Europa gori nakon nametanja kovid potvrda kao osnove preživljavanja u Europi, a njemačka i austrijska radnička klasa priprema generalni štrajk kao odgovor tom fašizmu, dok Hrvatska još uvijek živi od govorancija, esejističkih litanija na skupovima, od divljenja govornicima koji se ne usude najaviti generalni štrajk i kod nas. To je tek bojažljivo najavio jedan bivši saborski zastupnik mjerom jednodnevnog nedolaska na posao.
Austrijska ministrica za EU i ustav ureda predsjednika Austrije Van der Bellena je nakon prosvjeda u cijeloj Austriji na nacionalnoj televiziji ORF rekla da je za uvođenje kazne za one koji se odbijaju cijepiti u visini od 3.600€.
Cijepljenjem nikad gore stanje, pa zato je "logično" oduzeti prava necijepljenim zdravima. pic.twitter.com/ACmF6matYu
— HOP Portal (@HOP_Portal) November 22, 2021
Kada se sjetimo da je to u travnju 2020. predlagao urednik Hop portala Igor Drenjančević kao najbolje sredstvo otpora, jasno je kada smo propustili to učiniti, jer tada nije bilo cijepljenih, dok je danas situacija puno gora zbig toga što je društvo podijeljeno na cijepljene i necijepljene. Urednik Drenjančević je migrantsku krizu najavio 4 mjeseca prije svih u Hrvatskoj, kada su vodeći mediji to skrivali. Objašnjavao je kuda te rute vode zeleći informirati javnost, a evo do kuda je i to danas došlo. Cijepljenje je dovelo do kaosa, a evo kakav kaos nam još slijedi:
Premijer Albanije Rama je odlučno odbacio engleski prijedlog, ali glavni problem je Aleksandar Vučić, oduševljen naseliti migrante po cijelom “Mini Shengenu”
Velika opasnost i moguća posvemašnja sigurnosna ugroza svih država jugoistoka Europe od Mediterana pa do Balkana, stiže od jučer lansiranjem vruće vijesti iz Londona. Vlada Velike Britanije vodi ozbiljne pregovore s Vladom Albanije o mogućem trajnom prihvatu još uvijek nepoznatog broja arapskih migranata na tlu Albanije. Barata se brojkama od više desetaka tisuća migranata u prvom valu doselidbe s britanskog Otočja i sa sjevera Francuske, pa do možebitno i nekoliko stotina tisuća u daljnim nekontroliranim dolascima izbjeglica s Bliskog istoka, zemalja Magreba sa sjevera Afrike, te onih iz jugozapadne oliti prednje Azije. Englezi su pripravni duboko odriješiti kesu i platiti Albancima i do 100 000 funti po glavi jednog trajno useljenog arapskog imigranta u Albaniju. Također, spremni su uložiti i sline novce u gradnju azilantskog kampa u Albaniji. Englezi se nadaju da će dogovoriti s Albancima gradnju izbjegličkog kampa u Albaniji i otvorenje tamošnjeg prihvatnog centra za bezbroj migranata, po zamisli Britanaca budućih stalnih stanovnika Albanije. U roku od samo jednog tjedna svi sad ilegalno useljeni migranti na teritoriju Velike Britanije bili bi odmah prebačeni u Albaniju, te tamo pričekati na moguće dobivanje azila. Ako ne dobiju od Engleza papire da mogu ući u Veliku Brotaniju, onda bi ostali zauvijek u Albaniji. No, od engleske ideje pa do realizacije je još dug put. Albanski premijer Edi Rama poručio je jasno i glasno da Albanija nikad i ni pod bilo kakvim uvjetima ne želi biti centar prihvata arapskih izbjeglica.
Njegova izjava ne remeti planove upornih Engleza uz izdašnu političku potporu i EU logistiku engleskih susjeda preko La Manche kanala Francuza. Migrantska kriza na prostoru Velike Britanije dosegla je vrhunac posljednjih dana kad iznimno veliki broj migranata, nekad i uz hazard plovidbe gumenim čamcima, pokušava uz sve životne rizike prijeći La Manche i sa sjevera Francuske stići na tlo Velike Britanije. Zbog toga je došlo i do ozbiljnih nesuglasica i razmirica engleskih i francuskih vlasti, očito nesposobnih i jednih i drugih, da pravodobno reagiraju i uporabom sile zaustave ilegalni priljev arapskih emigranata iz Francuske u Veliku Britaniju. Zato su se i jedni i drugi dosjetili lukavog, ali ipak, prozirnog plana, kako vruć krumpir predati u ruke Balkancima, makar i uz pokušaj podmićivanja albanskih vlasti sa 100 000 eura po glavi jednog useljenog migranta. Izgleda da engelska i francuska briga neće tako lako preći na leđa Albanaca, ali nije posve sigurno da tom izazovu neće odoljeti dva islamska vjerska fanatika Aleksandar Vučić u Srbiji i Bakir Izetbegović u Bosni i Hercegovini. Ako bi njih dvojica dobili neke moguće basnoslovne ponude kakve su Englezi već bezuspješno servirali Ediju Rami, nije sigurno da bi Englezi dobili negativan odgovor iz Beograda i Sarajeva. To bi onda već bila velika i teška sigurnosna poteškoća za cijelu regiju, uključujući i Hrvatsku, Mađarsku i Sloveniju, zemlje članice Europske Unije. Uostalom, u oporbenim krugovima u Beogradu već dulje vrijeme kruže glasine kako je Vučić kriomice primio islam prije dvije godine u Abu Dabiju, te je i za sve novce ovoga svijeta, ali i kao novopečeni islamski fanatik i bez novčanog podmazivanja, spreman učiniti sve u širenju i omasovljenju islama u Europi. Za Bakira Izetbegovića zna se odavno da je u bliskim, prisnim i tajnim političkim kontaktima s Al Qaidom, Islamskom braćom i ISIL-om. Radi dva ostrašćena islamista Vučića i Izetbegovića engleski i francuski plan o naseljavanju migranata u zemlje jugoistočne Europe je jako opasna stvar, neovisno od toga što su Englezi od albanskog premijera Rame dobili negativan odgovor na bezobraznu i drsku ponudu.
Englezi i Francuzi su zajedničkim snagama razradili projekt trajnog preseljenja arapskih migranata na jugoistok Europe, kad su izveli jednostavnu računicu o preskupim troškovima i neodrživim daljim izdržavanjem sve većeg broja arapskih izbjeglica o kojima skrbe o vlastitom trošku. Obje zemlje azilantima iz Azije i Afrike nude besplatan smještaj, sve dok se obrađuju zahtjevi migranata glede mogućega dobivanja azila. Tako Velika Britanija svakom tražitelju azila osigurava i tjednu novčanu naknadu od 39, 63 funte. To obuhvaća troškove ishrane, odjeće i higijenske proizvode. Uz to, azilanti dobivaju i besplatnu zdravstvenu zaštitu, kao i program dječje naobrazbe. U Francuskoj je visina novčane pomoći azilantima približna kao i u Engleskoj. U zemlji potomaka Gala azilant tjedno dobiva 47, 60 za sve tjedne potrepštine. Ali, tamo se pojavljuje azilantska tjeskoba u svezi smještajnih kapaciteta. Zato mnogi muslimanski azilanti provedu izvjesno vrijeme kao beskućnici, neki od njih i pod vedrim nebom, tražeći daleko od zavičaja novi krov nad glavom i mjesto pod suncem. Ako im zahtjev za trajnim boravkom u Francuskoj bude odobren u roku od šest mjeseci, onda stječu pravo prijave za radnu dozvolu.
Premda je Englezima stigao brz, odlučan i odričan odgovor Edija Rame iz Tirane kako Albanija ne kani biti prihvatnim centrom antimigracijskih politika većih i bogatijih europskih zemalja, poslovično uporni Otočani ne odustaju lako. Tako barem tvrde njihovi otočki mediji, poglavito londonski provladin Times, pozivajući se na izvore što dolaze iz službe Foreign Office. Izdvojena suma od 100 000 funti koliko su Englezi spremni platiti Albancima za prihvat svakog pojedinačnog migranta uistinu je golemi novčani izdatak i za nekad veliku kolonijalnu svjetsku silu Veliku Britaniju. Primjerice, oni na godišnjoj razini troše iznos od 50 000 eura radi skrbi otočkih zatvorenika u Engleskoj i u Velsu. A samo za tjedno prebacivanje jednog migranta zrakoplovnim letom iz Londona do Tirane i uz hranu i moguće i trajni smještaj u Albaniji, spremni su platiti Albancima pravo bogatstvo. Englezima je prije svega ovoga pala u vodu kombinacija s izgradnjom azilantskog kampa radi prihvata nebrojenih arapskih izbjeglica u oblasti napuštenih naftnih bušotina u Sjevernom moru. I kad su u međuvremenu u velikim masama migranti preko La Manche kanala krenuli iz Francuske ka Velikoj Britaniji, iz rukava su izvukli ovu gore opisanu kombinaciju. No, Albancima se to dojmilo kao mrkva na štapu, te su netom odbili englesku nesuvislu ponudu.
