandal je ovjeren priznanjem lažnog rezultata i u forumima NSJ u Beogradu, a nogometaši i vodstvo Dinama doznali su za registriranje lažnog rezultata 2:2, tek kad su vlakom iz Podgorice stigli doma u Zagreb na zagrebački željeznički kolodvor. Taj skandalozni događaj je u najvećoj mjeri i odredio tok i konačni ishod prvog prvenstva FNRJ u nogometu. Svakom je bilo zorno nakon Jovanovićeve provedene i zatim i u NSJ legalizirane nogometne pljačke u Podgorici, da vojni klub Partizan iz Beograda, a pod paskom KOS-a, kao njegovog izvornog utemeljitelja, mora pod svaku cijenu osvojiti prvo prvenstvo novouspostavljene Titove države zvane Jugoslavija, a u životnoj praksi i stvarnosti Srboslavija. Dinamove zamolbe na adresu NSJ ne bi li konačno napravili preinaku lažnog rezultata Budućnost – Dinamo 2:2 u stvarni i postignuti rezultat na terenu Budućnost – Dinamo 2:3, bili su pucanj u prazno. Srbi su tim potezom od početka nogometnog natjecanja u FNRJ i SFRJ otpočeli na njima svojstven mafijaški način nogometni kriminal na štetu Dinama, njihove žrtve političke osvete i odmazde, s krajnjim ciljem, dugoročnog uništenja i poništavanja rezultata cjelokupnog hrvatskog nogometa, poglavito postignuća NK Dinamo Zagreb, u doba postojanja zajedničke jugoslavenske države.
Godina je 1951. i teče već peta prvenstvena sezona lige Titove zločinačke države FNRJ i otkako nogometni rođeni gubitnici, s kroničnim mentalitetom nogometnih luzera i čeda OZNE i UDBE, poznatih pod imenom NK Crvena zvezda Beograd, ne mogu nikako stići do naslova prvaka države, iako su u sudačkoj organizaciji maksimalno protežirani i zaštićeni kao bijeli medo na santi leda. Istu takvu poziciju prigrabila je i Zvezdina siva eminencija, koje se zbog jugoslavenskog lažnog imena neće i ne žele rado sjetiti. To je, dakako, SK Jugoslavija, klub dvora Karađorđevića u doba SHS, koji je bio miljenik režima sudaca, ali bez dostatno nogometnog znanja, samo dvaput se u 17 sezona nogometnih liga SHS, domogao šampionskog zvanja, a i to barem jednom nategnuto i poklonjeno 1924. voljom države SHS. Kao i SK Jugoslavija, ranijeg naziva NK Velika Srbija, njihov zajednički slijednik pod krvavom komunističkom petokrakom Crvena zvezda Beograd, oduvijek je imala zaleđinu u sudačkim fantomima u crnim športskim odorama, jer je samo uz njihovu potporu i vjetar u leđa mogla parirati zagrebačkom Dinamu i stvoriti lažnu sliku ravnopravne igre na razini zagrebačkih purgera. Oni najstariji jako dobro znaju i pamte kako je HAŠK razvaljivao SK Jugoslaviju, legitimnu preteču NK Crvena zvezda iz Beograda, rezultatom 4:1 u prvenstvenom ogledu 1927. u Beogradu i kako je ista SK Jugoslavija, kao se do 1945. nazivala Crvena zvezda, gubila u Zagrebu od HAŠK-a više puta u prvenstvu SHS-a 3:0 ili 4:0, ili kako je zagrebački Građanski rasturao SK Jugoslaviju u Zagrebu u Srednjeuropskom kupu 5:1, a u dva navrata u prvenstvenim dvobojima rezultatima 4:0 ili kako je zagrebačka Concordia znala zgromiti SK Jugoslaviju u Zagrebu i sa 6:0 ili 6:1. Da ne spominjemo kako su HAŠK, Građanski i Concordia razbijali i rasturali beogradski BSK, zajedničkog prethodnika Partizana i OFK Beograda. Davne 1919. u Beogradu je Građanski unakazio BSK 10:0, a u odlučujućem srazu za naslov prvaka države 1937. opet u Beogradu rezultatom 4:0 purgeri su isprašili tur Moši Marjanoviću i Aleksandru Tirnaniću Tirketu, pulenima predsjednika Vlade SHS-a Milana Stojadinovića, kojega umalo nije strefila moždana kap kad je talijanski, neutralni sudac meča odsvirao kraj susreta i kad je odmah zatim pobjednički vlak nogometaša Građanskog, burno pozdravljen nakon trijumfa i pljeskom objektivne beogradske publike. U Zagrebu na dočeku pobjednika i slavljenika nad režimskim klubom, dočekalo je gotovo pola Zagreba, noseći na rukama junake trijumfa Građanskog od 4:0 nad BSK-om usred Beograda, sve od željezničkog kolodvora u Zagrebu, pa do parka Zrinjevac. Zagrepčani su se poigravali sa Beograđanima u nogometu, a Hrvati sa Srbima kao mačka s mišem.
Srpski je bijes iz nemoći i očaja u pomanjkanju nogometnog dara u odnosu na Hrvate bivao divlji i životinjskih razmjera. Željeli su i sanjali osvete u igrama izvan nogometnog travnjaka serijskim krađama naslova prvaka države zagrebačkom Dinamu u novoj državi FNRJ, kasnije preimenovanoj u SFRJ za sve one bolne i neprolazne ožiljke iz razdoblja stvaranja i povoja nogometne igre u dvadesetim i tridesetim godinama dvadesetog stoljeća. Dinamu su Srbi od 1945. do 1991. pakosno i zlobno naplaćivali desetljećima u zakulisnim igrama izvan terena sve nogometne dugove Građanskog prema BSK-u i SK Jugoslaviji od 1919. do 1940, svjesni da u poštenoj igri s Dinamom ni Zvezda, niti Partizan ne bi imali nikakvih izgleda na pobjedu bez pomoći teledirigiranih sudaca pod kontrolom zločinačke komunističke umjetne i nakaradne tvorevine Jugoslavije. Samo na taj način Zvezda i Partizan su kao rasadnici nogometnih neznalica mogli parirati najvećem nogometnom znalcu te prekrasne i najpopularnije svjetske igre, oličene u najboljoj momčadi Jugoslavije zagrebačkom Dinamu. To je klub koji je i s omladinskom školom nogometa Hitrec – Kacijan, te i sa sastavima u seniorskoj konkurenciji oduvijek bio nedostižni pojam nogometa za Šumadince iz Beograda i Dalmatince iz Splita, a o ostalim manjim klubovima iz bivše države bespotrebno je i trošiti riječi. Tu su tek bile svemirske razlike u kvaliteti u korist Dinama.
U takvoj atmosferi srbijanske lude histerije i nemanjem nogometnog naslova prvaka države u vitrinama bivše SK Jugoslavije, sada zvane Crvene zvezde od 1925. godine kad su po drugi i posljednji puta bili prvaci Kraljevine SHS u nogometu, proticalo je prvenstvo države 1950/51. Dinamo je i protiv Zvezde nastavio ono što je kao isti klub samo pod drugim nazivom Građanski Zagreb činio SK Jugoslaviji i BSK-u u prvenstvu i kupu SHS-a. Nagovješatj toga bila je već utakmica iz Dinamove prve šampionske sezone 1947/48. kad su zagrebački “plavi” odučili Zvezdu od nogometne igre, nakantavši šumadijske neznalice. Zvezda repatica je ugasila u Zagrebu pet puta,a samo jednom je sramežljivo zasijala za gol gubitničke utjehe, sveukupno dostatno za konačni omjer Dinamo – Crvena zvezda 5:1. Sljedeće 1949. u Beogradu u prvom finalnom turniru “velike četvorke” za veliki pobjednički pokal NSJ Dinamo je pregazio Zvezdu 3:1, pri čemu je domaćin dao počasni zgoditak u posljednjim trenucima igre. Prema stvorenim prigodama Dinamo je mogao svladati Zvezdu i dvocifrenim rezultatom u Beogradu, jer je bio takav odnos nogometnih snaga i znanja nogometa Zagrepčana i Zagoraca i neznanja nogometa Beograđana i Šumadinaca, čije je boje branila Crvena zvezda. Svjesni nogometne nemoći i odsustva dara za tu čarobnu igru, Srbijanci su posegnuli za političkim pritiscima, prijetnjama i ucjenama, što im je jedino i preostalo kao zadnja nada da mogu ikad izaći na crtu Dinamu. Potkraj prvenstva 1950/51. Dinamo je na tri kola prije spuštanja posljednjeg zastora na natjecateljsku sezonu, imao pet bodova više od Crvena zvezde.
Njoj je, kao i njenoj gubitničkoj prethodnici SK Jugoslaviji, a ranije zvanoj i znanoj kao nogometnom klubu Srpski mač i Velika Srbija, opravdano prijetio epitet vječno drugog u svim prvenstvima, kako u SHS-u, tako sad i u FNRJ. Jugoslavija je u prvenstvima SHS-a imala omjer 2:4 u borbi za naslov prvaka, što će reći dva prva i četiri druga mjesta, a Crvena zvezda je kao njezin prirodni slijednik već 1949. i 1950. nastavila taj neslavni niz jer je bila dvaput zaredom viceprvak iza Partizana i Hajduka. Na pomolu je bio i het – trik vicešapionskog bala Zvezde i sve je nakon omjera SK Jugoslavije 2:4 i Zvezdinog početnog 0:2 u borbama za naslov prvaka, ukupnom zbiru 2:6, odnosno dva prva i čak šest drugih mjesta u ligi, u izgledu rođenih crveno – bijelih gubitnika bio i skor 2:7. Da tako ne bude postarao se osobno utemeljitelj NK Crvene zvezde, kluba tajne policije Brozovog režima, dakle, osobno Slobodan Penezić – Krcun.
On je poučen pokvarenim i istim, dakako, i u konačnici isplativim potezom iz 1950. Hajdukovog komunjare u upravi kluba Ante Krstulovića, isposlovao kod Broza na najizravniji način prvu od niza lažnih titula prvaka. Kao što je i Krstulović nogom otvorio vrata Brozova ureda 1950. i od maršala tražio i dobio na dar naslov prvaka države ispred Crvene zvezde 1950. sve uz onaj odlučujući zgoditak Frane Matošića u 90. minuti dvoboja Hajduk – Zvezda za naslov državnog prvaka 1950. godine, na isti način je to pošlo za rukom i Krcunu -Peneziću godinu dana kasnije. Kad je Srbima već mast otišla u propast i kad im je Dinamo trijumfom u Beogradu nad Zvezdom u jesen rezultatom 2:0 stavio do znanja da im je mjesto uvijek iza Dinama u nogometu po mjerilima nogometnog znanja i dara za tu igru, Penezić uz pomoć Tita preko noći mijenja i pravilnik i Statut NSJ po kome je u slučaju istog broja bodova prvak onaj koji ima bolji međusobni skor, kad već gol razlika nije primarni faktor određivanja plasmana.
No, oni su izmislili pravilo koje vrijedi u odbojci ili u stolnom tenisu, koje nikad i nigdje u svijetu nogometa nije postojalo u niti jednoj nogometnoj ligi na svijetu, a to je izmišljeni gol količnik, dobiven podjelom broja postignutih i primljenog golova momčadi u cijeloj sezoni. To je bio samo uvod u režiranu lakrdiju i cirkusku predstavu, viđanu narednih desetljeća u YU nogometu po receptima Zvezde i Partizana i kroz one čuvene plus i minus tablice u prvenstvima 1986/87. sa plus ili minus šest kaznenih bodova srpskog potrčka iz NK Zagreba i KK Cibone, zagrebačkog Židova i ostrašćenog komunjare Slavka Šajbera, ili sa fantomskim Miljanićevim zakonikom iživljavanja nad smislom nogometne igre od 1988 – 1992. kad je on samovoljno ukinuo neodlučeni ishod nogomete igre, suprotno pravilima nogometa i uveo penale nakon neriješenog rezultata. I sve te sezone bile su od početka do kraja potpuno neregularne i suprotne pravilima nogometne igre, što su obvezne poštivati bez izmišljanja posebnih i novih pravila igre, sve članice UEFA I FIFA.
Kaos iz finiša prvenstva 1950/51. je jedna od najvećih tragikomedija nogometa, a samom izvedbom amaterskih glumaca u ulogama džiberskih klošara iz pacerskih klubova OZNE i KOS-a Crvene zvezde i Partizana zaslužuje se naći i na nekom filmskom festivalu dokumentarnog filma. Dinamo je kao slijednik rođenih pobjednika Građanskog i HAŠK-a, te i sam u prvenstvima FNRJ već ostvario impresivan omjer u borbama za naslov prvaka SHS-a i FNRJ, sveukupno 7:3, što će reći sedam prvih mjesta i samo tri druga mjesta u godinama kad se borio za prvo mjesto. Sve je išlo lagano u smjeru 8:3, a Zvezda je uz skor svoje preteče SK Jugoslavije već nezaustavljivo klizila ka skoru 2:7. Dakle, Dinamo kao winner igre naspram Zvezde kao luzera nogometne igre, eto, to su bile njihove pozicije tijekom sezone 1950/51.
Dan pred utakmicu Dinamove nove šampionske promocije i velikog slavlja na stadionu u Kranjčevićevoj ulici pred svih 25 000 gledatelja, svi Dinamovi igrači s trenerom Bernardom Huglom, kao i uprava kluba uveliko su i unaprijed slavili naslov prvaka Jugoslavije. Priređena je gozba, slavilo se, orgijalo i lumpovalo do zore, a Zvezda, sutrašnji takmac na terenu nije se doživljavala previše ozbiljno, posebno na temelju prethodnih mečeva, gdje je Dinamo bio dominantan i u Zagrebu i u Beogradu. Takav samouvjeren i podcjenjivački pristup rivalu osvetio se Dinamu, a iznenada i posve neočekivano pomogao Zvezdi, kad gotovo nitko u njihovim redovima nije očekivao trijumf u tom susretu, posebno ne na kraju prvenstva. Dinamo je potpuno dominirao i gospodario terenom, ali ne i rezultatskom situacijom. Zvezda je povela iz jedne kontre, no Dinamo je u nastavku izjednačio preko Franje Wolfla iz jedanaesterca. Nakon izjednačenja 1:1 Dinamo je pogađao, kao i u prvom poluvremenu po dvaput okvir gola Zvezde, odnosno dvaput vratnicu, a dvaput gredu, kad je vratar već kapitulirao, a sreća spasla Beograđane. Uz to, čak triput su izbacivali loptu doslovno ispred gol crte svoga gola u još tri stopostotne situacije za gol u korist Zagrepčana. I umjesto da po igri i šansama Zvezda primi barem pet ili šest golova u Zagrebu, uslijedilo je čudo četvrt sata prije kraja. Dinamu je stigla kazna za promašaje i nedostatak sportske sreće, a Zvezda kao totalni autsajder iz kontre preko Koste Tomaševića i iz sumnjive pozicije koja je po mnogima bila čisto zaleđe oliti ofsajd, postiže pobjedonosni gol za trijumf od 2:1. Zaspao je tad u obrani neprelazni Oskar Jazbinšek, kome se iskrao za trenutak do tad neprimjetni Tomašević, te je Zvezda pobijedila i smanjila bodovni zaostatak za Dinamom na tri boda na samo dva kola prije kraja lige. I to je tek bio novi i pravi signal Slobodanu Peneziću Krcunu da još jednom posjeti ured Josipa Broza Tita, te da manirom Hajdukovog partizanskog borca sa Sutjeske i Neretve, stanovitog Ante Krstulovića iz prethodne 1950, sad on kao Titov čovjek za politička smaknuća nepoćudnih Srba i protivnika Titove ubilačke i zločinačke diktature, bude osobno od strane Tita nagrađen jednim u slijedećem nizu Zvezdinih, kao i Partizanovih, bezbrojnih i bezbojnih naslova qasi prvaka države u nogometu. U takve Zvezdine i Partizanove naslove prvaka države u nogometu mogli su vjerovati samo glupani na ivici debiliteta, izgubljeni u vremenu i u prostoru.
Naravno, za ostvarenje tog paklenog plana trebala je i prešutna suglasnost ili pasivno reagiranje kao znak odobrenja i čelnika Dinama. Zagrebački je klub netom nakon 1945. bio čvrsto u šakama komunističkog sustava, unatoč svom unutarnjem prirodnom opiranju i otporu zagrebačke građanske i antikomunisičke sredine. No, na čelu kluba bio je Marko Belinić, osobni Brozov povjerenik i takorekuć iz sjene prvi upravitelj zloglasnog Golog otoka, a tik do njega u upravi Dinama sjedio je Titov general Milovan Šibl. Treći bitan čovjek Dinamove uprave bio je Nijemac židovske krvi Otto Hoffman, potom preteča nogometnih tehno menadžera iz buduće faze razvoja nogometne igre kroz nastupajuće pedesete i šezdesete godine. On je imao i jake veze, utjecaj i moć u UEFA i bio prvi zaštitnik Dinamovih nogometnih interesa u jugoslavenskom nogometu tijekom pedesetih i šezdesetih. Dok se on pitao, uz asistenciju Belinića i Šibla, Dinamo je još i dobro gurao u nemirnim i burnim vodama YU lige u nogometu. Dakako, nogometaši Dinama nisu imali pojma što se iza kulisa zbiva i da je naslov prvaka koji su već imali u džepu, unaprijed prodat i predat Zvezdi radi političkog mešetarenja. Na neobjašnjiv način i pod čudnim okolnostima, samo dan pred utakmicu pretposljednjeg kola proitiv Sarajeva, svi nogometaši prve postave Dinama, zajedno s onim s klupe za pričuve, doživjeli su trovanje hranom u restoranu gdje su prije toga redovito objedovali. Uprava kluba nije se potrudila ispitati slučaj kompletnog trovanja seniorske momčadi i odgovornost kuhara u klupskom restoranu Dinama.
Očito, Zvezdina udbašija iz sjene je obavila prljav posao u prepoznatljivom stilu. Misleći da je posrijedi puka slučajnost, a ne zla i opaka, podla podvala Crvene zvezde i OZNE, u Dinamu su samo preko NSJ zatražili odgodu naredne utakmice protiv Sarajeva jer je cijela momčad bila u autu zbog trovanja. Ali, stigao je odgovor kao kombinacija prijetnje i ucjene. Ne bude li Dinamo izašao na megdan Sarajevu, makar i s juniorima, meč će biti registriran službenim rezultatom 0:3. Jasno je bilo i posljednjem slijepcu što je cilj NSJ i njihovog miljenika Crvene zvezde. Nemajući izbora i vtremena za žalbu, jer je duel na rasporedu kroz 24 sata, u Dinamu izlaze na teren protiv Sarajeva s kombiniranom postavom druge momčadi i s još šestoricom juniora. Sarajevo, kao vječni i vjerni satelit Zvezde to vješto koristi i dobiva utakmicu 3:1. Zvezda je svog takmaca rutinski odradila bez prave borbe i sad je kolo prije kraja razlika samo bod u korist vodećeg Dinama u odnosu na drugoplasiranu Zvezdu. Klub srpske tajne policije Crvena zvezda želi po svaku cijenu biti prvakom u nogometu, iako su i sami svjesni da u usporedbi s Dinamom nemaju pojma s nogometnom igrom.
