Upravo je dr Reiner Fuillmich na svom kanalu objavio zanimljivu pravnu analizu oko podignute optužnice protiv profesora dr. sc. Sucharit Bhakdia. Kako već više od dvije godine pratimo rad i djelovanje prof. Bhakdia nastavit ćemo pratiti i ovaj sudski postupak protiv njega pred okružnim sudom u Plonu u Njemačkoj.

https://netzwerkkrista.de/2022/11/03/zweierlei-mass-bei-der-justiz/

Prema priopćenju za javnost Optužnica protiv profesora dr. Sucharit Bhakdia zbog sumnje na pobunu

u dva slučaja podignuta je pred okružnim sudom u Plönu. Optužnica se temelji na dvije javne izjave optuženog prof. Bhakdia tijekom 2021. godine.

https://netzwerkkrista.de/2022/06/12/ist-professor-bhakdi-ein-volksverhetzer/

Ali prvo što vam pada u oči je: zašto je Državno odvjetništvo podiglo optužnicu?

Je li se profesor Sucharit Bhakdi mogao učiniti odgovornim za progon zbog govora mržnje kroz dvije javne izjave. Povod za to bila je odgovarajuća optužnica Glavnog javnog tužitelja pokrajine Schleswig-Holstein u Schleswigu (osobno njihovog službenika za antisemitizam), koji je na taj način oslobodio prvotno nadležnog državnog tužiteljstva u Kielu odgovornosti za postupak, iz bilo kojeg razloga. Tadašnji članak završava željom da mjesni sud u Plönu, koji je nadležan, ima dovoljno pravne stručnosti i dovoljno hrabrosti da ovu više nego upitnu optužbu odbaci prije glavne rasprave.

Ova prilika je za sada propuštena. Ako dođe do osuđujuće presude u prvom stupnju, može se samo nadati pravnom vještačenju viših instanci, tj. Regionalnog suda u Kielu i Višeg regionalnog suda u Schleswigu, ili čak Saveznog ustavnog suda, koji je prije uvijek davao prioritet slobodi izražavanja kada su postojale dvojbe oko tumačenja. U međuvremenu je okružni sud u Plönu prihvatio optužnicu i otvorio glavni postupak. Održavanje glavne rasprave zakazano je za ožujak 2023. godine. Protiv ove odluke nema pravnog lijeka; provođenje glavne rasprave postalo je praktički neizbježno.

Je li si okružni sud u Plönu ostavio prostora za zakonski zahtijevanu oslobađajuću presudu ili je svoju odluku već donio kao konačnu?

Osnovna ideja Zakona o kaznenom postupku govori u prilog očekivanju da je odluka još u tijeku: Presuda kaznenog suda donosi se samo na temelju biti glavne rasprave (§ 261 StPO), a ne na temelju na temelju sadržaja spisa na kojima se temelji optužnica i rješenje o otvaranju. Sadržaj dosjea samo čini osnovu za preliminarnu prognozu u trenutku podizanja optužnice, koja odražava vjerojatnost osude.

U mnogim slučajevima to može dovesti do toga da ishod glavne rasprave bude vrlo različit od onoga što je prikazano u spisu – na primjer, ako se svjedoci „kafanske“ tučnjave tijekom rasprave više ne mogu sjetiti ključnih detalja ili ne mogu identificirati optuženika kao počinitelja. Općenito govoreći, kada sud treba utvrditi što se zapravo dogodilo. Kada treba utvrditi činjenice.

S druge strane, ako su stvarni događaji “nesporni” i uključena su samo pravna pitanja, može postojati argument za sud da se u velikoj mjeri posveti procjeni iznesenoj u nalogu za otvaranje. Jer u redu pitanja sud je trebao temeljito i sveobuhvatno promisliti pri odlučivanju hoće li dopustiti podizanje optužnice. U slučaju “nespornih” činjenica, rijetko se događa da odluka nakon glavne rasprave odstupa od prognoze prvostupanjske odluke. Praktično relevantan razlog za takav tijek bila bi, primjerice, kadrovska promjena na sudu, odnosno preuzimanje odjela u razdoblju između rješenja o pokretanju postupka i glavne rasprave od strane novog suca koji sudi pitanja drugačije od svog prethodnika. Ako to nije slučaj, jedan te isti sudac bi u tom razdoblju morao promijeniti svoje pravno mišljenje u korist optuženika ako ga želi osloboditi.

