Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović rekao je da bi “samo čovjek bez dostojanstva” sebi dozvolio da “helikopterskim desantom na crnogorsku prijestonicu i pod zaštitom pancirskih ćebadi bude uveden u Cetinjski manastir, i da na taj način osramoti tron Sv. Petra Cetinjskog”.
Doživio je u Cetinju ono što je on radio Dubrovniku 1991.
“Sutra ujutro, s božijom pomoći i molitvom za mir, svi arhijereji kreću u Cetinje da bi ustoličili vladiku Joanikija u tron mitropolita crnogorsko-primorskog”, rekao je Porfirije Perić prije desanta na Cetinje.
Nije pomogao Bog već helikopteri i policija , da bi on i njegovi popovski ekstremisti na Cetinju pjevali o povratku srpske vojske na Kosovo. U svemu je pomogao Albanac Abazović, pa će vjerojatno biti “obožavan ” na Kosovu za sva vremena.
Pjesma o povratku srpske vojske opjevana u manastiru poruka je svima nama, što slijedi. U Hrvatskoj popis stanovništva- Srba moraju provoditi Srbi ( sjetimo se Srba i kako je hrvatska policija čuvala dernek Srba u Srbu, mjestu iz kojeg je krenuo genocid nad Hrvatima ), u BiH Srbi pozivaju na raspad, Crna Gora šaptom je pala, sada slijedi Kosovo.
Crvena Hrvatska oteta je odavno od crnovlaške srpske države, sada popisom stanovništva atakiraju na veću autonomiju u Hrvatskoj, odvajanje svog dijela BiH, izlaskom na more u Crnoj Gori i povratkom na Kosovo. Sve preko SPC-a.
Američka administracija poslala je jednu tragikomičnu poruku kako se moraju poštivati vjerske slobode u Crnoj Gori. Očito da ameri plaćaju svoje službe da ovi ne bi razlikovali vjeru od četništva srpske crkve. Ne drži Porfirije sotonskog pogleda bez veze sliku fašiste D. Mihailovića u sobi..
Sudbina BiH će biti itekako poljuljanja djelovanjem poturice Izetbegovića i bosanskog Abazovića Komšića oduzimanjem prava Hrvatima. Isti scenarij u BiH i Crnoj Gori govore o istoj srpskoj strategiji u rukama drugih etnika.
Abazović i Komšić glavni su krivci u provođenju velikosrpske politike na terenu juga Europe uz pomoć svjetskih političkih diletanata.
Novi SPC pastir bez pastve na Cetinju stoluje, Crna Gora žaluje, a Srbija likuje
Srbija već pravi računice oko prekrajanja granica Bosne i Hercegovine,a Hrvatska bi na taj srpski potez mogla i trebala učinkovito reagirati vlastitim prijedlogovm trajnog razgraničenja sa Srbima i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini
Što je duhovni pastir bez svoje pastve? Ništa više nego što bi oni vični mudroslovlju kazali nešto nalik pojmu tabula rasa oliti čist ili prazan list papira. Uz one najopasnije suze od policijskoga suzavca, krike i urlike Cetinjana od srpskoga pendreka ulicama negdašnje i stare crnogorske prijestolnice, te uz zvuke i odjeke vodenih topova, pristigla je ranom zorom na vrh Lovćena svita srpskih SPC popova.