Pred posljednje kolo iz Dinama su zahtijevali da se susreti OFK Beograd – Dinamo i Crvena zvezda – Partizan igraju istog dana u isto vrijeme. Takav je slučaj bio uvijek kad zbog ujednačenog broja bodova zadnje kolo riješava pitanje prvaka i već je i bilo na snazi i u SHS i u FNRJ. Najprije, 1938. kad je tandem HAŠK i BSK odlučivao o prvaku, onda 1940. kad su se Građanski i BSK borili za naslov prvaka i napokon 1950. kad su u posljednjem kolu o prvom mjestu odlučivali Hajduk i Crvena zvezda. u sva tri navrata konačni pobjednici i državni prvaci su bili hrvatski klubovi i to redom HAŠK 1938, Građanski 1940. i Hajduk 1950. godine. Poučeni vlastitim tremaroškim iskustvom, Srbi su znali kakva ih gorka sudbina čeka, ako bude i četvrti puta sve po pravilima nogometne igre. Zato je njihova OZNA koja sve dozna ili buduća UDBA, kao srpska vječna sudba, preko svog teledirigiranog NSJ u Beogradu dvoboje posljednjeg kola OFK Beograd – Dinamo i Crvena zvezda – Partizan zlonamjerno i sračunato razdvojila u dva dana. Najprije su odredili da OFK Beograd i Dinamo odigraju svoju utakmicu u subotu, da bi ovisno od ishoda tog duela, klubovi komunističke mafije Zvezda i Partizan u nedjelju mogli znati koji rezultat trebaju u tom općem igrokazu onako šarlatanski i cirkuzantski namjestiti da bi lakrdija bila potpuna, a njihov ugođaj kompletiran. OFK Beograd i Dinamo su odigrali pred 50 000 ljudi neodlučeno 2:2, a zagrebački “plavi” su nakon vodstva 2:1 u poluvremenu i na 45 minuta od naslova prvaka države usred Beograda i reprize 1940. kada je Dinamo pod tadašnjim imenom Građanski tukao SK Jugoslaviju, preteču Crvene zvezde 2:1 i ispred nosa preoteo naslov prvaka BSK-u, preteči Partizana, bili blizu sličnog pothvata. Međutim, sredinom drugog poluvremena, obično neprijelazni Franjo Cimermančić, zvani “Mara”, grdno je pogriješio u obrambenoj liniji, a domaći su taj dar s neba pretvoili u izjednačenje i konačnih 2:2. U nedjelju se samo čekalo hoće li Zvezda pobijediti Partizan omjerom 2:0 ili 5:1, koliko im je trebalo da ispune glazbenu želju Titovog glavnog udbaša za Srbiju Penezića Krcuna, ne bi li nakon kluba krvave komunističke protuobavještajne službe Partizana i klub zloglasne OZNE i još jedan beogradski ligaš Crvena zvezda, prišio uz grb prvu šampionsku zvjezdicu. U toj nogometnoj parodiji i izvrgavanju ruglu pojma, svrhe i smisla nogometa, poglavito duha i fernese igre, rođeni Zagrepčanin u dresu Partizana Zlatko Čajkovski kod rezultata 2:0 izbio je sam pred suparničkog vratara Srđana Mrkušića i kad mu je preostalo s dva metra od nebranjene mreže poslati loptu u gol, smanjiti skor na 2:1 za Zvezdu, donijeti time i titulu Dinamu, on je hladnokrvno pričekao vratara Mrkušića da se vrati natrag i prijateljski mu, kao na lakšem treningu, vrati lagano loptu u ruke! Oduševljena publika i Zvezdina i Partizanova, zajedničkim je i burnim pljeskom, propratila i taj skandalozni prizor. Kakvi klubovi, takvi i njihovi navijači.
Nije zalud rečeno ono poznato: nitko nema što Srbin imade, a što imade, to i ukrade. Tako to biva u miru, dok je u ratnim uvjetima skovana još i bolja krilatica o hrabrosti Srba: dva ga vuku, a trojica ga tuku. Klubovi navijača komunističkih mezimaca i blizanaca, skupa su nakon svršetka tekme slavili svoj protuprirodni blud. To je bilo iznenađenje samo za one što ne znaju njihovu zlu bizantsku ćud.
Poslije mnogo godina i desetljeća Zlatko Čajkovski, Stjepan Bobek i svi ostali zagrebački purgeri iz HAŠK-a i Građanskog u dresu groznog i odvratnog režimskog kluba Partizana, pokušali su odgovornost za svoje moralno posrtanje padanjem u ponor laži i krađe i nogometnog zločina s umišljajem, prebaciti na čelništvo kluba čije su boje branili. Tvrdili su kako su bili od strane uprave Partizana danima pred utakmicu sa Zvezdom, ucjenjivani javnim obznanjivanjem tobožnje ustaške ratne prošlosti svih osam nogometaša Partizana iz razdoblja NDH, ako joj u nedjelju ne poklone pobjedu i naslov prvaka, te da su zastrašivani batinama i prijećeno im je i smrću ako tu naredbu ne ispune. Ako u tim izgovorima igrača Partizana hrvatskog porijekla ima i zrno ili gram istine, onda je posve jasno na što je to ličio Titov Alcatraz od države terora i horora. Primjerice, komunistička služba i družba je Trnjanina Štefa Bobeka u gluho doba noći u njegovom rodnom zagrebačkom predgrađu doslovno kidnapirala iz Zagreba u Beograd i sprovela ga vojnim vozilom u glavni grad Jugoslavije, točnije Srboslavije.
Zagrepčani iz kvarta Trnja, koji su ga se živo sjećali i čiji je nogometni uzor iz kraja bio, nikad više svog Štefa nisu vidjeli u njegovom kraju. Ostala im je samo uspomena i sjećanje na džip i maricu koju su ugledali nešto iza ponoći u proljeće 1945. kad su udbaši u dugim i crnim kožnjacima nasilno odvezli Štefa Bobeka iz Zagreba u Beograd, te je Bobek u srcu i u duši vječni dinamovac i nesuđeni topnik Dinama protiv svoje volje igrao za njemu omraženi beogradski Partizan, a kasnije i kao trener podučavao neuke i nedarovite Srbe tajnama i čarima nogometne igre. Ipak, Bobek se još 1945. odvažio zatražiti od prvog ministra športa FNRJ Rata Dugonjića da novoosnovani vojni klub Partizan bude registriran u Zagrebu umjesto u Beogradu, uz logično obrazloženje da od prvih 11 igrača momčadi, njih 8 dolazi iz Zagreba. No, državni i vojni vrh nakaradne i nakazne prosrbijanske Jugoslavije, dao je negativan odgovor Bobeku kao kapetanu Partizana i inicijatoru peticije potpisane s takvim prijedlogom od strane svih zagrebačkih igrača u dresu Partizana te 1945. godine. Kad je ovaj združeni zločinački pothvat Crvene zvezde i Partizana na štetu Dinama daleke 1951. ostao nekažnjen, štoviše još i nagrađen Zvezdinim prvijencem naslova lažnoga prvaka umjetne lige bivše države, bio je to znak i putokaz tandemu beogradskih razbojničkih i pljačkaških klubova da mogu nesmetano na svakom koraku krasti svih sljedećih godina i desetljeća Dinamove trofeje i za taj sportski zločin pokvarenih pobuda i prljave strasti biti još mnogo puta promovirani u lažne nogometne prvake. Njima se to nakon raspada Jugoslavije vratilo kao bumerang i danas su svedeni tamo kamo i spadaju, a to je razina nogometnih tigrova od papira, vječnih sportskih liliputanaca. Njihov zločin s predumišljajem prema Dinamu od 1945 – 1991. obio im se posljednjih desetljeća pravo o glavu. Dostatno je pogledati gdje je danas Dinamo u Europi, a gdje su Zvezda i Partizan. Ta dva nogometna miša od 1945. do 1991. mogla su u Jugoslaviji kolo voditi samo zato što su silom uspavali mačka Dinama. Kad se mačak probudio iz dubokog sna, miševima više nije bilo spasa. Sjetimo se samo kako su Partizanovi miševi pet puta bježali pred razgoropađenim Dinamovim mačkom 1997. ( Dinamo aka Croazia – Partizan 5:0). Znajući za to ni Zvezdini štakori ne smiju izaći na megdan Dinamu, jer dobro znaju kako se protiv Dinama kao bos po trnju proveo Zvezdin sijamski blizanac Partizan.
Od 1960. do 1990. počeo je tridesetogodišnji državni sportski, politički teror i rezultatski horor nad našim klubom, ali to su i godine uzvišenih i veličanstvenih osvojenih trofeja, časti, ponosa i šampionske slave
Nakon potanko opisane epizode bezočne i bestijalne otimačine našeg šampionskog naslova iz 1951. godine, naša nelojalna konkurencija tandema vojnopolicijskih klubova iz Beograda, pronašla je patent krađe mnogih sljedećih sezona. Dinamo je sustavno kraden u svim prvenstvima kad se borio za vrh tablice, najčešće s ključnim posljedicama neosvajanja naslova prvaka države, što je i bio cilj Dinamovih nesportskih rivala Zvezde i Partizana. Ipak, pedesetih godina i prije osnutka eurokupova, posebice Kupa europskih prvaka 1955. godine, igralo se još uvijek u naizgled prihvatljivijim uvjetima športskog nadmaetanja. U tom je razdoblju Dinamo dohvatio još dva šampionska pokala i to u mondijalskim godinama 1954. i 1958, a značajnu ulogu odigrao je i 1952. i 1953. Tih godina nije postao državnim prvakom, no svojim je rezultatima i igrama protiv ljutog i ogorčenog protivnika Crvene zvezde, najprije 1952. izravno donio šampionski naslov Hajduku, a iduće godine Zvezdi. Najprije je u izjednačenoj utrci Zvezde i Hajduka za prvo mjesto 1952. Zvezda doma odigrala u samom finišu lige 1:1 protiv Dinama, što joj je bilo ravno porazu, jer se ispostavilo da joj je u konačnoj zbrojidbi bodova upravo taj drugi neosvojeni bod nedostajao da bi pretekla momčad Hajduka. Dogodine 1953. u završnici prvenstva raspored je bio sličan. Dinamo je ponovno potkraj sezone gostovao Zvezdi, no ovoga puta domaćin je pobijedio i Hajduku je izmaklo prvo mjesto, koje je igrama i rezultatima te godine posve zaslužio, jer je i razbio Zvezdu 4:1 na njenom terenu. Ali, tad je i on ispao žrtvom Zvezdinih i Partizanovih prevejanih radnji. Splićani su 1955. bili uvjerljivo prvaci države, a NSJ im nije dopustio igrati kao predstavnik države u prvom izdanju Kupa europskih prvaka, nego je administrativnom odlukom u to natjecanje poslat, uz Zvezdu, drugi državni nogometni projekt Jugoslavije beogradski Partizan. Pedesetih godina i Dinamo i Hajduk su još relativno odolijevali niskim udarcima izvan nogometnog travnjaka od strane uhodane mašinerije vojnopolicijskih državnih klubova i miljenika režima Partizana i Zvezde. Tome idu u prilog i dva spomenuta Dinamova naslova prvaka iz 1954. i 1958. U prvenstvu 1953/54. Dinamo je u jesen bio drugi na ljestvici iza Partizana, ali proljeće je bilo u znaku plave Dinamove boje. Odigran je do tad neviđeni nogometni triler u samoj završnici lige. Dva kola prije kraja Dinamo i Zvezda su na vrhu bili rezulatski poravnati, a Partizan je zaostajao na trećem mjestu samo bod za vodećim klubovima. U pretposljednjem kolu derbi Dinamo – Zvezda 1:0 odlučio je sjajni i dragocjeni zgoditak Dinamovog asa Stojana Osojnaka u posljednjoj 90. minuti igre. Čim se zatresla mreža i igrači Zvezde krenuli s centra sudac je odsvirao kraj, a preko 25 000 Dinamovih navijača u Kranjčevićevoj ulici uletjelo je na travnjak podijeliti šampionsku radost i neopisivo veselje s nogometašima i stručnim stožerom. Bila je to najslađa Dinamova osveta Zvezdi za 1951. godinu i onaj oteti naslov prvaka. Posljednja runda bila je rutinska stvar. Dinamo je lako dobio Lokomotivu u gradskom derbiju, a Partizan je svladao Zvezdu, te je na kraju Dinamo imao bod više od Partizana, a četiri više od Zvezde, koja je na samo dva kola pred kraj sezone bila bodovno poravnata s Dinamom na čelu ljestvice i ozbiljan kandodat za prvo mjesto. U prvenstvu 1957/58. Dinamo je po treći puta postao prvak Jugoslavije, premda je u jesen poražen u Splitu od Hajduka čak 5:1 i imao bodovni zaostatak za jesenskim prvakom beogradskim Radničkim i njegovim pratiteljem Partizanom. Proljeće je kao i 1954. obilježio zagrebački Dinamo, no poanta tog prvenstva riješenog na koncu s četiri boda viška prvoplasiranog Dinama ispred drugoplasiranog Partizana bila je, za ne povjerovati, već u prvom kolu. Dinamo je tad iznenadio dvostrukog uzastopnog prvaka zemlje Zvezdu na njenom stadionu pobjedom 2:1. Trijumf je za sva vremena, budući je domaći sastav u poluvremenu vodio 1:0, a Dinamo u nastavku napravio rezulatski obrat. I na vrhuncu drame pobjednički zgoditak za Dinamo Dražan Jerković je zabio u 90. minuti utakmice i tako sledio srca Zvezdinih pristaša.
Od 1960. kreće organizirani i sustavni državni terorizam, barbarizam i vandalizam jugoslavenske države s ciljem onemogućavanja Dinama da ikad više postane prvak Jugoslavije u nogometu. Prvi i drastični primjer toga dogodio se u sezoni 1959/60. Dinamo i Zvezda vodili su mrtvu utrku, a nekoliko kola prije kraja Dinamo je išao na megdan Hajduku, gdje je gostovao na stadionu kraj plinare u Splitu. Splićani su bili posve neočekivano nabrijani i preko krajnjih granica borili se kao na život i smrt protiv Dinama, iako im rezultat ništa posebno nije značio u ostvarenju konačnog poretka na ljestvici. Bili su usidreni u sredini tablice. Ipak, grizli su od početka utakmice, startali na Dinamove igrače kao u ragbi igri, a ne u nogometu, a sudac tekme Beograđanin Ristić bio je prije početka dvoboja u dosluhu s trenerom Hajduka Srbinom iz Beograda Milovanom Ćirićem, deklairiranim navijačem i također i bivšim trenerom Crvene zvezde. Ključna spona bio im je tehniko uprave Zvezde dr. Aleksandar Obradović. Dinamo je unatoč pogibeljnoj igri Hajduka poveo 2:0, sudac je žmirio na oba oka nad brutalnom igrom Hajduka, a onda je Dinamu poništio čist pogodak Ivice Banožića radi izmišljenog zaleđa, kad su već nakon gola i nogometaši Hajduka već pomireni s izjednačenjem 3:3 krenuli ka centru igrališta. Da je bilo po pravilima nogometne igre bilo bi 3:3 i Dinamo bi bio prvak Jugoslavije te 1960. na temelju bolje gol razlike od Zvezde, koju je u proljeće razbio u Zagrebu 3:0 i dokazao joj u izravnom duelu tko je najbolji. Zvezda je te sezone uz pomoć Hajduka ukrala naslov prvaka Dinamu. Iste 1960. u finalu Kupa Jugoslavije Dinamo je nakon rezultatskog preokreta tukao Partizan usred Beograda 3:2 i osvojio pobjednički pokal. Ali, meč je obilježilo skandalozno suđenje Fahrudina Taslidžića iz Belog Manastira.
Priznao je prvi gol Partizanu oz ofsajda, poništio je tri kao suza čista pogotka Dražana Jerkovića i nije dosudio dva klasična jedanaesterca za Dinamo. U Dinamu su slavili krvavo teško izboren trofej u nemogućim i neravnopravnim uvjetima borbe. Samo su emocije Dražana Jerkovića po povratku u Zagreb bile pomiješane sa srećom, veseljem i zadovoljstvom, ali i bijesom, ljutnjom i ogorčenjem što je sudac naočigled cijelog stadiona i TV auditorija u zemlji imao nakanu od prve do posljednje minute pokrasti Dinamo i pokloniti trofej igrački nedoraslom Partizanu. Kad je očevidac događaja, inače vatreni partizanovac iz Osijeka Srbin Velimir Vojvodić, nekad i blizak upravi NK Osijek nekoliko dana nakon utakmice na obalama Drave sreo suca Taslidžića na pecanju, upitao ga je kratko: “Je li Fahro, reci mi iskreno… Ti znaš da sam ja partizanovac, ali zašto si onako mučki krao Dinamo u finalu kupa i pomagao Partizanu da izbjegne poraz?” Taslidžić je za tren zašutio, a onda je kazao:”Veljo, ti me barem znaš. Ja nikad u životu ne bih sudio protiv Dinama vlastitom voljom. Znaš i da se osjećam kao Hrvat islamske vjere. Sin mi se zove Davorin ( mnogo godina kasnije sportski novinar i dopisnik “Sportskih novosti” iz Belog Manastira ). Ali, tri dana pred utakmicu dolazili su mi usred noći na kuću ljudi iz UDBE, pokazivali mi slike oca u ustaškoj odori iz Drugog svjetskog rata i ucijenili me da će me ubiti i mene i moju obitelj ako u finalu ne budem u finalu sudio u korist Partizana!” Za ovo zastrašivanje Taslidžića, ucjene i prijetnje smrću Fahrudinu Taslidžiću i njegovim bližnjim nitko i nikada iz uprave Partizana nije kazneno odgovarao. Organizirani nogometni kriminal bio je na djelu i u punom zamahu.
Partizan i Zvezda su u njihovom združenom pohodu i zločinačkom pothvatu protiv Dinama nastavili prljave i pokvarene radnje krađe Dinamovih titula prvaka u nogometu i 1963. godine. Ovoga puta u glavnoj ulozi kradljivca bio je Partizan. Sredinom proljetnog dijela prvenstva u Beogradu se igrao derbi dvaju prvoplasiranih momčadi Partizana i Dinama. U proljeće je Dinamo već bodovno sustigao i gotovo prestigao jesenskog prvaka Partizana i bio je u velikoj formi i u punom naletu. “Plavi” su došli u Beograd kao favoriti za pobjedu. Ali, da tako ne bude opet su se pobrinuli Partizanovi sudački fantomi. Utakmica je završila 1:1, a u poluvremenu meča uniformirana lica državne sigurnosti ušla su u prostor rezerviran za suce, doveli dresirane policijske vučjake koji su okružili sudačku trojku iz Slovenije na čelu s Ladom Jakšeom. Zastrašeni mogućim ubojstvom, klanjem ili mogućnosti da ih rastrgaju psi, suci su u nastavku utakmice potpuno promijenili sudački objektivni kriterij prikazan u prvom poluvremenu. Tolerirali su Partizanovu grubu igru, odugovlačenje igre, simuliranje i valjanje igrača Partizana po terenu, sjeckali i izmišljenim zaleđima zaustavljali opasne napade Dinama.
Ipak, Dinamo je pet kola prije kraja imao vodeću poziciju na tablici i bolju gol razliku od Partizana. Ali, u posljednjih pet kola Dinamo je, očito, pod strašnim izvansportskim pritiscima, političkim prijetnjama i ucjenama vrha države i nogometnog saveza kao njene produžene ruke odjednom stao. “Plavi” stroj je u posljednjih pet kola zabio samo dva gola, osvojio uz dva remija i tri minimalna poraza tek dva boda, a Partizan uz tri pobjede, jednu neodlučenu tekmu i jedan poraz, prikupio je sedam od mogućih deset bodova. U konačnici Partizan je kao lažni i teledirigirani, administrativni prvak imao pet bodova više od viceprvaka Dinama, ali sve je izvedeno uz pakleni mafijaški scenarij uprave Partizana, kluba zloglasne protuobavještajne vojne službe u Jugoslaviji. U svakoj iole normalnoj zemlji Partizan bi bio za sve učinjeno na štetu Dinama u prvenstvu 1962/63. rigorozno kažnjen i oduzimanjem kaznenih bodova ili i slanjem u niži rang natjecanja. Dakako, u Jugoslaviji gdje su Partizan i Zvezda bili organizatori nogometnog natjecanja to je bilo nezamislivo za očekivati i na razini znanstvene fantastike. Međutim, 1962/63 upisana je u Dinamove anale kao trofejna sezona, pošto je u finalu jugokupa Dinamo lako i ubjedljivo nadvisio momčad Hajduka rezultatom 4:1. Ti šezdesetih, Dinamo je osvajao kup i 1964/65. pobjedom protiv Budućnosti 2:1, te 1968/69. kada je u dva meča s ukupnim skorom 6:3 bio bolji od Hajduka. U prvom meču bilo je 3:3, a u drugoj utakmici 3:0 za Dinamo.
