Tko kaže da nije bolesnik i da mu ne treba suočavanje s dijagnozom, a potom i primjena terapije, lažljivac je.
Čak i onda kad simptomi nisu vidljivi izvana treba biti svjestan da problemi odnosno bolesti nastaju na staničoj razini.
Kad postanu uočljivi – bolest je već uzela maha. Treba dakle voditi računa o stanju, da li je kiselo ili lužnasto ono što unosimo u sebe, čime se hranimo, što je predmet naše kontemplacije, motrenja, opažanja i upijanja.
Izvaditi nalaze znači zamoliti Duha Svetog, tog “doktora u bijelom”, da nam pokaže naše grijehe, mane i slabosti. Mnogi to ne rade sve dok se ne suoče s ozbiljnošću stanja.
Pa, i tada većina ne ide k ozdravljenju, nego olakšanju kako bi potom mogli nastaviti s načinom života kakav su do tada vodili. Žele ozdravljenje, ali ne i promjenu, zaokret … uklanjanje uzroka koji su doveli do bolesnog stanja, kako bi stekli imunitet (stanje milosti) od nasrtaja zloga.
“Savršeno kajanje” je kad prema grijehu osjećamo odvratnost jer smo UVRIJEDILI BOGA, a nesavršeno je kad ga idemo priznati iz STRAHA OD KAZNE.
Rigorist se boji pogriješiti jer takvo što narušava sliku koju ima o sebi. Više ga muči ako grijeh postane javan, tj bol koju osjeća poniženi ego nego bol koju je zadao Bogu.
Zaokupljen je mišlju da moralnim djelovanjem treba zaslužiti naklonost ljudi , ali i milost Božju.. Zato je podsvjesno usmjeravan (po poticaju Zloga) javne grešnike javno kamenovati. Kao eto to ga čini većim i boljim od onih čiji grijeh je očit.
Naizvan je pravedan a iznutra duhovna trulež.
Nadimanje u većoj pravednosti onemogućava ga da ima savršeno kajanje.
Možemo mi ispovjediti sve svoje grijehe ali ako se nismo odrekli oholosti ega koji se boji poniziti pred ljudima i od srca priznati pogreške na kraju sve ispada kao jedna farsa. Što više, ona generira nove sukobe i promiče iskrivljenu ideološku sliku o kršćanstvu.
S pravom se stoga kaže da se rigorist odrekao nutarnje snage Duha Svetog.
U konačnici tako i Kristova žrtva ispada bespredmetna, a milost Duha suvišna. Predmetna je samo kao mrtvo slovo na papiru koje koristi protiv onih koji riječju i djelom odbijaju otvoreno priznati Krista kao Spasitelja i Otkupitelja.
Osjećaj vrijednosti kod rigoriste postoji i raste samo u suprotstavljanju takvima (a i neistomišljenicima općenito).
On ne shvaća da je pokajanje nešto više od deklarativne isprike. Da shvaća odavno bi bio izmiren s onima koje uvijek iznova razapinje i koristi isključivo kao sredstvo za samopromociju..
Kad se ispričava ne čini to iz svijesti da je griješeći protiv bližnjeg uvrijedio samog Boga. Čini to stoga jer misli da takvo što treba reći, a ne jer to i osjeća. Ne nastupa iz uvjerenja (srca), nego iz uma.
Vođen je strahom, a zrači hladnoćom.
Njegova riječ nema pomazanja. Ako je vjernik njegovo moraliziranje i pripovjedanje ne nalikuje na navještaj Riječi. Preokupiran je izvršavanjem dužnosti, zakona, propisa … Kad je drugi u pitanju ne postoje olakotne okolnosti, niti posebnost slučaja. Kod njeg je sve ili crno ili bijelo. Ili si uz njega ili protiv njega. Budući je i sam svjestan da je šupalj iznutra nastoji se domaći vlasti kako bi se nametnuo kao autoritet. Ako ne može milom može silom. Ukoliko se dočepa vlasti, budući je apsolutist, vrlo lako postaje tiranin, a ako ne, vrlo lako može biti žestoki idejni protagonist, pa čak i revolucionar i terorist.
U svakom slučaju, s takvog konja može ga srušiti samo milost Božja, pripuštajući granični poremečaj u razumskom rasuđivanju koje biva napadnuto nutarnjim panikom u trenucima kad se navrši mjera i kad aveti bivaju puštene da dođu po svoje.
Da se razumijemo, u ovim vremenima “političke korektnosti”, kad je se sinkretizam obukao u odijelo tolerancije i milosrđa, govoriti protiv rigorizma nekom može zvučati kontraproduktivno. Ko eto ono što nam nedostaje jest odlučnost, strogost i ako treba i krutost spram tolikog pomodarstva i relativizma koji je učinio da teško možemo razlikovati što je lijevo, a što desno. Međutim, kao što rekoh nije sve ili crno ili bijelo. Ako je sinkretističko razvodnjavanje neprihvatljivo, to ne znači da je rigorizam kao druga krajnjost pravi odgovor. Znamo da je u prvim stoljećima Crkve bilo žestokih okršaja kad su gnoze bile u pitanju i da je dobro u korijenu ih sasjeći. No, jednako tako i na Montanov rigorizam i isključivost na polju duhovnosti odgovor Crkve, koji je također bio rigoristički, doprinio je npr povlačenju duhovnosti općenito gledano u pustinju, izvan institucionalnog dosega i djelovanja. Slično je bilo i s Tertulijanom na polju teološke misli. Na njegov rigorizam je odgovoreno većim rigorizmom, no ono što je Crkva potom spoznala bila je važnost sabornosti i dimenzija zajedništva. Biskupi su se počeli okupljati oko metropolita i zajedno vijećati- Oni iz Afrike u Kartagi. Egipatski u Aleksandriji, azijski u Cezareji i Antiohiji, oni sa zapada u Rimu… itd. A bakon Konstantinovog edikta o slobodi ispovjedanja na sveopćem saboru. Ono međutim s čime smo danas suočeni jest da neki od biskupa ustaju protiv drugog biskupa, kardinal protiv kardinala … Valjda je stoga na ovom posljednjem teološko-pastoralnom tjednu naglasak bio na na riječi unutarcrkveni DIJALOG.
Da sam kojim slučajem sudjelovao u njemu moje pitanje bi bilo usmjereno u tom pravcu: Zašto bi nečje nastojanje u dijaloškom pravcu bilo nepoželjno, (tim više ako se govori ono što dolazi sa samih hijerarhijskih vrhova Crkve), a rigorizam s kojim se suočavamo kao nešto poželjno?
M. Bušić
HOP
HOP -portal na telegramu
