Prof. dr. sc. S. Kutleša:’Očito da cjepiva ne štite od bolesti nego štete zdravlju – sve do smrtnih ishoda’

0
16306

Piše: Prof. dr. sc. Stipe Kutleša

 

Pastiri Crkve u službi covid agende

 

U Hrvatskoj su posljednjih dana i tjedana na djelu velike podjele na svim razinama. Odkada je stožer civilne zaštite donio mjere kovid-potvrda, javnost se dodatno polarizirala. Sve se to događa zbog toga što se neki žele cijepiti jer su uvjereni da je igla-cjepivo spasitelj, drugi su povlašteni i kupljeni položajima i novcem, a treći prisiljeni i ucijenjeni cijepiti se jer će izgubiti posao i egzistenciju. Neki iz nezainteresiranosti i neodgovornosti prebacuju lopticu drugima i sebe opravdavaju da žele živjeti normalno, putovati, izlaziti na javna mjesta kao napredni, a istodobno „povlašteni“ građani. Neki pak ustraju u svom naumu da se ni pod koju cijenu ne žele cijepiti, pogotovo ne dati cijepiti svoju maloljetnu djecu koji su postali meta zlih sila. Razlozi su vjerski, moralni, i drugi. Ali prisila i ucjena ne prestaju. Mediji po svom starom običaju ustraju u širenju dezinformacija i laži, ali druge optužuju za to isto.

Što je hijerarhijska Crkva u Hrvatskoj u posljednjih 20 mjeseci učinila po pitanju tzv. pandemije? Gotovo ništa. Osim neupitnog poslušničkog služenja Stožeru i partiji te cenzuriranja nepoćudnih i neposlušnih na štetu velikog dijela svoga stada. U tu rabotu su se upregli neki biskupi i nadbiskupi, teolozi, svećenici, katoličke udruge i strukovne organizacije i dio vjernika. Crkveni pastiri u Hrvatskoj su bili svjedoci straha kojeg je sijao Stožer, mediji i vlast. Nisu se oglasili ni jednom riječju da bi svome stadu dali nadu i ohrabrenje. Još manje su prosvjedovali protiv terora straha i proizvođača toga straha. Nisu se založili ni za razpravu o toliko kontroverznih stvari. Lakše im je bilo opredijeliti se ostavljajući na cjedilu veliki dio svojega stada koje je, najblaže rečeno, razočarano mlakošću, konformizmom i kukavičlukom svojih pastira. Nakon dvadesetak mjeseci šutnje pastiri su konačno progovorili, najprije dajući podporu onima koji se pozivaju na slobodu savjesti da se ne žele cijepiti, a onda pod vjerojatnim utjecajem svojih „stručnjaka“ iz morala, apologeta covid agende, te materijalnih povlastica koje im se nude, promijenili odluku. Dana 6. prosinca, na dan sv. Nikole, „darovali“ su svome stadu još jedno razočaranje i još više produbili podjelu u svome stadu. Vidjelo se, već barem godinu i pol dana, da se stado dijeli, ali su pastiri „mudro“ šutjeli kao zaliveni. Tek je ovih dana kardinal zagrebački došao do važnog „odkrića“, tj. da se koronavirus tiče i Crkve (Glas Koncila, 48(2475), 28. studenog 2021). Također je dodao da se ne može zatvarati oči pred onima koji u svojoj savjesti ne žele primiti cjepivo. Crkva je također isticala da je i protiv covid potvrda. Sve je to vrijedilo do sastanka s predsjednikom vlade RH, 6. prosinca. Onda je nastupio salto mortale. Podsjetimo da se na tom sastanku razgovaralo i o drugim pitanjima kao o ugovoru s Caritasom Katoličke Crkve u RH, o demografiji, o borbi protiv covid-19, ali su ipak najvažnija pitanja bila u vezi s crkvenom imovinom te o financijskim sredstvima za obnovu vjerskih objekata. U tom kontekstu se mora gledati i popuštanje HBK u pitanju covida i klanjanje gospodarima ovoga svijeta. Slabost na novce (povlastice) ili ucjena? Što god bilo stado je prepušteno vukovima. Sada biskupi „iz svoje brige za čovjeka“ pozivaju ne samo vjernike nego i sve građane (dakle i nevjernike) da se cijepe poštujući navodno sugestije medicinske struke, a zapravo onih koji o medicini pojma nemaju, tj. političara. Pritom se ne obaziru ni na činjenicu da u medicinskoj struci ima sasvim suprotnih mišljenja i prijedloga od onih koje daje „medicinska struka“ koju biskupi jedino čuju i slušaju. Uz to  izričito pristaju na „obvezu testiranja za one koji nisu cijepljeni ili preboljeli, uključujući svrhovitost covid potvrde kao sredstva koje smanjuje rizik obolijevanja i prenošenja virusa.“ Ovdje bi čovjek zaplakao od jada zbog sljepoće onih koji su to mogli izjaviti, a koji se pozivaju na znanost. Nema u HBK biskupa Stepinčeva ili Kuharićeva formata. Uglavnom opijenost svjetovnošću. Zar se od takvih može očekivati mučeništvo za svoje stado?