Šezdesete su obilježile i veliku Dinamovu europsku afirmaciju. Dva odigrana euro finala, jedno dobiveno 1967. i jedno izgubljeno 1963, kao i još jedno polufinale u KPK iz 1961. ostali su do danas najveći i najslavniji europski dosezi Dinama. U jugoslavenskim okvirima, onemogućen i mafijaškim i kriminalnim metodama Zvezde, Partizana i vrha NSJ i cijele države, spriječen da bude prvak države u nogometu, Dinamo je pronašao proboj ka nastavku klupske trofejne niske u jugoslavenskom kup natjecanju. Tu su pred Dinamom padali nogometaši Partizana kao pokošeno snoplje. U Zagrebu je 1963/64. bilo 3:0 za Dinamo protiv Partizana, a godinu kasnije 1964/65. Dinamo je na sastavne dijelove razmontirao Partizan povijesnim rezultatom 7:2. Na dan 2. 4. 1966. Crvena zvezda je u Zagrebu doživjela jedan od svoja tri najteža poraza. Dinamo je tog dana tukao Zvezdu 6:0, istim rezultatom kojim je Zvezdu nokautirao i Hajduk početkom pedesetih. Tad je jednom izgubila u prvenstvu od Partizana 7:1, a u kupu od istog protivnika 6:0. Ali, za nju, kao i za Partizan, usprkos brojnim katastrofalnim porazima u derbijima, posao su odrađivale filijale u vidu malih i satelitskih klubova, koji bi beogradskim klubovima bez prave borbe prepuštali bodove u proljetnoj sezoni, dok bi protiv Dinama igrali i iznad vlastitih mogućnosti. Kakav teatar nogometnog apsurda se odigravao tih godina, neka posluži kao ilustracija samo jedan primjer. Partizan je početkom šezdesetih u pet sezona od 1960/61 – 1964/65 četiri puta bio prvak države. Doma je bio mačka, a vani u Europi miš. Primjerice, 1962/63. u prvom kolu Kupa prvaka u Beogradu ih je deklasirao skromni bugarski prvak CSKA iz Sofije s visokih 4:1 i eliminirao ih iz natjecanja. Od Juventusa su u proljeće prethodne sezone 1961/62, malo prije debakla od CSKA Sofije, poraženi i poniženi u Torinu. Tamo ih je Juventus petardirao omjerom 5:0. Isti taj Juventus godinu kasnije u proljeće 1963. u Zagrebu u sklopu KVG je razbijen u srazu s Dinamom rezultatom 3:0. Može li onda zdrav razum objasniti kako je bilo moguće da Partizan tih godina bude četiri puta prvak Jugoslavije, tim prije što ga je Dinamo tukao u kup utakmici u Zagrebu 1964/65. s rekordnih 7:2, a taj igrački skromni Partizan iduće 1966. uspio se čak plasirati i u finale Kupa europskih prvaka, gdje je poražen od Real Madrida 2:1!?
Sedamdesetih je nastavljen isti trend. Dinamo je tad u Zagrebu 1970/71. zgromio već europski priznati Hamburger 4:0, a isti taj njemački HSV samo dvije godine kasnije demolirao je Crvenu zvezdu 5:1. Dinamo je 1973, doduše u prijateljskom ogledu, ali pred 120 000 Madrižana svladao Real Madrid na njegovom terenu 4:3, a dvije godine kasnije u KPK Real Madrid je doma pobijedio Crvenu zvezdu 2:0. Ovakvih primjera je bezbroj i teško ih je sve i pobrojati, ali pametnom govore malo i sasvim dovoljno kako su nogometne neznalice, ali velemajstori krađe Zvezda i Partizan otimali u Jugoslaviji naslove prvaka zagrebačkom Dinamu, tih šezdesetih jedinom jugoslavenskom klubu kadrom da igra na ravnoj nozi s velikim i moćnim zapadnoeuropskim klubovima. S druge strane, Crvena zvezda je u Europi ispadala sedamdesetih i protiv nejakih grčkih ekipa Panatinaikosa, AEK-a i PAOK-a, dok su Partizan umjeli izbaciti iz eurokupova i spomenuti bugarski CSKA Sofija, a osamdesetih i albanski Fljamurtari i rumunjski Dinamo Bukurešt. Zagrebački Dinamo, splitski Hajduk i Rijeka u tom dugom razdoblju SFRJ nikad u Europi nisu eliminirani protiv klubova iz Rumunjske, Bugarske, Grčke,Turske i Albanije. Ti skromni balkanski klubovi bili su bauk samo za samoprozvane i lažne balkanske divove Crvenu zvezdu i Partizan.
U prvenstvu 1966/67. Dinamo je bio blizu šampionskog cilja, ali ga je u finišu zaustavila neočekivana koalicija iznenadnih saveznika Rijeke i Sarajeva. Tri kola prije kraja Dinamo i Sarajevo imali su isti broj bodova, Zagrepčani bolju gol razliku od Sarajlija, koje su u predzadnjoj 29. rundi po rasporedu dolazili u Zagreb na meč šampionske odluke. Ipak, prvenstvo je psihološki prelomljeno na Kantridi u 28. kolu kad je Rijeka pobijedila Dinamo 3:2. Igrači Dinama došli su u Rijeku pod psihološkim stresom, jer se samo četiri dana prije toga u Zagrebu umalo dogodila uz dramatičan pad s balkona hotela Esplanada Dinamovog asa Stjepana Lamze i potpuna tragedija. Pijan od sreće, ali i doslovno alkoholiziranom stanju nakon što je sam isprašio Eintracht Frankfurt u nezaboravnom uzvratnom meču u Zagrebu i pobjedi Dinama 4:0 nad Nijemcima i plasmanu u finale KVG, Lamza je još bio na aparatima i liječnici su se borili i izborili za njegov život. Ostalo je upitno i krajnje zagonetno je li možda i UDBA podmetnula u hotelsku sobu ljubitelju žestokog alkohola Štefu Lamzi na litre žestokog pića, ili je sve bila puka slučajnost. UDBA je ionako znala da je i komatozno pijani Lamza u polufinalu kupa Jugoslavije 1965. godine u Beogradu izašao na travnjak beogradske “Marakane” i pred Zvezdinih 90 000 navijača razbio i rasturio suparničku obranu za Dinamov kup trijumf nad Zvezdom usred Beograda rezultatom 2:0. Istodobno, Dinamo se pod takvim psihološkim pritiskom Lamzine borbe za život u Rijeci borio za pobjedu, koja mu možda donosi i naslov državnog prvaka nakon devetogodišnje stanke. Sve prognoze išle su u korist momčadi trenera Branka Zebeca. No, Dinamo je izgubio u Rijeci, onda je pravi “bunker” Sarajeva izdržao u 90 minuta utakmice u Maksimiru sve juriše Dinama, te je trijumf Dinama u zadnjem 30. kolu nad Crvenom zvezdom u Beogradu rezultatom 1:0 bio tek uzaludna i Pirova pobjeda, dovoljna samo za drugo mjesto. Poslije završenog prvenstva razočaran ishodom prvenstvene utrke sa Sarajevom trener Zebec dao je ostavku. Pokorio je te godine s Dinamom Europu, u neslužbenoj utakmici još neutemeljenog Superkupa Europe, a na poziv Celtica, Dinamo je usred Glazgowa pogotkom Slavena Zambate svladao prvaka Europe Celtic1:0 i time postao 1967. godine nezvanično i najboljom momčadi Europe! Nažalost, famoznu i antidinamovsku yugo ligu nije niti Branko Zebec kao kormilar Dinama uspio osvojiti. Srećom, Štef Lamza se oporavio, uspio je preživjeti pad preko ograde hotela Esplanada u Zagrebu i počeo je ponovno igrati nogomet, ali nakon tako teške ozljede i traumatične borbe za život, na terenu, nikad nije više bio onaj stari Lamza. Kad je bio u životnoj formi stavljao je u mali džep obrane Crvene zvezde i Partizana i bio je i paker i golgeter u trijumfima Dinama nad Partizanom 7:2 i 3:0 u kupu Jugoslavije, te kup pobjedom u polufinalu kupa Jugoslavije 2:0 nad Zvezdom u Beogradu pred 90 000 ljudi na tribinama stadiona, što su svjedočili nogometnoj simultanki Lamze s obranom Zvezde. Kruna svega bila je 1966. kad je Stjepan Lamza u prvenstvenoj utakmici Dinamo – Crvena zvezda 6:0 bio najbolji igrač na terenu, a na poraženoj strani gubitničke Zvezde njen izvikani as Dragan Džajić ubjedljivo najgori pojedinac meča. Zamijenjen je u drugom poluvremenu, osramoćen pred 60 000 gledatelja prikazanim repertoarom nogometnog neznanja i trčećim korakom je pobjegao u svlačionu. Njegov trener početnik i nogometni diletant Miljan Miljanić tog dana je u šest navrata za 90 minuta igre dobio trenerske lekcije od Dinamova stratega Branka Zebeca.
Uoči početka sezone 1968/69, prve odigrane uz sudjelovanje 18 klubova u eliti jugoslavenskog nogometa, Dinamo je zahvaljujući agilnosti uprave kluba, poglavito Otta Hoffmana i Milovana Šibla, uspio ostvariti ključnu kariku za postizanje toliko dugo čekanog cilja i osvajanja nogometnog prvenstva Jugoslavije.
UEFA je Dinamu odobrila i NSJ u Beogradu naredila da zbog utvrđene neregularnosti natjecanja u prvenstvima Jugoslavije na štetu Dinama, a protežiranjem i promoviranjem u lažne prvake sastava Zvezde i Partizana, sve utakmice Dinama što ih igra u gostima imaju suditi strani suci iz Italije, Austrije, Mađarske i Rumunjske. Dinamo je napokon isposlovao, činilo se, spasonosno rješenje za ostvarenje šampionskog plana, slijedeći primjer i pozitivno iskustvo svoga zakonskog prethodnika Građanskog. Poznato je da su sve utakmice Građanskog u ligi Kraljevine SHS na zahtjev purgera, sudili upravo suci iz četiri gore navedene zemlje. Ovakva odluka pogodovala je Dinamu. Bio je s lakoćom jesenski prvak s pet bodova više od lanjskoga prvaka Zvezde, a na strani je bio gotovo nepobjediv. Znakovita je bila baš utakmica u Beogradu protiv Partizana, tada još u igri za sam vrh. Dinamo je rutinski dobio taj derbi na JNA stadionu 2:0, jer Partizan preko svojih udbaških i Titovih generala bio bez ikakvog utjecaja na suca iz Italije Sergia Gonellu. Bezobrazni i drski pokvareni podlaci iz kluba lopova, lažljivaca i ubojica zvani NK Partizan Beograd priredili su Dinamu koncert zvižduka na tribinama i pakao na terenu. Još tijekom susreta u trenutku kad je Gonella dosudio kazneni udarac s jedanaest metara za Dinamo poslije obaranja Čerčeka u šesnaestercu Partizana, sa sve četiri strane stadiona iz grla 50 000 mržnjom prema Hrvatima, gradu Zagrebu i klubu Dinamu, zaorilo se gromoglasno :”Ustaše, ustaše!” Povici su bili upućeni i svim dinamovcima i talijanskom sucu, koji se, zamislite, u Beogradu usudio i osmjelio svirati čist penal za Dinamo, a ne suditi po nalogu jugosrbijanske UDBA službe i komunističke družbe. Nakon što je Dinamo pobijedio 2:0, po svjedočenju i sjećanju Zdravka Tomca, poslije političara i u to daleko vrijeme još i bliskog upravi Dinama i nazočnom u počasnoj loži stadiona JNA, na putu ka tunelu svlačione svi igrači Dinama zasuti su s tribina kišom metalnog novca, te još mnogim tvrdim i tupim predmetima. Isto se provela i talijanska sudačka trojka predvođena Gonellom. I nogometaši i treneri, članovi uprave Dinama, kao i suci utakmice, bili su brutalno šikanirani, vrijeđani, pljuvani. Bilo im je prijećeno kolektivnim linčom, samo zato što je Dinamo usred Beograda u prvenstvenoj utakmici pobijedio klub režimskih miljenika Partizan. Ivica Miljković, stup obrane Dinama, akter meča, skupa s ostalim dinamovcima nije mogao doći sebi od čuda što ih je sve snašlo i tolike patološke i bolesne mržnje Srba, pristalica jugosrbijanskog kluba Partizan prema Dinamu. Tu su nenormalnu histeriju prema Dinamu iskazivali svi redom u Partizanu, počev od igrača, navijača, pa do stručnog stožera. Nitko u Partizanu baš nikad nije kazneno odgovarao za ovaj skandal za pokušaj masovnog linča igrača protivničke momčadi, motiviranog zavišću, sujetom, zlobom i pakošću, što je sve proizvelo nesnosnu mržnju jer nisu sposobni igrački parirati boljem od sebe i ljudski čestitati protivniku na uspjehu. Dinamo je u Zagrebu lako preslišao Zvezdu 2:0 i imao pet bodova fore spram Zvezde nakon polovice prvenstva, točnije 17 odigranih kola. Ali, u proljeće NSJ je u očiglednom strahu da Dinamo uz objektivno suđenje inozemnih sudaca sasvim izvjesno u proljeće najzad osvaja naslov prvaka Jugoslavije, samovoljno, bolje reći u dogovoru sa Zvezdom i Partizanom, izbacuje strane suce, tako da je tom odlukom epilog borbe za naslov nogometnog prvaka, bio unaprijed riješen, bez obzira na formu, kvalitetu i klasu Dinama, koja je bila daleko ispred Crvene zvezde. U 22. kolu u Beogradu Dinamo je porazio i ponizio Crvenu zvezdu rezultatom 3:1 i to je mešetarima s beogradske “Marakane” bio posljednji signal da preko svoje ispostave zvane NSJ uklone strane suce. U idućem kolu Dinamo je lako pregazio Sarajevo 6:1, a onda počinje u sprezi Zvezde, NSJ i brojnih Zvezdinih satelitskih klubova, igra u stilu: igramo svi za Zvezdu i igramo svi protiv Dinama. U konačnici Zvezda je imala tri boda više od viceprvaka Dinama. U nečasne i prljave radnje protiv Dinama, pored brojnih srpskih i bosanskih klubova, bio je uključen i splitski Hajduk. Kad je Dinamu bilo najvažnije pobijediti i uzeti zlatne bodove za prvo mjesto, Hajduk je sredinom proljetne sezone pobijedio Zagrepčane 2:1 i donio možda i odlučujuću psihološku prevagu Beograđanima u borbi za titulu. Lako i brzo su nezahvalni hajdukovci zaboravili da ih je isključivo glas Dinamovog čelnika Milovana Šibla početkom šezdesetih ostavio u prvoj ligi. Prema plasmanu Splićani su trebali ispasti, ali kako je te godine bio razorni potres u Skopju, NSJ je zaslugom generala Milovana Šibla, odlučio dati Hajduku vještačko disanje i skupa s također rezultatski u drugu ligu ispalim Vardarom, ostaviti ga u prvoj ligi. Zato je te godine i proširena prva liga na 16 sudionika. Drugi Dinamov operativac Otto Hoffman, nasuprot Šiblu, bio je izričito protiv povlađivanja Hajduku i bacanja pojasa za spasavanje Splićanima. Pamtio je odlično 1960. kad je Hajduk u finišu prvenstva uz pomoć beogradskog suca Ristića iz petnih žila zapeo i uspio na neregularan način dobiti Dinamo 3:2. Time je na izravan način poklonio te godine naslov prvaka Zvezdi i oteo titulu Dinamu. Razvoj događaja kroz cijele šezdesete i sedamdesete kad je Hajduk bio u službi Beograda, dali su za pravo Ottu Hoffmanu. Od 1980. i Titove smrti Hajduk više nije trebao Srbima kao nogometni saveznik. Pustili su ga niz vodu, Hajduk se vratio duhu i biću pravog hrvatskog kluba i zato je tih osamdesetih i dijelio sudbinu Dinama, jer su mu Zvezda i Partizan zajedničkim snagama uz pomoć svojih nogometnih filijala, ukrali naslove državnog prvaka. Na kratke staze sedamdesetih, Hajduk je bio pobjednik, a na duge staze, nakon tog desetljeća ispao je gubitnik. Slabo su u Splitu sedamdesetih, onda kad su imali žetvu trofeja, osjećali što nosi politička budućnost u Jugoslaviji i zato su platili skup ceh. Po završetku sezone 1968/69. u znak protesta zbog prozirne i otvorene i serijske krađe Dinamove šampionske titule, čelni ljudi Dinama Šibl i Hoffman podnijeli su neopozive ostavke na sve dužnosti u klubu, jer su uvidjeli da nema više nikakve svrhe i smisla boriti se u neravnopravnoj i neregularnoj borbi za prvo mjesto s državnim projektima Zvezdom i Partizanom. U NSJ i u cijeloj strukturi političkog vrha Jugoslavije Dinamo su tretirali kao klub antikomunističkog otpora umjetnoj Jugoslaviji i zato je i u NSJ imao status progonjene zvijeri. Na kraju te sezone neopozivu ostavku dao je i Dinamov trener Ivica Horvat. Prvog desetljeća nakon Drugog svjetskog rata Horvat je s Dinamom kao igrač, kapetan momčadi i reprezentativac Jugoslavije osvajao prvenstva, jednom i kup Jugoslavije. Kao treneru Dinama beogradska nogometna mafija, točnije ljudi iz udbaškog kluba Crvena zvezda, nisu mu dozvolili da osvoji prvenstvo Jugoslavije. Te godine Dinamo je sezonu, ipak, učinio trofejnom pošto je u finalu kupa Jugoslavije nadigrao ekipu splitskog Hajduka.
Hajka na Dinamo intezivirala se od 1971. i sloma političkog Hrvatskog proljeća. Te godine političkim direktivama uklonjeni su iz Dinamove uprave svi oni što su bili po zamislima komunističke države politički nepoćudni, a u biti sportski sposobni menadžeri i svestrani sportski organizatori, spremni da klub ostave na čvrstim i zdravim temeljima uz rame sa Zvezdom, Partizanom, Hajdukom i ostalim klubovima u bitkama za trofeje u prvenstvu i kupu Jugoslavije. Dinamo je od tada, pa sve do 1991. bio u organizacijskom smislu prepušten samo sebi i gradu Zagrebu, koji je skrbio o njemu. Početkom sedamdesetih klub je izbacio na površinu iznimno nadarenu generaciju juniora, predvođenih Velimirom Zajecom i Zlatkom Kranjčarom. Triput su zaredom igrači pomlatka Dinama bili omladinski prvaci Jugoslavije od 1971/72 – 1973/74. Svi u klubu s pravom su očekivali da ta izvanserijska generacija nogometaša NK Dinamu vrati šampionsku slavu prijeratnog Građanskog i da i u seniorskoj konkurenciji potvrdi dominaciju nad vršnjacima iz Zvezde, Partizana i Hajduka, koje su s lakoćom i redom pobjeđivali kao juniori. Ali, to se predviđanje krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih samo djelomično ostvarilo, jer za razliku od beogradsko – splitskog trija, Dinamo kao klub nije imao iza sebe nikakvu političku zaleđinu. Iza Partizana je stajala savezna vojska i KOS iza Crvene zvezde srpska i jugoslavenska UDBA policija, a iza Hajduka sve strukture tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. Sprega komunističke oligarhije srpskih klubova Zvezde i Partizana s komunističkom vrhuškom Hrvatske dostigla je vrhunac 1979. godine. Tad su čelnici Hajduka i Rijeke Tito Kirigin i Ljubo Španjol uz pomoć Miljana Miljanića, dr. Aleksandra Obradovića, Nikole Bugarčića i beogradske centrale nogometnih namještaljki na zbornom mjestu u kavani “Madera” u Beogradu ukrali još jedan u nizu ukradenih naslova prvaka. Čak su ignorirali i pravomoćnu sudsku odluku tadašnje sudske instance u Jugoslaviji od siječnja 1981, kojom je naređeno administraciji u NSJ u Beogradu da moraju retroaktivno priznati i proknjižiti u analima NSJ šampionsku titulu NK Dinamu, te poništiti i službeno neregularno osvojenu titulu Hajduka u šampionatu 1978/79. No, NSJ na beogradskim Terazijama protuzakonito je ignorirao sudsku odluku, kao i mišljenje europske sportske arbitraže. Time je NSJ na djelu pokazao da može izigravati i glumiti državu unutar države, gdje im je NK Dinamo Zagreb iz pukoga hira i obijesti bio laka pokretna meta za gađanje na poligonu njihove prljave mašte i pokvarenih strasti. Dinamo im je bio kao zvijer na odrstrijelu, te je zato onaj Dinamov legendarni naslov nogometnog prvaka iz 1981/82. svima njima bio najjači Dinamov odgovor, povijesni pothvat i slatka osveta s posvetom svim nogometnim neprijateljima Dinama iz Zagreba.