Ali i to se događa. Svaki praktičar kaznenog prava zna da kronično preopterećeni sudovi ponekad ne ispituju koherentnost optužnice toliko kritički koliko bi to u idealnom slučaju trebalo. Svaki nemar ili previđeni aspekti obično se mogu “izgladiti” na glavnoj raspravi. Ili se glavni postupak čak otvara unatoč određenim nedoumicama, za što mogu postojati različiti “taktički” razlozi; na glavnoj raspravi dilema će se već nekako riješiti.

Međutim, sudac koji je predan objektivnosti i nepristranosti (tj. njegova službena prisega) uvijek će imati suverenitet dopustiti da se njegove odluke propituju, čak i da ih se uvijek iznova podvrgava kritičkom ispitivanju.

U slučaju Bhakdi, vjerojatno nema spora oko činjenica na kojima se temelji optužnica; izjave koje su predmet postupka bit će dane onako kako ih Državno odvjetništvo prikazuje. Radi se samo o čistom pravnom pitanju predstavljaju li te izjave poticanje na mržnju.

Okružni sud u Plönu je na ovo pitanje – privremeno – odgovorio potvrdno. Ovdje je dobio dodatni poticaj da preispita svoje pravno mišljenje:

Kaznena odgovornost prema § 130 StGB pretpostavlja da dotična izjava može remetiti javni mir. Uvođenjem ove klauzule o zaštiti mira zakonodavac je želio ograničiti kazneno djelo poticanja

na mržnju. Prema sudskoj praksi Saveznog suda pravde, puka apstraktna mogućnost prijetnje miru nije dovoljna. Za prikladnost remećenja javnog mira, sudska praksa zahtijeva  postojanje konkretnih razloga za strah da će napad poljuljati povjerenje u javnu pravnu sigurnost (BGH, presuda od 12. prosinca 2000., 1 StR 184/00 = BGHSt 46, 212 (218 )).

Vjerojatno to nećete moći reći ni za Bhakdijeve izjave ako slijedite (nipošto uvjerljivo i stoga neprikladno kao osnova za kaznenu odgovornost) tumačenje državnog tužiteljstva u Schleswigu.

Oni nisu ni izdaleka ekvivalentni zapaljivim nacističkim sloganima, koje je sudska praksa s pravom smatrala govorom mržnje u smislu članka 130. Kaznenog zakona (“Židovi napolje!”, “Juda pogini!” i slično). A također ne s izjavama poput onih s kojima se nedavno morao suočiti okružni sud u Ansbachu.

Budući da zaštita mira predstavlja i element kaznenog djela i pravni interes u isto vrijeme, tumačenje elementa kaznenog djela „javni mir“ mora se temeljiti na zaštićenom pravnom interesu koji ograničava kaznenu odgovornost. Tamo gdje nema konkretne prijetnje javnom miru, opseg § 130 StGB nije otvoren od samog početka. Ova zakonodavna procjena, koju je potvrdio Savezni sud pravde, ne bi trebala biti napuštena iz razloga političke primjerenosti.

Iako je uglavnom besmisleno na temelju različitih sudskih odluka o različitim pojedinačnim slučajevima “dokazivati” da se pravosuđe služi dvostrukim mjerilima, ali u usporedbi s Causa Bhakdi, u kojem se premotivirano državno odvjetništvo svim silama trudi, njegove izjave imaju kaznenopravni sadržaj za uzeti u obzir, razlog za mišljenje daje sljedeći slučaj:

Gospođa S. iz Srednje Franačke više ne mora brinuti o kaznenom progonu. 10. kolovoza 2021. objavila je ovo na Facebooku:

” Sve koji se odbijaju cijepiti ja bih poslala u plin ili strpala u streljanu…Ah, i ispred toga u konclogor da bi ih se prvo iskorištavalo, mučilo itd.”

To je dovelo do nekoliko kaznenih prijava. Državno tužiteljstvo u Ansbachu smatralo je kazneno djelo govora mržnje ispunjenim. Što god drugo, o tome ne mogu biti dva mišljenja.

Ili?

Među odvjetnicima, da – okružni sud u Ansbachu (broj spisa 5 Cs 1012 Js 7310/21) odbio je izdavanje kaznenog naloga koji je tražilo državno odvjetništvo. Razlog, analogno i skraćeno: gospođa S. nije mogla tako misliti.

Čini se da je ovo obrazloženje uvjerilo državno odvjetništvo u Ansbachu, jer su odlučili ne iskoristiti pravo žalbe na trenutnu tužbu.

Gospođa S. neće kazneno odgovarati za svoje javno iznesene sadističke nacističke fantazije i govor mržnje te za razliku od prof. Bhakdija može mirno spavati.

HOP