Deveti siječnja 2024. dan kad je Dodik klicao Rusima u Banjoj Luci, a Rusi srpske ratnike nazvali manje vrijednima
…Istoga dana ukrajinski veleposlanik u Beogradu Srbima je držao slovo o ruskoj agresiji na Ukrajinu, a Europski parlament navijestio prekid pregovora o priključenju Srbije Europskoj uniji…
Refren jedne vojničke pjesme, ročnika što pjevaju idući vježbati na vojnom poligonu, glasi ovako:”Život je takav, čupav i dlakav…”Sjećamo se toga iz davne i prije rata osamdesetih snimane televizijske serije “Vojnici”. Od jučer refren pjesme iz TV serije “Voijnici” jako i bučno odzvanja u glavama armije srpskih zaluđenih i zaslijepljenih rusofila. Prvi sluga moskovskog botoksiranog kepeca Putina, praznom glavom i ćosavom bradom, osobno Putinov mali od kužine Aleksandar Vučić, priuštio je Srbima i drugi dan proslave Božića po Julijanskom kalendaru po paradnom upražnjavanju nerada i slavljeničkog praznovanja. Dojam je kako će Srbi u budućnosti deveti siječnja kao treći dan Božića, dan Svetog Stefana, slaviti kao dan srpskoga surovog i bolnog otriježnjenja. Toga dana je Milorad Dodik kao Vučićev i Putinov lutak iz lutkarskog kazališta u Banjoj Luci u oduševljenom zanosu proslave obljetnice srpskoga entiteta u sklopu Bosne i Hercegovine, uzviknuo koliko ga grlo nosi:”Mi Srbi iz Republike Srpske zagledani smo u Srbiju i u Rusiju i kunemo se u Srbe i u Ruse!” Tisućama kilometara daleko na ukrajinskoj bojišnici, zapovjednik ruske vojske na zamolbu šefa srpskih plaćenika u ruskim borbenim redovima da povede skrbi o streljivu, ranjenim, bolesnim i izglednjelim Srbima u ruskoj vojsci, dobio je od Rusa jasan i glasan odgovor:”Što ste uopće došli ovdje boriti se za nas?
Stotinu i pedeset Srba ispranih mozgova što u Donbasu i Lugansku ratuju za interese proširenja ruskih državnih granica na štetu Ukrajine, doživjeli su zasluženo i posve opravdano poniženje. Tražili su od ruskoga vojnog zapovjedništva dodatnu vojnu opremu, te skrb za ranjene borce i više hrane i vode kako bi fizički izdržali i opstali na fronti. Srpski psi rata u ruskim vojnim postrojbama sad mogu samo lajati na mjesečinu, bolje reći na polumjesec, kako priželjkuje Dejan Berić, vođa raspuštene i razularene bande srpskih dobrovoljnih davatelja krvi za rusku državnu stvar. On i nakon najvećeg poniženja što ga je od Rusa doživio skupa sa suborcima na fronti, kani pisati posebno njegovu uzoru Putinu, “koji zasigurno kao veliki prijatelj Srba nema pojma o ovome incidentu”. Zato će Berić usrdno zamoliti Putina da 119. pukovniju ruske vojske sastavljenu od srpskih dragovoljaca u sklopu 106. tulske zračno desantne divizije prebaci u vojsku pod zapovijedi Ramzana Kadirova, vođe Čečena muslimana. Oni su kao ruski državljani i vojni obveznici Rusije unovačeni i prisilno ratovati za Ruse protiv Ukrajinaca, budući su rođeni na tlu Rusije. No, tko je šibao po ušima Dejana Berića i Srbe iz Srbije i njoj voljenog regiona prevaliti na tisuće kilometara daleko od Srbije i preko sedam mora i sedam gora ginuti za Ruse koji Srbe, sad i otvoreno nazivaju stokom i Ciganima? Ratni i vojni zaplet na ukrajinskoj bojišnici zaglupljenim i sluđenim Srbima donosi iznenada i neočekivano brzo rasplet njihove jednostrane ljubavi prema Rusima i Rusiji, narodu i državi s kojim Srbi nikad ništa zajedničko nisu imali. Očito je kako su to Rusi oduvijek znali, samo je bilo potrebito da se Rusi osobno i to na fronti najgrubljim riječima obrate Srbi kako bi ovi to napokon skužili i zbrojili jednostavan izračun.