Nije nužno ni započinjati bilo kakvu raspravu jer argumenti više ne vrijede ništa. Kao što je u društvu čitavoga svijeta napravljen pravni udar tako je u velikom dijelu znanosti napravljen antilogički i antirazumski udar. Ne vrijedi uvjeravati i zdravorazumski zaključivati da je diskriminacija bezrazložno nametati krivnju izključivo necijepljenima, a cijepljene se oslobađa od bilo kakve krivice. Ako se pogledaju najnoviji znanstveni radovi iz svijeta koji tvrde da cijepljeni i necijepljeni barem podjednako prenose zarazu, onda se postavlja pitanje čemu diskriminacija jednih u odnosu na druge. Ako se k tome dodaju novije činjenice i statistika koja sve više potvrđuje da su cijepljeni daleko opasniji za prenošenje zaraza od necijepljenih, onda je stvar više nego jasna. Izgleda da su cijepljeni zapravo privilegirani što siju zarazu i slobodno se kreću te im je zajamčeno da je i dalje šire bez ikakvih posljedica. Necijepljeni, zdravi, naprotiv se proglašavaju glavnim krivcima za zarazu. Pitanje je kako necijepljeni mogu širiti zarazu u državama gdje je cijepljeno gotovo 100% pučanstva. U tom slučaju su necijepljeni debela manjima ili ih gotovo i nema. Tko onda prenosi zarazu? A upravo je u tim državama najveći broj zaraženih i to oko tri puta veći nego godinu dana prije kada covid-cjepiva nisu postojala. Ali znanstvene spoznaje biskupe ne zanimaju iako se na njih tobože pozivaju. Vjeruju samo nekim „znanstvenicima“, a druge s prezirom odbacuju i cenzuriraju. Crkvena je cenzura nadmašila režimsku.

Samo nekoliko statističkih podataka do kojih može doći svatko tko želi i neka svatko zaključuje u skladu sa svojom savješću i zdravim razumom. Primjer Izraela nedvojbeno pokazuje da više umiru cijepljeni nego necijepljeni. Nakon što su „ispucane“ sve doze, krenulo se u program dodatnih doza (docjepljivanje). Ali situacija je još poraznija: 95% slučajeva zaraze je upravo kod cijepljenih osoba. U Portugalu je broj covid slučajeva (podatak s početka prosinca ove godine) porastao za gotovo četiri puta (točnije 373%), a u zemlji je cijepljeno 99,3% pučanstva. U Škotskoj cijepljeni predstavljaju 89% smrtnih slučajeva, a u Engleskoj 86% (podatak za Englesku od prije mjesec dana). U Novom Zelandu 17% hospitaliziranih čine necijepljeni, ostalih 83% su cijepljeni. U Irskoj je cijepljeno 99,7% pučanstva, a broj zaraženih je najveći do sada. Ali onih 0,3% necijepljenih će i dalje biti krivi za širenje zaraze. Jer, cjepivo ne funkcionira ako se i ti, necijepljeni otpadniče, ne cijepiš. Moraš imati na pameti da je „Misli na druge, cijepi se“ izraz i znak „Božje ljubavi“,  „čudo“ s neba, „prst Božji“, „mana s neba“ i sl. (Kana, 9/566, rujan 2021, str. 4-5; Glas Koncila, 47(2474), 48(2475) i dr.). I pored svih navedenih podataka, koje može provjeriti i moralni teolog, on naprotiv podvaljuje neistinitu i ničim dokazanu tvrdnju „da u zadnje vrijeme od covida-19 umiru najprije oni koji nisu cijepljeni“ (Kana, 9/566, rujan 2021, str. 4-5). Pfizer i FDA su početkom 2021. znali da Pfizer cjepiva izazivaju spontane pobačaje, tj. da ubijaju nerođenu djecu, da su tri puta štetnija za žene nego za muškarce te da izazivaju smrt, ali su svejedno kasnije u javnosti izjavljivali da nema informacija o učinkovitosti cjepiva (Pfizer) ili su čak otvoreno lagali da su cjepiva sigurna i učinkovita (FDA). Sigurna, dakle, za zdravlje nisu, a učinkovita možda i jesu ovisno o tome što se smatra učinkovitošću.

Što kaže znanost o učinkovitosti cjepiva? Sva su cjepiva u vrlo kratkom vremenu doživjela veliki pad učinkovitosti kako navodi Valerije Vrček (Glas Koncila, 47(2474), 21. 11. 2021, str.14). U brojevima to izgleda ovako (druge moguće štete se ovdje zanemaruju): dva mjeseca nakon cijepljenja Pfeizer cjepivom njegova je učinkovitost ispod 80% , a šest mjeseci nakon cijepljenja je manja od 40% (neka novija iztraživanja navode učinkovitost 19%), šest mjeseci nakon cijepljenja cjepivom Johnson&Johnson iznosi svega 10%. Kod AstraZenece je stvar još gora. Cjepiva kratkotrajne učinkovitosti ne smiju se upotrebljavati, a kamoli da budu obvezatna tim više što su eksperimentalna. Ako su cjepiva toliko (ne)učinkovita postavlja se pitanje čemu ona služe osim kao legalizacija širenja korona virusa. To znaju i proizvođači, dobavljači i mnogi promicatelji cjepiva. Opravdanje ili izlaz iz te situacije vide u novim dozama cjepiva (navodno ih ima devet, zasad: tri doze, pet docjepljivanja i jedan booster). Navodno su nova cijepljenja potrebna zato što virusi mutiraju i stara cjepiva više ne pomažu. Pozovimo se opet malo na znanost. Poznato je da virusi kada mutiraju slabe. Ovaj kada mutira jača što je protiv svake poznate dosadašnje znanosti. Najlogičnija pretpostavka je da se ne radi o prirodnom virusu ili se uopće ne radi o virusu. Ali kovidaši kažu da je za neučinkovitost cjepiva kriv novi soj delta, sada omikron, a u budućnosti Bog sami zna kako će se zvati. To je znanstveno utvrđena neistina koja kaže da delta virus nije krivac za neučinkovitost cjepiva (Lancet, 2021, 398, 1407, Glas Koncila, 47(2474), 14).

