Kinezi se tisućama godina i u ratu i u miru žrtvuju za državu i ako ih ona tlači, tuče i ubija, a njihovi običaji i navike su često neobjašnjivi i nepojmljivi Europljanima
Mentalitet Kineza je sušta suprotnost mentaliteta Europljana. Toliko je različit da se može zamijetiti jednako kao i odraz u zrcalu. Slikovito se razlike mogu očitovati kroz jednostavne životne primjere. Tako bijela strijelica kod kineske busole pokazuje u smjeru juga, red riječi u kineskoj rečenici je u izravnoj suprotnosti redu riječi u većini svjetskih jezika. Kod Kineza boja žalovanja je bijela, a kod ostatka svijeta poglavito je to crna. I ponašanje Kineza ima znakova osobenosti u usporedbi s Europljanima. Ono što je za Kineze znak uljudnosti u ponašanju, za Europljane je posve obratno. Isto vrijedi i za europske manire ponašanja, koji su za Kineze nepojmljivi i neprihvatljivi. To što prosječni Europljanin smatra za galantnost, za većinu Kineza znači prostu računicu. Kinez koji vas pozove ući prije njega u prostoriju, istodobno očekuje kako ćete vi njemu dati prednost ulaza u prostoriju.
Kinezi i mnoge geste stranaca tumače na posve neuobičajen način. Kad je prvi službeni ruski izaslanik u Kini Fjodor Bajkov odbio primiti čast od bogdihana u vidu čaja s mlijekom tijekom pravoslavnog Velikog posta, time je nehotice i ne poznavajući običaje Kineza izazvao kod njih nelagodu. Oni su to doživjeli kao uvredu, te je narečeni diplomat radi toga morao prije vremena završtiti svoju diplomatsku misiju u Kini. Nezgode stranaca u uzajamnom općenju s Kinezima na njihovom tlu mogu nastati i zbilja bezazlenim povodom. Ako kineskom poznaniku postavite uobičajeni upit: “Znate li hoće li danas biti kiše?”, kineski sugovornik se može grdno uvrijediti. U Kini misle kako kišu predskaziva kornjača, koja se pred kišu znoji. Ali, uporabiti neoprezno riječ kornjača može biti velika zamka, jer riječ kornjača u kineskom izričaju označava pojam velike psovke. I ako stranac izgovori riječ kornjača, može biti u velikoj nevolji, ukoliko Kinez time pomisli kako ga je taj drugi čovjek neizravno opsovao i izrazito uvrijedio.
Tijekom dugih stoljeća konfučijanskog učenja utemeljio se kineski karakter, što ga odlikuje strpljivost, odgovornost na granici fanatizma, discipliniranost, samopoštivanje, kolektivizam, darežljivost prema prijatelju, domoljublje, upornost i sloga u smislu povezanosti i uzajamne solidarnosti. Na formiranje Kinezima svojstvenih karakternih crta kao što su kolektivizam, upornost, složnost, discipliniranost i trpeljivost utjecali su vanjski faktori predodređeni prirodnim uvjetima, načinom života i rada Kineza. Za borbu sa stihijama i nepogodama poput poplava, tajfuna i suša, trebale su zajedničke snage tisuća, u nekim situacijama i milijuna ljudi. U osnovi načina kineske proizvodnje je “hidraulično” gospodarstvo. To zahtijeva održavanje irigacijskih objekata. Kolektivni despotizam i skučenost života pogodovali su potiskivanju svake vrste osobnog iskazivanja pojedinca. To je dalo i veliki obol razvitku kolektivističkog duha, što predmnijeva podređivanje vlastitih volja i želja nekom često zamišljenom i nedosegnutom državnom cilju. Običnom Kinezu to je predstavljeno kao obvezno vlastito žrtvovanje zarad višeg državnog interesa.
Temelj toga kreće već od uspostave strogih hijerhijskih načela kineske obitelji kao osnovne ćelije društva. Jedna od posebno primjetnih odlika kineskog nacionalnog karaktera je i njihova miroljubivost, dobronamjernost i gostoprimstvo. Kinezi imaju običaj pozdraviti drugog čovjeka upitom: “Jeste li danas jeli?” Iz toga je razvidno kako su naviknuti od pamtivijeka zadovoljavati se samo osnovnim potrebama ljudskog preživljavanja. Oni su stoljećima bili primorani zadovoljiti se tek glavnim fiziološkim potrebama ljudskog bića, uz stalni strah od gladi. Zato i ne čudi vrlo čest upit Kineza u susretu s drugim Kinezom je li ovaj drugi objedovao. Kod Kineza se to može shvatiti kao jako izražena skrb i suosjećanje za drugoga čovjeka, dok za prosječnog Europljanina takav upit ne znači ništa više od primjerice isto svakodnevnog i uobičajenog upita “Kako si?” Sit Europljanin gladnom Kinezu ne vjeruje.
Svakodnevna ishrana i danas je velika poteškoća i životna nevolja za golemu većinu Kineza. Oko 97% suvremenih Kineza hrani se oskudno i jednolično. Većini stanovnika Kine mesa i jela što ih smatramo kineskim narodnim jelima, pristupačna su samo tijekom blagdana. U svakodnevnoj ishrani Kineza prevladava hrana biljnog podrijetla. Imati hrane po izboru i u izobilju za veliku većinu Kineza je san na javi. Oni hranu po izboru i u dostatnim količinama smatraju čovjekovim blagostanjem, a debelog čovjeka vide kao bogatog čovjeka, budući za kineske pojmove taj ima novaca priuštiti si i više hrane nego mu treba. Ograničenost resursa hrane, sirovina i zemlje stvorila je kod Kineza štedljivost, pragmatizam i sračunatost. Pragmatični Kinez potanko i do najsitnijih pojedinosti traži najekonomičniji put do postizanja svoga cilja. Radi oskudne ishrane kineskog pučanstva i stalne izgladnjelosti i neuhranjenosti naroda, stasavali su dugo naraštaji Kineza, što i ne znaju za bolje i drukčije uvjete življenja, te su naviknuti zadovoljavati se samo golim životnim opstankom. Oni su poznati i kao ljudi koji vode računa o uštedi energije. Kinezi na osoben način piju i alkoholna pića. Zagrijavaju alkohol i piju ga u malim šalicama, kako bi alkohol što brže ušao u krv i kako bi se što prije opili. Kad je riječ o pragmatizmu Kineza na polju politike, budući se posljednjih desetljeća svrstavaju u red svjetskih političkih sila, tu također iskazuju posebnu osobinu. Gledaju uvijek i isključivo vlastiti interes, a politički saveznik im je privremeno koristan partner. Vode se mišlju posuđenom iz izreke: “Čist račun, duga ljubav.”
Usporedo s tako određenom odnosu spram materijalnog, u Kini je život čovjeka na niskoj cijeni. To jednako vrijedi za odnos Kineza prema životinjama i ljudima. Kinez životinje vidi samo kao na mogući izvor hrane, a za njih ni ljudski život nema posebne vrijednosti. Poznata je kineska bitka do istrijebljenja vrabaca. Kinesko političko vodstvo govorilo je kako vrapci jedu previše žita, te ih sve treba pojesti kako ne bi i nadalje pravili štetu. I onda su po zapovijedi kineskih vlasti svi vrapci u Kini pojedeni. Ljudski život u Kini je slabo cijenjen. Tijekom korejskog rata američki vojnici su bili zaprepašteni kako kineski dragovoljci masovno i bez straha za život ginu u vojničkim napadima. Sličan prizor viđen je i tijekom graničnog sukoba Kine i bivšeg SSSR-a na bojišnicama kod rijeka Amur i Usura 1983. godine. Kineski vojnici nisu toliko neustrašivo jurišali radi izvanredne vojničke hrabrosti, koliko radi duboko usađene svijesti kako je i fizička smrt bolja od gubitka obraza.
Smrt na bojnom polju za Kineza je manje zlo nego strijeljanje zbog dezerterstva. Kinezi se ne mogu pohvaliti velikom ratničkom tradicijom. No, oni su skloni mitomaniji povijesti, događaja i junaka, ovisno kako im u datom trenutku pogoduje. Ističu se i domoljubljem i požrtvovnim izgaranjem za obranu interesa zemlje i naroda. U svezi s time je i spremnost Kineza da se redovito hoće masovno uvojačiti kad god ustreba i kad im prijeti ratna opasnost. Korijen masovnog odaziva na vojni poziv je u tradiciji kolektivističkog duha i u nacionalnoj svijesti, što ju je kao kineski svjetonazor odredio Konfučije prije dvije i pol tisuće godina. I to je sukladno tradicijama istočnjačkog despotizma, gdje je čovjek samo kotač u mehanizmu države i živi radije za dobrobit države nego za sebe, pa i onda kad je svjestan kako ga njegova voljena država laže, krade i ubija.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu
