Rezolucija Glavne skupštine Ujedinjenih naroda obavezuje sve njezine članice na obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. Dan na koji su oslobođeni preživjeli mučenici koncentracionog logora Auschwitz-Birkenau – 27. siječnja 1945. godine, dan je koji od 2005.g. civilizirani i humani svijet obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na sve žrtve holokausta. Mašinerija masovnog istrebljenja „rasno“ drugačijih, onih koji su samim svojim postojanjem “ugrožavali“ opstanak i razvoj nacionalsocijalističke ideologije i pomahnitalog sektaštva (jer niti jedna ideologija ne trpi drugu vjeru, osim one koju sama u svoje svrhe krivotvori, pa zbog toga i jest sekta) – bila je konačno i jasno razotkrivena kada su ruski vojnici toga dana oslobodili ono što je od izmoždenih logoraša još ostalo poluživo. Svijet se i nakon 70 godina teško, ali i s dostojnim pijetetom nosi s tim krvavim nasljeđem najcrnjeg od svih crnih ratova, II svjetskim ratom i holokaustom u Europi kojeg je izrodio njemački, odnosno hitlerovski nacionalsocijalizam. Posljedice tog užasa podjednako je nosio čitav svijet u koji se raselio onaj nepoželjni dio židovskog i „drugačijeg“ ljudstva iz prvo Njemačke, Italije, zatim Austrije, Poljske, Češke pa zatim i iz svih ostalih Hitlerovom vojnom silom i ostalim prijetnjama i mamcima okupiranih, zauzetih i zastrašenih zemalja Europe koje je odmah potom kao požar zahvatio vihor najstrašnijeg rata u povijesti čovječanstva (ako uopće smijem upotrijebiti komparaciju kada govorim o bilo kojem ratu).
Holokaust, (na grčkom: holókaustos: hólos, – čitav, potpun i kaustós, izgoren), također poznat i kao Shoah (na hebrejskom: HaShoah – katastrofa) je genocid u kojem su nacistički režim i njegovi pomagači likvidirali približno 6 milijuna Židova i gotovo 5 milijuna pripadnika ostalih naroda u kojima prednjače Romi, Slaveni (naročito Poljaci) i uopće svi ostali koji se na bilo koji način nisu uklapali u tu zvjersku ideologiju antisemitizma, bili drugačijeg mišljenja ili svjetonazora. Svetost ljudskog života, bogatstvo ljudskog duha i raznolikosti njegovog kreativnog izražaja i osnovna ljudskost je bila zauvijek oskvrnuta, pogažena i ugušena. Tako se bar činilo. No, život je jači od smrti, stvaranje snažnije od rušenja i propasti, pravda upornija od nepravde. Zbog svega toga su se jučer, na Dan obilježavanja žrtava holokausta u Auschwitzu-Birkenau okupili državnici brojnih zemalja odati počast ne samo nebrojenim žrtvama holokausta nego i ponoviti zavjet o vječnom pamćenju neizrecivog zločina i likvidacije 11 milijuna ljudi, znajući da je repetitio mater studiorum (ponavljanje majka učenja) – a ovu lekciju čovječanstvo zasigurno ne želi ponoviti!
Znakovito je da je Njemačka, kao zemlja iz koje je poteklo ovo iskonsko zlo (a moglo je poteći iz bilo koje druge zemlje, kao što ćemo vidjeti pola stoljeća kasnije) taj dan proglasila svojim memorijalnim nacionalnim praznikom još 1996.g., jer je i ona u sklopu nacističkog režima obezglavila svoj narod likvidiravši drugačije, slabije ili pak najbolje svoje ljude, dovevši se na rub ljudske, političke, gospodarske i svekolike druge propasti u tom crnom razdoblju svoje povijesti. Znak je to visoke svijesti o počinjenom genocidu za vrijeme tog nihilističkog režima, priznanje počinjenog zločina i vlastite krivnje te želje za ozdravljenjem i životom koju Nijemci pokazuju i žive svaki dan, a ne samo 27. siječnja. Na ovom mjestu se moram prisjetiti zadnjeg krvavog rata u Europi (za koju smo od 1945.g. mislili da je naučila lekciju) – naime četničkog i srbijanskog osvajačkog i genocidnog pohoda na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, tragičnog raspada jugoslavenske Federacije, još uvijek neutvrđenog broja ubijenih civila i vojnika, zvjerstava silovanja, klanja, koncentracionih logora koje smo u nedavnoj našoj prošlosti pretrpjeli.
Ne bih ovom prilikom, kao još uvijek predsjedavajući na čelu države Hrvatske Ivo Josipović, govorila o „tamnoj strani povijesti Hrvatske“ kada je ona kao i mnoge druge države Europe glavinjala „hvatajući se za skute“ tada najjačih, odnosno nacističke Njemačke, već bih upozorila na najsvjetliju njenu stranu u to doba – a to je da su upravo Hrvati prednjačili u samostalnom otporu fašizmu kroz partizansku borbu – a svakako bih na njegovom mjestu istaknula Domovinski rat kao zadnji primjer borbe protiv genocida u Europi. Svakako bih stremila pomirenju sa Srbijom, ali ne kroz regiju i političko sljepilo koje krasi Josipovića, već bih međunarodnim političkim djelovanjem i pritiskom utjecala na to da vlasti Srbije priznaju i pokaju se za grijehe i zločine svojih nedavnih prethodnika, i to ne samo zbog ulaska Srbije u EU, nego zbog pravde. Jasno je da u ovoj generaciji srbijanskih političara još uvijek postoji divlji otpor prema takvom legitimnom i nadasve pravednom zahtjevu Hrvatske, no to nije razlog da se taj zahtjev odlučno ne postavi s naše strane. Vjerujem da će novoizabrana predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović imati sluha, želje, volje i snage postaviti taj zahtjev i formulirati ga na pravi način. Odgovorno tvrdim da će pomirenje i suživot doći sami po sebi tek kada jednog dana i Srbija (tj. današnja Jugoslavija), poput Njemačke bude uvela memorijalni nacionalni praznik kojim će obilježavati spomen i sjećanje na žrtve koje je Miloševićev četnički i zločinački režim počinio po prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tek tada ćemo svi zajedno moći zatvoriti naše zadnje mračno i krvavo poglavlje, tek tada će naši branitelji, naše ranjene obitelji, naš ispaćeni narod, mnogi zločinci koji nekažnjeni i dalje žive, njihove žrtve koje nikada nisu dobile zadovoljštinu i izlječenje pravdom, a i naši susjedi od kojih mnogi žive u samoobmani moći mirno nastaviti svoj život. Tek tada će zločin počinjen Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini biti zaista prošlost.
Ingrid Runtić