A kad idu u koloni srpski topovi, za njima i srpski popovi, na začelju povorke srama obično slijede srpski lopovi, ovoga puta oličeni kao šaka jada srbijanske združene tvornice medijskih laži i visokoparne dnevne politike srpskoga velikodržavlja. Srbija je u nedjelju petoga rujna nasilnim ustoličenjem svećenika Joanikija za 41. po redu mitropolita Crnogorsko – primorskog poslala ponajprije svom nekada drugom i dugo godina obnevidjelom i gotovo ćoravom crnogorskom oku što uistinu oduvijek misli o crnogorskoj državi, naciji i vjeri. Kad je oko razroko crnogorsko iznenada progledalo na referendumu 2006 i prestalo očijukati i šurovati sa zanavijek zaslijepljenom Srbijom, netom je beogradska centrala preko svojih podgoričkih ispostava u novim uvjetima obnovljene državotvornosti Crne Gore počela posebnu vrstu hibridnog rata protiv svoga južnog susjeda na jugu Jadrana. Vučić je kao vjerni i revni učenik i Miloševića i Šešelja i Nikolića i svih ostalih živih ili mrtviih srpskih ratnih zločinaca, kao tehnokrat vlasti i makijavelist bez ostatka, svoju velikosrpsku potku nevještom gimnastikom riječi pokušao predstaviti novom srpskom kovanicom stare zloćudne nakane.
Zamislite, projekt Velike Srbije, sad se ima po zamisli vučićevaca nazivati “srpskim svijetom!?” I kad kao pas lutalica ostatkom izmeta ili mokraće obilježi granice ozemlja cijeloga čopora pasa lutalica, tako i SPC i SANU arhitekte povampirenoga velikosrpskog projekta nasilnim imenovanjem novoga mitropolita SPC na tlu tuđe države žele argumentima sile psećim tragovima ponovno Crnu Goru upisati u obrise srpskoga svijeta.
Crna Gora zanima Srbiju samo iz jednog pragmatičnog razloga. To je 120 kilometara obale crnogrskoga primorja od pogranične utvrde Valdanos kraj Ulcinja i blizu granice Crne Gore i Albanije na samome jugu i u smjeru Otranta, pa idući dalje preko Bara i Budve sve do Bokokotorskoga zaljeva oliti slavnoga, znamenitoga i povijesnoga zaljeva hrvatskih svetaca i njegove krajnje u rubne točke razgraničenja Crne Gore i Hrvatske na Prevlaci.
Srbija stoljećima sanja postati pomorskom silom, premda je javna tajna da bezmalo svaki drugi Srbin ne zna plivati bez pomoćnoga dječjeg šlaufa.
Zato u političkim vodama Srbi kao nevješti plivači obično više plutaju nizvodno niz maticu kako ih vir stihijski nosi, ili neznalački pokušavaju plivati uz maticu.
Epilog je uvijek isti. Prije ili kasnije udave se u moru vlastitih zabluda, prožetih odlikama obijesti, oholosti i nadasve pohlepe u posezanju za onim što nikad nije bilo njihovo na javi, ali jest u uzbudljivim snovima.
Crna Gora je lani prvi puta u povijesti njezinoga višestranačja doživjela legalnu i legitimnu promjenu vlasti putem izbora, a ne voljom ulice. Uz samo jedan mandat više šarolika koalicija mahom politički prosrpskih stranaka i trijumvirata Krivokapić – Abazović – Bečić osvojila je u Skupštini Crne Gore mandat više od do tad vladajuće Đukanovićeve koalicije okupljene oko najmnogobrojnije i vladajuće stranke DPS.
Dobri znalci crnogrskih prilika zamijetiti će lako da je matematički taj pobjednički mandat presudio glas malobrojne, no u tom času iznimno bitne manjinske zajednice Hrvata u Crnoj Gori. Iako Hrvati sad tvore manje od 2% pučanstva Crne Gore, u toj mrtvoj utrci za svaki mandat u Skupštini Crne Gore nestanak hrvatskih glasova i njihov izlazak još prije faze predizborne kampanje iz tabora DPS koalicije, dao je, ispostaviti će se matematski, minimalnu brojčanu prevagu novouspotavljenoj vlasti.
U surovoj crnogorskoj zbilji malobrojna zajednica hrvatskih starosjedilaca, njih najviše do deset tisuća, pretežito nastanjenih u Boki Kotorskoj, doista nije između dva zla, onog većeg iz nadolazeće sadašnje vlasti i onog manjeg i zla prijašnje Đukanovićeve postave, tog ranijeg i samo prividno podnošljivijeg i tek naizgled poboljšanog položaja Hrvata Crne Gore, imala velikoga i pravoga izbora.
