Banka Italije posjeduje četvrtu najveću rezervu zlata u svijetu, ispred su samo Sjedinjenih Država, Njemačke i Međunarodnog monetarnog fonda. To je gotovo 2.500 tona zlata, čija je vrijednost – prema trenutnim tržišnim cijenama – 90 milijardi eura. Povijest ove akumulacije seže unatrag do poslijeratnog gospodarskog procvata, kada je niz razboritih guvernera banaka odlučio uložiti devizne prihode od talijanskog izvoza u zlatne poluge. Rezervat je trebao funkcionirati kao neka vrsta padobrana za hitne slučajeve, u slučaju da se ekonomska situacija u zemlji pogorša. Posljednji otkup zlata obavljen je 1973. godine, kada su rezerve dosegle rekordnih 2600 tona.
Od tada se više ne govori o kupnji zlata, naprotiv: sve se češće počelo govoriti o njegovoj prodaji ili pronalaženju drugih načina kako ga dobro iskoristiti. Romano Prodi je, primjerice, 2011. godine predložio da se proda fondu u koji su se trebale sliti zlatne rezerve svih europskih središnjih banaka, a koji bi potom služio za jamstvo izdavanja novog europskog javnog duga. Nedavno je trenutna većina više puta nagovijestila da se te rezerve mogu koristiti za financiranje javne potrošnje na neki način: na primjer uklanjanjem poznatih zaštitnih klauzula koje bi mogle biti aktivirane 2020. i uzrokovati povećanje PDV-a za više od 40 milijardi eura.
U prijevodu rečeno, izmišljena kriza oko plandemije postaje izgovor u svezi otimanja zlatnih rezervi od Talijana zahvaljujući talijanskim poslušnicima u Briselu.
Zvuči poznato kao i u Hrvatskoj.
Ali tu nije kraj talijanskog cirkusa; Međutim, ono što je manje jasno jest tko posjeduje zlato Banke Italije i iznad svega tko njime može raspolagati kako bi s njim radio što misli.
Posljednji su se ovim pitanjem bavili Alberto Bagnai i Claudio Borghi, dvojica najpoznatijih zagovornika izlaska Italije iz eurozone, a danas članovi Lige i predsjednici proračunskih komisija Senata, odnosno Doma. Intervjuima i parlamentarnim prijedlozima (posljednji odobren prije nekoliko dana) Bagnai i Borghi zatražili su od vlade da jednom zauvijek jasno stavi do znanja da zlato pripada talijanskoj državi, koja stoga njime može raspolagati kako joj odgovara? Da li je sad jasnije u koju to zonu Hrvatska srlja?
U stvarnosti, i prije njihovih zahtjeva za pojašnjenjem, nije bilo sumnje da je zlato u vlasništvu države: Banka Italije je javnopravna institucija, čijeg predsjednika imenuje predsjednik Republike na prijedlog vlade. Ukratko, nedvojbeno je dio parametra države. Ponavljanje, makar i kroz zakon, ne bi puno promijenilo, barem u bližoj budućnosti. Međutim, mnogi se boje da Borghi i Bagnai, uz potporu ministra unutarnjih poslova Mattea Salvinija, namjeravaju ponovno potvrditi javno vlasništvo nad zlatnim rezervama kao prvi korak u stavljanju tih istih rezervi na raspolaganje vladi.
Salvini, Bagnai i Borghi demantirali su da im je to namjera i zapravo bi ovaj manevar vjerojatno bio vrlo kompliciran za provedbu u praksi. Banka Italije je, prema statutu, potpuno neovisna o vladi, koja je stoga ne može prisiliti da prenese svoje rezerve. Nadalje, europski ugovori, koji imaju ustavni status, zabranjuju središnjim bankama zemalja Unije da izravno financiraju države članice (a Banka Italije na svojim stranicama precizira da se prodaja zlata treba smatrati upravo kreditom).