Velika renesansa kluba i trofejna era Dinama u vrijeme Vlatka Markovića
Pred početak prvenstva 1978/79. u Dinamo je s dosta pompe i ispostavilo se, obećanja s pokrićem, stigao trener Vlatko Marković. Prethodnu godinu proveo je u taboru splitskog Hajduka i sa sobom iz redova splitskih “bilih” u tabor Dinama doveo lijevog braniča Vilsona Džonija. On će u nastupajućoj sezoni 1978/79. odigrati u jedinoj godini u dresu Dinama svoju najbolju i životnu sezonu. Džoni je bio neprijelazan u obrani, a iz drugog plana, ubacujući se iz pozadine i opasni i učinkoviti strijelac. Dinamo je za sobom imao već nekoliko uspješnih sezona u neprekidnom nizu. Povratak na staze uspjeha nagovješten je 1975/76. kada su “plavi” bili treći, godinu dana kasnije osvojeno je drugo mjesto u prvenstvu 1976/77, a 1977/78. ekipa je završila na četvrtoj poziciji prvenstvene tablice. Marković je imao na raspolaganju već godinama uigranu momčad, osvježenu s nekoliko mlađih igrača,a za svaku poziciju u momčadi konkurirala su barem po dva ili nekad i tri vrsna nogometaša ujednačene kvalitete. U takvoj situaciji ni prateće nogometne poteškoće vezane za ozljede i kartone igrača nisu bile smetnja za prodor ka samome vrhu. Počelo je u stilu izreke kako se prvi mačići bacaju u vodu. Dinamo je u prvom kolu izgubio na Kantridi s 2:1 protiv Rijeke, a igrom slučaja taj dvoboj prvog kola ostati će i do posljednje 34. runde prvenstva, pa i nakon toga ključnim za rasplet šampionske utrke te godine.
Pod trenerskom palicom Vlatka Markovića Dinamo je igrao neustrašivo, hrabro, odvažno i u Zagrebu i u gostima. U ligi od 18 klubova te je godine postavio klupski rekord po broju osvojenih bodova, točno 50 ili čak 52 s onom (ne)priznatom pobjedom za zelenim stolom nad Rijekom od 3:0 i ostvario je najveći broj pobjeda u gostima u klupskoj povijesti otkako se igra liga sa 18 klubova. Na strani su pobijeđeni i Zvezda i Hajduk, zamalo i Partizan koji je spasao doma remi u 90. minuti poravnanjem na 3:3, a Dinamo je u gostima odnio oba boda i protiv OFK Beograda, Vojvodine, Željezničara, Sarajeva, Osijeka na terenu, a i protiv Rijeke 3:0 par – forfe. To je sveukupno bilo osam trijumfa na sedamnaest sezonskih gostovanja, a usporedbe radi tri godine kasnije kad je Blaževićev Dinamo osvojio naslov prvaka Dinamo je imao šest pobjeda u gostima i to protiv Hajduka, Osijeka, Zagreba, Sarajeva, Vardara i Teteksa i sakupio je 49 bodova, pet više od Crvene zvezde i Hajduka na diobi drugog i trećeg mjesta. Klub je pratila armija navijača i doma i na strani. To je bio nastavak pozitivnog trenda zabilježenog još od 1975. Od sredine sedamdesetih Dinamo je stalno imao najveći prosječni posjet gledatelja na domaćem terenu u cijeloj jugoslavenskoj ligi. Sedamdesetih je prosječni posjet utakmicama u Maksimiru i prema podacima tadašnjeg čelnika kluba Vida Ročića bio 27 000 gledatelja po utakmici. Vlatko Marković, nekad slavni Dinamov igrač iz trofejne generacije šezdesetih, a i državni reprezentativac i osvajač četvrtog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962. godine bio je veliko i igračko i trenersko ime. Zarekao se da će uspjeti u šampionskom pohodu ono što prije nije uspjelo zbog više sile i igara izvan travnjaka na štetu Dinama, ni takvim igračkim i trenerskim veličinama kao što su bili redom na kormilu Dinama Milan Antolković, Branko Zebec, Ivica Horvat, Zlatko Čajkovski i Stjepan Bobek. Momčad je igrala fajterski nogomet, ofenzivno, borbeno, jako u duel igri jedan na jedan i beskompromisnim stilom. Pod vodstvom Vlatka Markovića dogodila se epohalna promjena u filozofiji igre Dinama. Od njegove trenerske ere u Dinamu pa nadalje i sve do današnjih dana, igrači su po potrebi i protiv sastava što nameću tvrdu i grubu igru, uzvraćali na isti način, te klub nije više bio u statistikama jugo lige šampion fair playa s najmanjim brojem žutih i crvenih kartona. To je sve do kraja sedamdesetih bio zaštitni znak Dinama.
Kao i uvijek, prvenstvo je odlučeno u proljeće. Dinamo se proslavio pobjedama nad Crvenom zvezdom i Hajdukom u Beogradu i u Splitu. U proljetnoj sezoni osvojio je rekordnih 28 od 34 moguća boda, bod više nego u proljeće 1982. kad je pod vodstvom Ćire Blaževića, također, bio prvak Jugoslavije kao i s Vlatkom Markovićem 1979. godine. No, Dinamu do današnjeg dana bitange i barabe iz Beograda povezani sa splitskim Hajdukom odbijaju proknjižiti naslov državnog prvaka za sezonu 1978/79. iako je to bila i vrhovna i pravomoćna sudska odluka, koju je NSJ samovoljno ignorirao.Obje derbi utakmice, proljetni derbiji u Beogradu sa Zvezdom i s Hajdukom u Splitu, završili su istim rezultatom od 2:1 u korist “plavih.” Zanimljivo je da su oba derbija dinamovci riješili u samom finišu. Zvezda je pred naletima Dinama pala u Beogradu u 87. minuti golom Petra Bručića, a Hajduk u zadnjem derbiju kraj Plinare prije seobe na novi stadion u Poljudu, poklekao je pred Dinamom presudnim zgoditikom Draga Vabeca u 90. minuti. Znakovito je da su suci kao tradicionalni i dokazani neprijatelji Dinama u yugo – turbo ligi sudili, kao po običaju, po jedan pristrano dosuđen jedanaesterac za Dinamove suparnike. No, ni to im nije pomoglo izbjeći poraze protiv igrački kvalitetnije Dinamove momčadi. Uzaludni su bili pogoci s bijele točke i Dušana Savića za Zvezdu i Bore Primorca za Hajduk, jer je na koncu Dinamo trijumfirao u oba derbija. Kada je Hajduk pobijeđen u Splitu u 27. kolu 2:1, netom nakon poraza Splićana, novinar Slobodne Dalmacije Zdravko Rejić, blizak upravi Hajduka i Titu Kiriginu, telefonom je osobno i u ime Hajduka hitno zvao Niš i trenera Radničkog Srbina Dušana Nenkovića. Nevjerojatno je da je prije nekoliko godina i sam Rejić to otvoreno i hvalisavo priznao u jednom novinskom intervjuu za “Slobodnu Dalmaciju.” Nenković je sedamdesetih bio trener Hajduka, dalmatinski je zet, te je taj rođeni Srbijanac i Šumadinac iz Kragujevca, trebao po paklenom planu Splićana i Nišlija biti sponom uprava Hajduka i Radničkog za lažiranje sljedeće utakmice Radnički – Hajduk 0:2, što bi psihološki Hajduk vratilo u kolotečinu nakon šokantnog poraza u 90. minutu od Dinama, kojim su “plavi” preuzeli vrh ljestvice s dva boda više od “bijelih” i s odličnim izgledima da uz povoljan raspored do kraja lige, napokon osvoje prvenstvo. Radnički je Hajduku prepustio bodove bez prave borbe, a u isto vrijeme 35 000 Dinamovih navijača u meču sa Željezničarom u Maksimiru i gledajući pobjedu svojih miljenika nad Željom od 3:1, s grohotnim smijehom je pratilo tijek namještene utakmice na niškom Čairu. Za Hajduk jedan gol je na Čairu zabio i lijevi branič Mario Boljat, koji primjerice, kao i njegov suigrač Vedran Rožić ne pamti je li u još kojem prvoligaškom susretu uopće postigao zgoditak, a igrao je za Hajduk gotovo cijelo desetljeće. Tadašnji kapetan Hajduka Rožić može se pohvaliti da se za više od deset godina igranja za Hajduk upisao jednom i u strijelce i to u dvoboju protiv Partizana na Poljudu u posljednjem kolu idućeg prvenstva 1979/80. kad je Hajduk slavio pobjedu nad Partizanom 4:1.
Netom nakon niške lakrdije NSJ je u dogovoru na relaciji Beograd – Split – Rijeka poništilo službeni rezultat prvog kola Rijeka – Dinamo 0:3 u onaj postignut na terenu 2:1 za Rijeku. Vidjeli su da Dinamo ima sedam kola prije kraja dva boda više od Hajduka, povoljan raspored i da naslov prvaka konačno ide u Zagreb, a to su doživljavali kao smak svijeta u svojim bolesnim glavama i poremećenim mozgovima. I zato su zlonamjerno vratili nezaslužene bodove Rijeci. Njezin igrač Edmond Tomić, Hrvat s Kosova, pristigao početkom prvenstva iz drugoligaša prizrenske Lirije, u prvom kolu prvenstva zbog dva parna žuta kartona nije imao pravo igrati protiv Dinama. Unatoč pravodobnim i dobronamjernim upozoravanja Rijeci upravo od strane uprave Dinama da Tomić nema pravo igrati, oni su ga stavili u prvu postavu. NSJ je, ne znajući tad da će te godine Dinamo potući sve klupske rekorde u osvojenim ligaškim bodovima, najprije postupio po pravilima i registrirao utakmicu par forfe rezultatom 3:0 za Dinamo. Ta je odluka bila na snazi do 27. kola prvenstva kad je poslije Dinamova trijumfa u Splitu nad jedinim konkurentom Hajdukom svima postalo jasno da je Dinamo najozbiljniji i najveći kandidat za titulu.
Po povratku u Zagreb nakon pobjede u srijedu nad Hajdulom 2:1 Vlatko Marković je bio u potpunoj sportskoj euforiji. On je širio pozitivni i zarazni optimizam, a poslije tog trijumfa nad Hajdukom, sijevao je njegov iskričavi bosanski humor, ponijet iz rodnog Bugojna. Blažević je, vele neki, 1982. vodio igrače često i u crkvu kao Helenio Herera nogometaše Atletico Madrida, Barcelone i Intera u pohodu ka titulama. Ali, Vlatko Marković je preferirao kazališnu scenu na otvorenom, svejedno je li na treningu, na putovanjima ekipe, konferenciji za novinstvo. Pošto je uzeo u hičkokovskom raspletu mjeru i Zvezdi i Hajduku kao u triler filmovima, Marković je tad, zbog svega što je Dinamo dvadeset godina prije toga proživljavao, sebe opravdano vidio u tom trenutku kao Dinamovog povijesnog trenerskog Mesiju ili čak i nogometnog proroka koji će razbiti maler šampionskog posta i donijeti erupciju šampionske radosti i oduševljenja u Zagreb. Zli jezici onih što ga nisu voljeli, spočitavali su mu zlurado kako je tobože poslije splitskog trijumfa po Zagrebu govorio kako je Hajduk drugorazredan klub u usporedbi s Dinamom, te kako će i sljedećih godina glavnog kolovođu nogometne mafije Miljana Miljanića i sve njegove pulene iz NSJ svesti na pravu mjeru patuljaka koji pojma nemaju. Kao veliki strateg i vizionar, Marković je planirao u slučaju osvajanja prvenstva koje je poslije pobjede u Splitu bilo na dohvat ruke, napraviti neviđeni dream tim od Dinama i dovesti u ljetnjem prelaznom roku Sliškovića i Halilhodžića iz Veleža, te Safeta Sušiča iz Sarajeva, jer je imao i velike planove i ambicije s Dinamom i u već tad viđenom i naslućenom igranju u Kupu europskih prvaka u narednoj 1979/80.
Ipak, sudbinski meč odigran je u Nišu u 30. kolu. Dinamo je tamo izgubio od Radničkog 2:1, istog sastava koji je u 28. kolu glatko i bez prave borbe prepustio bodove Hajduku na svom terenu. Nišlije su odigrale maksimalno našpanano i za račun Splićana. Kako su Dinamu oduzeti za zelenim stolom bodovi osvojeni protiv Rijeke, imao je tad porazom u Nišu bodovni zaostatak od dva boda za Hajdukom. Ali, istom kolu Osijek za kojeg su igrali i bivši dinamovci Ivica Miljković i Srećko Huljić, junački se isprsio pred favoriziranim Hajdukom. Završilo je 1:1 uz tri crvena kartona,dva za domaće i jedan za goste i Hajduk je onda imao bod više od Dinama.U 32. kolu i Vojvodina je otkinula doma bod Hajduku igrajući 0:0, te je tako izravno pomogla Dinamu ostati u ravnopravnoj bodovnoj utrci za prvo mjesto s Hajdukom sve do posljednjeg kola. Nakon remija Vojvodine i Hajduka u Novom Sadu, Dinamo se dva kola prije kraja bodovno izjednačio s Hajdukom na vrhu ljestvice. Oba sastava su rutinski pobijedili svoje protivnike u pretposljednjem 33. kolu prvenstva.
Odlučivalo je o svemu to famozno i ujedno i posljednje 34. kolo i svima je bilo jasno da Hajduk i Dinamo sa po 48 bodova na vrhu, ali Splićani s gol razlikom za pet pogodaka boljom od gol razlike Zagrepčana jesu za nijansu bliži naslovu prvaka. Uoči mečeva odluke Vojvodina – Dinamo i Sarajevo – Hajduk u javnosti su kružile razne glasine. Hajduk je lansirao priču kako je Dinamo dogovorio ishod utakmice s Vojvodinom, a iz Dinama su poručivali da je Hajduk unaprijed sredio rezultat utakmice protiv Sarajeva. Uoči posljednjeg kola u zraku se osjećala velika napetost i nestrpljivo sportsko iščekivanje i u Dinamu i u Hajduku. Veliki broj dinamovaca pohrlio je u Novi Sad na duel odluke i dan Dinamove istine. Među 15 000 gledatelja najmanje pola je bilo navijača Dinama, koji nikad prije i poslije nije imao takvu navijačku podršku u Novom Sadu na jednoj prvenstvenoj utakmici. U Sarajevu iskupilo se na tribinama Koševa 30 000 gledatelja, velikom većinom navijača Sarajeva i nekoliko tisuća najvjernijih i najvatrenijih hajdukovaca. Hajduk je otvorio meč manirom rutinera. Za prvih pola sata igre zabio je dva zgoditka Sarajevu preko Boriše Đorđevića i Zorana Vujovića, a onda je nastala uspavanka i obostrana šetnja igrača obje momčadi kao na nekom laganom treningu. Publika je sve to nagrađivala negodovanjem, zvižducima, salvama uvreda i psovki igračima oba kluba i upravama Sarajeva i Hajduka. Publika je uvijek najbolji sudac i ne može joj se podvaliti. Istodobno, u Novom Sadu Dinamo je u seriji gađao i pogađao, ali na nesreću i nevolju samo okvir gola. Pet puta su “plavi” za 90 minuta igre uzdrmali vratnicu ili gredu gola Novosađana. Lopta, jednostavno, nije slušala dinamovce i nije htjela u mrežu, kao da je gol Vojvodine bio začaran. Izgledalo je sve do finiša da više neće biti uzbuđenja. Hajduk je držao čvrsto vodstvo, Sarajevo nije ozbiljnije ni pokušavalo zaprijetiti golu gostiju, a u Novom Sadu je na semaforu i dalje stajalo početnih 0:0.
Međutim, nogomet režira nekad i najveće drame. Nije gotovo kad je gotovo, nego kad sudac odsvira kraj. Te dvije utakmice u Sarajevu i u Novom Sadu i danas duboko urezane u sjećanje navijača Dinama i Hajduka, najbolja su potvrda toga. Na izmaku 80. minute na Koševu najbolji strijelac Sarajeva Radomir Savić smanjio je prednost Hajduka na 2:1 uz buran pljesak navijača Sarajeva. Kako su u to daleko doba radijski prijenosi nedjeljom bili glavna sredstva obavještavanja nogometne javnosti, nitko se od 80. minute u Novom Sadu među brojnim dinamovcima na tribinama stadiona nije odvajao od tranzistora. Igrači i stručni stožer Dinama odmah su čuli za rezultatsku promjenu u Sarajevu i odjednom je nastao žagor na klupi Dinama i na tribinama. Navijači Vojvodine počeli su skandirati Dinamu, svjesni kako im je Hajduk 1975. uz pomoć Crvene zvezde ispred nosa uzeo prvo mjesto u završnici prvenstva 1974/75. Napokon, u 85. minuti nakon solo prodora Drago Vabec trese mrežu Vojvodine i Dinamo vodi 1:0. U isto vrijeme, čim je službeni spiker na sarajevskom stadionu objavio vodstvo Dinama u Novom Sadu, na tribinama stadiona u Sarajevu zavladalo je veliko oduševljenje među navijačima Sarajeva. To je zbunilo igrače obje momčadi, jer su oni igrali po taktu dogovora uprava Sarajeva i Hajduka, točnije Svetozara Vujovića i Tita Kirigina. U neočekivanoj panici i općem metežu da sve isplanirao i utvrđeno kao po filmskom scenariju ne padne u vodu, na klupi Sarajeva posežu u 85. minuti igre za taktičkom izmjenom. U igru je ušao 19 – godišnji i još anonimni momak rodom iz Konjica. To je bio budući reprezentativac Jugoslavije Davor Jozić. Treneri Sarajlija Fuad Muzurović, Mirsad Fazlagić i Denijal Pirić ( nekad šezdesetih prvotimac Dinama ) uveli su Jozića u igru samo da bi skupa s ostalim igračima potrošio u prazno i beskrajnim dodavanjem lopte u širinu ostatak vremena i kako bi Sarajevo omogućilo Hajduku bezbrižnu i spokojnu završnicu bez straha da će domaći i pokušati ugroziti gol gostiju. No, nisu imali pojma da u Davora Jozića kuca srce njima nepoznatog i neotkrivenog dinamovca, onako do koske i do srži. Nitko ga nije ozbiljnije ni čuvao iz obrane Hajduka, niti obraćao pozornost na njega, kao mladog i golobradog novaka u sastavu Sarajeva. Ali, samo što je ušao na teren Jozić dobiva jedan pas Sušića i iskrada se sam kao duh pred golom Hajduka. Po svjedočenju i sjećanju očevica događaja, pokojnog novinara iz Beograda Mileta Kosa, u trenutku kad je Jozić primio loptu, namjestio je na desnicu i svake sekunde se spremao silovito je poslati u mežu s nekih desetak metara malo iskosa s desne strane u odnosu na gol Hajduka, cijela trenerska postava Sarajeva Muzurović, Fazlagić i Pirić odjednom je skočila na noge i horskim vapajem i urlikom što se prolomio cijelim koševskim stadionom, sva trojica su povikali: “Nemoj, Jozo, nemoj Jozo, nemoj molim te!?” Je li ih u općoj galami na stadionu Jozić ikako mogao čuti, teško je optimistično reći i potvrdno odgovoriti. Tek, mladi Davor Jozić raspalio je iz sve snage po lopti. Ciljao je donji desni kut i žargonski malu mrežicu gola Hajduka. Stotinke i desetinke sekunde su rješavale sudbinu prvenstva i pitanje prvaka. Kad je radijski komentator Edo Pezzi, veliki hajdukovac, za tren povikao: ” I je li to gol, je li 2:2 i izjednačenje… ipak, ne vratnica, vratnica je spasila gol Hajduka…” U samo nekoliko dijelova sekundi Pezzijeva govora među dinamovcima s tranzistorima na tribinama stadiona u Novom Sadu raspoloženje drastično mijenjalo. Jozićeva “bomba” je pogodila desnu vratnicu gola Hajduka, pri odbitku od vratnice zakačila u povratnoj putanji kreč gol crte ispred Hajdukove mreže i od siline udarca se odbila daleko izvan linije šesnaest metara. Jozić nije mogao vjerovati da nije dao gol. U očaju se uhvatio za glavu, pao na travu i u neopisivoj nevjerici da nije donio izjednačenje Sarajevu i izravno uručio naslov prvaka države Dinamu. Jozić je, očito, želio kao nogometaš Sarajeva ući zauvijek u legendarne i vječne priče svih kojima je Dinamo na srcu. Želio je 19 – godišnji Jozić u tom času okrenuti kotač sreće na Dinamov mlin i iz korijena promijeniti daljnji tijek povijesti nogometnih prvenstava Jugoslavije u korist kluba iz Maksimira. Želio je svim srcem ući u antologiju zagrebačkog Dinama. Možda su ga samo centimetri dijelili od ostvarenja i njegovog i Dinamovog zajedničkog sna.
Nitko tog popodneva i te večeri na ulicama Sarajeva nije više ni sanjao ni otvorenih očiju. Sve je bilo kristalno jasno. Tko tog dana od Sarajlija i Novosađana nije bio svim srcem i dušom dinamovac, neće nikad u životu ni biti dinamovac. Jednom je i Partizan 1965. ukrao Sarajevu šampionski naslov i Sarajlije su znale kako se u tom času osjećaju svi dinamovci. Samo što je sudac odsvirao kraj na Koševu, čim je počelo slavlje Hajduka, na izlazu iz stadiona od od Koševskog brda u pravcu današnjeg hotela Holiday Inn, počela je opća jurnjava navijača Sarajeva za malobrojnim navijačima Hajduka. Htjeli su izazvati tučnjavu sa hajdukovcima, jer su, očito, u nepravdi prema Dinamu negdje spontano prepoznali i sebe i vlastitu sudbinu, kad bi im ponekad Partizan ili Zvezda bili nepremostiva zapreka u igrama izvan terena. Oni jesu bili stalno pod njihovom kontrolom, kao beogradska ekspozitura,ali samo do trenutka kad im i samima ne porastu šampionske ambicije. Onda su shvaćali ubitačnost značenja trija Zvezda – Partizan – Hajduk, tri državna pretplatnika na naslove prvaka SFRJ. Kad je Tito umro 1980. Hajduka su Srbi preko noći otpisali kao saveznika i Splićani su više puta osamdesetih teško pokradeni u borbi za prvo mjesto. Posije Titove smrti Hajduk sve do raspada Jugoslavije više nikad nije bio prvak u nogometu, te mu je 1978/79. bila labuđi pjev. U studiju sarajevske televizije odigravao se te večeri paralelni univerzum u usporedbi s prizorima na ulicama Sarajeva, gdje su gnjevni navijači Sarajeva pozivali na fizički obračun malobrojne pristaše Hajduka. Mučno je bilo gledati večernji Sportski pregled sa sažetkom svih utakmica prve nogometne lige. Iz Novog Sada dobrano antidinamovski orijentirani komentator Vlastimir Čekić cijelo izvješće s utakmice Vojvodina – Dinamo usredotočio je na “isključivu krivnju Dinama, gubitnički mentalitet i malodušnost pred šansom da napokon osvoji titulu”, što je bila unaprijed spremljena školska recitacija i napamet naučeno školsko gradivo omalovažavanja i vrijeđanja istinskog i jedinog pravog prvaka za 1978/979. zagrebačkog Dinama. U sarajevskom studiju voditelj i komentator Mirko Kovačević, ozarena lica je čestitao svakom ponaosob od hajdukovaca. Samo što zajednički nisu otvarali pjenušavac u studiju. Dugoročno gledano, Hajduku se krađa Dinamovog naslova iz 1979. povijesno vratila kao višedesetljetna zla kob, a Dinamo je taj trenutak uzdigao poput ptice fenix. Dao mu je dodajne snage, poticaje, volje i želje istrajati i u strašnom paklu jugo lige postojati. Dinamo je kao u knjizi Gregory Pecka pošao putom koji se rjeđe ide, a danas 2020. vidimo gdje je stigao Dinamo, a gdje je dospjela brojna antidinamovska koalicija lige bivše Jugoslavije.
U svijesti svakog pravog dinamovca, naš klub je 1978/79. doista bio prvakom Jugoslavije u nogometu. Sezona 1978/79. u koju se ušlo poslije turbulentne 1977/78. godine Dinamove pobjede nad Zvezdom u Beogradu 1:0 golom Ivice Senzena, a pred 50 000 gledatelja na JNA stadionu i u oproštajnom igračkom derbiju Zvezdinog asa Dragana Džajića protiv Dinama, a kad je momčad trenirao “plavih” Rudolf Belin, nije u početku obećavala puno, ali je nastavljeno spektakularno. Vlatko Marković iskazao se kao savršeni majstor taktike i pravi strateg koji odlično čita postavku igre suparnika. Upravo je na taktičkom planu nadmašio i Tomislava Ivića u Splitu u srazu Hajduk – Dinamo 1:2, a prije toga i u Beogradu nadvisio Branka Stankovića u dvoboju Zvezda – Dinamo 1:2. Obje utakmice pokazale su Dinamov šampionski karakter i sportski moral, kao i fenomenalni voljni moment svih nogometaša. U Beogradu smo tukli Zvezdu 2:1 u meču preokreta pogocima Kranjčara i Bručića, iako smo cijelo drugo poluvrijeme igrali s igračem manje, pri čemu je protivnik još i vodio 1:0 golom Dušana Savića s jedanaest metara u 15. minuti. Krajem prvog dijela igre sudac je dao crveni karton Rajku Vujadinoviću, nakon što je, po njemu, preošro startao nad spomenutim Savićem. U Zvezdi su se žalili i kukali kako su Rajko Vujadinović i Srećko Bogdan, navodno, stalno tukli njihovog golgetera Savića, ali nogomet nije balet. Taj trijumf je posebno vrijedan jer je Zvezda te godine u Europi ostvarila neočekivan i senzacionalan uspjeh. Igrala je finale Kupa UEFA protiv Borussije Monchengladbach, bila druga u tom natjecanju, te je baš zato Dinamov uspjeh i pobjeda u Beogradu u tom času imala najveći mogući značaj za poimanje razmjera Dinamovog trijumfa. Ako znamo da je ta ista Zvezda u njenoj povijesti igrala samo još jedno euro finale, ono iz 1991. kad su bili prvaci Europe, onda je tek jasno koliko je značila ta pobjeda 1979. u Beogradu od 2:1. I u Zagrebu je Dinamo 1991. u posljednjem ogledu protiv Zvezde, opet školovao srpske nogometaše iz Beograda na katedri zagrebačke škole nogometa. Ovog puta imali su i dva gola fore, ali su meč završili oborene glave i pokunjena nosa. Na koncu slavio je Dinamo 3:2, tek toliko da se zna da su nogometaši GNK Dinamo bili i ostali zakon i za dvije najjače generacije u povijesti Crvene zvezde, onu iz 1979. i onu drugu iz 1991. godine.
Iako se Dinamo na vrijeme žalio na bezočno i kriminalno otimanje naslova prvaka Jugoslavije svim sudskim instancama u zemlji i u inozemstvu, pravda je stigla tek u siječnju 1981. godine, godinu i pol dana poslije Dinamove žalbe tadašnjem sudu udruženog rada, nadležnom i za sportske sporove. Sud je pravomoćnim pravorijekom presudio u korist Dinama. NSJ je bio obvezan ovjeriti sudsku presudu u popisu prvaka Jugoslavije u nogometu za 1978/79, ali nisu to učinili iz puke obijesti i mržnje prema gradu Zagrebu i NK Dinamo. Dakako, u razbojničkoj državi kakva je bila Jugoslavija nisu za taj sportski zločin išli u zatvor. Dinamo se žalio i međunarodnoj sportskoj arbitraži u Lozani, Zorislav Srebrić i Dmitar Šainović u ime uprave kluba slali su podneske, žalbe, tužbe. Odasvud je stizao odgovor da je Dinamo u pravu i da NSJ i Hajduk moraju predati naslov prvaka za 1978/79. Dinamu, ali sve je bilo uzalud. Kad je Partizan sa Zvezdom i Vardarom vodio isti sudski spor oko pitanja osvajača naslova prvaka u nogometu za 1986. i 1987. godinu, isti nadležni Sud udruženog rada u Beogradu presudio je u korist Partizana i njemu je NSJ vratio titule, a u sporu Dinamo – Hajduk, na osnovu iste presude istog suda, nije htio namjerno i iz političkih razloga proknjižiti naslov prvaka države u nogometu Dinamu iz Zagreba. Na kakvo divljaštvo i barbarstvo je ličila jugo liga u nogometu i njezin antidinamovski savez na Terazijama, govori i sljedeća pojedinost. U prvenstvu 1979/80. meč Željezničar – Zvezda je prekinut pri rezultatu 1:2 i registriran službenim rezultatom 0:3 za Zvezdu jer je utvrđeno da je navijač domaćih iz publike namjerno pogodio tvrdim predmetom glavnog suca u glavu, on je pao na travu ozljeđen i tu dvojbe nije bilo, niti žalbe Željezničara. Pred sam kraj postojanja te banditske i razbojničke antidinamovske lige u nogometu u prvenstvu 1989/90. u duelu Sarajevo – Dinamo pri stanju 1:0 za domaće, jedan gledatelj je s vrha tribine pivskom limenkom pogodio u glavu suca Zorana Petrovića iz Beograda, raskrvario mu arkadu i po propisima je najprije meč registriran 3:0 za Dinamo. Čak je policijskim izvidom utvrđeno da je huligan koji je ozlijedio suca vatreni navijač trećeg kluba Crvene zvezde, konkurenta Dinama za prvo mjesto. Sarajevo, koje je znalo da preko svoje uprave, ima protekciju u NSJ u Beogradu, premda su navijači Sarajeva, vidjeli smo i 1979. u utrci Hajduk – Dinamo za prvaka, suprotno ponašanju klupske uprave, bili na strani Dinama, žalilo se NSJ jer ako bi ostalo 0:3, oni bi vjerojatno ispali iz lige u utrci s Veležom za goli opstanak. U svakoj normalnoj zemlji Sarajevo i Zvezda kao zajednički vinovnici nereda i prekida utakmice bili bi i bodovno kažnjeni s barem šest oduzetih bodova u tekućem natjecanju. Ali, kako očekivati da organizator režiranog nogometnog natjecanja Crvena zvezda kazni samu sebe i njezin NSJ je proglasi krivcem kad su skupa na istom poslu zločinačkog sportskog pothvata?
Ceh je platio, a tko drugi, nego dežurni i izmišljeni “krivac” za sve u NSJ Dinamo Zagreb. Ne samo da je poništena njegova opravdana par – forfe pobjeda u Sarajevu 3:0, nego je Sarajevo i negrađeno za kriminal u sprezi sa Zvezdom, te je radi njih proširena liga na 19 klubova u idućoj sezoni, a ponovljeni meč Sarajevo je protiv nezainteresiranog Dinama pred početak novog prvenstva dobilo 1:0 i tako formalno ostalo u ligi. Ekspozitura beogradske centrale nije smjela ispasti iz lige, a da se ne zamjere Veležu, koji im je bio isto bitna beogradska ispostava, ostavlili su i njega, skupa sa Sarajevom u eliti. Tako je spušten zastor na pretposljednju sezonu tragikomične cirkus lige bivše SFRJ.
Nakon malog iskoraka u sam smiraj postojanja bivše SFRJ lige iz 1990. i 1991. sumirajmo još ponešto o prvenstvu 1978/79. i izvanserijskom treneru Dinama Vlatku Markoviću. On i njegov klub Dinamo bili su, ne samo moralni, nego i stvarni pobjednici prvenstva Jugoslavije 1978/79. Vlatko Marković je čovjek koji je još prije čuvenog pothvata Miroslava Blaževića iz 1982, prvi Dinamov trener koji je nakon 21 godine čekanja vratio šampionski naslov u Dinamove vitrine. Ima li većeg priznanja za njega od onoga što dolazi iz tabora najvećeg protivnika Crvene zvezde? Zvezdin najslavniji trener Osječanin Ljupko Petrović je 1991. odao javno priznanje Vlatku Markoviću kao najboljem treneru u državi. Uspio je Marković osvojiti u proljeće četiri boda više od sveukupnog prvaka za tu sezonu Crvene zvezde. Kad je preuzeo Dinamo tri kola prije kraja jesensko dijela zaostatak Dinama za Zvezdom je bio 15 bodova. Do kraja prvenstva osvojio je s Dinamom osam bodova više u prvenstvu 1990/91 od Zvezde koja je te godine bila prvak Europe. Da je u upravi Dinama bilo više razmišljanja i mudrosti, doveli bi Vlatka Markovića odmah na početku prvenstva 1990/91. i on bi s Dinamom sigurno bio prvak države i generacija Bobana i Šukera bi bila ispred tadašnjeg prvaka Europe Crvene zvezde. Marković je i 1978/79. bio prvak s Dinamom, a ne samo viceprvak kako neki krivo misle, a te godine je za sobom ostavio najjaču generaciju Hajduka u povijesti kluba predvođenu trenerom Tomislavom Ivićem, te drugu najbolju generaciju Zvezde u njenoj povijesti s trenerom Brankom Stankovićem kao šefom stručnog stožera. Te godine Beograđani su bili finalisti Kupa UEFA.
U Dinamovoj monografiji kluba dugi niz desetljeća je već i zapisano da je Dinamo prvak Jugoslavije u nogometu za sezonu 1978/79. Bio je to šampionski bum, kako je Vlatko Marković volio govoriti, “najvećeg katoličkog i kršćanskog kluba u Jugoslaviji.” Zato vrijedi poimenice pobrojati sve nogometaše, sudionike šampionskog Dinamovog pohoda iz prvenstva 1978/79. U Dinamove šampionske anale ušli su: Želimir Stinčić, Vilson Džoni, Čedomir Jovićević, Velimir Zajec, Martin Novoselac, Radimir Bobinac, Petar Bručić, Zlatko Kranjčar, Džemal Mustedanagić, Marko Mlinarić, Savko Marić, Veljko Tukša, Ivica Senzen, Rajko Janjanin, Snježan Cerin, Ivica Poljak, Branko Devčić, Branko Tucak, Spaso Papić, Mladen Župetić, Tomislav Ivković, Drago Vabec, Rajko Vujadinović, Ivan Bedi i Mario Bonić. Najčešća Dinamova šampionska postava iz te godine izgledala je ovako: Stinčić, Džoni, Bručić, Mustedanagić, Zajec, Bogdan, Senzen, Kranjčar, Cerin, Janjanin, Vabec. Šest od ovih jedanaest igrača i to Bručić, Mustedanagić, Zajec, Bogdan, Kranjčar i Cerin, igrali su standardno i u prvoj postavi još jedne i opće priznate šampionske 1981/82, ali su 1978/79. za prvi tim Dinama igrali devet puta i Marko Mlinarić i triput vratar Tomislav Ivković. Tako smo i prije šampionske 1981/82. imali uoči te sjajne godine pod vodstvom Ćitre Blaževića osmoricu nogometaša iz 1978/79. koji su već osjetili čari šampionskog slavlja, doduše s velikom zadrškom, jer je naslov kasnije i to samo administrativnio priznat. No, sva osmorica su se kao sportaši osjećali prvacima države i nitko ih nije morao posebno i dodatno uvjeravati da su doista najbolji. To im je na psihološkom planu pomoglo da i 1981/82. još jednom ponove takav uspjeh, koji će ovoga puta kao ubjedljiv morati bespogovorno priznati svi u Jugoslaviji.Svi pobrojani igrači bili su standardni prvotimci i nositelji igre i 1981/82, kada je Blaževićev Dinamo uradio velebni diplomski šampionski rad, samo nastavak pobjedničkog i položenog šampionskog kolokvija momčadi Dinama s kormilarom Vlatkom Markovićem. Zato Zajec, Bogdan, Kranjčar, Cerin, Bručić, Mustedanagić, Mlinarić i Ivković ulaze u popis Dinamovih nogometaša koji se ponosno mogu pohvaliti s dvije šampionske titule u bivšoj Jugoslaviji u dresu zagrebačkog Dinama.
Sljedeća 1979/780. počela je kao iz snova. Partizan je pregažen i rezultatski ponižen u Zagrebu 5:1. Briljirao je mladi 18 – godišnji Marko Mlinarić, kojem je Vlatko Marković pružio pravu priliku na velikoj sceni. Te godine afirmirao se u prvoj momčadi i 17 – godišnji nadolazeći as Stjepan Deverić, koji je zablistao odlučujućim golom u našoj pobjedi protiv Hajduka na maksimirskom stadionu. U rujnu 1979. imali smo kao klub veliku sreću u zrakoplovnoj nesreći pri slijetanju na pistu zračne luke Fiumicino u Rimu. Letjelica je otkazala, no iskusni pilot pravodobno je predosjetio da će se zrakoplov zapaliti. Prizemljio je avion u posljednjem trenutku, posada i kompletna ekspedicija Dinama su istrčali vani i pobjegli na sigurnu razdaljinu. Nakon samo pet do deset minuta od bijega dinamovaca i posade zrakoplova iz zapaljene letjelice, ona je eksplodirala i nestala u plamenu. Bili smo pod skutima velike sreće. Bog nas je pogledao i nismo doživjeli tragičnu sudbinu Torina iz 1949. ili Manchester Uniteda iz 1958. godine. To je bio pravi šok za cijeli Dinamo. To se odrazilo na nogometaše i njihove igre ispod stvarnih mogućnosti u ligaškom natjecanju. I igrači su samo ljudi od krvi i mesa i nisu roboti bez uobičajenoh čovjekovih emocija. U proljeće u kupu Jugoslavije svjedočimo velikim igrama Dinama protiv Partizana u četvrtfinalu i protiv Crvene zvezde u finalu natjecanja. U Beogradu nakon remisa 1:1 tijekom igre, u penal seriji Dinamo je bio spretniji i pribraniji od Partizana i usred Beograda izbacio ga iz kupa. Oni su to teško i bolno podnijeli, jer pobjednički pokal u kupu Jugoslavije nisu osvojili od 1957. godine. Dinamo im je tog dana samo produljio njihovo kup prokletstvo i zadao im težak i jak udarac na njihovom travnjaku. U silnoj želji osvajanja trofeja u kupu izgorjela je i Partizanova sestra Crvena zvezda. Silno je željela duplu krunu jer je prvenstvo već osvojila ispred Sarajeva.
No, pred njom je bila nepremostiva zapreka koja se zvala Dinamo Zagreb. U prvom srazu u Zagrebu zagrebački “plavi” su trijumfirali 1:0, a gol pobjede bilo je djelo Zlatka Kranjčara iz kaznenog udarca s jedanaest metara. U uzvratu u Beogradu oba sastava su bila bez dva kapetana momčadi. Za Zvezdu nije igrao Vladimir Petrović, a za Dinamo Velimir Zajec. Do 75. minute Zvezda je vodila 1:0, a onda su uslijedili zvjezdani i lucidni trenuci jednog mladog dinamovca iz pričuve.Drago Dumbović, zlatna rezerva Dinama, umakao je iznenada obrani protivnika i postigao gol cijele svoje karijere, vrijedan izjednačenja 1:1, time i šestog pokala pobjednika kupa Jugoslavije u povijesti Dinama, ali i prvog osvojenog državnog kupa nakon 1969. i jedanaest godina iščekivanja na novi trijumf. Igrači Dinama su temperamentno slavili veliki uspjeh, a u Zagrebu i diljem Hrvatske i svih krajeva bivše Jugoslavije u kojima je bilo pregršt dinamovaca nastala je eksplozija neopisive radosti. To je bio samo uvod u trofejnu eru i sjajna najava one prave Dinamove šampionske renesanse što će konačno ugledati svjetlost dana nezaboravne i neponovljive 1982. godine.
