Piše: Mag. art Ingrid Runtić
Dokumentarni film “The Soviet Story” je napravljen 2008.g. te je preveden na mnoštvo jezika i prikazan na svim javnim državnim televizijama diljem Europe – osim, začudo, na hrvatskoj televiziji.
Prije 6 godina sam ga pogledala po prvi put i napisala popratni tekst, osvrnula se naravno i na Putina na kojeg se kritički osvrću govornici u filmu i povjesničari pri kraju ovog filma. Neki naši lažni desničari i Putinovi obožavatelji su odmah skočili na zadnje noge prijeteći mi u porukama i komentarima zbog tog mog članka u kojem se nalazio link na ovaj film. A jednog od tih lažnih domoljuba sam čak moeala prijaviti institucijama zemlje u kojoj živi (Austriji) zbog prijetnji.
Nažalost, opasnost na koju su upozoravali povjesničari i eu-parlamentarci u ovom filmu, obistinila se: Putin je iznikao iz otrovnog legla dugog niza masovnih ubojica i monstruma sovjetske prakse marksističke i nacionalsocijalističke ideologije i ovim agresorskim pohodom na Ukrajinu provodi zločin, fašizam (koji tako rado pripisuje drugima), genocid, nasilje i represiju nad ukrajinskim, ali i nad ruskim narodom.
Zapad je još početkom tridesetih godina prošlog stoljeća zatvorio oči na Holodomor u Ukrajini, baš kao što je zatvorio oči i na Hitlerov nacizam, Saveznici su u Drugom svjetskom ratu prihvatili Staljina kao partnera, okrenuli glavu na sve sovjetske masovne zločine i gulage koji su trajali prije, za vrijeme i desetljećima nakon 2. svj. rata.
Kad ne želliš ništa naučiti iz povijesti, prisiljen si ju ponavljati.
Mi Hrvati ni danas nažalost ne poznajemo svoju vlastitu povijest, jer su ju domaći komunisti i titoisti lažirali i prekrojili, pa tako većinom ne znamo ni da postoje Bijeli Hrvati u Ukrajini. Ali ipak, kada je velikosrpski agresor i jugočetnička jna nasrnula na našu domovinu, uspjeli smo uz silnu hrabrost, srčanost, slogu i požrtvovnost izvojevati ono najvrjednije: svoju slobodu.
Čvrsto vjerujem da će to konačno uspjeti i Ukrajincima.
Također, znam da ruski narod nipošto nije zaslužio niti jednog od onih komunističkih monstruma koji su ga zlostavljali, sakatili i ubijali zadnjih 100 godina, pa ni ovog zadnjeg u nizu. Nadam se da će Putin ostati zapamćen samo kao zadnji u nizu monstruma na čelu Rusije.
Bertrand Russel je rekao:
“Rat nam samo može dokazati tko je jači a ne tko je u pravu.
A sam rat kao rat za mene nije hrabrost već kukavičluk.”
Činjenica je da se tisuće useljenika početkom dvadesetog stoljeća iz Poljske u Ameriku u papirima izjašnjavalo kao Bjelohrvati.
Video hotel Bijelih Hrvata u Ukrajini:
https://m.youtube.com/watch?v=XVkq_3fIC00&feature=youtu.be
BIJELI HRVATI
“Bijeli Hrvati bili su istočnoslavensko pleme; djelomično preci ukrajinske nacije; preci Hrvata na Jadranskom moru. Bijeli Hrvati su vjerojatno jednim dijelom također preci Slovaka, Čeha i Poljaka, ili su makar imali veliku ulogu u konsolidaciji slovačkog, češkog, poljskog i ukrajinskog naroda tijekom 10. i 11. stoljeća. Tragovi Bijelih Hrvata nalaze se po središnjoj i istočnoj Europi odnosno cijeloj Ukrajini, Slovačkoj, Češkoj, južnoj Poljskoj i jednim dijelom u sjevernoj Rumunjskoj. Pretpostavlja se da je mnogobrojan bjelohrvatski narod raspršen među navedenim nacijama zbog provale Mađara u 9. stoljeću i potom Mongola u 13. stoljeću. Bijeli Hrvati su također imali ogromnu ulogu u formiranju srednjovjekovne Mađarske države.
Osim u srednjovjekovnom poljskom gradu Krakovu, posebno značajna središta Bijelih Hrvata bila su gradovi Peremišl i Galič koji su se nalazili u sklopu Kijevske Rusije pod kontrolom Kijeva. Kijevski vladari imali su s Bijelim Hrvatima stalnu vezu, a pretpostavlja se da su oni prvo istočnoslavensko pleme koje je prihvatilo Kršćanstvo koje su potom širili u Kijevu preko kijevske kneginje Olge koja je službeno prva 955. godine prešla na Kršćanstvo. Prema nekim stručnjacima kod Bijelih Hrvata se susreće niz kulturoloških odlika karakterističnih za antičko podneblje južne Ukrajine na kojima su stoljećima živjeli Sarmati, Skiti i Goti. Slične karakteristike se susreću kod Tiveraca i Uliča.
Bijeli Hrvati ili Belohrvati su staroslavensko pleme o kojima vijesti donosi bizantski car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet u svojem djelu O upravljanju carstvom, a podudarna svjedočanstva sadržava i ruska izvorna građa. Kraj koji su nastanjivali nazivao se po njima Bijela Hrvatska. Ona se do polovice X. stoljeća opsegom i prostorom mijenjala s kretanjem Bijelih Hrvata od istoka, gdje su bili izloženi napadima Pečenega, prema zapadu, gdje su došli u susjedstvo s Francima. Od njih se odvojio dio Hrvata i – prema Porfirogenetu, za bizantskog cara Heraklija – naposljetku je nastanio dio nekadašnje rimske provincije Dalmacije (današnja Hrvatska južno od Save do mora). Oni koji su ostali u Bijeloj Hrvatskoj imali su svojega vladara, kojega izvor naziva arhontom. Od kraja VIII. i u IX. stoljeću priznavali su franačku vrhovnu vlast, a u polovici X. stoljeća bili su pod vlašću njemačkog kralja Otona I. Velikoga. Tada se spominju, uz Moravljane i Čehe, zajedno sa i Korutancima (Karantanci), a kako još nisu bili primili kršćanstvo, naziva ih se nekrštenima. Po dolasku Mađara u njihovo susjedstvo, prekinute su veze s onim suplemenicima koji su se odvojili. Hrvati, koje izvorna svjedočanstva X. stoljeća nazivaju Bijelim Hrvatima, našli su se u drugoj polovici X. stoljeća podijeljeni u sastavu češke, poljske i ruske države. S jačanjem središnje vlasti u njima, brzo su podlegli u procesu asimilacije s dominantnim plemenom. U području Krakova spominju se još u drugoj polovici XI. stoljeća.”
HOP