Tko god bio na vlasti u Crnoj Gori, društveni položaj tamošnjih Hrvata, pokazalo je dosadašnje iskustvo, neće imati u životnoj stvarnosti odlike ravnopravnog društvenog statusa s većinskim narodom u Crnoj Gori. Zato bi strogo gledano iz prizme Hrvata u Crnoj Gori, imenovanje novog pravoslavnog mitropolita Crnogorsko – primorskog na Cetinju trebalo biti samo naoko sporedno i nebitno.
Jer, ionako obje sukobljene strane, onih što su zagovornicima CPC ( Crnogorske pravoslavne crkve), a pogotovo one druge i još više antihrvatski raspoložene strane pristaša SPC, točnije deklariranih Srba iz Crne Gore, nisu niti jedni, niti drugi svjesni da su rođeni, žive i umiru na tlu Duklje, nekad Crvene Hrvatske, te da im preci nisu bili pravoslavni Srbi, nego rimokatolički Hrvati.
No, povijest se, nažalost, nije samo na ozemlju današnje Crne Gore poigrala sudbinama ljudi i cijelih naroda.
U kontekstu velesrbovanja pristaša SPC nakon ustoličenja novoga mitropolita Crnogorsko – primorskog Joanikija, 41. mitropolita SPC na tom području od daleke 1219. i vremena otpadnika od hrvatstva i katoličanstva Svetoga Save, događaji u Crnoj Gori, moraju puno više pozornosti imati u očima ljudi kojima je u Hrvatskoj geopolitika na prvom mjestu.
Srbiju je predvođenu pomahnitalim i neobuzdanim diktatorom Vučićem zahvatila velika nervoza. Afere i skandali potresaju danomice zemlju kriminala na brdovitome Balkanu, te je višednevna histerija srpskih medija o tobožnjim antisrpskim izljevima strasti Crnogoraca na Cetinju spram SPC Vučićeve SNS kamarile u politici i u medjima kao glavnom hipnitizerskom oruđu politike srpskoga vožda, dobrodošla da narod u Srbiji makar za tren skretanjem pozornosti na događaje u susjedstvu zaboravi na jad i bijedu svakidašnje jadikovke egzistencijalnog preživljavanja u Srbiji, zemlji u kojoj vladajuća klika vlada bogateći se trgovinom i švercom heroina i kokaina, izvozom oružja islamskim teroristima diljem svijeta, te krijumčarenjem i trgovinom ljudima i robom.
Koliko je Japan zemlja izlazećega sunca, toliko je i Srbija zemlja zalazeće pameti. Tko bi još pri zdravoj svijesti i sačuvanoj savjesti trpio, pa još i podupirao ovo što Srbi u Srbiji čine glasujući (sado)mazohistički za Vučićevu razbojničku bandu, koja će njima samima na koncu doći glave?
Vučiću je razvidno da nema što tražiti na Kosovu, državi koju velike sile vide u bliskoj budućnosti dijelom proširene Albanije, kao i u Makedoniji, staroj zapadnoj pokrajini srpskog istočnog susjeda Bugarske.
Da bi nadomijestili te gubitke i teritorije stečene u balkanskim ratovima prije više od stotinu godina, Srbi su se okrenuli Crnoj Gori, a u drugom koraku kampanje stvaranja “srpskoga svijeta” još i staroj i povijesnoj hrvatskoj pokrajini Bosni i Hercegovini.
Vučić još ima slatke iluzije da će mu velike sile gubitak Kosova, prije toga i Karađorđevićeve “Stare Srbije ili Južne Srbije”, kako su Srbi voljeli zvati bugarsku povijesnu zapadnu pokrajinu Makedoniju, nadoknaditi davanjem na zlatnom tanjuru cijele Crne Gore na dar, kao i barem polovine Bosne i Hercegovine, kolokvijalno zvanog entiteta Republika Srpska.
