Geološka kronologija je kronologija koju rabe geolozi i drugi znanstvenici kako bi se opisalo vrijeme i odnosi između događaja koji su se dogodili u povijesti Zemlje. Tablica geoloških razdoblja koja je ovdje opisana u skladu je s datumima i nomenklaturom predloženom od Međunarodne komisije za stratigrafiju i rabi standardne kodove Geološke službe SAD.
Geološki dokazi ukazuju kako je Zemlja stara oko 4,570 milijardi godina. Geološko ili “duboko” vrijeme Zemljine prošlosti organizirano je u različite jedinice prema događajima koji se dogodili u svakom razdoblju. Različiti opsezi vremena obično su podijeljeni po većim geološkim i paleontološkim događajima kao što su masovna izumiranja. Na primjer, granica između perioda krede i paleogena definirana je u skladu s događajem masovnog izumiranja koji je označio kraj dinosaura i brojnih morskih vrsta.
Terminologija
Najveća definirana vremenska jedinica je eon. Eoni su podijeljeni u ere, koje se pak dijele u razdoblja, epohe i doba. U isto vrijeme paleontolozi definiraju sustav faunalnih stadija koje imaju različito trajanje i temelje se na promjenama u sastavu fosila. U brojnim su slučajevima takvi faunalni stadiji prihvaćeni kao dio geološke nomenklature, iako postoji više priznatih faunalnih stadija nego geoloških vremenskih jedinica.
Geolozi često vole govoriti o gornjim/kasnim, donjim/ranim i srednjim dijelovima nekih razdoblja ili jedinica, npr. “gornja jura” i “srednji kambrij”. Pošto se geološke jedinice odvijaju u isto vrijeme, ali u različitim dijelovima mogu izgledati drukčije te sadržavati drukčije fosile, postoje mnogi primjeri kada je jedno te isto razdoblje dobilo različita imena na različitim lokacijama. Na primjer, u Sjevernoj Americi se za rani kambrij rabi naziv waucobanska serija koja je razdvojena u zone temeljene na trilobitima. Isti je vremenski raspon podijeljen na tomotijansku, atdabanijansku i botomijansku fazu u Istočnoj Aziji i Sibiru. Ključno polje rada Međunarodne komisije za stratigrafiju je upravo standadiziranje te često proturječne terminologije te stvaranje univerzalnih naziva koji se mogu koristiti širom svijeta.
Povijest kronologije
Načela na kojima se temelje geološke kronologije su bili ustanovljena od Nicholasa Stenoa u kasnom 17. stoljeću. Steno je tvrdio da su naslage stijenja (strata) nataložene jedna na drugu i da svaka predstavlja “komad” vremena. On je također formulirao zakon superpozicije, koji tvrdi da je svaki sloj (stratum) vjerojatno stariji od onoga iznad njega i mlađi od onog ispod njega. Stenova načela bila su jednostavna; njihova primjena na stvarne stijene bila je složena. Kroz 18. stoljeće geolozi su shvatili da: 1) nizovi strata su često bili erodirani, pomiješani, izobličeni i ponekad čak i izmijenjenih mjesta nakon taloženja; 2) slojevi nataloženi u isto vrijeme u različitim područjima mogu imati sasvim različiti izgled; 3) slojevi na bilo kojem području predstavljaju samo dio duge Zemljine povijesti.
Prvi ozbiljni pokušaji formulacije geološke kronologije koja bi se mogla primijeniti na sva područja Zemlje zbili su se krajem 18. stoljeća. Najutjecajniji od tih ranih pokušaja (promican, između ostalih, od Abrahama Wernera) podijelio je stijene Zemljine kore u četiri tipa: primarne, sekundarne, tercijarne i kvartarne. Svaki tip stijena, prema teoriji, formirao se tijekom specifičnog perioda u Zemljinoj geološkoj povijesti. Tako je bilo moguće govoriti o “tercijarnom razdoblju” kao i o “tercijarnim stijenama”. Izrazi “tercijar” i “kvartar” održali su se kao imena geoloških razdoblja do 20. stoljeća.
Identifikacija slojeva prema fosilima koje su sadržavali, započeta od Williama Smitha, Georgesa Cuviera i Alexandrea Brogniarta u ranom 19. stoljeću omogućila je geolozima da podijele Zemljinu povijest još finije i preciznije. Omogućila im je također da uspoređuju slojeve preko nacionalnih (ili čak kontinentalnih) granica. Ako su dva sloja (ma koliko udaljena u prostoru i različita po sastavu) sadržavala iste fosile, postojala je velika vjerojatnost da su bila nataložena u isto vrijeme. Detaljno proučavanje slojeva i fosila u Europi je između 1820. i 1850. godine, proizvelo niz geoloških razdoblja koji se i danas rabe.
Britanski su geolozi dominirali tim procesom pa se to očituje i u razdobljima. Razdoblja zvana kao “kambrij,” “ordovicij” i “silur” nazvani su po drevnim britanskim plemenima (i definirani na temelju stratigrafskih nizova iz Walesa). “Devon” je nazvan po britanskoj grofoviji Devon, dok je “karbon” jednostavna adaptacija “ugljenih mjera” starog britanskog geološkog pojma za istovjetni niz slojeva. “Perm”, iako definiran na temelju slojeva iz Rusije, bio je označen i imenovan od britanskog geologa Rodericka Murchisona. Britanski su geolozi također odgovorni za grupiranje razdoblja u ere i podjelu tercijarnog i kvartarnog perioda u epohe.
Kada su William Smith i Charles Lyell prvi otkrili da naslage stijena predstavljaju različita vremenska razdoblja, nije postojao način da se otkrije vrijeme koje predstavljaju. Kreacionisti su predlagali vremena od samo nekoliko tisuća godina, dok su drugi predlagali veća (i čak beskonačna) doba. Starost Zemlje i naslaga stijenja je stotinu godina bila predmetom oštrih rasprava sve dok u drugoj polovici 20. stoljeća napredak na polju radioaktivnog datiranja nije dao relativno čvrste okvire za geološka vremena. U prethodnom stoljeću i pol, geolozi i paleontolozi stvarali su kronologiju jedino na temelju različitih slojeva i fosila.
Godine 1977. Globalna komisija za stratigrafiju (danas Međunarodna komisija) započela je napore za definiciju globalnih točki (Globalnih stratotipskih granica i točki – eng.: Global Boundary Stratotype Section and Point – GSSP) za geološka razdoblja i faunalne stadije. Njeno je najnovije izdanje opisana u geološkoj kronologiji Gradsteina et al. (ISBN 0521786738) i koristi se kao izvor za stranicu za originalnu stranicu na engleskoj Wikipediji.
Zorislav Gerber
HOP
HOP -portal na Telegramu
https://t.me/hopportal