Slavna šampionska 1982. bila je godina Ćirinog bijelog šala i velikog plavog vala
O nezaboravnoj šampionskoj sezoni 1981/82. već je podrobno kazano i o neopisivoj sreći, veselju i svenarodnom oduševljenju Dinamovog navijačkog puka u trodjelnom poglavlju “Legendarni Dinamo i magični Ćiro.” To je neponovljivo prvenstvo ostalo zauvijek u pamćenju svakog dinamovca, a sijaset puta su strastvenici plave Dinamove boje opjevali taj istinski pothvat kluba, koji se sam na vjetrometini mnogih kušnji i usprkos svima i svemu, te godine borio i izborio za toliko sanjani naslov prvaka Jugoslavije u nogometu. I kako ljeta od tada jure velikom brzinom i 1982. postaje nogometni pluskvamperfekt, tim je svakom sve jasnije i još i veće značenje Dinamovog podviga iz 1982. godine. Ovdje ćemo u kratkim crtama dati osvrt na izvrsnu strategiju i taktiku Dinamove alfe i omege te sezone, trenera Miroslava – Ćire Blaževića. Iako su svi nogometaši, navijači, te zaposlenici u klubu dali razmjerno veliki obol tom veličanstvenom uspjehu, ipak je za nijansu od svih, najveći doprinos Ćire Blaževića. On nije tako često volio isticati vlastite zasluge za novi šampionski preporod Dinama, tim prije što je svima u svježem sjećanju 1982. bila je 1979. godina i činjenica da su barem gotovo osmorica igrača,a od toga šestorica standardnih iz (ne)priznate šampionske 1979. bili i sad u prvoj postavi njegove šampionske momčadi kao nositelji igre i okosnica tima. No, svima njima trebalo je dati dodatnog poticaja, nakon svega što su nepravedno prošli kao žrtve beskurpulozne nogometne krađe neprijatelja Dinama s beogradskih Terazija i njihovih jeftinih sluga diljem zemlje, još jedan psihološki podstrek da takav sjajan rezultat još jednom ostvare. Način na koji su to uspjeli napraviti nogometaši tadašnje Dinamove generacije, zasijenio je mnogo prethodne i buduće generacije. To je natjeralo, doduše teška srca, i najveće Dinamove protivnike na terenu i izvan njega, priznati zagrebačkim “plavim” apsolutni nogometni primat u prvenstvu 1981/82.
Iza kulisa onih zbivanja na nogometnim travnjacima i stvari oku vidljivim i običnim smrtnicima i sportskim zanesenjacima te godine događao se niz pozitivnih momenata, što su, srećom, Dinamu išli na ruku. Poučen gorkim iskustvom prave otimačine naslova prvaka 1979, što je tek s velikim zakašnjenjem Dinamu priznato, ali nikad i službeno ovjereno i proknjiženo u analima NSJ u Beogradu, u klubu se pristupilo na najozbiljniji način zaštiti Dinamovih sportskih interesa. Bio bi neoprostiv grijeh, barem tu generaciju izrazitog pobjedničkog mentaliteta, lišiti mogućnosti da konačno u barem relativno povoljnijim uvjetima ravnopravnijeg tretmana u sudačkoj organizaciji, jednom i na tako uvjerljiv način ne potvrde tko je zbilja najbolji nogometni klub u Jugoslaviji. U Dinamu zato nisu sjedili skrštenih ruku, nego su poduzeli konkretne korake. Godine 1981. na mjesto predsjednika kluba postavljen je general Đuka Prilika, JNA kadar, što se znao i umio u uzburkanim i mutnim političkim vodama zauzeti za zaštitu interesa Dinama i igračima i stručnom stožeru, a na sveopće zadovoljstvo navijača priuštiti na kraju sezone jedinstveni užitak proslave šampionskog naslova. Zatim, Dinamo je konačno u vrh NSJ poslao i jednog svog sposobnog, vještog i nadasve mudrog operativca Antu Pavlovića. On je, iako službeno administrativac i pravnik po struci, u brojnim neobveznim razgovorima s djelatnicima NSJ i u sklopu toga i u sudačkoj organizaciji, onda i u odnosima s brojnim drugim vodstvima i upravama prvoligaških klubova, napravio iznimno iskrene i otvorene ljudske kontakte. Time je na izravan način približio Dinamo kao klub onima što su desetljećima bili i sami žrtvama političke promidžbe protiv Dinama. Miroslav Blažević kao šef Dinamove trenerske struke, gdje mu je desna ruka bio Rudi Belin, a u juniorskim kategorijama kluba još i Ivan – Đalma Marković, Zdenko Kobeščak i Rudolf Cvek, bio je i ostao velemajstor sportske psihologije, motivacije i inspiracije nogometaša za vrhunske domete. Onda im se i nije moglo dogoditi u igri ni pad koncentracije, niti odsustvo volje i želje da u svakoj utakmici daju sve od sebe i poluče jedan fenomenalan i povijesni rezultat i veliko postignuće. Blažević je nakon mnogo godina svemu tome pridodao još jednu osobito bitnu značajku sezone 1981/82 u pohodu ka prvom mjestu i osvajanju naslova prvaka. On je neposredno uoči nastavka proljetnog prvenstva, kad se kao i uvijek sve rezultatski prelamalo, uspostavio kontakt i vezu s tadašnjim zapovjednikom Pete vojne oblasti JNA, koji je po Ćirinim riječima bio po nacionalnosti Mađar.
Blaževićev upit bio je jednostavan, a odgovor narečenog JNA generala, stanovitog Mađara, više nego optimističan za Blaževića i njegove nogometne pulene. Blažević je dobio čvrsta jamstva da niti vojnosigurnosne službe po njegovim zaprimljenim obavijestima neće uopće preko ranijih političkih pritisaka na Dinamo stajati klubu na putu ka ostvarenju 24 godine dugog sna na javi i osvajanja titule prvaka države u nogometu. Taj primitak vijesti je bilo ohrabrujuće olakšanje za sve u Dinamu i onda je sve bilo samo na nogometašima Dinama da u proljeće 1982. godine kažu sve na terenu. Ispostavilo se da riječi toga generala nisu bile bez pokrića i da je govorio istinu. Ne zaboravimo kako sport i politika nerijetko idu u korak. U bivšoj Jugoslaviji u nogometu, ali djelomično i u komercijaliziranoj košarci, to je bilo pravilo s vrlo rijetkim iznimkama.
Blažević se u još nekoliko bitnih situacija znao postaviti i iznutra u klubu i izvana spram drugih klubova i općenito cijele sportske javnosti na posve neposredan način. To je plijenilo pozornost i izazivalo znatiželju nogometne publike. Jer, njegovi javni nastupi bili su za ondašnje poimanje i uvriježenu predodžbu o strogo stereotipnom ponašanju jednog sportskog trenera dosta neuobičajeni, posebice u kontekstu vremena jednog dosta zatvorenog društva u bivšoj Jugoslaviji, kada javna ličnost nije baš sve mogla i smjela izgovoriti bez nekih ozbiljnijih posljedica, osim ako nema jaku zaleđinu iza sebe. Miroslav Blažević je učio i na dobrim i lošim stvarima od svojih prethodnika na trenerskoj klupi Dinama. Zasigurno je tu bilo imena velikih trenerskih, ali i igračkih korifeja, što su za skoro četvrt stoljeća šampionskog posta, izuzimajući onu neovjerenu i u NSJ neproknjiženu Dinamovu titulu prvaka iz 1979. prodefilirali Maksimirom i iza sebe imali i puno veći trenerski, ali i igrački background od Ćire Blaževića. No, to im, ispostavilo se, nije bila nikakva prednost u odnosu na Blaževića. Dapače, on je uspio svojim podvigom iz 1982. baciti u sjenu i glasovita trenerska, prije toga i igračka imena, što su bila vrlo blizu šampionskog cilja s Dinamom, ali, nažalost, nisu uspjeli. Duga je niska tih velikih nogometnih stručnjaka kao što su Milan Antolković, Branko Zebec, Ivica Horvat, Zlatko Čajkovski, Stjepan Bobek, pa donekle i Vlatko Marković. On je 1979. uspio otškrinuti vrata šampionskog raja Dinamu, ali je “plave” tek Ćiro Blažević 1982. proveo do kraja kroz trijumfalnu kapiju. Za razliku od Markovića, Blažević uoči bitnih prvenstvenih utakmica nije imao običaj skrivati od javnosti i od novinara početnu postavu momčadi. Doduše, Mrakovićeva taktika kad je pred derbije znao tajiti sastav momčadi, dala je i na tom planu dosta toga pozitivnog i učinkovitog po Dinamo. Ali, Blažević se nasuprot Vlatku Markoviću, lukavije i vještije postavio prema jednom od nosećih stupova i branika Dinamovog proboja ka naslovu prvaka države u nogometu. Bio je to glavom i bradom Miljan Miljanić. Poučen Markovićevim pogreškama, kada je javno Miljaniću nakon skandala poručio ono što ga spada i da je razbojnička krađa Dinamovog naslova iz 1979. u mnogome i Miljanićevo maslo, Blažević nije želio ulaziti u otvorene i javne sukobe s Miljanićem, premda je kao i Marković, s pravom imao isto loše mišljenje o Miljaniću. To se pokazalo kao pun pogodak. Miljanić je u nogometu bivše Jugoslavije ponajviše bio svojevrsni politički i partijski komesar. Po naputku političke vrhuške, kao njihov namjesnik u NSJ, on je izravno ili neizravno određivao s klikom svojih istomišljenjaka nogometni poredak, a kad je u dva navrata bio neuspješnim izbornikom nogometne vrste Jugoslavije na dva svjetska prvenstva 1974. u Njemačkoj i 1982. u Španjolskoj, samovoljno je, nedosljedno i pristrano određivao popis kandidata za nogometnu reprezentaciju. Imao je jak upliv i u trenerskoj organizaciji, gdje je razvio mrežu svojih poslušnika i klimoglavaca, s jakim utjecajem na uprave klubova, suce i na koncu i sportske medije, poglavito na istoku Jugoslavije, osobito u Srbiji. Srbijanski sportski mediji su i proizvodili sliku umjetnog nogometnog poretka, opet po narudžbi i Miljanića i kamarile oko njega u sferi sporta i politike.
Pred početak proljetne sezone Dinamo je imao dva boda zaostatka za jesenskim prvakom Crvenom zvezdom. Oni su prije toga samo u prvenstvu 1973/74. proigrali neslužbeni naslov jesenskog prvaka, kad ih je u proljeće pretekao Hajduk velikog trenera Tomislava Ivića, ali ih je prestigao i mostarski Velež. Nebrojeno puta su uspjevali uz sudački vjetar u leđa prestizati prednost ostalih klubova u proljetnoj sezoni, a najviše puta je žrtva njihove tajne sprege sa sudačkom organizacijom bio upravo zagrebački Dinamo. Blaževića nije zanimao usud prošlosti. Uostalom, imao je i vremena i prostora objasniti igračima da je za gubitak naslova 1960. najveća krivnja na izdaji uprave Hajduka koja je naredila igračima gristi do besvijesti protiv Dinama i darivati naslov Zvezdi.
Na taj čin Splićana svi u Dinamu, Zagrebu i Hrvatskoj bili su šokirani. Sljedeća epizoda iz 1963. je paralel slalom politike i športa. Te godine Tito je donio nov Ustavni zakon, održao čuveni govor u Splitu, povećao barem djelomično, a suprotno očekivanjima i željama srpskih komunistia, političke ovlasti republika, te je za uzvrat učinjen politički ustupak klubu KOS-a ( kontraobavještajne službe ) Partizanu da na silu bude ispred Dinama. No, zasigurno nitko u Dinamu nije bio dužan trpjeti takve vrste kombiniranih političkih i sportskih iživljavanja najnižih strasti. Za 1967. i gubitak naslova u borbi sa Sarajevom može se reći da je najveći krivac sportska nesreća i teška ozljeda Stjepana Lamze na samo tri kola prije kraja prvenstva, ali i pogubna uloga Rijeke u svemu tome, jer je pobjedom nad Dinamom u 32. kolu na Kantridi pogurala Sarajevo ka prvom mjestu. O 1968/69. već je dosta rečeno. Zdravko Tomac, političar i tad i dužnosnik Dinama je to plastično objasnio onako između redova. Zapravo, po njemu je političko Hrvatsko proljeće počelo pripreme već 1968, negdje u jesen te godine, komunističke službe su to doznale i to je razlogom političke osvete Dinamu i kočenja “plavih” u proljeće da budu državni prvaci. O onoj metaforički kazano oružanoj pljački Dinamovog naslova iz 1978/79. ne može se reći ništa drugo nego sportski terorizam i banditizam bez presedana.
Tu se onda Blažević ponajprije spram igrača morao postaviti kao vrhunski sportski psiholog i natjerati ih da na sve to zaborave i potisnu iz sjećanja, kao da se nikad nije ni dogodilo i da samo gledaju naprijed, jer sutra je novi dan. U tome je i bila njegova najveća i ključna pobjeda ubjediti i nogometaše, a i ljude u klubu i oko njega u takav optimistični pristup. Treba reći da je NSJ na inicijativu Miljana Miljanića, tada izbornika nogometne vrste Jugoslavije odlučio napraviti kalendar natjecanja sedamnaest proljetnih kola u rekordno kratkom roku od samo dva i pol mjeseca. Igralo se stalno u ritmu nedjelja – srijeda – nedjelja. To je najviše i pogodovalo Dinamu, a to su previdjeli veliki mešetari iz Beograda. Kako mi je svojedobno posvjedočio Srbin Velimir Vojvodić, sad Beograđanin, nekad Osječanin i član uprave NK Osijek iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, prešutno se znalo da u mehanizmu lažiranja utakmica treba najmanje tri do četiri dana obrade sudaca, kontrolora suđenja i delegata utakmice. Od nedjelje do srijede bio je prazan hod od samo dva dana, a ako bi Dinamo poneki put odigrao redovno kolo subotom, onda najviše tri dana razmaka. Nedostajao je nogometnoj mafijaškoj bandi iz Beograda barem dan ili dva u sređivanju sudaca i zato je stjecajem okolnosti i mimo njihovog uobičajenog scenarija i režije, prvenstvo bilo u relativno regularnim uvjetima suđenja. Kad su sredinom proljetne sezone vidjeli da im svima uslijed Dinamovog furioznog tempa situacija na tablici izmiče kontroli uobičajenih i uhodanih višegodišnjih lažiranja utrka za naslov prvaka u nogometu, slali su triput zaredom u Maksimir beogradske suce da dijele pravdu Dinamu, ne bi li naštimali rezultate na štetu Dinama, koji će omogućiti Zvezdi bodovni priključak za Dinamom. Beograđani su za Zagrepčanima već sredinom proljetnog dijela prvenstva imali pet bodova zaostatka.
I ta im je diverzija propala. Milorad Vlajić protiv Vojvodine, zatim Dragan Delević protiv Rijeke, te Zoran Petrović protiv Olimpije sudili su gotovo besprijekorno. Čak je Delević sudio tri penala za Dinamo protiv Riječana,dva je Kranjčar realizirao, a treći je promašio. Pokazalo se da niti suci, niti suparnički igrači, niti uprave klubova neće igrati tek tako u korist Zvezde i na slikovito kazano na “lijepe oči i glazbene želje” nalogodavaca iz Beograda, samo iz sportske strasti i ljubavi prema Zvezdi ili možebitno i mržnje prema Dinamu. Ritam nedjelja – srijeda – nedjelja beogradski klub je spriječio da sve na njihov klasičan način srede novčanom podlogom, a novac je sredstvo koje pokreće dosta toga, pa i svijet sporta. Bez dostatno vremena uporabiti tu polugu svoje moći izvan terena, Zvezda je bila nemoćna u srazu s Dinamom. Zato je presudila suha igračka kvaliteta koja je bila na strani Dinama u usporedbi sa Zvezdom i Hajdukom kao glavnim takmacima za prvo mjesto. Naravno, Blažević je sa čisto stručne i trenerske strane, uveo značajne i korisne novine. Njegovi treninzi su bili kraći nego kod prethodnih trenera Dinama, ali više je davao akcent na trening s loptom, manje na tjelesno vježbanje, teretanu i općenito kondicijsku spremu igrača, na čemu su mnogi prije njega inzistirali. Ali, trčanje nikako nije zapostavljao, osobito dribling u trku po ugledu na njemačku školu nogometa glasovitog Seppa Herbergera, te brze i pokretljive kretnje nogometaša i sa i bez lopte tijekom same igre i to u oba pravca. To su bili njegovi trenerski noviteti u Dinamu i to ge je 1982. itekako proslavilo kao i cijelu momčad.
I kad su svi aduti beogradskog udbaškog kluba pali u vodu, ostala im je kao posljednja slamka spasa potplaćivanje nogometaša skopskog Vardara pred meč 30. prvenstvenog kola u Skopju. Dinamo je nakon remia s Olimpijom 2:2 u Zagrebu i neočekivanog poraza Zvezde u Beogradu protiv Vojvodine 2:3 na pet kola prije kraja imao šest bodova prednosti nad Zvezdom.
Prve i sporadične čestitke za naslov prvaka države već su počele stizati u Maksimir. No, ljudi iz uprave Crvene zvezde dali su mito od deset tisuća njemačkih maraka nogometašima Vardara da pod svaku cijenu zaustave Dinamo u Skopju. Ako nisu u stanju učiniti to igrački, onda neka po paklenom planu Zvezde, izazovu poslije gladijatorske i kečerske igre protiv Dinama, još i opću tučnajvu s igračima Dinama. Po zamislima Zvezde, onda bi i Vardar, ionako čvrsto usidren u sredini ljestvice, ali i vodeći Dinamo preko Zvezdine ispostave zvane NSJ bili označeni kao jednaki krivci za skandal pred očima višemilijunskoga TV auditorija, te bi i Zagrepčani i Skopljanci preko NSJ bili kažnjeni oduzimanjem po šest bodova. To je bio Zvezdi jedini preostali scenarij po kojem bi se vratila u život i u posljednja četiri kola ušla u egal završnicu s Dinamom.No, u upravi Zagrepčana nisu bili naivni, doznali su detalje najvaljene nogometne diverzije i paklenog plana Beograđana, te je i taj Zvezdin opaki plan pao u vodu. Vardar je igrao divljački, publika je bila antidinamovski nastrojena, ali na kraju i hipnotizirana i paralizirana Dinamovom nogometnom izvedbom. Blažević je često volio reći za taj meč: “Na početku su našim dečkima skandirali iz publike “pederi, pederi”, a kad su i naši počeli uzvraćati i golovima, ali i batinama njihovim igračima, onda su nam vikali, “mesari, mesari”. “Pa, bolje i da nam viču da smo kasapini nego pederi!” Nakon tog sjajnog trijumfa sve je bilo kristalno jasno u pogledu osvajača naslova prvaka. I Zvezda je digla ruke od daljih sabotaža i diverzija uperenih ka Dinamu, te je na opće iznenađenje i čuđenje, bila među prvima u ligi koja je uputila šampionsku čestitku Dinamu. Znali su i u Zvezdi i u Partizanu da svi klubovi moraju igrati po pravilima igre izvan terena po njihovim zamislima, te su zato i smogli snage čestitati Dinamu, jer su bili svjesni da ih je nadvisio u nemogućim i neravnpravnim uvjetima borbe za prvo mjesto zbog srpske protekcije kod sudaca. Znali su da u obratnoj situaciji, oni nikad ne bi imali ni snage, niti moći, da uz neravnopravan tretman kod sudaca uzmu prvo mjesto ispred Dinama.