Iako su srpski mitomani i megalomani slijepi kod zdravih očiju, nije zgoreg podsjetiti ovom prigodom, ne samo njih, nego i sve druge politički umjerenije i uravnoteženije ljude od narečenih srpskih kleptomana.
Daytonskim mirovnim sporazumom iz 1995. srpski entitet Republika Srpska zahvaća 49% teritorija BiH-a, ali je u stvarnosti pocijepan i presječen na tri dijela! Nije samo distrikt Brčko u Posavini izuzet iz sastava Republike Srpske, gdje uzgred Srba u Brčkom nema više od 40% pučanstva spram Bošnjaka i Hrvata, koji zajedno čine više od 60% stanovnika Brčkog, nego je Republika Srpska prepolovljena i na jugu. Zahvaljujući bošnjačko muslimanskoj enklavi Goražde, teritorij Republike Srpske se fizički gotovo prekida prostorom od nekoliko kilometara širine u pravcu granice BiH-a i Crne Gore i gledano južnije prema prostoru istočne Hercegovine. Tako Republika Srpska postoji na papiru kao sveukupni srpski teritorij sabranih 49% ozemlja cijele Bosne i Hercegovine. Međutim, u zbilji najveći predjeli RS-a oni zapadni krajevi Bosanske Krajine oko Banje Luke i Prijedora, fizički su odvojeni od istoka RS-a zbog postavljenog distrikta Brčko.
Istok RS-a od Semberije i Bijeljine, te južnije uz cijelo Podrinje i sve do Rudog i Čajniča je jedna cjelina fizički naslonjena uz granicu sa Srbijom, sa kojom ih prirodno dijeli samo rijeka Drina kao granica. Onda je Podrinje odsječeno od istočne Hercegovine zbog muslimanske enklave Goražde, koje duboko siječe spoj srpskih teritorija Podrinja i istočne Hercegovine.
Ovo su ključne pojedinosti koje svi velikosrpski plitkoumni i umobolni stratezi tipa Vučića, Vulina, Dačića, Šešelja i ostale bagre namjerno prešućuju i potiskuju u drugi plan. Kad bi se bilo tko od te spomenute fukare dozvao razumu, znao bi da od priključenja Srbiji cijele Republike Srpske, čak i nakon nekog budućeg Dodikovog referenduma o spajanju RS-a sa Srbijom u jednu državu nema ništa!
Zato je i lord David Owen uz lorda Carringtona prvi međunarodni pregovarač i posrednik u mirovnim pregovorima od 1991. te kroz cijele devedesete, predlagao Srbima pripojiti cijelo Podrinje u Bosni i sve što ide iz rijeku Drinu s bosanske strane u zamjenu za srpkso priznanje Kosova, gdje bi Srbi predali onoliko teritorija koliko u zamjenu za to dobiju od istočne Bosne.
Srbi bi time osigurali zauvijek i iznimno bogati hidropotencijal rijeke Drine s njezine obje strane za sva vremena.
Ali, kao i uvijek vrag im nije dao mira, jer Srbima je Owenova ponuda iz 1993. i 1994. bila isuviše skromna za njihove velike apetite. Htejli su oni puno veće, na kraju izgubii su i Kosovo iz vreće, a nisu uspjeli priključiti Srbiji ni stopu terotorija Bosne i Hercegovine. Uzalud vam trud, srpski svirači!
Po Međunarodnom pravu Srbi nemaju nikakvog pravnog osnova pripajati Srbiji ništa zapadnije od linije distrikta Brčko, s tim da i sam distrikt Brčko i grad Brčko na Savi Srbi ne bi mogli priključiti Srbiji, jer tamo čine od 35 – 40% stanovništva, te bi nakon moguće porvedenog svenarodnog plebiscita pod nadzorom međunarodne zajednice u Brčkom Srbi izgubli Brčko i ono bi se opet geopolitičkim preslagivanjem kockica našlo u hrvatskoj zoni interesa, budući leži uz rijeku Savu, a prijeratni najveći dio grunta općine Brčko držali su Hrvati.
