Bez obzira što mislimo o povijesti, moramo se baviti hrvatskom poviješću, ali ni to neće riješiti identitete Hrvata, Srbina i Srba. Da bi razumjeli ove identitete, treba se baviti najviše antičkom i srednjevjekovnom poviješću kao i poviješću haravačkih ili hrvatskih i drugih pisama, posebice grčkoga i latinskoga, jer ova dva pisma su preko mitologije i religije u korijenu izmijenili naziv Harvač i hrvatski jezik.
Svakome tko se bavio starim pismima jasno je da većina antičkih i srednjovjekovnih pisama nisu imala slova H, V i Č koja su često zamjenjivana današnjim vokalima, drugim suglasnicima ili su ispuštana. Prvo haravačko pismo je bilo slogovno i imalo 16 suglasnika koji su se spajali sa poluslogom A, a danas je to pismo poznato kao sans-krit. Nakon toga nastaje suglasničko asirsko pismo koje je imalo 22 slova, a potom feničko i aramejsko pismo koje je imalo 38 slova koje i danas koriste Armenci.
Haravača nije samo bio jezik Harvača ili Hrvata nego to je bio i jezik izgubljene civilizacije. Haravača se zvala i izvorna dvojna religija. Danas taj jezik lingvisti nazivaju sanskrit, a sve jezike nastale od njega nazivaju arijski ili indoeuropski jezici jer ne znaju koji etnik je označavao suglasnički napisan naziv kao Arua, Area ili Aria koji je pod Romanima postao Rua, Rea ili Ria.
Tko bi danas pomislio da riječ KRIT u nazivu sans-krit na suglasničkom pismu stoji za naziv Harvač. Sve na našem globusu je nastalo od nečega ili nekoga pa tako riječi, etnici, nazivi države ili nacije, toponimi i antroponimi.Tko bi danas i pomislio da su Romani Germane i Hrvate zvali Cerveni? Ako bi to napisali izvorno, onda bi to bilo HERA-VAČA-JANI i HERE-VEČE-ENI (JENI). Ovdje vidimo da je izvorni vokal A postao E i da su glasovi Č i J ispušteni, a glas H je napisan slovom C. Dakle, etnik Helvet ili Kelt je također označavao Harvače.
Haravačku civilizaciju na Levantu je naslijedila asirska civilizacija koja ju je preko jezika i pisma praktički iskorijenila kao pismo, jezik i religiju, a lingvisti i povjesničari to još nisu shvatili. Međutim, oni znaju da je prije Asiraca na Levantu ili Bliskom istoku postojalo veliko carstvo koje se zvalo Arameja, a koje je pojavom Asiraca nazvano Elevitia. U ova dva naziva naziru se glasovne promjene jer oba naziva označuju isto, dakle Haravaču. Ovdje se jasno vide razlike između dva pisma.
Očito, naziv haravača se na asirskom suglasničkom pismu pisao Arau da bi se pod utjecajem bizantskog grčkog pisma kod Harvača drazio kao Orao. Pod utjecajem romanskog pisma Arau koje nije imalo slova za glasove H, V i Č, ovaj naziv se odrazilo kao Ragusa, Rausa ili Raosa. Danas su ovo hrvatska prezimena kao Raguš, Raguž, Rauš ili Raos. Zar nam ove promjene ne otkrivaju tajne povijesti prošlih vremena. Ako pak zamijenimo slovo R slovom L dobivamo naziv Alua, što pod Romanima postaje Alva.
Sve ovo iznosim da bi pokazao kako su od naziva haravača nastali mnogi etnici i nacije preko različitih pisama. Na suglasničkom pismu naziv Harvač se pisao Arva i Erve da bi semitskim čitanjem postao Avra i Evre. Kako je slovo B zamijenilo slovo V, nazivi Arva i Erve postaju Abra i Ebre, a odatle nazivi Arab, Hebrej i Jevrej.
Kako su Romani Hrvate zvali Cerveni, a kasnije i Calveni, od ovih naziva nastaju etnici Veni (Večni) i Slaveni.
Slaveni u svojem nazivu sadrže sufiks EN koji ukazuje da nisu bili kršćani nego jani ili jeni dok su Cerveni preko kršćanstva postali Cervi. Od etnika Cervi nastaje etnik Servi, što se na bizantsko grčkom pismu odrazilo kao Serbi. Očito, Serbini ili Serbijanci nisu bili kršćani, a taj naziv su uzeli jer nisu razumjeli religije. Srbini su postali kršćani tek nakon poraza Osmanlija.
Serbi jesu bili kršćani kao i svi Hrvači jer je nestao sufiks IN. Dakle, Servi ili Serbi su bili Hrvati kršćani, a naziv Srbin ili Srbijanac nam otkriva nekršćane, a taj etnik je izmišljen jer oni su navodno živjeli u Raškoj. Možemo li povezati nazive Srbija i Raška preko bilo kojeg pisma? Despot Dušan Silni je sebe nazvao Serbom umjesto Serbinom jer to je naziv koji je koristio pod Bizantom kao kršćanin.
Sve ovo nam pokazuje kako je antička povijest pisana i u novije vrijeme krivotvorena, a zbog različitih pisama moramo joj pristupiti drukčije da bi je bolje razumjeli.
Povijest su uvijek pisali pobjednici, ali je u Hrvatskoj nakon domovinskog obrambenog i pobjedničkog rata i dalje pišu potomci partizana, četnika i komunista koji i danas skrivaju četničke, partizanske i komunističke zločine nad Hrvatima i koje pripisuju ustašama. Za njih je srbijansko četnička agresija na hrvatski teritorij bila građanski rat. Ovo nam otkriva tko danas vlada hrvatskim narodom i tko sjedi u Saboru.
Srećko Radović