U sadašnjem regulatornom okviru, izravna akcija izvršne vlasti da prisili Banku Italije da proda svoje rezerve zlata i stavi prihode na raspolaganje vladi čini se teškima. To bi vrijedilo čak i kada bi se usvojio prijedlog zakona koji nedvosmisleno pojašnjava da su zlatne rezerve u vlasništvu države.
No ako bi umjesto toga ova ili buduća vlada ipak uspjela preuzeti kontrolu nad zlatom, bi li ga doista bilo moguće koristiti za financiranje troškova kao što je temeljni dohodak ili blokiranje povećanja poreza kao što su klauzule o izuzeću? Odgovor je da da, mogli bi, barem na nekoliko godina, ali to vjerojatno ne bi bio dobar potez, i to iz više vrlo dobrih razloga. Kao što vidite i talijanska vlada poput Hrvatske vlade pokušava zlatnim zalihama prikriti kolaps gospodarstva. Naša to čini stalnim zaduživanjem.
Salvatore Rossi, dugo vremena važan menadžer Banke Italije, u svojoj knjizi Oro, u izdanju Milla, podsjetio je primjerice da je 2016. godine ukupna ponuda zlata na svjetskom tržištu iznosila nešto manje od 6 tisuća tona. Kad bi se tome zbroju pridodalo 2500 tona talijanskih rezervi ili čak samo nekoliko stotina, najvjerojatniji rezultat bio bi pad cijene zlata i posljedično smanjenje dobiti koju bi država mogla ostvariti prodajom.
Tome moramo dodati da bi likvidacija ovog naslijeđa – “obiteljskog srebrnine”, kako ga Rossi često naziva – dala znak vlade na rubu očaja, spremne učiniti sve da skupi neke resurse. Zbog straha od neizbježnog kolapsa, stoga bi fondovi i investitori koji danas posuđuju novac Italiji na mjesečnoj bazi vjerojatno tražili veće povrate ili čak odbili posuditi nam novac, potencijalno neutralizirajući sve koristi proizašle iz prodaje zlata.
Bilo bi puno razboritije prodavati rezerve malo po malo, po stopi od nekoliko milijardi godišnje. Korist od prodaje bi, međutim, u tom trenutku bila vrlo mala. Pagella Politics primijetio je da ako zlatne rezerve Banke Italije na prvi pogled izgledaju impresivno, 90 milijardi eura, one zapravo iznose samo 4 posto od oko 2350 milijardi eura javnog duga koji je akumulirala Italija.
Prodaja zlata Banke Italije riskira da neće imati velike pozitivne učinke za javne financije, ali bi mogla imati negativne, osobito dugoročno. U svojoj knjizi Rossi objašnjava da važne rezerve zlata poput talijanske funkcioniraju poput osiguranja koje se koristi u vrijeme ozbiljnih poteškoća. Između 1973. i 1974., primjerice, Italija se odjednom našla u nedostatku strane valute, potrebne za kupnju nafte i drugih energetskih sirovina o kojima je ovisila na međunarodnim tržištima. Njemačka središnja banka pristala je posuditi joj 2 milijarde dolara, čime je izbjegla ozbiljnu energetsku krizu, ali je tražila da se petina talijanskih zlatnih rezervi iskoristi kao kolateral za zajam. Bez rezervi bi dobivanje kredita bilo kompliciranije i vjerojatno bi Talijani cijelu zimu proveli na hladnoći.
S jedinstvenom valutom takve situacije su postale nemoguće i bit će tako sve dok ovaj sustav postoji. Međutim, ostaje nepredvidivo što će se dogoditi u sljedećih deset, dvadeset, trideset ili pedeset godina.
Kakva god bila budućnost jedinstvene valute, bit će riskantnije suočiti se s njom bez velikih rezervi zlata nakupljenih u posljednjih 70 godina. Možda je to i cilj briselskih birokrata, uništenje zaliha kako bi se stvorila veća ovisnost i pokrpale njihove rupe. Naša država gospodarski upravo korača u takvu propast, a talijanska vlast u biti krpa rupe na brodu koji lagano tone.
I.D.
HOP