Na istočnu Hercegovinu Srbi mogu računati možda nekim pripojenim dijelom Srbije u dalekoj budućnosti i bude li raspada Bosne i Hercegovine samo ako budu s bosanskim muslimanima trampili primjerice istočno Sarajevo oliti Lukavicu iz Republike Srpske za Goražde i sponu Podrinja s istočnom Hercegovinom, a u drugoj kombinaciji Srbi bi mogli bosanskim muslimanima predati dijelove Ozrena ili cijeli Ozren, možda i grad Doboj sa značajnim postotkom muslimanskih povratnika u okolicu toga sad etnički srpskoga grada u zamjenu za Goražde.
Ipak, niti Srbi, niti Bošnjaci nisu na djelu pripravni za neke ozbiljnije pregovore i ustupke, svatko iz različitih razloga, ali u konačnici s istim rezultatom.
Hrvatska je i kao članica EU i NATO pakta u daleko povoljnijoj političkoj situaciji i pregovaračkoj poziciji od Srbije, a posebno od međunarodnoga protektorata Bosne i Hercegovine.
Hrvatski političari i u vlasti i u oporbi imaju u odnosu na Srbe i Bošnjake, kao i cijelu međunarodnu zajednicu jedan neoboriv i međunaordno priznat i davno predložen dokument trajnog razgraničenja Hrvata i Srba na teritoriju Bosne i Hercegovine.
Još 1944. godine potkraj Drugog svjetskog rata Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija predložile su uz posredstvo i ostalih velikih sila, njihovih saveznica i s njima i ratnih pobjednika u WW2 Franucuske i SSSR-a ili njegovog današnjeg slijednika Rusije konkretan zemljivod novih granica Srbije i Hrvatske.
Predložili su i Titu i Draži Mihailoviću da nova hrvatsko – srpska granica ide dolinom rijeka Bosne i Neretve, pri čemu bi budućoj i znatno proširenoj državi Hrvatskoj nakon svršetka Drugog svjetskog rata pripalo 62,5% teritorija Bosne i Hercegovine, a Srbiji 37,5% teritorija Bosne i Hercegovine.
Prijedlog je odbijen ponajviše radi toga što su Rusi, tad oličeni politički u komunističkom Gruzinu Staljinu stali na stranu Srbije i Srba, jer su oni bili nezadovoljni s tek ponuđenih 19 101 četvornih kolimetara teritorija BiH-a, dok bi Hrvatskoj pripalo 32 028 četvornih kilometara ozemlja Bosne i Hercegovine, iako je kako što znamo svi, pa čak to znaju i Srbi, premda kriju kao zmija noge, činjenica kako je povijesno Bosna i Hercegovina i s tim Srbima ponuđenim 19101 četvornih kilometara BiH-a od rijeke Bosne do rijeke Drine također nekada bila hrvatski i katolički prostor.
Tragom tog nesuđenog razgraničenja Hrvata i Srba u BiH-u iz 1944. i propalih najaveljenih pregovora Tita i Draže Mihailovića uz posredovanje Amerikanaca i Engleza, išli su 1954. Ante Pavelić i Milan Stojadinović, kad su u Buenos Airesu samo ponovili i prepisali američki i engleski prijedlog povlačenja novih granica Hrvatske i Srbije, s tim da je prema prvotnom planu Amerikanaca i Engleza iz 1944. i podjele prostora bivše SHS između Hrvatske i Srbije, nova istočna granica Hrvatske dosezala po tim planovima SAD-a i Velike Britanije još i dijelove istočnog Srijema, točnije Šid, kao i zapdne Bačke, točnije Apatin, Sombor i Suboticu u sastavu Hrvatske.
Srbi se stalno vole pozivati na nepostojeću, lažnu i fingiranu ponudu Engleza ratom zahvaćenoj Srbiji iz 1915.o Velikoj Srbiji u granicama današnje Šešeljeve mašte do Karlobaga, Ogulina, Karlovca i Virovitice.