Nije tu kraj hoda po mukama Srba što se u vojnim odorama ruske vojske bore protiv Ukrajinaca na tlu Ukrajine. Rusko vrhovno zapovjedništvo naredilo je još prije Nove godine Srbima jurišati desperadoski na ukrajinsko pješaštvo. Rusi su planirali isturiti Srbe na prve crte bojišnice kao topovsko meso i pritom im dali tek nekoliko spremnika streljiva,a za ostalo su se morali samo Srbi pobrinuti ako ih u bitkama posluži ratna sreća zaplijeniti dodatno oružje od neprijatelja. Tu je i Srbima kao ruskim podvižnicima pukao film. Mali i slijepi srpski mačići su nenadano progledali kako ih njihovi ruski životni idoli pećina šalju izravno u sigurnu smrt, te su jednoglasno odbili izvršiti rusku vojnu zapovijed. U tom trenutku Srbi su zatražili od Rusa premještaj u drugu postrojbu, gdje bi skupa sa Čečenima i dalje nastavili ubijati Ukrajince za račun Rusa. Ruski bič najjače je opalio po leđima Srba na kraju. Jer, Rusi su nakon srpskoga odbijanja vojne naredbe, i vođu srpskih vojnih najmljenika u ruskim vojnim trupama Dejana Berića i sve njegove borce 119. pukovnije proglasili ruskim vojnim dezerterima i ratnim zločincima. Rusi su Srbe za kaznu izbacili iz rovova, ostavili ih danima bez hrane i vode, te su im doveli rusku vojnu policiju, koja je ucijenjivala srpske ratnike priključene potpisanim vojnim dokumentom vrha ruske države ruskim vojnim snagama, potpisati bezuvjetno priznanje kako su oni redom vojni špijuni neprijatelsjke zaraćene strane. Uz to, Rusi su odbili liječiti brojne već iscrpljene i teško bolesne Srbe. Završni čin iživljavanja Rusa nad Srbima uslijedio je vrlo brzo. Pripadnici ruske vojne policije žestoko su tukli Srbe kundacima pušaka, prijeteći im kako će ih na koncu sve strijeljati. Dakako, Dejan Berić je kao vođa srpskih dragovoljaca u ruskim redovima isto moguća meta ruskoga odstrijela, unatoč tome što je kao ruski zet davno dobio i njihovo državljanstvo i što je zarad interesa ruske vojske i vrhovnog zapovjednika ruskih strojeva smrti Vladimira Putina unovačio skupa s Vučićevim fašističkim ispljuvkom Mišom Vacićem bezbroj srpskih boraca, što su otišli tisućama kilometara daleko od Srbije zagnojiti tlo ukrajinske plodne ravnice. Znakovito je kako su Rusi dočekivali Srbe iz Srbije, kao srpske organizatore ruskih plaćeničkih boraca Berića, Savičića i Vacića usred Moske u srcu Rusije u hotelu pod nazivom “Ukrajina.” Srbi ni tu simboličnu poruku nisu skužili kao rusku nakanu čim prije ih otkantati kao najnepoželjnije vojne saveznike.
