Evo zašto one jadne duše udaraju u bubnjeve dok se moli krunica svake prve Subote na trgu.
Svojim bubnjanjem žele nadjačati molitveni BUM BUM BUM po njihovim savjestima.
Stvaranjem buke žele zaglušiti svako zrnce krunice, tj. zaziv Blaženoj Djevici Mariji da MOLI ZA NAS, a to znači i za njih.
Prema jednoj talijanskoj mističarki, koja je imala vizije Isusovog života, Marija je na povratku s kalvarijskog brda srela Judu i vidjela ga u agoniji i očaju nakon što je išao vratiti srebrenjake onima koji su ga nagradili zbog Isusovog “identificiranja, lociranja i uhićenja”.
Sažalila se nad njim i blago ga pozvala po imenu, no čuvši njezin glas začepio je uši, te upao u još veću agoniju i ludilo.
Pobjegavši od nje pronašao konopac i objesio se.
Posvijestimo si stoga ovo svaki put kad se nađemo u napasti osuditi naše “dobošare”.
Nastojmo u sebi pronaći rijeci opraštanja i razumijevanja za stanje u koje su se doveli. Sam čin je za osudu, no prije svega oni su vrijedni žaljenja. Moramo biti svjesni da su ona iznakažena lica i lupanje po dobošima rezultat agonije u kojoj se nalaze, ali i da nas zlo želi uvesti u nepraštanje, neprihvaćanje i nepodnošenje upravo onih za koje bi trebalo moliti.
Ako upadnemo u napast osuđivanja naše molitve će postati “jalove”, besplodne jer Gospodin ne uslišava zavađene. Da bi nam molitve bile uslišane moramo oprostiti svojim bližnjima. U tom smislu na prvom mjestu opraštamo radi sebe, a ne što tim činom “amnestiramo” drugog. Sud je u Božjim rukama. Da bi nama osobno bilo oprošteno mi moramo opraštati. Tek tada možemo očišćenog srca za druge moliti. To molitelji na trgovima znaju, no ne nužno i mi ostali do kojih dolaze riječi i slike s tih trgova, a kojima se pridružujemo sa svojim molitvama.
M. Bušić
HOP