To su granice krajnjih turskih srednjovjekovnih osvajanja hrvatskih zemalja na zapadu, a Srbi su umislili i uobrazili da imaju pravo na hrvatske zemlje koje su Turci osvajali za račun i u korist Osmanskog carstva, a ne da bi jednog dalekog dana Srbi kao nekad davno turski podanici tražili zemlje na kojem nikad ranije nisu živjeli dok ih Turci nisu tamo naselili, niti su to sami Srbi ikad ognjem i mačem vojnički zauzeli i uspjeli uključiti u sastav bilo koje srpske države kroz cijelu povijest civilizacije ljudskoga roda.
Ruski vladar Vladimir Putin još je 2014. preko svojih moskovskih medija, točnije lista Express lansirao zemljovid buduće Hrvatske 2035. godine, idući naravno idejom vodiljom Amerikanaca i Engleza iz 1944. u razgraničenju Hrvata i Srba na rijekama Bosni i Neretvi. To znači da i srpski pokrovitelji Rusi usvajaju zapadni prijedlog o podjeli Bosne i Hercegovine duž Bosne i Neretve, te hrvatska diplomacija mora temeljno, ozbiljno i analitički pristupiti tom dokumentu, zapravo zajedničkom planu Amerikanaca, Engleza i Rusa i jednom zauvijek prekinuti političke šarade sa cirkusantima iz srpskog i bošnjačkog političkog vodstva u Beogradu i u Sarajevu.
Sve karte su u hrvatskim rukama, kao i faktor pozivanja na jedan više puta već predlagani dokument pravno utvrđen i potvrđen od strane međunarodnih čimbenika SAD -a, Velike Britanije, u novije vrijeme i Putinove Rusije. Dakako, bude li to jednoga dana zaživjelo, treba iz hrvatskog brojnog iseljeništva od preko četiri milijuna Hrvata diljem Europe, Amerike i Australije doseliti nekih 500 000 Hrvata na područje današnjeg zapdnog dijela Republike Srpske zapadno od Dervente i Prnjavora, pa sve do Bosanske Kostajnice, kao i barem 200 000 Hrvata u Unsko Sanski kanton Federacije BiH-a, gdje danas žive Bošnjaci muslimani, sve od Ključa i Sanskog Mosta na Sani, te preko Bihaća, Cazina, Krupe i Kladuše na Uni. Jednostavno, bogato hrvatsko iseljeništvo treba samo novcm otkupiti zemlju u zapadnom dijelu Republike Srpske i u Unsko Sanskom kantonu od Srba i Bošnjaka, po istom receptu kao što su Albanci desetljećima otkupljivali iz Albanije srpsku zemlju na Kosovu i na kraju ga učinili etnički čistim albanskim teritorijem. Tako i cijelu današnju zapadnu Bosnu napučenu Srbima i Bošnjacima Hrvati trebaju otkupiti novcem od njenih sadašnjih stanovnika, te onda u doglednoj ili dalekoj budućnosti te velike oblasti pripojiti Hrvatskoj kad tamo budu živjeli listom Hrvati umjesto današnjih tamošnjih stanovnika Srba i Bošnjaka. Idealno bi bilo da što veći broj imućnih Hrvata iz dijaspore doseli na područje proširene hrvatske države sa svježim kapitalom i idejama obnove i ekonomskog oporavka i boljitka Hrvatske, što bi pospješilo još veći povratak Hrvata iz cijeloga svijeta u Hrvatsku koja bi tad imala preko pet i pol milijuna stanovnika s tendencijom ka brojki od šest miliujna Hrvata u tako proširenim granicama Hrvatske, čiji bi ukupni kopneni teritorij iznosio umejsto sadašnjih 56 538 četvornih kilometara, točno 88 566 četvornih kilometara i Hrvatska bi i teritorijem i ljudstvom postala značajna, utjecajna i moćna regionalna sila.
Dragan Ilić
HOP