Najopasniji dio eneglskog plana o trajnom naseljavanju arapskih migranata na jugoistok Europe nije povezan samo s Albanijom. To prenose i britanski utjecajni mediji iz Londona kao što su Times, Guardian, Sun, Daily Mirror… Oni očito misle skupa s Francuzima i ostalim velikim, moćnim i mnogoljudnim državama iz EU migrante iz Azije i Afrike poslati na stalna i trajna odredišta u zemlje regije Zapadnog Balkana. Tu podrazumijevaju doslovno sve one države što su godinama na vječnoj listi čekanja za prijem u EU. Francuski predsjednik Emmanuel Macron jasno je poručio svim aktualnim kandidatima poput Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Bosne i Hercegovine, Albanije i Kosova da će se u stvarnosti načekati na ulazak u EU, barem onoliko koliko i Turska, što u prijevodu znači nikad, pa i ono što slijedi i nakon nikad, a mangupi za to vele u uličnom slengu, nikad, pa ni tad nakon onog nikad.
I tu se otkriva sad nova moguća opasnost da kao ostrašćeni islamski fanatici Vučić i Izetbegović,sa ili bez novčanog podstreka, prime u Srbiju i u Bosnu pregršt arapskih izbjeglica, daju im posao i krov nad glavom, nakon toga već prvom ili drugom naraštaju odmah i putovnice i domovnice Srbije i Bosne. Vučić i Izetbegović u politici nastupaju kao pijuni Rusije i Turske i ako imaju signale njhovih gazda iz Moskve i Istanbula da naprave takve poteze, oni će to bez razmišljanja i bespogovorno i učiniti. Iako Srbija i bošnjački dio od oko 30% ukupnog ozemlja Bosne i Hercegovine pod nadzorom Bošnjaka muslimana već godinama imaju na desetke tisuća ilegalnih migranata na svojim teritorijama i trpe užasan i strašan teror i iživljavanje migranata nad lokalnim pučanstvom, oni su očito spremni podnijeti i najveća poniženja, uvrede i čak i žrtve od strane uljeza iz Azije i Afrike, jer imaju s njima dugoročne ciljeve i planove. Ako ih istrpe Vučić i Izetbegović i sva nasilja, pljačke, razbojništva, prebijanja i ubijanja Srba i Bošnjaka, kako u Srbiji, tako i u muslimanskom dijelu Bosne i Hercegovine, onda računaju da će ih davanjem putovnica i domovnica, dakako i uz osiguranje egzistencije, smiriti i uključiti ih koliko sutra u ravnopravne članove srbijanskog i bošnjačkog muslimanskog društva. A prekosutra, nije isključeno da ih Vučić ne bi unovačio već u prvoj generaciji kao najmljene srpske ratnike, makar i kao topovsko meso u prvim borbenim redovima vječne srpske bitke za Veliku Srbiju. S druge strane, Izetbegović sanja da bi naturalizirani i novopečeni europeizirani Bošnjaci s Bliskog istoka, jugozapadne i srednje Azije, čak i oni poludivlji iz Pakistana, Afganistana i Bangladeša ili oni sa sjevera Afrike iz Alžira, Maroka, Libije… jednog dana mogli biti udarna igla njegove džihad vojske u pohodu ka ostvarenju njegovog sna o stopostonoj islamskoj državi Bosni i Hercegovini.
Onda bi se svi susjedi Srbije i Bosne i Hercegovine, počev od Bugara i Rumunja kao srpskih istočnih susjeda, Hrvata kao zapadnih susjeda Srba, Mađara na sjeveru od Srba i Albanaca na Kosovu i u Albaniji, te Crnogoraca i Makedonaca, sviju njih zemljopisno južno od Srbije, našli u situaciji napete ratne psihoze. Jer, poremećeni ekscentrik Vučić godinama troši grdne novce za naoružanje Srbije, a on je osvedočeni i životni mrzitelj europske civilizacije zapadnokršćanskog obreda. I u svojo ludoj i bolesnoj glavi ima životnu želju uništenja civilizacije katoličke i protestantske Europe. To samo naivnim budalama iz EU i SAD još nije jasno. Pita li se itko ozbiljan zašto jedna siromašna država poput Srbije ulaže toliko sredstava u ofenzivno naoružanje ako nema namjeru zaratiti, dakako uz vjetar u leđa jedne velike sile nalik Rusiji, u što se kao jedni pravi adut u ratnoj avanturi nada Putinov potrčko Vučić. Nasuprot njemu, Izetbegović u Bosni nastupa kao opunomoćeni politički izaslanik turskoga suvremenoga sultana Erdogana. Turska je prije migranstke krize desteljećima na Bosporu i na Crnom moru za NATO pakt bila isto što i Izrael i Egipat za sjevernoatlantsku vojnu alijansu na Mediteranu, znači glavna uporišna i strateška točka. Erdogan se politički donekle udaljio od Amerikanaca i iz političkih interesa trenutačno se približio Rusiji ovovremenoga ruskoga cara Putina. Rusi i Turci su povijesni neprijatelji, no u eri Putina i Erdogana prvi puta se u suvremenoj povijesti ne gledaju preko nišana. Ako oni sklope ozbiljniji i pravi savez, onda će to istog trena učiniti i njihovi vjerni podanici i jeftine sluge Vučić u Srbiji, odnosno Izetbegović u Bosni, jer ta dva teletabisa ne misle svojim glavama nego su na daljinskom TV upravljaču Putina i Erdogana.
