U izvornom hrvatskom Ustavu piše da je u republici Hrvatskoj službeni jezik hrvatski i da je službeno latinično pismo, ali komunisti predvođeni Račanom su preko ustavnih zakona ili amandmana promijenili taj Ustav i omogućili etničkim manjinama da otvaraju škole na svojem jeziku i pismu te da uče povijest matične države umjesto hrvatsku.
Ako je pak broj stanovnika u naseljima gdje žive etničke manjine veći od 30 posto, imena tih naselja i ulica moraju biti napisana latinicom i ćirilicom. Talijani u Istri su dobili još veća prava pa naselja i ulice nose dvojezične nazive. Zašto nije reagirao Ustavni sud?
Umjesto da se od etničkih manjina stvaraju politički Hrvati, Račanove ustavne promjene su im dale status nacije.
Tako rezonira hrvatska komunistička i udbaška svijest koja ruši republiku Hrvatsku i stvara federaciju. Sa takvom opačinom su nastavili Sanader, Kosor, Milanović i Plenković, što znači da je republika Hrvatska postala federacija jer etničke manjine imaju svoje zastupnike u Saboru, a kao nacije imaju pravo na svoj jezik i škole.
Jesmo li svjesni što nam je učinio Račan sa Ustavom? Istovremeno, iseljeni Hrvati i dijaspora nemaju dovoljno zastupnika u odnosu na broj koliko ih ima.
Jesu li komunisti ili lažni liberali svjesni koliko su zla učinili hrvatskom narodu u prošlosti?
Međutim, to im nije dosta pa se i danas suprotstavljaju hrvatskom identitetu. Je li ovo suverena i moderna demokratska Hrvatska? Je li Hrvatska republika ili federacija? Zbog negiranja hrvatskog identiteta svim bivšim članovima SKH trebalo bi zabraniti sudjelovanje u hrvatskom javnom životu.
To bi bila zakašnjela lustracija jer jedino tako možemo sačuvati suverenu i demokratsku državu Hrvatsku. Umjesto religije temelj hrvatske države bi morao biti jezik.
Upravo zbog tih anomalija mora se donijeti zakon o hrvatskom jeziku. Komunistički pisci i jezičari će se tomu protiviti, ali više ne bi imali moć da donose političke odluke, pisati u tiskovnim medijima i pojavljivati se na televiziji. Isto tako bi trebalo preispitati djelovanje SPC u Hrvatskoj jer to je srbijanska državna crkva koja pripada srbijanskoj, ali ne i hrvatskoj državi. Takav je pravoslavni kanon. Ona odgaja velikosrbe u Hrvatskoj i ona stoji iza oduzimanja hrvatskog teritorija, narodne baštine i književnosti.
U Hrvatskoj može djelovati samo HPC.
HPC je starija od svih pravoslavnih crkava u bivšoj Jugoslaviji i nikada nije ukinuta. Samo je oteta od SPC u Jugoslaviji koja je tek tada nastala i otela mnogo hrvatskih crkava i teritorija. SPC ni danas ne priznaje hrvatsku državu, a to nam otkriva kakve su joj namjere.
To ne razumiju hrvatski zastupnici u Saboru.
Međutim, komunistička svijest ne poštuje ništa što je povijesno hrvatsko. Ta svijest uopće ne zna da je Krajina ili Cervena, dakle, Hrvatska bila vazal Bizanta i da je bila pravoslavna. Tek 879. godine ustoličenjem kneza Branimira, Hrvatska se priklanja Rimu. Neki Hrvati postaju katolici, ali neki zadržavaju bizantske običaje i postaju unijati jer su priznali Papu. Očito, oni su bili Hrvati i nisu imali nikakve odnose sa carigradskim patrijarhom. Uostalom, tada Srbi nisu ni postojali jer naziv Serb u Bizantu je stao za Hrvate. Zašto Srbijanci Bizant nazivaju Vizantija?
