Slika i (ne)prilika krivosuđa bespravne države Srbije i moralno posrnuće i potonuće deklasiranog sustava vrijednosti srbijanskoga društva
Dva krivosudna hit sheeta mjeseca rujna bespravne države Srbije su zasigurno dva sudska procesa dvojici poznatih srpskih novinara. Obojica su krivci za učinjena kaznena djela, ali ovisno o njihovom različitom svjetonazoru, napose političkom ubijeđenju, nisu jedan i drugi osuđeni jednako i pravično sudskim kaznama za učinjena kaznena djela. Prvi slučaj vezan je za kazneno djelo teške uvrede, njenoga kvalificiranoga oblika, a nedjelo je adresirano na glavnoga i neodgovornog urednika Informera, medijske oglasne table srbijanskog režima Dragana J. Vučićevića. On je danomice divljao vlastitim twitter nalogom, iživljavajući se na račun novinarke i urednice političke rubrike regionalne N1 televizije Žakline Tatalović. Kerber Vučićeva paklenoga stroja Vučićević svakodnevno je ispaljivao rafale teških uvreda i objeda, uz najprizemnije i najprostije uvrede u opisu fizičkog izgleda koliegice mu po zanimanju Žakline Tatalović. Unatoč tome što narečena TV novinarka i i izgledom i držanjem i ponašenjem uopće ne odgovara opisu iz Vučićevićeve mašte prljavih i pokvarenih strasti, njegova zloba, pakost i na koncu i mržnja su potaknute nepremostivim političkim razlikama između njega, kao Vučićeva medijskog glasnogovornika i Žakline Tatalović, novinarke koja na tiskovnim konferencijama vladara svih srbijanskih strvinara uvijek pokopa s nekoliko unakrsnih upita, na koje nije unaprijed dobio odgovore od svojih savjetnika. Onda Vučić dođe u bezizlaznu poziciju, kao nekad kad nije u zbilja istinski studirao Pravni fakultet, ali su mu ratni zločinac Vojislav Šešelj i sadašnji veleposlanik Srbije u Portugalu Oliver Antić, a devedesetih u vrijeme krivotvorenja Vučićeve diplome lažnog pravnika na Pravnom fakultetu u Beogradu istodobno i dekan iste obrazovne visokoškolske ustanove, pravodobno javljali tri unaprijed poznata pitanja i tri unaprijed točna odgovora. Ostalo mu je kao pučkoškolcu iz prvoga razreda pučke škole samo napamet naučiti tri odgovora, što je doista intelektualni doseg na razini neke iole pametnije vrste ara papige iz Zoološkog vrta.
No, za divno čudo Vučićević je procesuiran i osuđen pred sudskim vijećem Prvog osnovnog suda u Beogradu na novčanu kaznu od 200 000 dinara ili nekih 1709 eura, ili u protivnom ide u zatvor na prinudno i trenutno hlađenje usijane glavurde, opsjednute idolopoklonstvom prema njegovom idolu pećine majmunu Aleksandru Vučiću. I nakon serije Vučićevićevih javnih prozivki, medijskiga pljuvanja i blaćenja sudskoga vijeća što ga je pravedno osudilo, za očekivati je da njegov poslodavac Vučić, kao i u nizu prijašnjih sličnih situacija, kad je njegov pulen novčano osuđivan radi medijskog vrijeđanja oporbenjaka u Srbiji, sve to isplati na ime štećene osobe iz državnog proračuna srpskih poreznih obveznika. Tako će biti materijalno obeštećena novinarka Žaklina Tatalović kao žrtva Vučićevićevih verbalnih atentata naručenih od strane njegovoga gazde Vučića. Ne znamo samo tko će, kako, kada i gdje u ime i za račun Dragana J. Vučićevića, primjerice za njegove teške seksualne uvrede bivše hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, kazneno odgovarati u državi Srbiji? Sjetimo se samo kako je Vučićević, očito opet po naputku Vučića, 2018. godine preko stupaca Informera objavio lažnu seks aferu tadašnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, praveći uz njen lik fotomontažu scena iz porno filma s Diamond Fox. Srbijanski primitivac, prostačina i seljačina na stotinu načina Dragan J. Vučićević nikad za to nije kazneno odgovarao, a Srbi su učinili sve da se taj skandal i medijski i sudski zataška u Srbiji.