Dodatna nevolja za Hrvatsku u takvom moguće lošem mozaiku preslagivanja geopolitičkih kockica bilo bi nerazumijevanje, neupućenost, nezainteresiranost, površnost i plitkost Europe glede ovog ozbiljnog problema i bahaćenja Rusije i Turske preko njihovih satelita Vučićeve Srbije i muslimanskog dijela Bosne u rukama Izetbegovića. Ipak, uvijek ima rješenja, a ono se ogleda u najširem savezu i povezivanju izrazito kršćanskih zemalja Višegradske grupe u sastavu Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska, kao i s dvije zemlje na Crnom moru, a to su Rumunjska i Bugarska. Sve one itekako godinama osjećaju opasnost nadirućeg panislamizma sa azijskog i afričkog kontinenta, a odlično su se i politički samostalno postavile i u povodu umjetne covid krize, suprotno volji i želji vodećih, nabogatijih i najvećih država u sklopu EU. Zato Zoran Milanović i Andrej Plenković trebaju politički napraviti jače poveznice s organizacijom “Inicijativa tri mora”, koja uključuje četiri države Višegradske grupe, dakle, Mađarsku, Češku, Slovačku i Poljsku, te Bugarsku i Rumunjsku na Crnom moru. Bugari bi sa sobom politički povukli i Makedonce na svoju stranu, kao odlučne protivnike islamizacije Europe, a Grci kao i Albanci i Crnogorci ne žele ni čuti za val islamizacije vlastite zemlje. Tako bi se Vučić i Izetbegović kao političke ispostave Putina i Erdogana našli u škripcu o okruženi sa svih strana višestruko brojnijim i ubjedljivo naoružanijim vojnim snagama.
I zato je Vučićev plan naseljavanja milijun do milijun i pol arapskih migranata u sljedećih pet do deset godina, kao što je nedavno objelodanio bivši narodni zastupnik srpskog političkog pokreta “Dveri” Srđan Nogo, i to u graničnim prostorima Srbije ka Bugarskoj i Rumunjskoj unaprijed osuđen na propast. Sad u tvornicama na sjeveroistoku Srbije od Smedereva na Dunavu, na nešto više od 40 kilometara od Beograda, pa do vrlo udaljenog Bora blizu tromeđe Srbije, Rumunjske i Bugarske, te u Zrenjaninu i Pančevu u Banatu već nekoliko godina kineski poslodavci bjesomučno zlostavljaju i tuku srpske radnike, čak i zaposlene srpske inženjere u službi. Srbi sve to šuteći trpe, jer ih je diktator Vučić ucijenio ekonomskim načinom i golom egzistencijom kao zalogom vječne šutnje i trpljenja psihofizičkog iživljavanja od strane poslodavaca na radnom mjestu. Kinezi su uposlili ne samo arapske radnike, tobožnje izbjeglice, nego i ljude iz njima blike obalsti Indokine, primjerice iz Vijetnama. Znakovito je da su svim pridošlim navodno sezonskim radnicima Srbi netom nakon njihova dolaska u Srbiju na navodno sezonski rad oduzeli putovnice i sva druga dokumenta, što je znak da ih hoće trajno zadržati u Srbiji, sigurno skupa s njihovim obiteljima. I sve ovo uklapa se u Vučićev pakleni plan stvaranja budućih srpskih ratnika preko uvezenih arapskih radnika na tvorničkim pogonima i postrojenjima diljem Srbije. On je svjestan, jednako kao i Izetbegović u Bosni, da mu niti jedan razboriti Srbijanac nakon cijele srpske ratne kalvarije iz devedesetih neće iznova dragovoljno ratovati za granice Velike Srbije, a one po sumanutim i suludim planovima SPC dosežu koordinate ne samo do crte Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica kao rubne točke negdašnjih turskih osvajanja hrvatskih zemalja sve do tih točaka, nego idu po planu SPC što ga je prije neku godinu obznanio u “Ćirilici” Milomira Marića osobno četnički vojvoda Vojislav Šešelj i do Budimpešte na sjeveru, preko Ljubljane pa do Kranja u Sloveniji na zapadu, do Soluna na jugu i do Sofije na istoku zemljovida SPC nacrtanog uz odobrenje turskoga sultana iz 1669. godine. Zato u kolopletu migrantske krize diljem Europe neubrojivom play station ratniku Vučiću trebaju danas arapski radnici u srpskim tvornicama, a sutra preobraćeni po potrebi trenutka u srpske vojne legionare u pohodu za Veliku Srbiju.
Migranti iz Azije i Afrike imali su prvotno kao zacrtani cilj Njemačku, Austriju i Švicarsku kao krajnja odredišta njihovog maratonskog puta ka Europi. Kasnije su im se obzorja proširila i na Francusku, zemlje Beneluxa, pa i Veliku Britaniju, a pomalo i Skandinaviju, odakle su uglavnom sami otišli zbog njima nepodnošljive sjeverne hladnoće is surovih zima, na koje nisu naviknuli. Kad se netko nema gdje vratiti na spaljeno ognjište u rodnom kraju, onda takav dolazio on iz Sirije ili iz Afganistana ili očajno siromašnih Pakistana i Bangladeša prihvaća kao novi dom bilo koju europsku zemlju, jer mu je u usporedbi s jadom i bijedom iz zavičaja svaka europska zemlja pravi Eldorado na Zemlji. O tome je zasigurno razmišljao Bakir Izetbegović, čuvar djela tvorca “Islamske deklaracije” Alije Izetbegovića, čovjeka koji je za života govorio da ga oduševljava ustroj društva azijske satrapske države Pakistan ili vjerka netolerancija fundamentalističke države Alžir. Bakir Izebegović odlično zna da njegovi bosanski muslimani iz Sarajeva, Zenice, Tuzle i Bihaća, koji sad trpe skupa sa svojim obiteljima strahovito i užasavajuće zlostavljanje i poniženje od strane arpaskih pridošlica iz Azije i Afrike, neće ratovati za ideje islamskog džihada. Jednom su se već grdno opekli u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992 – 1995. i jamačno ne žele iskušavati vraga i tražiti reprizu. No, Izetbegović kao produžena ruka Erdogana u Bosni isto kao i Vučić oruđe u rukama Putina, spremni su se upustiti u takve sulude i sumanute ratne pohode u ime, za račun i interes Rusije i Turske kao njihova prethodnica i jeftino topovsko meso. Kolika je ležernost Europe, pomiješana s licemjerjem talijanske političarke i izaslanice EU za Zapadni Balkan Federice Mogherini, kazuju i njezine riječi od prije neku godinu na temu trajne opskrbe nepreglednih kolona arapskih doseljenika u Europu. Ona prije dvije godine veli u nesmotrenom trenutku javne ispovijesti ono što starijim i iskusnijim političarima nije palo na pamet reći naglas, ali misle u dubini duše isto što i njihova talijanska glasnogovornica. Sjetimo se tih zloslutnih riječi Federice Mogherini: “Ali, mislim da bi konačno i pravo rješenje problema migranata moglo i trebalo biti njihovo trajno naseljavanje u zemlje Zapadnog Balkana. Oni su stotinama godina ionako svi bili pod Turcima, te su navikli živjeti skupa s narodima iz Azije i Afrike. Lao bi se i brzo uklopili i jedni s dugim spojili u jednu skladnu društvenu zajednicu istog ili sličnog svjetonazora!?!?” Na ovu njezinu izjavu nitko od politčara iz poimenice prozvanih država takozvanog Zapadnog Balkana nije reagirao. Na Zapadu Europe su tu šutnju protumačili kao znak odobrenja i sad dvije godine nakon tog probnog baluna Federice Mogherini iz Italije, od jučer imamo i novi i konkretan pokušaj provedbe toga paklenog plana u režiji Velike Britanije i Francuske, koje kao i Italija, Njemačka i Španjolska, sve same najmnogoljudnije države Europe, izuzimajući zemljopisno euroazijsku Rusiju, vole kazalište, samo ne vole izvedbu kazališnih arapskih igrokaza u vlastitoj kući.
Dragan Ilić
HOP