Za hrvatski udes je dosta odgovorna katolička crkva koja je o svemu šutjela kao i mnogi hrvatski političari koji su se zbog neznanja, idealizma ili sluganstva priklonili Velikoj Srbiji, posebice komunisti koji su se odrekli velikog hrvatskog povijesnog teritorija.
Zašto se okorjela hrvatska komunistička elita opiru zakonu o hrvatskom jeziku? Razlog je nestanak Jugoslavije, bratstva i jedinstva te mogućnosti da izigravaju veličine kao intelektualci i umjetnici, živeći na grbači naroda, a najmanje od intelektualnosti i umjetnosti. Zbog toga se predstavljaju kao lažni liberali mada za to nemaju uvjete. Liberali su najviše bogati ljudi koji donacijama pomažu kulturu, a hrvatski liberali nisu bili donatori nego komunistički nasilnici i kradljivci proračuna. Neki su kao udbaši ili kosovci, dakle, doušnici tajnih službi, na račun liberalizma putovali svijetom na grbači radnog naroda.
Takvu praksu treba ukinuti i ne smiju postojati civilne udruge koje žive na grbači proračuna.
One moraju postati neprofitne civilne udruge koje same moraju sakupiti ili zaraditi sredstva za svoje djelovanje, bez novca iz inozemstva ili proračuna. Čelnici udruga su često strani špijuni. To smo najbolje osjetili za vrijeme rata, kada su se čelnici nekih udruga bogatili izmišljajući nepostojeće hrvatske zločine. Ne radi se o komunističkim idealistima nego o oportunistima. Zar nam takvi ljudi mogu definirati i standardizirati hrvatski jezik?
Treba donijeti propise za hrvatski jezik. Propisi nisu zakon jer nema sankcija. To su samo upute. Dakle, treba zakonom odlučiti tko će voditi brigu o hrvatskom jeziku i stvoriti novu instituciju koja neće promicati vukovicu.
To sigurno ne može IHJJ jer taj institut promiče ijekavicu, dakle, vukovicu. Ili ga treba reformirati ili ukinuti. Za definiciju i standardizaciju hrvatskog jezika, gramatike, etimologije i semantike netko mora biti zadužen i odgovoran. Nakon zakona i donošenja propisa te osnivanja institucije koja će ih sprovoditi, treba političarima zabraniti da se petljaju u hrvatski jezik.
Ta ustanova mora biti zadužena za standardizaciju jezika. Ona se mora brinuti za rječnik, gramatiku, etimologiju, semantiku i pravopis. Samo se njihovi priručnici i rječnici trebaju koristiti u školama. Brigu o hrvatskom jeziku ne može i ne smije preuzeti politika ni HAZU jer i tamo sjede još uvijek komunisti i vukovci umjesto lingvista. Hrvati se moraju odreći ijekavice jer ona je nastala na srbijanskom naglasku, a zbog toga Srbijanci tvrde da je hrvatski jezik nastao od srbijanskoga.
Današnji hrvatski jezik je nastao od više dijalekata koji su nastali od slogovne haravače suglasničkim pisanjem. Odatle i naš etnik, izvorno Harvač, a preko semitskog utjecaja Hrvat. Preko ijekavice se mijenjala i hrvatska semantika jer su u hrvatski vokabular ušle mnoge srbijansko turske riječi, čija značenja su drugačija od hrvatskih ekavskih, ikavskih i jekavskih riječi. Jedino tako možemo dokazati da hrvatski jezik postoji kroz više milenija i da mu je semantika drukčija, a vukovci to ne znaju i ne razumiju. Jedino tako Srbijanci neće lagati sebi i drugima da je hrvatski jezik nastao od srbijanskoga. Još jednom ponavljam: Hrvati se moraju odreći ijekavice da bi sačuvali svoj jezik i učinili ga lakšim za učenje.