Cijepljenje je izgubilo svoju svrhu jer se veliki broj ljudi, posebno mladih, ne cijepi da bi se zaštitio od zaraze nego da bi osigurali svoj komoditet (izlasci, druženja, putovanja…) i izbjegli eventualne neugodnosti (predavanja na fakultetima i u školama, pristup radnom mjestu, odlasci u poštu, banku i javne prostore i sl.). Cijepljenje je jedan od najvažnijih kriterija za dobivanje kovid-potvrda. To znači da se veliki broj ljudi cijepi da bi kupili „slobodu“. Koliko dugo? Toliko koliko traje učinkovitost cjepiva. A ona je sramotno niska. Djeca nemaju takvih problema, ali umjesto njih odlučuju njihovi roditelji iz uvjerenja da im čine dobro ili oni drugi koji ne dopuštaju cijepljenje djece jer su uvjereni da im se time nanosi zlo.

Očito je da cjepiva ne štite od bolesti nego štete zdravlju sve do smrtnih izhoda. Za taj zaključak ne treba imati završen medicinski fakultet nego samo zdrav razum. U ovom slučaju je postoji nikakav „medicinski“ autoritet iznad razuma. Osim toga o tome govore i od stožeraša nepriznati medicinski autoriteti, kao što su nobelovcni, podpisnici Barringtonske deklaracije, desetci tisuća liječnika diljem svijeta i drugih znanstvenika. Ako, dakle, cjepiva ne štite od bolesti pitanje je  jesu li ona, i zašto su, i dalje dar „Božje ljubavi“ i znak solidarnosti cijepljenih prema bližnjima? Ono što ljude ne štiti ne može biti „znak Božje ljubavi“. Prema tome, i cijepljeni i necijepljeni su podložni zarazama, simptomima, smrti, ali je razlika među njima što cijepljeni mogu umrijeti od cjepiva, a necijepljeni ne mogu. Moglo bi se stvar obrnuti pa reći da je cijepljenje znak prezira ili čak mržnje prema drugima ako cijepljeni više prenose zarazu od necijepljenih. Ne može biti nikakav znak ljubavi cijepiti se okaljanim cjepivima niti onim cjepivima nakon kojih se cijepljenici zaražavaju i prenose zarazu drugima. Da bi se cijepljeni navodno spasio cjepivom trebao je netko umrijeti, točnije nevino biti ubijen, a to su nerođena djeca. Zar je namjerna i programirana smrt nerođene djece solidarnost i ljubav prema drugome? Papa i teolozi koji tvrde da je cijepljenje znak ljubavi prema drugome imaju svoju savjest i neka rade što god žele, a vjernik ima svoju savjest i postupit će prema njoj i mimo i protiv papine savjesti. Bez obzira što papa misli pitanje je jesmo li ga kao vjernici katolici dužni slijediti kad ne govori ex cathedra. Neki se moralni teolozi zalažu da ga i tada treba slušati. Nije li to paradoksalno?  Obvezuju li vjernike katolike osobne odluke i čini pape? Ako da kao što se sugerira moralni teolog („s punim pouzdanjem i sigurnošću možemo poslušati glas Crkve, počevši od onoga što govori i svojim činom potvrđuje papa Franjo“), onda se dalje postavlja pitanje u kojim to činima, djelovanjima vjernici trebaju, a u kojima ne moraju slijediti papu. Je li papina odluka iznad savjesti vjernika  ili je savjest iznad pape? Zar i papa nije podložan savjesti? Mnogi su se katolici cijepili (tako izričito kažu) samo zato što se cijepio i papa. Koje li nerazumijevanje vjere i poslušnosti! Slijepo slijediti papu znači biti kao partijski indoktriniran i pokoravati se vođi u svemu, u čemu treba i u čemu nema smisla lažna poslušnost. Ako bi se ta servilnost dovela do kraja zar onda Hrvati katolici nisu trebali navijati za nogometnu reprezentaciju Argentine na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. Pa i onda kada je s njima igrala Hrvatska? Mnogi Hrvati katolici bi se trebali odreći svetosti „nacionalista“ Stepinca samo zato što ga globalistički papa ne želi proglasiti svetcem. Ili bi trebali imati isto mišljenje o srbskom patrijarhu kojega papa hvali više nego sve hrvatske biskupe zajedno. Eto do kakvih paradoksalnih situacija može dovesti kriva poslušnost papi. Katolički vjernik nije dužan biti u svemu poslušan papi.

Ne mora nas ni zanimati što papa zna o cjepivima i tko ga o tome informira. To je njegova privatna stvar. Ono što je svima poznato jest da su vremenski ograničena, nesigurna i nepouzdana cjepiva postala kriterij za trajno zatvaranje i donošenje zakona o ograničavanju sloboda. Samim time što se želi ozakoniti neko stanje predpostavlja se da će ono neće biti privremeno i kratkotrajno. Zato je velika laž kada se ljude uvjerava da ćemo se uskoro vratiti u prijašnje predkoronalno stanje. Ne, vjerojatnije je da je zamišljeno da to stanje bude trajno. Osim toga svima je jasno (vjerojatno ne i biskupima?) da su cjepiva eksperimentalna, a provođenje eksperimenata na ljudima je zabranjeno. Članci 32. i 147. Ženevske konvencije iz 1949. izričito kažu da su eksperimenti na ljudima zabranjeni i da predstavljaju kršenje Konvencije. Eksperimentalno cjepivo također krši svih deset točaka Nürnberškog kodeksa. Ako su nepisana pravila, preporuke, odluke paradržavnih čimbenika iznad konvencija, deklaracija, rezolucija, ustava, zakona onda bi to trebalo izričito kazati. Ako nisu onda se ne smiju uvoditi u praksu. 

Što apologetski moralni teolozi kažu o učinkovitosti cjepiva? Bez ikakva detaljnog znanstvenog propitivanja ono je za njih učinkovito sredstvo „za spašavanje zaraze i teških oblika zaraze“. Može li se uopće govoriti o učinkovitosti cjepiva kada je ono postalo opasnije od same bolesti? Može ako je svrha učinkovitosti cjepiva nešto drugo od zdravlja. Uz sva priznanja nedjelotvornosti uvedenih mjera i svega na čemu se one temelje, i njihove protuzakonitosti, nerazborita i nasilna agenda ipak ide dalje. Da bi se opravdale mjere zatvaranja i covid potvrde apologeti pandemije (političari i njihovi stožeri, biskupi i njihovi moralni teolozi i dr.) govore o dramatičnim svakodnevnim smrtima (Večernji list, 29. 11. 2021, str. 6). Koga zanima radi li se o pandemiji bolesti ili pandemiji nečega drugoga i što je to dramatičnost smrtnosti neka se informira i neka se prisjeti da je definicija pandemije mijenjana sa sasvim određenom svrhom (po nekadašnjoj definiciji pandemije ovo što danas imamo nikakve veze nema s pandemijom). Za Hrvatsku npr. covid podatci nakon dana sv. Nikole AD 2021. izgledaju ovako: oko 15,7% covid slučajeva (u svijetu oko 3,5%), oko 0,28 preminulih (u svijetu 0,07%). Hrvatska je gora od svjetskog prosjeka za 4-4,5 puta (pod predpostavkom da su hrvatski statistički podatci točni, što uvijek treba uzeti cum grano salis) (izvor: Službene stranice Vlade za pravodobne i točne informacije o koronavirusu). Kada se neke stvari izračunaju onda slijedi da je u RH od svih zaražen (oko 635 000) umrlo od covida oko 11300 osoba ili manje od 1,8% (ako je uopće moguće utvrditi tko je umro od covida, a tko s covidom). Nije teško doći do podataka o smrtnosti od drugih bolesti. Neka to pogledaju oni koji bi trebali ponuditi „znanstvene“ podatke. I oni koji se na te podatke „stručnjaka“ iz medicine pozivaju. Ovo, dakle, nisu podatci „teoretičara zavjere“ ni „uličara“ (tj. prosvjednika s ulica i trgova svih svjetskih i hrvatskih gradova), ali ni njihove riječi o „dramatičnosti“ nego izjave onih koji često manipuliraju sa žrtvama pandemije te mimo i protiv činjenica uvjeravaju ljude u nepogrešivost covid-religije u kojoj je jedna od dogmi tzv. „ozbiljnost opće ugroze od smrtonosnog patogena“. O ozbiljnosti ove pandemije dovoljno je pročitati tekst jednog od tvoraca ove pandemije i kreatora novog svjetskog poredka Klausa Schwaba (COVID-19: Veliki reset, 2020) koji kaže: „…korona kriza je … jedna od najmanje smrtonosnih pandemija koju je svijet iskusio u posljednjih dvije tisuće godina. … (i) posljedice COVID-19 s obzirom na zdravlje i smrtnost biti će blage u usporedbi s prijašnjim pandemijama.“ On navodi da je COVID-19 (do sredine 2020 kada je knjiga napisana) usmrtio 0,006% svjetskog pučanstva što je u usporedbi s AIDS-om (0,6%), španjolskom gripom (2,7%) ili kugom (30-40% svjetskog pučanstva) višestruko zanemarivo. Schwab navodi da „korona pandemija … ne predstavlja egzistencijalnu prijetnju“ ali dodaje: „Postat ćemo učinkovitiji u upravljanju svojim genima i genima svoje djece. ‘Inteligentne’ čestice mogu se unijeti u ljudsko tijelo“. … Najvjerojatnije će nam se vanjski uređaji usaditi u mozak i tijelo.“ Računala, kaže on, „omogućuju nove oblike nadzora i nove kontrolne mehanizme.“ Ove riječi ne spadaju u teoriju zavjere.

Apologetima novog svjetskog poredka ne pada na pamet analizirati smrtnost od drugih bolesti sada ali i prije pojave covid-19. Zabrinuti su, navodno, za svakodnevne smrti i druge optužuju za ravnodušnost prema preminulima. Kao da i prije nisu postojale svakodnevne smrti? Ali one uglavnom mnoge nisu zanimale, čak ni neke moralne teologe, osim onih kojih su se izravno i neizravno ticale. Niti su nas mediji o njima obavještavali. O kakvoj se to ravnodušnosti ovdje radi? Prema kojim umrlima? Kako to da se danas prigovara ravnodušnosti prema umrlima kada je ravnodušnosti bilo uvijek i to daleko u drastičnijim oblicima nego što je to danas? Ljudi su umirali, i još uvijek umiru, doslovno od gladi i žeđi, od mnogih bolesti koje su daleko ozbiljnije i opasnije od tzv. covid-bolesti. Neki moralni teolozi nisu prije alarmirali javnost, a ni sada ne obraćaju pozornost na te slučajeve smrti niti na one koji danas umiru od nebrige zdravstvenog sustava za sve vrste bolesnika osim covid-bolesnika. Poznato je i sasvim potvrđeno da je ogroman broj smrti prouzročen nepružanjem adekvatne ili nikakve zdravstvene skrbi bolesnicima od drugih bolesti. Sada navodno medicinske sestre i zdravstveni djelatnici „padaju s nogu“ od posla. Kao da i prije nisu „padali s nogu“. Ovisno koji djelatnici. Valjalo bi imati elementarnog poštenja i objektivno vidjeti kakva je prosječna opterećenost zdravstvenog sustava, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Neistina je, i laž, da je zdravstveni sustav danas opterećeniji zbog pojave covida nego što je bio prije. Naprotiv, manje je opterećen. Zašto neki zdravstveni djelatnici rade manje nego ikada prije, a dobivaju daleko veće plaće i druga primanja? O razlozima za tu činjenicu postoje neke analize, ali bi trebalo sustavnije pojasniti to stanje. Dosada nitko nije dao cjelovit odgovor na to pitanje.

