Hrvatska je članica Europske unije i kao takva je ratificirala brojne Konvencije, između ostalih i Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Jasno je da se radi o posebnoj populaciji kojoj treba posvetiti posebnu pažnju jer oni sami nisu dovoljno snažni ni stručni da zaštite svoja prava. Stoga bi osobe sa Downovim sindromom trebale imati podršku ne samo obitelji već i podršku države, međutim sudeći prema praksi često izgleda da je to tek rukopis na papiru.
Svaka država članica, potpisnica Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom ima osnovan i Odbor za prava osoba s invaliditetom koji bi trebao brinuti o pravu i sigurnosti osoba sa invaliditetom. Hrvatska ima i pravobraniteljicu za prava osoba sa invaliditetom, koja nije smatrala shodnim niti odgovoriti na upućen joj dopis u vezi potrebe zaštite osobe sa invaliditetom.
Odbor potvrđuje da su sloboda i sigurnost osobe jedna od najdragocjenijih prava na koje svatko ima pravo. U užem smislu, sve osobe s invaliditetom, a posebno osobe s intelektualnim teškoćama i psihosocijalnim teškoćama, imaju pravo na slobodu temeljem članka 14. Konvencije.
Članak 14. Konvencije je u suštini odredba o nediskriminaciji. Ista određuje opseg
prava na slobodu i sigurnost osobe u odnosu na osobe s invaliditetom, a zabranjuje svaku
diskriminaciju na temelju invaliditeta u svojoj primjeni. Uslijed toga se članak 14. izravno
odnosi na svrhu Konvencije, a to je osiguravanje potpunog i jednakog uživanja svih ljudskih
prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja njihovog
urođenog dostojanstva.
Člankom 5. stavkom 1. utvrđuje se da su sve osobe jednake pred zakonom i imaju pravo na jednaku zaštitu zakona. Člankom 5. stavkom 2. zabranjuju se svi oblici diskriminacije na osnovi invaliditeta te se osobama s invaliditetom jamči jednaka i djelotvorna pravna zaštita od diskriminacije po svim osnovama.
Zlostavljači osobe sa Downovim sindromom ne mare za Konvenciju ni za Deklaraciju o pravima osoba sa invaliditetom
Što kada na sud pristigne zahtjev takozvanog oca koji više od 13 godina nije vidio vlastito dijete sa Downovim sindromom, nije participirao u odgoju djeteta, niti u djetetovoj profesionalnoj orijentaciji, ne zna ni kako mu dijete danas izgleda, koje su kognitivne sposobnosti djeteta, ali unatoč tome svoje vlastito dijete proglašava psihičkim bolesnikom, intelektualno nesposobnom osobom, i osobom nesposobnom za obavljanje bilo kakvih samostalnih funkcija samo iz razloga jer mu dijete ima Downov sindrom, i iz razloga jer mu je prema njegovoj fikciji vlastito dijete prijetnja njegovoj megalomanskoj želji za stjecanje imovine? Treba li tom slučaju osobu sa Downovnim sindromom izložiti torturi pravosudnog procesa, sudskog vještačenja, možebitnog lišenja poslovne sposobnosti, ili bi svaka zdravorazumska osoba trebala razmisliti ima li taj otac dovoljno intelektualnih sposobnosti na temelju kojih bi mogao shvatiti da se uloga oca ne sastoji od toga da predlaže lišenje poslovne sposobnosti djeteta ili u tome da bude upisan u rodni list kao otac.
Osobe sa Downovim sindromom imaju pravo na život, pravo na jednakost, pravo na rad, pravo na samostalno donošenje odluka
Mnogi kada vide osobe sa Downovim sindromom smatraju ih osobama drugog reda jer im ne izgledaju „dovoljno pametne“ ili „dovoljno zanimljive“. Međutim, osobe sa Downovim sindromom imaju pravo na život, pravo na jednakost, pravo na rad, pravo na samostalno donošenje odluka kao i sve druge osobe. U Hrvatskoj vrlo mali broj osoba sa Downovim sindromom ima stalno radno mjesto, a to prvenstveno iz razloga jer se institucije za to zadužene uopće ne brinu o njihovim pravima. Dapače, uloga Centra za socijalnu skrb umjesto potpore i skrbi o pravima osoba sa invaliditetom u smislu davanja smjernica i savjeta, svela se na to da ih se imenuje za skrbnika kako bi im ta prava otežala.
Djevojka sa Downovim sindromom postigla je nadnaravan uspjeh u Republici Hrvatskoj, već deset godina ima stalno radno mjesto, biološki otac joj to želi oduzeti
Pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi se izvanparnični postupak po prijedlogu Ž.A. koji traži za svoju kćerku oduzimanje poslovne sposobnosti koja navodno ugrožava njegova prava iako kćerku nije ni vidio ni čuo, a kamo li o njoj financijski skrbio punih 13 godina. Razlog podnošenja njegovog prijedloga je činjenica da je on kroz više ovršnih postupaka pokušao postići da ovrhom na nekretninama i prodajom nekretnina na dražbi, neplaćanjem kredita kojima je kupljena nekretnina, bivšu suprugu i djecu, od kojih je jedno dijete sa Downovim sindromom izbaci na ulicu. Kako bi to bilo spriječeno, djevojka sa Downovim sindromom kao poslovno i radno sposobna, podigla je kredit i platila očeve dugove. Otac, iako prima invalidninu zbog PTSP-a, uz to i prima visoku plaću Grada Zagreba, ne plaća kredite kojima su kupovane nekretnine, niti ne želi da se dugovi plate, već upravo suprotno svesrdno se trudi izbaciti bivšu obitelj na ulicu, pa kada je došlo do obustave ovrhe jer su njegova vlastita djeca platila njegove dugove, osjetio se ugroženim. Zbog toga je došao na sumanutu ideju da iskoristi svoju ulogu oca za najcrnji mogući potez, podnio je zahtjev za oduzimanje poslovne sposobnosti djevojci koja je nadljudske napore upotrijebila da bi se profesionalno usavršila, i da bi imala stalno radno mjesto. Otac koji o njoj godinama nije brinuo, ni financijski ni emotivno, to joj želi oduzeti zato jer je platila njegov dug banci.
To nije jedini potez koji taj otac psihički zlostavljač poduzima. Pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi niz sudskih postupaka kojima tuži svoju djecu i bivšu suprugu i ne daje im pravo na miran život iako je obiteljsku zajednicu napustio prije 12 godina.
Što čini društvo da zaštiti zlostavljane od zlostavljača?
Po običaju, društvo ni sudovi ne čine ništa u zaštitu slabijih. Kao i svaka priča do sada, društvo shvati da je netko zlostavljač tek kada se dogodi najgore. Većina osoba sa Downovim sindromom imaju srčanu manu, njih 60-90%. I djevojka iz ove priče ima srčanu manu radi koje ne smije biti izložena torturi kakvu predstavljaju sudski procesi, život joj je u opasnosti. Iako bi osobe sa invaliditetom trebale biti posebno zaštićene i Država bi im trebala posvetiti svu moguću pažnju i skrb, usmjeravati ih i usavršavati ih profesionalno kako bi se te osobe mogle brinuti same za sebe, Država je radije u službi psihičkih zlostavljača koji očigledno i sami imaju psihičke tegobe, jer zdrava psihička osoba ne bi napustila dijete sa invaliditetom u potrebi, unatoč činjenici da je brak između roditelja prestao, zdrava psihička osoba ne bi zlostavljala svoje dijete brojnim sudskim procesima, mnogim od njih potpuno nerazumnima, zdrava psihička osoba ne bi nastojala stvoriti što tegobnijim život svojoj djeci, niti bi im pokušala oduzeti kruh koji zarađuju vlastitim rukama, niti bi ikada, ni u najgorim i najcrnjim idejama došla na ideju da djetetu koje je uložilo poseban trud i izniman rad da bi dobila radno mjesto i da bi se brinula sama o sebi, to oduzme.
Država i sud ne radi ništa da to zlostavljaču onemogući. Što će se dogoditi ako djevojci otkaže srce uslijed činjenice da je izložena nerazumnoj torturi. Osobe sa Downovim sindromom posebno su senzibilne. Otvorene su prema miroljubivim i dobronamjernim ljudima, vesele su, nasmijane i srdačne. S druge strane, prema osobama koje ugrožavaju njihovu slobodu i integritet nisu otvorene, sa njima uopće ne žele razgovarati. Tko od osoba na sudu, ili koji sudski vještak zna to prepoznati i razumjeti da je Down sindrom posebno stanje radi kojeg osobe ne treba smještati u ustanove, niti ih izolirati, već da tim osobama treba dati jednako pravo na život, i povjerenje da one to mogu.
Tek tada će se Hrvatska moći nazivati članicom Europske unije, a ovako nije naprednije od bilo koje druge zaostale države, ako su i institucije Države toliko zaostale da ne mogu pružiti onu zaštitu osobama sa Downovim sindromom, kakva se od njih očekuje.
HOP
HOP -portal na telegramu