Treba prihvatiti čakavsku jekavicu za standardni jezik jer u njoj su sačuvane izvorne haravačke slogovne riječi. Ona je imala jasna i određena pravila i ona je nastala nametanjem kršćanstva. Zašto čakavsku? Zato što su zamjenice kaj i što nastale preko franačkog utjecaja od čakavskog izraza ČAJE sa značenjem OBI-ČAJ koji je postao ČA JE, ali možemo prihvatit sve tri zamjenice jer one nam otkrivaju i našu povijest.
Da bi razumjeli antički hrvatski jezik, moramo razlikovati slogovni i suglasnički jezik. Izvojerni hrvatski jezik – haravača – je bio slogovni i mnoge takve riječi su sačuvane u čakavici, a mnoge su u današnjem hrvatskom jeziku najviše kao korijen, a sufiksi u hrvatskom suglasničkom jeziku su AN, EN, UN i IN, koji stoji za slogovnu riječ JANA, sa značenjem rođenje ili nastanak, a sufiksi AČ, AC, AS, AT ili AK stoje za slogovnu riječ VAČA, sa značenjem planet Zemlja i zemaljski život. Haravačko slogovno pismo i jezik su poznati danas kao sans-KRIT.
Prvo suglasničko haravačko pismo je bila glagoljica koja je nastala na semitskim prostorima, a koju su na Jadran donijeli Hrvati povijesno poznati kao Sarmati. Isto tako preko Crnog ili ranije Cervenog mora, prostor sjeverno od Rima su naselili Hrvati koje mi zovemo Etrurci, a Romani su ih zvali Cerveni. Međutim, oni su sebe prije promjena u romanskom pravopisu zvali Araseni, a nakon toga Raseni. Ispuštanje početnih samoglasnika danas možemo prepoznati u hrvatskom jeziku, primjerice, Talia umjesto Italia ili dama umjesto adam. Hrvati su također stvorili hrvatsku i slavensku ćirilicu dodavši grčkom pismu glagoljička slova za glasove H,V, Č, Š i Ž. Poredak slova u hrvatskoj ćirilici je isti kao u glagoljici. Rusi i Srbi imaju drukčiji poredak samo da bi prikrili izvor svojega pisma.
Haravačko slogovno pismo je počimalo poluslogovima HA, RA, VA, ČA dok je glagoljička azbuka počimala slovima A (az), B (buki) V (vedi) i G (glagole). Zašto, lako je pogoditi. Suglasnik B se pisao izvornim glagoljičkim slovom R, a suglasnik Č slovom G. Kako vidimo promjene su nastale preko suglasničkog pisma i semitskog utjecaja. Srbijanci danas svoje pismo nazivaju azbuka, a nikada nisu pisali glagoljicom. Što to znači? Zar nam to ne pokazuje da su od Hrvata preuzeli ćirilicu jer hrvatska ćirilica je utemeljen na glagoljici. Izvorni poluslogovi su u semitskom pismu izgubili suglasnike H, V, Č, Ž i Š zamjenjivali su ih poluglasovi A i E. Preko Grka i Romana, koji su bili Semiti, dogodilo se često isto u hrvatskom suglasničkom pismu.
Na koncu, najprije treba ozakoniti hrvatski govor, ali odbaciti ijekavicu. Potom treba ozakoniti da svi medije i izdavačke kuće moraju imati lektore. Isto mora vrijediti i za sve državne ustanove. Potom treba ozakoniti ustanovu koja bi se brinula o hrvatskom jeziku izbacujući iz hrvatskog vokabulara sve nametnute srbijanske semantički drukčije riječi. Nakon toga treba izdati rječnik hrvatskog jezika sa sinonimima i antonimima i gramatikom. Sve učbenike i priručnike za školstvo i fakultete treba osigurati ista ustanova. Sve propise i upute o hrvatskom standardnom jeziku izdaje ista ustanova. Svaki zakon traži sankcije ako se radi o njegovom kršenju. To ne vrijedi za propise i upute o jeziku.
Srećko Radović
HOP na Telegramu