Nasuprot Vučićevićevim serijskim i nekažnjenim skandalima pod pokroviteljskom zločinačkih vlasti zloglasnoga diktatora i teško oboljeloga psihopata i sociopata Aleksandra Vučića, stoji afera nasilja u obitelji, gdje je u ulozi obiteljskoga nasilnika bio sportski novinar dopisništva TV Al Jazeera iz Beograda Milan Bošković, a žrtva njegovog izljeva bijesa i fizičkog nasilja njegova razvedena supruga Jelena Bošković. Kako je još odavno od mladosti narečeni sportski novinar Milan Bošković (46), nekoć i sportski komentator privatnih i dugo i gledanih televizija BK TV, onda i B92, zatim nekoliko godina i glasnogovornik NK Crvena zvezda, čovjek koji je politički aspolutno prozapadno deklariran, još od vremena kad je s 25 godina u predizbornoj političkoj kampanji koalicije DOS 2000. godine bio konferansije na političkim mitinzima združene atnimiloševićevske i antišešeljevske oporbe, unaprijed je bilo razvidno da on mora sudski dogovarati za djelo nasilja u obitelji. Bio je uhićen 16. rujna, a već sutradan je izveden po kratkom postupku pred sudusko vijeće i dobio uvjetno pet mjeseci zatvora, s time da će ga policija i sud nadzirati da u roku od godine dana ne ponovi isto ili slično djelo obiteljskog nasilja, a onda mu ne gine stroga zatvorska kazna. Da je spomenuti Bošković poput Vučićevića apologet i poslušnik vlasti, gotovo sigurno ne bi bio tako brzo suđen i presuđen zato što je udario nekoliko šamara bivšoj supruzi, gurnuo je rukama u kadu, a sve nakon što ga je ona prva počupala za kosu i obostrano se vrijeđali i psovali. Nakon svega Jelena Bošković (38) je odjurula u policiju i prijavila bivšega muža, u čiji se stan vratila godinu i pol dana nakon razvoda, samo da bi vidjela osmogodišnjega sina, te ga odvela u školu.
Malodobni MIhailo, nedužno dijete razvedenih roditelja, što su tek nakon sedam godina propaloga braka upoznali jedno drugo i skužili da ne mogu živjeti skupa, najveća je žrtva te obiteljske drame s pečatom društvene i moralne kataklizme srbijanskoga društva. Jelena Bošković je po zvanju profesorica glasovira u muzičkoj školi “Kosta Manojlović” u Zemunu, dok je sportski novinar Milan Bošković čovjek koji potječe iz iznimno ugledne liječničke obitelji Bošković. Pokojni otac mu je bio vrhunski kardiolog, u čiju čast je posthumno ustanovljena godišnja nagrada za novoga i nagrađenoga i proglašenoga najboljeg kardiologa Srbije po imenu njegovoga pokojnoga oca Dejana Boškovića (1941 – 1997), dok je Milanov stariji brat Srđan Bošković i sad načelnik kardiologije na klinici KBC “Dragiša Mišović” u Beogradu, najprestižnije kardiološke klinike u glavnom gradu Srbije, a njihova majka Darinka Bošković je umirovljena načelnica hematologije, nekad uposlena u Kliničkom centru Srbije. Jelena Bošković se razvela sporazumno od Milana Boškovića radi preljube, jer je otkrila da je muž varao s drugom ženom dok su još bili u braku. Tko god izbliza pozna rastavljeni bračni par Milana i Jelenu Bošković, može biti jedinstven u ocjeni da su razvodom oboje najviše izgubili, a najveći gubitnik i žrtva njihovog propalog braka i nestale, nekad velike ljubavi, je posve sigurno osmogodišnji sin jedinac Mihailo. Dijete je razdvajalo u tuči tatu i mamu, još nedovoljno svjesno pakla u kojega ga uvlače u budućnosti ponašanjem, sasvim nedozrelim za ljude srednje životne dobi. Dijete od osam godina života treba u tom uzrasnom dobu i tatu i mamu i nije zaslužilo, ni krivo, ni dužno biti žrtvom sukoba nezrelih odraslih ljudi, životnim scenarijem njegovih roditelja. Od strahovitih prizora viđenih u vlastitom domu osmogodišnji dječak Mihailo u budućnosti može ponijeti grdne traume i ožiljke na duši i u srcu radi nedostojnog ponašanje tate i mame. Dakako, Jelena Bošković, kao ipak, najviše moralno oštećena u propalom braku s Milanom Boškovićem, tek sad ne odustaje od daljnje kaznene tužbe protiv bivšeg muža zbog svega pretrpljenog usljed njegovoga fizičkog nasilja nad njom i neovisno od toga što je on već dobio uvjetnu zatvorsku kaznu od pet mjeseci.
Poprečni presjek društvene tablice učinitelja kaznenih djela govori nam kako urednik Informera Dragan J. Vučićević dolazi klasno i staleški s ruba društvene ljestvice u Srbiji. On kao neobrazovan, glup, bezobrazan i drzak tip dolazi iz jednog ljutog srpskog sela s oboda općine Vrnjačka Banja iz središneg dijela Srbije, a oduvijek je kanio biti slugom svih srpskih režima. S druge strane, razvedeni bračni par Milan i Jelena Bošković su ljudi iz gradske sredine, oboje visokoobrazovani, on rođen i stasao u samome srcu Beograda, a ona iz jednog beogradskog predgrađa, ali zato profesorica glasovira i po vokaciji umjetnica. Nažalost, njih dvoje nisu nikad čuli za francusku sintagmu “Nobles obligues” ili visoki status klasnog porijekla obvezuje i na primjereno ponašanje. Vučićević sukladno svemu što ga kroz života prati, za razliku od Boškovića iz njegove davne mladosti, tu vrstu visoke ljudske i moralne obveze nema, jer nasuprot nekad davno i zaboravljeno uljudnom Boškoviću nikad nije imao ni karaktera niti morala. No, kako vidimo u talogu i pravoj žabokrečini referentnog okvira ponašanja i sustava prihvaćenih ljudskih vrijednosti, prevladavaju vrlo uvjerljivo Vučićevićevi vrijednosni temelji. U to sumorno sivilo srbijanskog posrnuća, potonuo je i Milan Bošković. On je pao ponašanjem na razinu Dragana J. Vučićevića, a ovaj nikad u životu nije ni pomislio, niti pokušao biti na nekadašnjem zaboravljenom i izgubljenom nivou Boškovića, a to je bilo toliko davno da se ni taj sportski novinar vjerojatno toga više i sam ne sjeća da je ikad i bilo. I da je u tako naopako skrojenoj Srbiji sve u duhu one životne poštapalice, kojom se uvijek diče nogometni huligani: “Pljuje, psuje, bije, pije… e onda je sigurno pravi Srbin…” ilustrira nam i bezumni javni poklič SNS guvernerke Narodne banke Srbije, srednjovječne “Kosovke djevojke” Jorgovanke Tabaković. Žena s krivotvorenom diplomom Ekonomskog fakulteta, kao još jedna njena kolegica i ministrica magle i prašine u Vladi Srbije Tuzlanka Zorana Mihajlović, na iznenađenje i čuđenje samo onih neupućenih, naivnih i lakovjernih, uzviknu bez imalo srama: “Često pitam Aleksandra Vučića ovo: “Aleksandre, nisam sigurna da li te takvog ljudskog dobrotvora i genijalca ovaj nezahvalni narod Srbije uopće zaslužuje!?” Još je tvorac prvog Ustava SAD-a Thomas Jefferson polovicom devetnaestoga stoljeća kazao kako svaki narod na svijetu ima onakvu vlast kakvu i zaslužuje. Glede toga, Vučić zaslužuje Srbe i Srbiju, a Srbi i Srbija zaslužuju Vučića. Vrijeme je najbolji sudac, a ono je pokazalo da je to živa istina. Jer, da nije tako, ne bi razuzdanim i razularenim ponašanjem Milan Bošković rođen u gradu kopirao ponašanje seljaka Dragana J. Vučićevića, nego bi čoban Vučićević opanke zamijenio cipelama, a ne bi Bošković u nasupu gnjeva cipelario bivšu suprugu i sve pred rođenim sinom. Nedostaju mu samo još Vučićevićevi opanci, pa da postane od nekad davno uzornog i urbanog gradskog lika najveći seoski opančar, te da skupa s Vučićevićem gudi uz guslarske pjesme legendarnog srpskog slijepog guslara Filipa Višnjića.
Dragan Ilić
HOP