Srbi su se jako opekli s eksperimentom brzopotezno odigrane sezone u dva i pol mjeseca i više nikad više im nije palo na pamet ponoviti u narednim godinama tako što slično, u strahu da Dinamo opet to ne iskoristi i napravi novi šampionski bum. Zagrebački Dinamo bio je apsolutni hit tog prvenstva, ali u znak osvete, sujetni gospodar nogometnog mraka Miljan Miljanić, među 22 nogometaša pozvana pod nacionalnu zastavu na Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj pozvao je samo dva dinamovca i to Velimira Zajeca i ozlijeđenog Stjepana Deverića. Najboljeg nogometaša Dinama tog proljeća Marka Mlinarića, kao i topnike Dinama Zlatka Kranjčara i Snježana Cerina koji su igrali u životnoj formi ili neprijelaznog Srećka Bogdana, upravo pristiglog s odsluženja vojnog roka, nije ni pomislio pozvati u reprezentaciju. Blažević veli kako mu se poslije debakla u Španjolskoj sam Miljanić pokajnički ispričavao, žalovao i patio što nije pozvao u nacionalnu vrstu i sve pobrojane dinamovce, ali ispalo je po onoj izreci da tko prizna, duplo mu se gleda krivnja.Stari nogometni manipulant i prevarant Miljanić istinski je vjerovao da sa igrački osrednjim igračima, ali većinom i politički podobnim komunjarama, može postići na SP u Španjolskoj fantastičan rezultat kao primjerice izbornik Rajko Mitić 1968. na Europskom prvenstvu u Italiji. Zato je i proljetna sezona odigrana za dva i pol mjeseca, da bi se Miljanićeva reprezentacija mjesec i pol dana pripremala za sudjelovanje na Mundijalu u Španjolskoj, gdje će ispasti i razigravanju po skupinama u prvoj fazi natjecanja. Na Europskom prvenstvu 1968. u Italiji je Jugoslavija, prvi puta bez gotovo ijednog dinamovca u prvoj postavi, više sretno nego spretno stigla do finala, gdje je poražena od Italije. U Njemačkoj na SP 1974. Miljanić je u svom prvom trenerskom mandatu poveo sastav neke kombinacije beogradsko – splitsko – sarajevsko – mostarske škole nogometa. Nije bilo niti jednog iz zagrebačkog Dinama, a rezultat je bio četvrtfinale u konkurenciji 16 sudionika i porazi protiv svih iole boljih europskih reprezentacija, a opet uz skromnu ili gotovo nikakvu ulogu bilo kog iz Dinamove škole nogometa. Nakon toga, stiglo je i domaćinsko polufinale EP 1976. u Beogradu i u Zagrebu i uvjerljivi porazi od Njemačke i Nizizemske. I tadašnji izbornici su obilazili Dinamove igrače u širokom luku. Ponadao se Miljanić reprizi čuda iz Italije 1968.kad je momčad izmiksana igračima Zvezde, Partizana, Vojvodine, OFK Beograda, Hajduka, Željezničara i Sarajeva bila viceprvak Europe, više sretno nego spretno,ili barem nečemu sličnom iz Njemačke 1974. kad je on također bio izbornik. Čuda se rijetko događaju, inače se ne bi zvala čudima. U suvremenom nogometnom dobu, od osamostaljenja Hrvatske, znamo da su nostitelji igre Hrvatske u osvajanju svjetske bronce 1998. u Francuskoj, te srebra na SP u Rusiji 2018. bili nogometaši ponikli i stasali u Dinamovoj školi nogometa Hitrec – Kacijan. I to bi bio kratak i najbolji odgovor svim miljanićevcima što je potrebito jednoj reprezentaciji s prostora bivše Jugoslavije za vrhunski rezultat na Svjetskom prvenstvu u nogometu.
U osvit prvenstva 1982/83. sve prognoze išle su na vodenicu Dinama. Kao rijetko kada, možda po prvi puta nakon daleke 1947/48. kad je u drugom izdanju prvenstva FNRJ Dinamo bio suvereni i jesenski i proljetni nogometni vladar i uvjerljivo osvojio drugo po redu prvenstvo nove Jugoslavije, svi u nogometnoj javnosti bili su jednodušni da je Dinamo apsolutni favorit za naslov prvaka.Titula prvaka iz 1982. podigla je samopouzdanje i samouvjerenost svih u Dinamu i oko Dinama i igrača i navijača i trenera do krajnjih granica ljudskog adreanalina. Optimizam je bio s pokrićem, budući su i glavni konkurenti, najprije Crvena zvezda, donekle i Hajduk, u novo prvenstvo ušli igrački oslabljeni. Na Partizan je malo tko obraćao pozornost, jer je već godinama bio u drugom planu. Ipak, oni su te sezone priredili pravu senzaciju osvajanjem prvog mjesta, a najzaslužniji za to veliko iznenađenje bio je zemunski Hrvat i u Partizanu, pritajeni i skiiveni veliki dinamovac Dragan Mance. Taj je 19 – godišnjak postizao odlučujuće golove i u neočekivanoj pobjedi Partizana nad Dinamom u Zagrebu 4:3, a spasio je Beograđane poraza i u drugoj utakmici u Beogradu izjednačujućim pogotkom za konačnih 2:2. Ipak, prije se može reći da je Dinamo olako izgubio titulu, nego da je Partizan samo svojom zaslugom osvojio. Taj nogometni vojni projekt komunističke Jugoslavije bio je gladan trofeja pod svaku cijenu i nije birao sredstva doći do cilja, kao i njihov susjed Zvezda u sličnim prigodama. Istina, igrači i uprava Dinama, opijeni šampionskom slavom, malo su se i opustili te sezone, kad je trebalo još lakše potvrditi lanjski primat. Ako uopće u onim nenormalnim uvjetima igranja u bivšoj Jugoslaviji postoji sezona kad i naš klub snosi dio krivnje za propušteno, onda je to ta 1982/83, jer smo imali sve u svojim rukama. Počelo je dosta dobro i Dinamo je bio lider nakon desetog kola, jedini bez poraza, ali onda je u derbi s Partizanom u Zagrebu ušao bez sedmorice prvotimaca, što zbog ozljeda, što zbog parnih kartona. Partizan je taj dar s neba iskoristio, pobijedio je kombiniranu momčad Dinama 4:3, iako u srazu s kompletnim Dinamom ne bi imao nikakve šanse. Dinamo je tad imao za klasu bolji sastav od Partizana. Doduše, nogometašima Dinama, prvacima države, te godine, pomalo uljuljkanim nad lovorikama slavlja lanjskog uvjerljivog pobjednika, red, rad i disciplina nisu bili na uobičajenoj razini. “Karaka” je i dalje bila kultno mjesto, ali češće opijanje igrača alkoholom, nemanje prijašnje volje i želje za maksimalnim dokazivanjem u svakom meču, dovelo je do gubitka naslova prvaka, kojeg su mnogi vidjeli u Dinamovim rukama i njegovim trofejnim vitrinama. Na upravi Dinama je bilo na vrijeme uočiti poveznicu Partizana i sudaca koji su nekoliko kola pred derbi ključne igrače Dinama kaznili sa po dva žuta kartona, a nekoliko ih je bilo i ozlijeđeno. Tu smicalicu i podvalu Partizana u Dinamu nisu pravodobno skužili i Partizan si je tako stvorio prostor za mogućnost pobjede protiv desetkovanog Dinama.
Početkom proljeća Partizan pada u formi, gubi doma od Sarajeva, zatim jedva stiže u finišu do boda u Rijeci, te je Dinamo opet na vrhu tablice s dva boda više od Partizana, koliko je imao Partizan prednosti nad Dinamom nakon jesenskog dijela sezone. Ali, u središnjici prvenstva Dinamo ostaje praznih šaka na tri vezana gostovanja protiv Slobode, Budućnosti i Veleža. Nazočili smo tad reviji promašaja Bore Cvetkovića i Stjepana Deverića,. Promašivali su čiste zicer prilike u tim utakmicama i propustili se ovjenčati laureatom pobjednika, a klubu donijeti novi šampionski naslov. Uz to, Dinamu je oteta i pobjeda na Grbavici protiv Željezničara, gdje mu nije priznat čist pobjednički gol, a taj drugi bod je nedostajao u obrani titule uz neviđenu i neopjevanu krađu u derbiju godine protiv Partizana u.Beogradu. Tamo je Dinamo nakon prvog poluvremena vodio 2:0, a moglo je i trebalo biti i 3:0 da sudac nije poništio čist gol Cerina. Početkom drugog poluvremena Cerin je mogao zalediti srca gotovo 90 000 gledatelja na stadionu Crvene zvezde. Imao je čistu priliku iz blizine matirati Stojića, ali lopta je odskočila o “krtičnjak” busena trave pred vratima Partizana, prešla mu preko noge i Partizan je izbjegao definitivnu kapitulaciju u 50. minuti igre. Netom nakon toga toga sudac nije svirao očiti penal nad Cerinom. Od 64. minute sudac Blažo Zuber iz Bačke Topole, potomak njemačkih folkdojčera iz Vojvodine, sudio je kao 12. igrač Partizana. Izmislio je penal za domaće, kojem se cijeli stadion grohotno smijao, a sedam minuta prije kraja Mance je u skoku nadvisio Bogdana i postigao izjednačujući gol za konačnih 2:2, no pritom se u skoku rukom naslonio na rame Dinamovog obrambenog igrača. Dinamo je bio doslovno opljačkan. Da je bilo po pravilima igre i da je utakmicu sudio neki neutralni i inozemni sudac, bilo bi 3:0 ili 4:0 za Dinamo. I taj dio je bio do uprave Dinama, jer su morali misliti na vrijeme i na sve očekivane Partizanove krađe uz pomoć suca Zubera. Zauvijek će ostati zagonetka je li tako navijao za Partizan zato što ga je vojna uprava Partizana u generalskom sastavu Ilija Radaković, Špiro Sinovčić, Zdravko Mrvić i Zdravko Lončar potplatila, zastrašila ili ucijenila životom. To su bile sve klasične metode Partizana kad je želio uspjeh pod svaku cijenu. Zuber je tu doslovno sam riješio prvenstvo u korist Partizana, ali Dinamo je prije derbija propustio niz prilika u ostalim utakmicama riješiti prvenstvo u svoju korist i ne doći u situaciju da mu sudbina obrane titule prvaka ovisi najviše od ishoda derbija s Partizanom i to na vrućem gostovanju u Beogradu. U finišu lige Hajduk je bio u punom naletu i stigao je do diobe drugog i trećeg mjesta s Dinamom. Splićani i Zagrepčani imali su na kraju prvenstva dva boda manje od Beograđana, čiji je jugo državni projekt Partizan zauzeo prvo mjesto. Zvezda je imala skroman učinak te godine. Bili su peti na ljestvici, što je jedan od njihovih općenito slabijih plasmana u cijeloj povijesti šampionata FNRJ i SFRJ. Dinamo se u finalu državnog kupa iskupio za gubitak prvenstva. Pobijeđeno je Sarajevo 3:2, a briljirali su Kranjčar i Cerin. Konačan rezultat ne oslikava pravu dominaciju Dinama, jer je Sarajevo rezultatski dobro prošlo spram Dinamovih prigoda i razlike u klasi u korist “plavih.” Tim osvajanjem kupa Jugoslavije kišnoga svibanjskog popodneva u Beogradu u srazu protiv Sarajlija generacija Velimira Zajeca i Zlatka Kranjčara zaokružila je cjelinu jednog nadasve uspješnog i trofejnog razdoblja Dinama, koji je s njima dvojicom kao glavnim stupovima momčadi, dosegao do naslova državnog prvaka 1979. i 1982, te nacionalnih kupova 1980. i 1983. godine. Kako su Zajec i Kranjčar kao juniori osvajali s DInamom triput zaredom omaldinsko prvenstvo Jugoslavije 1972, 1973. i 1974, te jednom i omladinski kup Jugoslavije 1972, mogu se bez premca smatrati dvojicom najtrofejnijih nogometaša tijekom dugog razdoblja Dinamovog igranja u bivšoj Jugoslaviji od 1946/47 – 1990/91. godine. Zato su Zajec i Kranjčar istinske i žive legende zagrebačkog Dinama.
Od 1985. do 1991. zlovoljom nogometnih i političkih moćnika Dinamu je osvajanje trofeja postalo kao slatki limun ili kiselo grožđe, ali je njegov sportski i viteški duh pobjede bio jači nego ikad
Rastanak slavne i trofejne generacije Zajeca, Kranjčara, Cerina, Bogdana i ostalih vedeta “plavih” koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih, nije obilježen na slavan način u sezoni 1983/84. Bila je to godina za zaborav, najavljena nakon prijelaznog roka zbilja bombastično s poimenično nikad jačim igračkim kadrom, a završena na zelenom travnjaku, nažalost, najslabijim Dinamovim plasmanom u ligi SFRJ. Bili smo tek na 13 mjestu u konkurenciji 18 momčadi, a za ne povjerovati je da je Dinamo, prije strata lige, iako proglašavan jednim od glavnih favorita za naslov, tek u posljednjem kolu zagrebačkim trijumfom nad Hajdukom 3:1 izborio opstanak u bodovno nikad ujednačenijem natjecanju. To je bila godina velikog previranja i trzavica u klubu i oko njega, uz iznenadni, posve neočekivani odlazak s kormila momčadi proslavljenog trenera Ćire Blaževića i to neposredno pred sam početak prvenstva. Na strani, kao nikad prije ili poslije, Dinamo nije ostvario niti jednu pobjedu, a u moru apsurda te 1983/84. može se izdvojiti podatak da su zagrebački “plavi” imali najučinkovitiji napad u ligi, ali ujedno primili i najviše pogodaka od svih ligaša. Ovaj nesklad ubojitog i najboljeg napada u ligi, no istodobno i najlošije obrane u prvenstvu sam za sebe najviše govori zašto je Dinamo sa strahovito jakim sastavom imao najlošiji prvenstveni učinak u povijesti prvenstava FNRJ i SFRJ. Možda je te godine kad su se i Dinamovi treneri mijenjali često kao na pokretnoj traci, vrijedan spomena samo značajan trijumf u prvom kolu Kupa pobjednika kupova nad Portom. U Maksimiru su Portugalci, kroz samo tri godine u sličnom sastavu i prvaci Europe, pobijeđeni 2:1. Bila je to oproštajna europska utakmica Zlatka Kranjčara u dresu “plavih”, a uspio je obilježiti pogocima vrijednim dragocjene pobjede nad velikim protivnikom. U uzvratu Dinamo je samo pet minuta dijelilo od remia 0:0 i prodora u drugo kolo. Ali, kiks uže obrane u 85. minuti bacio je u vodu sve napore nogometaša Dinama da poluče veliki uspjeh u Portugalu. U kupu je Dinamo poslije velike i izjednačene borbe izgubio polufinalni dvoboj sa Zvezdom u Beogradu. Bilo je 3:2 za domaćine i time je izgubljena posljednja nada da se sezona može spasiti i učiniti trofejnom, jer je porazom od Zvezde izmaklo priželjkivano finale s Hajdukom. Splićani su u finalu nakon dvije velike bitke uzeli skalp Zvezdi i osujetili je u pokušaju uzimanja duple krune.
Pred početak prvenstva 1984/85. dolazi do temeljne rekonstrukcije igračkog sastava Dinama. Otišao je najveći broj starih asova, a u klub je pristigao veliki broj afirmiranih, ali i mlađih nogometaša iz klubova diljem bivše Jugoslavije. To je radi neuigranosti nove momčadi uvjetovalo očajan start u prvenstvu, ali dolaskom Tomislava Ivića na mjesto glavnog trenera u samom finišu jesenske polusezone, Dinamo je zaigrao kao preporođen. Iako je u jednom trenutku bio pri samom dnu ljestvice, pod paskom starog trenerskog vuka Ivića, Dinamo je serijom pobjeda dospio vrlo brzo do petog mjesta i ušao u ravnopravnu bitku za mjesto pod suncem, što vodi u Kup UEFA. Ipak, do kraja lige to peto mjesto je bilo Dinamov maksimum, premda je velebna pobjeda Zebecovog Dinama pred sam početak tog šampionata na Trofeju Marjan u Splitu nad starim znancem Partizanom 3:0, naviještavala puno veće Dinamove mogućnosti. Istim rezultatom 3:0 Dinamo je u meču Kupa Jugoslavije uvjerljivo svladao sastav splitskog Hajduka i istaknuo najozbiljniju kandidaturu za osvajanje Kupa Jugoslavije. Pobjeda nad Hajdukom 3:0 na zagrebačkom Maksimiru bila je samo potvrda žala za Dinamovim nedosegnutim boljim plasmanom u ligi. Jer, Hajduk je te godine sve do kraja prvenstva bio u utrci sa Sarajevom za osvajanje naslova prvaka države, što je i bilo za očekivati od momčadi za koju su igrali Zlatko i Zoran Vujović, Slišković i Gudelj. Kad je Dinamo u posljednjem kolu usred Splita tako jak sastav Hajduka još jednom oborio na pleća, ovaj put omjerom 4:2, svima je bilo zorno što je sve olako propušteno i neshvatljivo prokockano u okršajima s manjim klubovima i kvalitativno znatno slabijim suparnicima. Središnji događaj sezone za Dinamo bile su dvije finalne kup utakmice sa Crvenom zvezdom. U prvom srazu u Zagrebu gostujući nogometaši su slavili pobjedu 2:1, ali Dinamo je bio izuzetno motiviran i zbilja naoštren uzvratiti punom mjerom u uzvratu u Beogradu. Ipak, završilo je službeno 1:1 na beogradskoj “Marakani”, a preko 70 000 gledatelja i višemilijunski TV auditorij vidio je razbojničku pljačku u režiji Zvezdinog plaćenika u sudačkoj odori Eduarda Šoštariča iz Maribora. On je 1980. isto bio glavni sudac finalnog uzvrata u Beogradu Zvezda – Dinamo 1:1, kad je sudio korektno i ispao taličan Dinamu, kad je osvojen kup trofej na Zvezdinom terenu. Očito, u klubu nisu obratili dostatno pozornosti na Šoštariča, koji je doživio negativnu preobrazbu otkako je postao internacionlni sudac. Srpska nogometna kuhinja od tad ga je uzela pod svoje, a on je to demonstrirao pravom oružanom pljačkom Dinamovog otetog pokala kupa Jugoslavije u nogometu. Zvezda je povela iz sumnjive pozicije, a Dinamo je stigao do poravnanja preko Ivana Cvjetkovića. No, stasitom tuzlanskom topniku u dresu Dinama Ivanu Cvjetkoviću sudac Šoštarič je poništio još jedan čist gol, kao što je zlonamjerno poništio i regularan zgoditak Snješka Cerina. Uz to, nije svirao klasičan jedanaesterac u korist Dinama. Po svršetku utakmice, kad su se zvjezdaši veselili u njihovj maniri poklonjenoj oliti ukradenoj pobjedi, ogorčeni Dinamov centarfor Snješko Cerin nije mogao suzdržati bijes nakon sudačke krađe i Šoštariču je htio osobno objasniti neke stvari i lopovu staviti do znanja da je lopov. Ozbiljniji sukob spriječio je prisebni Dinamov kapetan Srećko Bogdan i izbjegnut je srećom teži incident.
Onima što dublje i pomnije analiziraju šport i politiku, stvari su postajale kristalno jasne. Nakon nagovještaja srpskog političkog Memoranduma, napisanog već 1985, a na svjetlosti dana obznanjenog iduće 1986. godine, sredinom osamdesetih dolazi i do potajnog, iako nikad objelodanjenog, srpskog nogometnog Memoranduma. Po slovu tog nepisanog nogometnog zakonika, srbijanska nogometna mafija je otimačinom Dinamovog kup trofeja u srazu sa Zvezdom te 1985. godine stavila do znanja da našem klubu neće više biti dopušteno ni koliko toliko ravnopravan tretman u borbi za osvajanje trofeja u kup natjecanju. Dinamov status u prvenstvu su srbijanski nogometni mafijaši već političkim dekretima odredili od 1945. godine, posebice od više puta isticane 1951. godine. Znakovito je da je upravo 1985. godine dvojac hrvatskih predstavnika u NSJ Veselinović i Sušanj glasovao za skandaloznu odluku, podupirući prijedlog republičkog nogometnog saveza Srbije da se od sljedeće 1985/86. igra samo jedna finalna utakmica Kupa Jugoslavije, neovisno na imena finalista. Do tada, po pravilu uvedenom 1972. ako je makar jedan finalist izvan Beograda, igrale su se dvije utakmice, ali uzvrat obvezno u Beogradu. U takvom odnosu snaga, igranja dvije finalne utakmice, hrvatski klubovi su napravili od 1972 – 1985. žetvu trofeja u kup natjecanju. Hajduk je pet puta bio najbolji, a Dinamo i Rijeka po dvaput. Znači, hrvatski klubovi su skupa odnijeli devet pobjedničkih pokala, dok je čast srpskih klubova spasila samo Zvezda sa dva trofeja 1982. i 1985, a jednom je finalnu pobjedu i premijerni trofej za BH nogomet ostvario i mostarski Velež, kada su 1981. u bosanskohercegovačkom finalu nadigrali sarajevski Željezničar. I sve do raspada Jugoslavije igrana je samo jedna finalna utakmica i kad su Zvezda ili Partizan finalisti protiv bilo koje druge momčadi izvan Beograda. To je režimskim klubovima vojske i policije u tom kazamatu komunističke države bila golema prednost, pogotovo što su uvijek imali i sudački vjetar u leđa, kad god im pomoć sudaca ustreba kao jezičak na vagi da bi stigli do nezaslužene pobjede. Imali su Srbii na tom planu stavljanja i kupa, kao i ige, pod svoju šapu, jasno velikih planova, ali nije im baš sve išlo kao što su zamislili. Od 1986. do 1991. u onim finalima gdje su sudjelovali Zvezda ili Partizan, bili su promjenljive sreće. Istina, Partizan je 1989. nakon 32 godine dugog čekanja svladao Velež s visokih 6:1 i osvojio trofej, a Zvezda je bila s minimalcem 1:0 bolja od Hajduka u finalu igranom 1990. godine. No, oni su se i dvaput okliznuli. Senzacija je bio poraz Zvezde od banjalučkog Borca u finalu odigranom 1988. U Beogradu su Banjolučani pobijedili pogotkom Lupića 1:0, a istim rezultatom u velikom finalu, ali, nažalost, pred rekordno malim brojem gledatelja i kišovitom vremenu, splitski Hajduk je pod vodstvom Josipa Skoblara 1991. u posljednjem izdanju kupa SFRJ porazio tadašnjeg prvaka Europe Crvenu zvezdu 1:0. Gol pobjede Splićana bilo je malo remek djelo Alena Bokšića, vrijedan povijesnog trijumfa Hajduka.
Dinamove sljedeće dvije sezone 1985/86. i 1986/87. bile su mala preslika opisane 1984/85. To su bile godine preustroja kluba u igračkom osloncu, uglavnom, na novopridošle igrače sa strane. Sve su to bili odlični nogometaši, ali nositeljima igre bili su tih godina oni ponikli u Dinamovoj školi nogometa, rasni strijelac Boro Cvetković, njegov stariji brat Zvezdan Crvetković, vratar Marjan Vlak, branič Milivoj Bračun, a alfa i omega momčadi popularni zagrebački Maradona u liku Marka Mlinarića. Ona prethodna generacija se mogla podičiti zagrebačkim Beckebauerom aka Velimirom Zajecom, a iz sredine osamdesetih predvodnik je bio izvanserijski i paker i po potrebi, ponekad i golgeter momčadi Marko Mlinarić. Previše rotacija u ekipi, s izmijenjenim pravilnikom ranijeg odlaska igrača u inozemstvo, čak i prije navršene 27. ili 28. godine života, donio je glavobolje svim ligašima, tako i Dinamu. Od tad, jedna uigrana postava mogla je biti na okupu najdulje oko jednog olimpijskog ciklusa od četiri godine, a ranije duplo više, te su radi toga treneri imali pune ruke posla, svake druge ili treće godine uigravati pola novih igrača u postojeću okosnicu prve momčadi. To su i Dinamu predstavljale otegotne okolnosti, ali i drugim klubovima, čak i prije nego li je zaživjelo čuveno Bossmanovo pravilo, koje je stupilo na snagu negdje nakon raspada Jugoslavije. Kao i 1985, tako je i 1986. Dinamu glavna utakmica godine bilo finale državnog kupa protiv mostarskog Veleža. Nakon briljantne pobjede za pamćenje protiv Zvezde od 4:0 u polufinalnom srazu pred krcatim tribinama zagrebačkog Maksimira, očekivao se znatno lakši posao u finalu protiv Veleža. Ovo tim više što su “plavi” zgodicima dvostrukog strijelca Mlinarića, te Cupana i Komočara i porazili i pregazili Zvezdu u sjajno odigranom polufinalu u Zagrebu. Iako je Velež imao svojih aduta , Dinamo je slovio za favorita. U finalu je, čini se, najviše zakazala daleko prije prvog sučevog zvižduka Dinamova uprava. Nepojmljivo je kako ljudi iz Dinama na vrijeme nisu doznali da je glavni sudac finala Dušan Čolić iz Beograda strastveni navijač Zvezde, koju je Dinamo torpedirao s četiri projektila u opisanom polufinalu. Skandaloznim suđenjem Čolić je svih 90 minuta bio 12. igrač Veleža. Priznao im je prvi gol iz čistog zaleđa strijelca Nenada Bijedića, te izmislio tragikomični kazneni udarac za Mostarce. Samo je jedan od tri gola Veleža bio regularan, a prekrasan pogodak Marka Mlinarića iz slobodnjaka bila je mala i slaba utjeha za Dinamo. Dojam je da su tu više pali na ispitu ljudi iz uprave Dinama, nego sami nogometaši na terenu. Nazočili smo repriziranoj pljački i bezočnom otimanju Dinamovog kup trofeja, kao i prethodne 1985. godine, s tim što je sad pod zaštitom sudaca umjesto Zvezde bio mostarski Velež. U ligi Dinamo je stigao samo do šestog mjesta i opet ostao bez Europe, ali je 1986. kao i tri godine kasnije 1988/89. baš Dinamo uspio svom najljućem rivalu Zvezdi (ne)izravno oduzeti naslov prvaka, kad ga već sam nije bio u prilici osvojiti tih godina. Zvezda je sredinom proljeća, netom nakon kraha u kupu i debakla 0:4, izgubila nešto manjom razlikom 1:3 prvenstveni ogled protiv Dinama, a u pretposljednjem kolu Dinamo je doma izgubio od Partizana 2:3, što je njima u burnoj završnici za prsa donijelo naslov ispred Zvezde. Ta godina bila je vrhunac svih namještaljki u tragikomičnoj yugo ligi, gdje su kolovođe prljavih i pokvarenih radnji bili Zvezda i Partizan.
Zbog masovnog namještanja rezultata u posljednjem kolu prvenstva 1985/86. čak 12 klubova je novu sezonu 1986/87. počelo s kaznenih minus šest bodova, ali kad su u travnju i svibnju Srbi skužili da bi skopski Vardar u tim okolnostima mogao biti prvak, svima su poništili kaznene bodove, samo da bi Partizanu poklonili naslov lažnog prvaka države u nogometu. Dinamo je 1986/87. odigrao izvrsno derbije protiv Hajduka u Splitu uz fenomenalnu pobjedu 4:0 nad papirantim favoritom Hajdukom, pojačanim reprezentativcem Rijeke Nenadom Gračanom, ali najveći ugođaj dinamovci su svojim navijačima priredili protiv beogradskog Partizana. Napokon je u Beogradu nakon 18 godina stanke srušen jedan tako dugi Dinamov tabu bez prvenstvene pobjede protiv Partizana na njegovom travnjaku. Zato spomenimo i strijelce zlatne pobjede Dinama protiv Partizana na njegovom JNA stadionu. Jozo Bogdanović i Zvezdan Cvetković su bili strijelci za “modre”, a domaćin je počasni gol dao četiri minuta prije kraja.Ipak, najveći junak velikog Dinamovog slavlja u Beogradu bio je vratar Dražen Ladić, jer je kod rezultata 1:0 za Zagrepčane, na bravurozan način obranio jedanaesterac, što ga je izveo Vlado Čapljić, dvije godine kasnije prvotimac Dinama. On je obično bio nepogrješiv izvođač penala, no Ladić je uspio potvrditi epitet najuspješnijeg vratara u obrani udaraca s 11 metara. Dinamo je igrao osrednje protiv manjih klubova. Tu je bodovno podbacio, te se to i odrazilo na osvajanje tek šestog mjesta, kao i godinu prije. Dakako, to je bilo preskromno za Dinamove prave mogućnosti. Tu godinu, ponovno velikih rezultatskih oscilacija, možemo pamtiti i po vjerojatno najboljoj proljetnoj i općenito sezonskoj partiji na samom kraju prvenstva. Skopski Vardar, sve do finiša, kandidat za prvo mjesto, u Zagrebu je potučen do nogu rezultatom 4:1, a zalutali i neupućeni promatrač tekme zasigurno nije mogao zaključiti po prikazanoj igri i razlici u klasi u korist Dinama, tko se tu bori za naslov prvaka, a tko za mjesto u Kupu UEFA. Te sezone Dinamo se u kupu nije naročito istaknuo, te se ta godina može u cjelini ocijeniti samo jednom rezultatski, ipak, mršavom i nezapaženom sezonom u burnoj i bogatoj povijesti najtrofejnijeg i najpopularnijeg hrvatskog kluba zagrebačkog Dinama. Puno bodova prosuto je kao i godinu ili dvije godine prije, protiv autsajdera i to na maksimirskom stadionu, gdje je većina gostujućih sastava igrala klasični “bunker”, a Dinamo se tih nekoliko godina nije najbolje snalazio u takvim situacijama. Znatno bolje je igrao i prolazio u derbijima protiv onih sebi ravnih timova.
Posljednja četiri prvenstva bivše Jugoslavije, u kojima je Dinamo bio u samom vrhu, s iznimkom 1988/89, bili su u ozračju predstojećih zahuktalih i burnih događaja, što će okrenuti tijek i političke, samim tim, u Dinamovom slučaju, i daleko bolje i uspješnie nogometne povijesti. Trebalo je još malo tih godina izdisaja Jugoslavije izdržati težinu nogometnih lanaca i okova yugo lige i ući kao zapeta puška u devedesete, a onda i u novo stoljeće s novim entuzijazmom i u posve drugim i lakšim uvjetima za sportski napredak i postizavanje nogometnih dostignuća. U prvenstvo 1987/88. Dinamo je ušao s velikim ambicijama. Blažević je treću godinu zaredom bio šef stručnog stožera Dinama u svome drugom trenerskom mandatu u klubu iz maksimirske šume. Ovog puta imao je, za razliku od prethodne dvije sezone, na raspolaganju igrački potkovanu i posloženu momčad na svim pozicijama, s barem dva, a ponekad i po tri igrača, što su ravnopravno konkurirala za pojedino mjesto u prvoj postavi. Počelo je odlično, dok nas u šampionskom naletu nisu po starom običaju zaustavili suci. Najprije smo pokradeni u jesenskom derbiju u Beogradu protiv Crvene zvezde. Bilo je 0:0, iako se igralo svih 90 minuta “viktorije” pred golom Beograđana. Nestvarni su bili promašaji Dinamovih napadača, posebno Radmila Mihajlovića, donekle i Ivana Cvjetkovića. Beogradski “crveno – bijeli” za 90 minuta nisu niti jednom uspjeli ugroziti gol Dinama. Pravo je čudo kako prema stvorenim prigodama u toj tekmi Dinamo nije porazio Zvezdu s pet ili šest golova razlike. Kao da je njihov gol bio začaran. Jedino nije bilo čudo kad im je u pomoć priskočio i njihov vjerni navijač u liku suca Goce Popeva iz Skopja. Sredinom drugog poluvremena Zvonimir Boban je u kaznenom prostoru Zvezde povlačen za dres toliko da je majica gotovo poderana, ali skopski sudac s naočalama “crveno – bijelog” dioptera ostao je gluhonijem na proteste dinamovaca, kojima je ukrao pobjedu. Bod je posve nadigranoj domaćoj Zvezdi bio ravan pobjedi, a sudac Popev ju je spasio potpunog gašenja. U nastavku jesenske sezone Dinamo je u Zagrebu naletio na minu zvanu Partizan, točnije njegov sponzorski sudački pul. Počelo je izvrsno i poveli smo preko Dragana Lepinjice, ali onda jedan gol iz dubokog zaleđa Šćepovića, te drugi iz izmišljenog penala za goste i simuliranoig pada Vokrrija, bili su dovoljni za realizaciju paklenog plana gostiju iz Beograda.
Dinamo tom umjetnom vojnom klubu Partizanu nije opet mogao parirati u igrama izvan terena. Vidjeli smo reprizu krađe Dinamove nesuđene pobjede i u Beogradu 1985/86. Tamo smo u poluvremenu vodili 2:1, a onda je opet Partizanov i Zvezdin zajednički džoker Goce Popev iz Skopja poklonio dva lažna penala Partizanu, koje je Živković pretvorio u pogotke i donio lažnu pobjedu režimskom jugoslavenskom klubu iz Beograda. Samo su se oni mogli veseliti lažnoj pobjedi, ali krađa im je u krvi, jer samo tako mogu biti prvi. Taj nezasluženi poraz u derbiju u Zagrebu izazvao je dosta opravdanog gnjeva i nervoze u Dinamu. Ekipa je nakon poraza u režiji sudaca od Partizana, malo psihološki pala, dovoljno za novi domaći kiks i senzacionalni poraz od Prištine usred Zagreba. Ali, u proljeće Dinamo se zaletio i poslije pobjede nad Zvezdom u Zagrebu 1:0 krasnim golom Harisa Škore, došao na prvo mjesto. Slavlje gledanja ostatka lige s vrha tablice je potrajalo samo sedam dana. Ubjedljiv poraz u Nikšiću protiv posljednje Sutjeske od 3:0 bio je pravi šok. Posljednjih nekoliko sezona lige SFRJ protekle su u znaku jednog Dinamovog negativnog fenomena u dvobojima s ekipama sa začelja ljestvice. Te su sezone bile iznimke od pravila da Dinamo desetljećima poslovično lako izlazi na kraj s autsajderima. Ali, upravo zbog gubitka velikog broja bodova protiv momčadi s dna ljestvice u sezonama 1987/88. i 1989/90. Dinamo u ta dva prvenstva nije bio prvak Jugoslavije. U prvenstvu 1987/88. iz lige su ispali Sutjeska i Priština, a Dinamo je u Nikšiću izgubio, a u Prištini odigrao neodlučeno, a od Prištevaca izgubio u Zagrebu. Iduće 1988/89. iz lige su ispali Napredak i Čelik, a Dinamo je igrao neriješeno na oba gostovanja protiv davljenika, dok je doma na senzacionalan način izgubio od Čelika 2:0 i od tad krenuo s bodovnim padom na tablici.Ipak, velika poslastica 1988/89. bila je zagrebačka pobjeda nad Zvezdom 1:0 golom Nedeljka Topića i izborena u samoj završnici prvenstva. Dinamu u konačnom saldu ti bodovi nisu dinijeli plasman u Kup UEFA, ali je poraz u Zagrebu Zvezdu koštao gubitka naslova prvaka države, te je prvo mjesto s bodom više od Zvezde osvojila Vojvodina. I u dvije posljednje natjecateljske sezone lige SFRJ dogodio se isti fenomen. U pretposljednjem izdanju nogometne lige SFRJ Dinamo je od mogućih šest bodova ( za pobjedu su tad dobivana dva boda ), protiv Spartaka, Sarajeva i Veleža osvojio samo bod u Subotici, dok je u Mostaru i u Sarajevu poražen minimalnim rezultatima. Konkurent za naslov Zvezda osvojila je na ta tri gostovanja svih šest bodova. Matematički, da je Dinamo na ta tri meča uzeo svih šest bodova protiv tri najslabija tima u ligi, imao bi umjesto devet, četiri boda manje od prvoplasirane Zvezde. No, u konačnici Zvezdi treba oduzeti još dva par – forfe dobivena boda radi neodigrane utakmice 13. 5. 1990. Dinamo – Zvezda. U tom slučaju Zvezda bi u meč s Dinamom u 33. kolu prvenstva 1989/90. ušla s dva boda prednosti i Dinamo bi pobjedom nad njom došao do bodovnog poravnanja, te bi odlučivala gol razlika i upitno je tko bi bio prvak države te godine.
Uoči početka šampionata 1989/90. oni mudriji su nakon ratničkih pokliča srpskog vožda Slobodana Miloševića na Gazimestanu 1989. već slutili skori raspad zlosretne Jugoslavije, time i kraj sage o nogometu u toj državi, pošto su sport i politika u totalitarnom jugoslavenskom sustavu išli uvijek u korak. Ipak, za to prvenstvo je za razliku od mnogih prijašnjih, zanimljivo zamijetiti da Dinamo u borbi za prvo mjesto sa Zvezdom, nije kao mnogo puta ranijih godina i desetljeća, blokiran i ometan bezobraznim i drskim suđenjem protiv suparnika s kojima je izravno igrao, koliko su se po tradiciji u proljetnoj sezoni Zvezdi svi suparnici i dalje sklanjali ili bi ih u slučaju jačeg otpora počistili suci kao Zvezdini vječni saveznici i time joj prokrčili put do naslova prvaka. Neprijateljsko držanje sudačke organizacije prema Dinamu je te 1989/90. donekle oslabilo, a u posljednjem prvenstvu 1990/91. još više splasnulo, ali nikad potpuno nestalo. Razlozi su opet političke prirode. Srbija je divljom i zvijerskom politikom Miloševićeva vodstva i njegovih trabanata svim svojim vjernim političkim, time i sportskim i nogometnim satelitima, otvorila oči. Mali mačići su konačno progledali i uvidjeli što politički doista želi Srbija. Kako je Dinamu kao simbolu hrvatstva, ali i Zvezdi kao simbolu srpstva od 1945. do 1991. status i tretman u sudačkoj organizaciji, određivan voljom ili zlovoljom političkih komunističkih moćnika, to su oni preko propagande mas medija tu krivu i zlonamjernu srpsku promidžbu o Hrvatima kao “bad boys”, a Srbima kao “good boys” prenijeli i na nogomet, nogometne klubove, nogometnu publiku, te sve aktivne ili pasivne sudionike te prekrasne sportske igre. Kad je običnom puku od Triglava do Gevgelije postalo,već koncem osamdesetih, a posebno tijekom devedesetih, zorno da su ih sve Srbi lagali, krali, zavađali, sukobljavali i u svemu uživali na račun drugih naroda u državi, onda je makar i djelomično i Dinamu barem malo svanulo i imao je podnošljiviji tretman kod sudaca, suparnika na terenu ili čak i kod protivničkih navijača na tribinama. Ali, srbijanska politička, ujedno i sportska i nogometna represija, nije bitno popuštala. Josip Kuže, trenerski kormilar Dinamovog “plavog” broda bio je 1989/90. i početkom 1990/91. velemajstor taktičke i pozicijske igre. Nekad je bio odličan obrambeni igrač i tu je filozofiju igre, nesvojstvenu pretežito napadačkom stilu Dinama utkao i u svijest i odgovornost igrača zadnje obrambene linije. Kao nikad prije, pod njegovom palicom, Dinamo je imao najbolju obranu u ligi, ali u napadu se više oslanjao na improvizaciju sjajnih nogometaša poput Bobana ili Šukera. Malo je nedostajalo da se u proljeće 1990. i Josip Kuže upiše u trenerske anale zagrebačkog Dinama kao trener šampionske momčadi. No, nije bilo u duhu one narodne izreke, kako je rečeno, nego kako je suđeno u igrama iza kulisa i Zvezdinim i Partizanovim spletkama na štetu Dinama izvan nogometnog travnjaka. Onaj čuveni kick boks udarac Dinamovog kapetana Zvonimira Bobana u glavu policajca Refika Ahmetovića bila je prava, jasna, najbolja i najjača poruka susjedima s Dalekog istoka, što su do tog dana, do tih godina, željeli samovoljno zavoditi red u tuđoj kući. I to se ne odnosi samo na Zvezdine huligane na tribinama Maksimira, kao plaćenike Miloševićeva režima, njegovog najmljenika, kriminalca i ubojice Arkana kao vođe “delija”, kao i sve njegove i prijeratne i ratne i posljeratne jurišnike, samo sad pod paskom Miloševićeva i Šešeljeva slijednika i njihovog zajedničkog učenika Vučića, nego i na cijelu srpsku mainstream velikodržavnu politiku. Nogomet u Jugoslaviji je bio samo negativan odraz u polomljenom zrcalu tog nepatvorenog političkog, onda i sportskog i nogometnog velikosrpstva. Dinamov kapetan Zvonimir Boban na maestralan i fenomenalan način zabio im je posljednji čaval u lijes nogometnog, Srbi bi k tome i sami dodali i političkog velesrbovanja na tribinama maksimirskog stadiona. Ne može se nijedan gost pitati i njegova riječ slušati u tuđoj kući. To samo Srbi ne žele razumjeti i prihvatiti kao civilizirano ponašanje, kako u nogometu, tako i u sferi politike. Zato je taj Bobanov udarac u facu Ahmetovića, simbolički i posljednji i najjači udarac glogovim kolcem u srce vampira, toga jugosrbijanskog mafijaškog i kriminalnog nogometnog poretka. Završna sezona 1990/91. zato je i bila za sve sudionike u ligi samo nogometni requiem. Devedesete i dvijetisućite donijele su uskrsnuće nogometnog diva Dinama i sumrak pred konačno gašenje petokrakih lakrdijaša i okorjelih mafijaša Zvezde i Partizana. Sve nogometne krađe vratile su im se kao bumerang.
Priča Beogradskog navijača Dinama – Dragana Ilića