Srbi su godinama i desetljećima sanjali otvorenih očiju Rusiju i Ruse, a nisu imali pojma u koga su se ni u u što su se kleli. S druge strane, Rusi nisu ni znali gdje uopće žive Srbi, niti su imali pojma gdje se Srbija nalazi na zemljovidu Europe. I jedna anketa provedena prije dva dana u Moskvi, slikovito pokazuje kako Rusi i sad nemaju pojma tko su Srbi što tako neobjašnjivo i nerazumno vole Ruse, a ovi na srpsku jednostranu ljubav odgovaraju Srbima mržnjom. Na upit ruskog televizijskog novinara Rusima u središtu Moskve gdje se nalazi Srbija, mnogi Rusi su odgovarali slijeganjem ramena, a bilo je i komičnih odgovora Rusa kako je “Srbija neki grad u Bugarskoj.” Ima odavno jedna poznata izreka kako Srbi vole Ruse, Rusi vole Bugare, a Bugari vole Nijemce. Nije da Rusi ne vole pojedine Srbe. Vole Rusi one Srbe što stoljećima tamo hrle u Moskvu kao politički ili vojni bjegunci, sve od Đorđa Petrovića zvanog Karađorđe, preko Nikole Pašića i familijarnog klana crvene komunističke dinastije Slobodana Miloševića i Mirjane Marković, njihovog vojnog pristava JNA generala Veljka Kadijevića, kao i nepismenog srpskog “bankara” i muljatora opće prakse Bogoljuba Karića.
Svi oni nisu dolazili kod Rusa na lijepe oči, nego s gomilom novaca. Kad dođe red na novu bježaniju srpskih tajkuna, stopama prethodnika u Rusiju će i sadašnje ruske sluge Vučić, Dačić, Vulin, Šešelj… Obogatili su se na grbači naroda u Srbiji, te će ih ruske gazde u Moskvi dočekati raširenih ruku.
Ne smiju Srbi dvaput izgovoriti kako žele i nakon svega biti ruskom gubernijom. Što će tek biti ako im se pusti snovi u nekoj ludoj konačnici, ipak, ostvare i san im se pretoči u javu? Onda bi Srbi prošli jednako kao što sad prolaze Ukrajinci ili kako bi mogli proći i drugi susjedi u okužju Rusije. Jučer je u Media centru u Beogradu veleposlanstvo Ukrajine upriličilo posebnu presicu za akreditirane strane, ali i domaće srpske novinare, s temom sve jače i sve beskurpuloznije ruske vojne ofenzive na Ukrajinu. Možda brojne Srbe nisu toliko potresle riječi patnje i okrutne ratne istine ukrajinskog veleposlanika u Srbiji, koliko sve češći glasovi zastupnika Europskog parlamenta glede mogućeg brzog prekida besciljnih pregovora Srbije o njezinom pristupu Europskoj uniji. Srbija se i prije žongliranja o navodnom priključenju EU, u stvarnosti ponašala kao članica osovine Putinovog vojnog i trojnog pakta Rusija – Bjelorusija – Srbija. No, Vučićeva razbojnička i pljačkaška SNS kamarila morala bi se ozbiljno zabrinuti. Vučić je izjavama i političkim djelovanjem u posljednje vrijeme posebno stao na žulj Nijemcima. U Srbiji Nijemci zapošljavaju 350 000 srpskih radnika. Što će sa Srbijom ekonomski biti ako Njemačka i ostale članice Europske unije povuku investicije iz Srbije, a 350 000 Srba u njemačkim tvrtkama diljem Srbije ostane bez posla, nije teško pretpostaviti. Tako je to kad nepatvoreni i bolesni rusofili Vučić, Dačić, Vulin, Brnabić, Šešelj i ostala banda mrze oz dna duše Nijemce s kojima su Srbi živjeli stotinama godina u Vojvodini, a vole Ruse s kojima nikad u povijesti, niti su skupa živjeli, niti s njima dijelili dobro ili zlo. Njemačka je uz Italiju desetljećima i u bivšoj državi bila vodeći ekonomski partner Srbije. Rusi nikad ni centa kapitala nisu uložili u Srbiju, osim što su im ispod svakog tendera, za bagatelu preuzeli naftnu industriju Srbije pod kraticom NIS. Ne kaže se zalud kako je rusofilija srpska bolest najmilija.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu
