NOVA KNJIGA O DELIKTU MIŠLJENJA U KOMUNIZMU: USTA ŠIROM ZATVORENA
Šutjeti ili ne šutjeti
“Novinari mogu biti oštri, ali tako da ta oštrina koristi ostvarenju društvenih ciljeva”
Piše: Jozo Renić
Kakvim je riječima moguće stvarno ugroziti sustav koji potpuno nadzire sve poluge vlasti? Kako neka psovka ili vic mogu ugroziti temelje poretka? Zašto je režim tako uporno progonio riječi i pridavao im neprijateljski i antidržavni karakter te njihove autore slao u zatvor?
U najnovijoj knjizi iz zagrebačkog AGM-a pod naslovom “Usta širom zatvorena” dr. sc. Ivica Miškulin postavlja si i dokumentarno odgovara na upravo ta pitanja da bi hrvatskoj javnosti prikazao kako se komunistička Hrvatska od 1980. do 1990. godine odnosila prema deliktu mišljenja.
Usput, možda bi se i o sadašnjoj situaciji kojoj svjedočimo glede prava na mišljenje i izgovor istine moglo štošta reći, premda, kako kažu, nismo formalno u komunizmu, o čemu će valjda jednom netko drugi istraživati. Mediji su u Hrvatskoj zapanjeni i uplašeni čak i ovom, bezazlenom knjigom dokumentarističkog pristupa, pa je nastoje jednostavno ignorirati. Urednike novina i portala ne zanima odveć što je bilo prije, da bi se možda istražilo kako tada oni – važni urednici – ne bi mogli ni pisnuti protiv režima, jedne partije i društvenog uređenja te na koji su način mnogima usta bila zatvorena. Čudan stav. Barem bi medijima trebalo biti stalo do vječnog bdijenja nad slobodom mišljenja i izražavanja. Ali ne, ima nešto što je iznad toga! Njima su danas zato – oči širom otvorene!
Knjiga u 16 poglavlja razrađuje različne aspekte odnosa prema deliktu mišljenja. Njima Miškulin čitateljstvu želi tematiku približiti na vrlo sustavan i temeljit način – ujedno time pokazuje i ozbiljnost u obradi jednog delikatnog i nekima kontroverznog povijesnog iskustva – a među upečatljivijima su na primjer Kaučuk paragraf, Uvrijeđeni maršal, Politički prekršaj: uvrijeđeni socijalisti, patrioti i nacionalisti, Delikt mišljenja u brojkama itd. Sadržaj se većim dijelom temelji na arhivskoj građi; tu su podatci iz policijskih dosjea, sudskih presuda, zakonskih odredbi, partijskih zaključaka…
Autor raščlanjuje na kakav je način režim u zadnjem desetljeću komunističke Jugoslavije pravdao očitu represiju nad pojedincem koji nije upotrijebio bombu ili pištolj niti je bio dio neke protudržavne urotničke ili terorističke skupine. I zašto je uvršten u skupinu najopasnijih neprijatelja… Veliki naglasak stavljen je na analizu kaznenih i prekršajnih postupaka koje su socijalistički sudovi vodili protiv ljudi koji nisu htjeli šutjeti, ali i na represiju u državnim medijima.
No prevarili biste se kad bi od ovog djela očekivali tek puko navođenje represivnih mjera i postupaka. Naprotiv, riječ je u puno dubljem i studioznijem štivu; gdjegdje je tekst vrlo intrigantan, doima se trilerski, jer autor se svojski potrudio ući “unutra”, među same protagoniste progonitelja i progonjenih. Lijepo se može steći slika o tomu kako se na primjer među partijskim drugovima razmatrala dvojba koga i zašto progoniti te kako se u novinarskim krugovima dvojilo o tomu – šutjeti ili biti hrabar. Pomalo je čak zabavan opis “snalaženja” represivnog aparata nakon pojedinih incidenata koje bi izazvala neka poznata novinarska pera. Kada nije bilo svrsishodno i kada bi bilo kontraproduktivno zabraniti popularnog novinara ili zaplijeniti nakladu nekih novina, Tužiteljstvo se znalo poslužiti taktičkim lukavstvom: novinari bi trebali ublažiti gorčinu; upornim ponavljanjem negativnih stavova može se stvoriti dojam besperspektivnosti i beznađa pa štampa mora o tomu voditi računa; nije problem pisati o negativnostima u društvu, ali ih ne treba generalizirati; novinari mogu biti oštri, ali tako da ta oštrina koristi ostvarenju društvenih ciljeva… Tu i tamo su neki novinari bili srčaniji ili su imali osigurano partijsko zaleđe pa se nisu osvrtali na takve naputke i nastavljali bi po svome.
Uz njihov doprinos, prostor slobode koncem osamdesetih ipak se počeo donekle širiti. Taj je prostor tada osobito bio velik u Sloveniji, a kako u zaključku kaže autor Miškulin, u to doba i Srbija je sve manje zaostajala u toleriranju drukčijeg mišljenja. Kada je pak riječ o Socijalističkoj republici Hrvatskoj, i dalje je poželjan način izražavanja mišljenja sve do 1990. bila – šutnja.
HOP