Čini se da je glavni problem spoticanja posljednjih tjedana i mjeseci pozivanje na savjest, moral, odgovornost, ljubav prema drugima i sl.  Kako su moralni teolozi specijalisti, „stručnjaci“ za to područje oni su se uključili, također nakon skoro dvogodišnje šutnje.

Ali ne svi jer nekima nije bilo dopušteno uključiti se u javnu razpravu.  Za neke teologe „cijepljenjem se ispituje kršćanska savjest“ (Glas Koncila, 47(2474, 21. 11. 2021, str. 1, 4-5). Cijepljenje je, dakle, postalo kriterij za savjest, a ne Bog i moralni zakon u nama (I. Kant). Prema tome, cjepivo i cijepljenje je iznad Boga. To je lako shvatljivo kada je netko vjernik scijentističke covid-religije. Njegovo je božanstvo znanost.

Pitanje je koliko je primjereno, znanstveno i kršćanski prozivati ljude da se suoče „s cijepljenjem kao činom ljubavi“ i stavljati ih „pred najteži ispit kršćanske savjesti“ (Večernji list, 29. 11. 2021, str. 6). Tvrdi se: „Cjepivo u općoj ugrozi jest čin ljubavi“. U situaciji u kojoj više umiru cijepljeni nego necijepljeni čin ljubavi bio bi založiti se za zabranu cijepljenja. No neki katolički teolozi i svi biskupi, po uzoru na papu, zalažu se za cijepljenje kao čin ljubavi. „Crkva uči da je čin ljubavi vrhunac i savršenstvo moralnog čina“. Iz toga slijedi da cijepljeni, dovodeći u opasnost da se sami zaraze i da zaraze druge izvršavaju savršen moralni čin; necijepljeni sasvim suprotno, nastojeći ostati zdravi i necijepljeni čine nemoralan čin, čak i zločin. Čin ljubavi čini se „na temelju znanstvenih spoznaja i medicinskih znanja … kompetentnih osoba.“ Pri tome se nameće odgovor da su kompetentne osobe one koje se svakodnevno pojavljuju na državnim glavnim medijima i plaše narod svojim neistinitim podatcima i prognozama. Koje to su to znanstvene i medicinske spoznaje koje su norma prema kojoj se nameću mjere? To uopće nisu znanstvene tvrdnje jer ih ne prihvaća vrlo veliki broj znanstvenika iz medicinskih i srodnih znanosti.

Cjepiva su eksperimentalna i teolog se još čudi zašto ljudi izbjegavaju primiti cjepivo. Razloge pokušava naći u nepoznavanju sastojaka cjepiva te straha ljudi da prime nešto o čemu ništa ne znaju. Ali to nepoznavanje sastojaka, u stilu pravoga „znanstvenika“, opravdava činjenicom da nam nisu „jasni sastojci ni brojnih lijekova, a još manje nam je poznata metodologija njihove proizvodnje.“ No zaboravlja da se nikada nikoga nije prisiljavalo da uzme ovaj ili onaj lijek. Pacijent je mogao (i još uvijek može) birati hoće li ili neće uzeti bilo koji lijek, a ovdje se radi o nečemu što nije lijek (barem ne odobren nego je eksperimentalan) i što se prisilno nameće svima. Lijekovi su bili uvijek odobreni za upotrebu nakon testiranja i konačnog odobrenja. Ovo cjepivo je eksperimentalno a to znači nužno da sve serije doza nisu i ne mogu biti iste. Inače to ne bi bilo eksperimentalno cjepivo nego bi bilo isto za sve primatelje. Uz to lijekove nikada nisu u pravilu uzimali zdravi ljudi nego bolesni, a ova cjepiva se nameću i bolesnima i zdravima bez kriterija. Osim toga nuspojave lijekova (teologovi „manji osjećaji tegobe“), ni svih dosad poznatih cjepiva, ne mogu se usporediti s nuspojavama koje izazivaju mRNA cjepiva, čak sa sve češćim smrtnim izhodima.

Nuspojave od tih cjepiva u razdoblju kraćem od godinu dana nadmašuju po svojoj štetnosti sve nuspojave svih mogućih cjepiva u posljednjih trideset godina. Obrana cjepiva uzporedbom s lijekovima je ili intelektualni deficit ili morali ili i jedno i drugo. To bi se moglo okvalificirari kao manipulacija i zloupotreba. Drugi razlog u kojemu moralni teolog vidi odbijanje cjepiva je njegovo populističko i sugestivno pitanje: „Ili smo mi postali toliko usredotočeni na same sebe da nismo više sposobni misliti altruistički? Da osim našega boljitka ne uspijevamo uočiti eventualni boljitak naših bližnjih? …Možda je upravo problem odbijanja cjepiva onaj fenomen koji razotkriva kakvi smo ljudi postali.“ Ovdje se radi o nekoliko „altruističkih“ podvala.

U čemu je to boljitak za sebe i za druge ako primimo cjepivo? Moralni teolog ne zna (a morao bi znati) da su cijepljeni, prema navedenim podatcima znanstvenih izraživanja (teolozi se često pozivaju na znanost), sigurno opasniji i za sebe i za druge jer i sami češće obolijevaju što su više doza primili i više šire zarazu nego necijepljeni. Morao bi se zapitati koja je to prednost ili boljitak cijepiti se i istodobno optuživati one koji se ne žele cijepiti kao egoiste, samoljubce koji su „postali nesposobni shvatiti smisao podnošenja i najmanje žrtve zbog dobra nekoga drugoga“ (Grbac, Kana, 9/566, rujan 2021, str. 4-5).

Koje to zlo necijepljeni čini cijepljenima, a koje cijepljeni necijepljenima? Ili koje dobro necijepljeni čini sebi i drugome ako se cijepi? Bilo bi krajnje pošteno založiti se da se rasčiste ta pitanja i to u znanstvenom dijalogu kojega se moralni teolog nije ni sjetio kao sredstva rješavanja općih pitanja. On naprotiv podvaljuje neistinitu i ničim dokazanu tvrdnju o tome da od covida-19 umiru više necijepljeni nego cijepljeni. Zar je žrtva za drugoga cijepiti se i dobiti zarazu i zaraziti drugoga? Veća je naime vjerojatnost da cijepljeni, koji ima povlasticu u obliku covid-potvrde, da se kreće kamo hoće i da se druži s kim god hoće, zarazi necijepljenog nego da zdrav necijepljeni zarazi bilo koga.

Promicatelji cijepljenja, iz katoličkih krugova posebno, pozivaju se na problematičnost ljubavi prema bližnjemu i prema Bogu onih koji se ne žele cijepiti. Oni su, navodno, nesolidarni, sebični. Kršćani su činom cijepljenja „kao s činom ljubavi zapravo stavljeni pred najteži, ali i najosnovniji ispit naše kršćanske savjesti.“ Nikada dosad katolički moralni teolozi nisu toliko isticali solidarnost prema drugim vrstama bolesnika i ugroženih kao što je to slučaj prema tzv. covid-bolesnicima. Iznosi se žalosna činjenica „da ima kršćana koji su u pandemiji pretrčani od nekršćana i nevjernika u davanju svjedočanstva ljubavi“. Pa to nije nikakva novost.

Uvijek je bilo, a ima ih i sada, koji su kao nekršćani i nevjernici nadmašili kršćane i vjernike u mnogim moralnim pitanjima i svjedočanstvima ljubavi.

 

 

Teolog, dakle nestručnjak u medicini, tvrdi da su epidemiološke mjere „danas i medicinski dobro osmišljen način sprečavanja širenja smrtonosne zaraze. One omogućavaju zaštitu ljudskog zdravlja i života.“ Također se epidemiološke mjere protiv covida proglašavaju „najvećim javnozdravstvenim iskoracima u povijesti čovječanstva“. Ali se istodobno prigovara drugima koji govore drugačije od „službeno“ prihvaćenog mišljenja da ni oni nisu stručnjaci. O kojoj se tu medicinskoj struci radi? Da se uopće ne radi o medicinskoj struci bjelodano pokazuje mnoštvo primjera prema kojima ugledni znanstvenici iz područja medicine, čak i nobelovci, govore posve suprotno o nedopustivosti i štetnosti ovakvih epidemioloških mjera. Pitanje je u koju medicinsku „vjeru“ tko vjeruje. Ako ne postoji znanstveni konsenzus onda se ne može govoriti da medicinska struka „bjelodano pokazuje…“ Osim toga epidemiološke mjere nije nametnula medicinska struka nego političari uz pomoć dijela korumpiranih zdravstvenih djelatnika, a zasigurno u izvjesnoj mjeri i upitnog znanja u struci.

 

Mjere zabrana se opravdavaju tobože nekim većim dobrom, a to je zdravlje zajednice. Ističe se da je osobna savjest ograničena i da je sloboda pojedinca relativna te da slobodu može uživati samo onaj tko je živ. Živi često uživaju slobodu zato što su neki za njih dali svoj život dok oni sami ne mogu uživati slobodu. Jesu li onda bili u zabludi oni koji su svoj život dali za slobodu, npr. u Domovinskom ratu, a tako i u svim drugim ratovima? Za heroje se govori da su heroji zato što su svoj život položili za slobodu, a ne kao oni koji su svoju slobodu prodali za lagodniji život, privilegije, novce, položaje i sl. To su zapravo kukavice i izdajice. Ako je načelo da slobodu može uživati samo onaj tko je živ, onda je besmisleno pozivati se na slobodu i težiti k slobodi.

Zar je i Gundulić bio u krivu kada je pjevao o slobodi kao o vrijednosti te da „sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata toj čistoj ljepoti.“ Oni koji danas misle poput Gundulića i tolikih poginulih u Domovinskom ratu, čini se, nisu na tragu nekih teoloških tumačenja. Njih se optužuje da „zloupotrebljavaju društvene mreže, …zloupotrebljavaju trgove i ulice“, manipuliraju „pseudoznanstvenim činjenicama i raznoraznim teorijama zavjere. To duboko vrijeđa zdrav razum i dostojanstvo kršćanske savjesti.“ Takve bi ljude, prema tome, mogli zazvati uličarima, makar ih bilo iz redova nobelovaca, potpisnika Barringtonske deklaracije, oko 50000 američkih liječnika, mnoštva znanstvenika i liječničkog osoblja diljem svijeta, a sve više i Hrvatske, koji „šire teorije zavjere“.

 

Ne samo da su protivnici cijepljenja cenzurirani, optuženi za širenje virusa, kao što su nekada kršćani u Rimu bili optuženi kao krivci za paljenje Rima za vrijeme cara Nerona, nego su još proglašeni proizvođačima sotonskog ozračja u svijetu. To su ljudi „koji obmanjuju, lažu, grade se gordima, oholima. …koji misle da znaju, a uopće ne znaju, … koji unose razdore i podjele, …koji zloupotrebljavaju moć suvremenih medija, pogotovo društvenih mreža, da bi iz skrivljenoga neznanja i neodgovornosti širili lažne informacije i zbunjivali ljude.“ Takvi nadalje „zaluđuju javnost, prozivaju kompetentne stručnjake, obaraju očevidnosti ljudskoga razuma, a ponajviše obeskrjepljuju zahtjeve moralnoga zakona i kršćanske ljubavi. Takvo se ozračje može smatrati sotonskim djelom u ljudima koji ishlapljuju razum i vjeru u mozganjima svojim.“ Pitanje koje se ne može izbjeći jest: koji su to konkretni ljudi koji stvaraju ozračje sotonskog djela. Da li navedeni znanstvenici i više od pola čovječanstva protivnika cijepljenja sudjeluju u sotonskom djelu?

 

Kada se već o stručnjacima govori onda su za neke moralne teologe stručnjaci samo oni koji nastupaju na državnoj TV i drugim režimskim medijima. Drugi su „uličari“. Naravno da treba biti krajnje oprezan tko daje informacije. „U ovom se kontekstu nameću pitanja što nemedicinski stručnjaci znaju o medicini? Što neepidemiološki stručnjaci znaju o epidemiologiji? Što neinfektološki stručnjaci znaju o infektologiji?“ Nadamo se da ova pitanja vrijede i za moralne teologe. No, kad smo već kod stručnjaka i „pravih“ izvora („Zato je važno da dopustimo da nas informiraju stručnjaci, a ako sami želimo stručno govoriti o tim stvarima, to trebamo naučiti iz pravih izvora.“) tko određuje koji su to pravi stručnjaci i pravi izvori? Zar stožeri ili vlade država ili pak znanstvena zajednica i znanstveni argumenti? Samo kad bi ih još mogli čuti u javnosti!

 

Da bi opravdali svoje posrnuće pred svjetovnom vlasti biskupi se opet pozivaju na papu koji je ponudio „lijek za lijekom“ (Glas Koncila 48(2475), 28.11.2021, str. 3). Kad već ne funkcionira cijepljenje kao „čin ljubavi“ papa je „ponudio dijalog kao novi lijek za nošenje s nuspojavom pandemije – ‘kulturom ravnodušnosti’.“ Dijaloga se sjetio i kardinal i njegovi biskupi. Sve je to lijepo u teoriji. U praksi oni se nisu zalagali za dijalog nego su postupali suprotno. Kardinalu je sigurno poznat slučaj zabrane nastupa njegovu bratu u biskupstvu Athanasiusu Schneideru čiji je nastup već bio dogovoren i najavljen na isusovačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu, a onda izričito zabranjen. Ili zabrana skupljanja podpisa za najnoviji referendum (što god o tom referendumu mislili) u dvorištu crkve u Selskoj ulici (barem tako navodi župnik). Gdje je tu nestao dijalog? I ljubav i solidarnost prema bližnjemu? A i papa ne vodi dijalog kada diskriminira necijepljene u Vatikanu i dijeli stado diljem svijeta na cijepljene i necijepljene. Koliko se stotina milijuna katolika povelo za papom? Gdje je tu lijek dijaloga? Kad već papa nije pokazao sposobnost da se založiti za dijalog to je učinio zagrebački nadbiskup.  Kad već nije našao odgovor na pitanje: „Kako se kao vjernici možemo snaći suočeni s brojnim argumentima?“ u vezi s cijepljenjem, u dijalog je uključio čak i djecu jer „dragocjeno je čuti  što o svemu tome misle djeca. Jedni su mi roditelji posvjedočili da su njihova mala djeca molila svoje bake i djedove da se cijepe rekavši da cijepljenje pomaže da na svijetu bude manje tužne djece zbog gubitka svojih najmilijih.“ Djeca su tako promovirana u „medicinske stručnjake“ koje svakako treba poslušati. Pogotovo kad na red dođe cijepljenje djece, na radost ili žalost njihovih roditelja. Da se podjela u stadu još više produbi.

Ono što je skandalozno jest nazvati one koji se opiru cijepljenju pojedincima koji „dovode u pitanje pandemiju te sumnjiče javne sustave i znanost.“ Zar su pojedinci desetci i stotine tisuća građana koji prosvjeduju po ulicama svjetskih gradova ili veliki dio čovječanstva koji se još nije cijepio? Do kojega smo to stanja duha došli kada je nepoželjno sumnjati u znanost?

 

Sasvim je točna tvrdnja: „Kraj je zdravoga razuma, a ne njegov početak, kada se iznose medicinski nestručne i znanstveno neutemeljene tvrdnje“. A što ako to radi dio liječničke struke, točnije mnoštvo pojedinaca iz nje, čak veliki dio zdravstvenog sustava? Zar tada nije opravdano imati „nepovjerenje u liječnike“ i „cijeli zdravstveni sustav i znanost“ dovoditi u pitanje? Što bi bilo normalnije od toga, nego sumnjati u znanost i „znanstvenike“? Zar je znanost dogma? Naravno da jest, za scijentiste. Ali znanost po svojoj naravi jest sustav u kojemu je sumnja jedno od najvažnijih obilježja prave znanosti i ona je poželjna (organizirani skepticizam u znanosti; to je jedna od Mertonovih normi koje karakteriziraju znanstvenu zajednicu).

U znanosti nije važna vjera nego provjera. Sramota je za samu znanost da se u nju vjeruje, ona se uvijek iznova provjerava i ona živi i napreduje samo ako se provjerava. Inače nije znanost nego scijentizam, a to znači dogmatizam, ideologija i/ili religija. I moralni teolozi priznaju: „Moralna je dužnost kritički preispitivati, ali pritom i neumorno tražiti istinu.“ Kritički su raspoloženi oni koji ne vjeruju a priori svakoj tvrdnji nego u nju sumnjaju. U ovom slučaju tzv. pandemije sumnja je najveći neprijatelj službenog narativa. One koji kritički misle ne samo da se zabranjuju da nastupe u javnim režimskim medijima, nego ih se istodobno kritizira što se koriste alternativnim društvenim mrežama. Proziva ih se kao protagoniste „otvorene mržnje protiv neistomišljenika.“

Stvari se mogu okrenuti na drugu stranu ili okrenuti pilu naopako pa reći da zagovaratelji mjera pokazuju otvorenu mržnju „protiv neistomišljenika.“ To se nedvojbeno vidi u mnogo primjera u Hrvatskoj.

Necijepljeni se tretiraju kao stoka kojoj bi neki zabranili odlazak u trgovinu tako da skapaju od gladi. I to je znak solidarnosti i ljubavi prema drugima? Protiv takvih izjava biskupi nisu prosvjedovali nego su ih i implicite prihvatili bez obzira na to što se deklarativno zalažu za slobodu izbora kod cijepljenja. Ali u praksi pristaju na diskriminaciju. Pritom se, kao i neki znanstvenici, hvale kako oni vjeruju u znanost.

Osnovna pretpostavka u zaključcima nekih moralnih teologa jest pogrešna. Poznato je naime iz elementarne logike da se istinit zaključak (konkluzija) može dobiti valjanim zaključivanjem čak ako je jedna premisa neistinita. Neistinita premisa (ili barem još uvijek znanstveno nedokazana) jest da su cjepiva sigurna, da štite ljude od zaraza i bolesti, da nemaju nikakve ozbiljne nego samo blaže nuspojave te da od njih ljudi ne umiru. Da bi zaključivanje bilo znanstveno mora biti ne samo valjano nego i premise moraju biti istinite. Inače zaključak nije istinit. To je već davno postavio Aristotel, a teolozi su se u svom obrazovanju morali s tim susresti. Slijedi da su moralni teolozi napravili elementarnu logičku pogrešku i to zamotali u visoki stupanj „znanstvenosti“ i, što je još gore, moralnosti.

Cijepljenje treba biti dobrovoljno jer je ta dobrovoljnost „autentičan moralan čin“. A moralna dužnost u doba tzv. pandemije trebala bi „usklađivati zahtjeve osobnog zdravlja sa zahtjevima javnog zdravlja zajednice“. Neki moralni teolozi tvrde da bi to usklađivanje trebalo biti cijepljenje. Ne može se govoriti o dobrovoljnosti na koju se teolozi pozivaju ako se ne dopušta sloboda savjesti pojedinaca i osobni izbor. Da ne smije postojati prisila kod cijepljenja u tome se u teoriji slaže visoki kler od Vatikana sve do biskupskih konferencija pojedinih država i nekih teologa koji im služe. U praksi je stvar posve drukčija.

Deklarativno je kaže da cijepljenje nije obavezno. Ali se vrši svaka vrsta pritiska, prisile, davanja povlastica, ucjene da se ljude pridobije na cijepljenje. Daju se otkazi s radnog mjesta, zabranjuje se ulaz bez tzv. kovid-potvrda u javne državne prostore. To je najgrublji oblik diskriminacije ljudi. Pastiri Crkve o tome ne samo da su šutjeli nego izričito pristaju na sve što vlada odluči.

 

Ali Crkva je po svojoj biti proročka jer je njezin glas glas samoga Boga. To je teološki nauk koji se ne dovodi u pitanje. Znajući da postoji nebeska ili vječna i zemaljska ili putujuća (ili vojujuća, ecclesia militans) Crkva, ona nikada ne može biti u zabludi jer joj je vođa sam Krist. Zemaljski namjesnik je papa (tako vjeruju katolici, ali ne i druge kršćanske denominacije). Crkva se ne može svesti na papu. Ako je Crkva proročka to nipošto ne znači da je samo papa prorok niti to da je uopće prorok više od bilo kojeg drugog vjernika katolika ili kršćanina. Ali neki teolozi su uvjereni:  „U tom smislu smatram da se u proročki glas Crkve u ovoj pandemiji mogu ubrojiti riječi pape Franje da je cijepljenje čin ljubavi, zatim bilješka Kongregacije za nauk vjere od 20. prosinca prošle godine da su raspoloživa cjepiva protiv koronavirusa moralno prihvatljiva … Što je drugo nego proročki glas pozvati na cijepljenje radi zaštite života i zdravlja svih ljudi.“

Moglo bi se postaviti pitanje proroka i lažnih proroka. Takvo razmišljanje ne bi se smjelo shvatiti kao heretično jer ima potvrda u samoj Bibliji. Tamo se npr. kaže: „Istinit svjedok ne laže, a lažan svjedok iznosi laži“ (Izr 14,5); „Proroci prorokuju laž, svećenici rade na svoju ruku i tako voli moj narod“ (Jr5,31); „Ti proroci prorokuju laž u moje ime“ (Jr 14,14); „Jer vam oni prorokuju laži u moje ime. Ja ih nisam poslao, govori Gospodin“ (Jr 29,9); „Zato će moja ruka doći na proroke koji gledaju praznu opsjenu i prorokuju laž. Ne će pripadati zajednici moga naroda“ (Ez 13,9); „Prorok je luđak, bezuman je čovjek duha – jer tvoja je zloća tako velika, tvoje neprijateljstvo tako žestoko“ (Hoš 9,7); „Za mito govore pravdu njihovi poglavari svećenici njihovi uče za plaću. Proroci njihovi gataju za novac.“ (Mih 3,11); „Jer će ustati lažni mesije i lažni proroci  i činit će znake i čudesa da zavedu, ako je moguće, i izabrane“ (Mk 13,22).

 

U Bibliji također piše da će u posljednja vremena doći do velikih podjela među ljudima. Bit će u obitelji dvojica protiv trojice i trojica protiv dvojice…..Svjedoci smo da u nijedno nama poznato vrijeme nije na globalnoj razini od pojedinaca do kolektiva (država, religija, rasa, klasa…) nije bilo toliko vidljivih podjela kao danas.

Otkuda te podjele i tko im je uzročnik? Ako znamo da je diabolos (đavao, sotona) onaj koji dijeli, razbacuje, razpršuje sve što je skupa skupljeno, onda nam je prilično jasno što se događa i zašto te tko se kako opredijelio. Nema više neopredjeljenih.

 

HOP

 

 

RELATED ARTICLESMORE FROM AUTHOR