Latinska Amerika na raskrižju raznih jezika, kulture, tradicija i običaja doseljenika iz Južne Europe i rasno izmiješanih kreola, mestika, meleza, crnaca i Indijanaca
Kulturna granica između Latinske Amerike i Angloamerike nije tako jasna, kao što na prvi pogled izgleda. Beliz, Gvajana, Malvini i veliki dio Karipskog regiona pripada kulturi Angloamerike. Nasuprot tome, u kulturološkom smislu veći dio američkog jugzyapada i Florida pripadaju Latinskoj Americi, kao i Portoriko koji pripada Sjedinjenim Američkim Dž\avama. Upitno je i samo nekim zbunjujuće djeluje što primjerice i francuski Quebec u srcu Kanade, ne bi po tom mjerilu skupa sa Francuskom Gvajanom ili francuskim Karibima kulturološki bio dio Latinske, a ne Sjeverne Amerike? Švedska i Nizozemska su kolonizirali Sen Bertelemi, nizozemske Antile i Surinam. Ipak, nedostatno je što se neposredno i fizičkom blizinom oslanjaju na Latinsku Ameriku, da bi bili samo zato svrstani u kulturološki i civilizacijski krug zelenog potkontinenta, kako neki od milja zovu Latinsku Ameriku, poglavito njezin južni dio. Od proturječnosti na američkom kontinentu, istaknimo i to kako dvije nekad danske kolonije danas pripadaju dvijema različitim kulturološkim zonama. Sao Tome je u tom pogledu dio Latinske Amerike, dok su Virdžinski otoci civilizacijski i kulturološki dio svijeta Sjeverne Amerike.
Latinska Amerike je mješavina rasa i kultura. Nazivi Anglos, Afros, Latinos, Indios ukazuju na podrijetlo ljudi sa različitih kontinenata. To je decentralizirana civilizacija, za razliku od angloameričke koja je više centralizirana. Srednja i Južna Amerika, za razliku od od Sjeverne Amerike predstavlja organsku mješavinu europske civilizacije i lokalnih kultura. Procvat naprednih gradskih civilizacija od vremena prije dolaska Europljana je uglavnom bio uzrokom uspostave mješovite kulture utjecaja različitih podneblja. U podjednakoj mjeri su zastupljene indoamerička i latinoamerička kultura. Znakovito je kako zakonodavstvo Sjedinjenih Američkih Država sve Latinoamerikance tretira kao jedinstvenu kulturno religijsku zajednicu, bez obzira na razlike u etničkoj ili rasnoj pripadnosti stanovnika Latinske Amerike.
U prošlosti Latinska Amerika je bila kolijevka drevnih domorodačkih civilizacija, kakvih na prostoru Angloamerike nije bilo. Sjeverna Amerika je bila slabo naseljena, dok su na tlu Latinske Amerike cvjetale brojne drevne civilizacije i bujao život mnogih naroda prije doselidbe Europljana. U razmjerno kratkom povijesnom razdoblju nakon Velikih zemljopisnih otkrića nastao je oštar civilizacijski zaokret. Usljed toga su na latinoameričkom tlu izvorne i drevne kulture domorodačkih naroda potisnute i ustupile mjesto nadirućim španjolsko portugalskim kulturnim miljeom. To se onda u Latinskoj Americi ukorijenilo i opstalo zauvijek.
Bitno je uočiti kao latinoamerička svakodnevica ima dva temeljna životna načela, što u neku ruku i čine njezinu samobitnost. Latinoamerikanci su uspostavili jednak civilizacijski odmak od Europljana i od Angloamerikanaca, kao duhovnih slijednika Sjeverne i Zapadne Europe. Latinoamerikanci priznaju organsku vezu s Europom, posebno s romanskim jezicima i katoličkom religijom, ali slijede u svakodnevnom životu, osim vlastitih tradicija i običaja iz zemalja predaka iz Južne Europe, dakako i običaje kreolske, crnačke i indijanske kulture. To ne čudi s obzirom da većinsko latinoameričko pučanstvo Latinske Amerike stoljećima provodi suživot na istom tlu skupa s potomcima Kreola,, Indijanaca i crnaca. Zato se njihovi životi u Latinskoj Americi uzajamno prožimaju.
Latinoamerikanci na Angloamerikance gledaju s nepovjerenjem kao geopolitičke protivnike sa protestantskom religijom i anglosaksonskom kulturom. Tu su europski kolonijalizam i masovno useljeništvo stvorili društvene okvire po zapadnom modelu. No, jedinstvene lokalne kulture Meksika, Perua, Srednje Amerike, kao i elementi crnačke kulture jasno su ostavili svoj otisak i dojam samosvojnosti narod što tamo obitava od pamtivijeka. Neki jezični oblici kulturološkog stapanja ogleda se i kroz igru riječi, razumljiva i samo mještanima lokalnih narječa u Meksiku i Peruu. Meksikanci znaju kako će starosjedioci izgovoriti počos, a meksički povratnici iz Sjedinjenih Američkih Država ima u izričaju počo. Meksikanci što su trajno napustili svoje ognjište i preselili u Sjedinjene Američke Države imaju nadimak čikanos. U Peruu je znak uzajamnog raspoznavanja u riječi čolo. To se odnosi na čovjeka što je krvlju pomiješani Indijanac i mestik. No, najčešće su to mestici što žive na okupu i poput Indijanaca štuju prije svega i iznad svega vlastite tradicije i običaje.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu
