Snješko Cerin zagrebački Gerd Muller i Dinamov golgeterski kralj nogometne epohe od 1976. do 1986. godine
Koncem sedamdesetih o početkom osamdesetih zasijala je blještava zvijezda popularnog Dinamovog topnika Snješka Cerina. Nije bilo tog zaštitnog vratarevog gromobrana pred suparničkim vratima, kojega ne bi srušio i protivnički mrežu rasparao kao morskim harpunom Dinamov bombarder Snješko Cerin. Nije imao siloviti i razorni šut ala katapult u kopačkama kao neki drugi kraljevi golova, ali bio je čudo od igrača. Jak u igri na zemlji i čvrst u zračnim bitkama za loptu, Cerin je ispaljivao u srcu kaznenog prostora naizmjenice rakete zemlja – zemlja ili nekad zemlja – zrak. Rijetko koja bi promašila cilj kad stasiti Trnjanin primi loptu u liniji šesnaest metara. Suparničkoj obrani bi se netom upalio znak S.O.S oliti save our souls – spasite naše duše, kad bi legendarni Cera prihvatio loptu u petercu. Onda bi bez viška poteza reagirao brzinom svjetlosti i razornim i ubitačnim udarcima i s frontalnih i s bočnih pozicija pogađao mrežu protivnika. Vratari su u tim situacijama kao nijemi promatrači Ujedinjenih naroda na crti razvojačenja neprijateljskih vojnih snaga nemoćnim i ukočenim pogledom promatrali kako lopta strelovitom brzinom leti u mrežu.
Uzlet Cerina ka vrhu Olimpa bio je kao po nekom nepredvidivom filmskom scenariju. Jer, počeo je za današnje prigode i sportske pojmove razmjerno kasno igrati profesionalni nogomet. Ali, čudesno popularna planetarna igra bila mu je u krvi. S redovnom školom bio je više na persi, ali zato je tijekom sportske karijere s nogometom i bio i ostao na pertu. Rođen i odrastao u siromašnoj radničkoj obitelji, Snježan Cerin je cijeloga života ostao skromni, tihi i nenametljivi čovjek iz Trnja. I kad bi haklao nogomet u rodnoj četvrti i kad bi s frendovima odlazio odigrati fliper, kuglati ili u “Karaki” popiti onako za dušu i srce alkoholno piće na iskap, bio je i ostao s obje noge na zemlji. Slava mu nikad nije pomutila razum, ili udarila u glavu. Takav je oduvijek bio i ostao vječni dečec iz Trnja Snješko Cerin, nekad kao mlad momak, kao i danas kad mu je već 69 ljeta. Nikad se nije uobrazio da bi čovjeka materijalno lošije stojećeg od sebe gledao s orlovske visine, niti je ikad nosem zaribao vrh nogometnog svoda. U tome i jest veličina Dinamovog “zlatnog cekina” Snješka Cerina, kako ga je od milja volio zvati neprevaziđeni nogometni romantik i komentatorski zanesjenjak Ivan Tomić.
Snježan Cerin je najavio meteorski uspon 1976. godine. Igrom sudbine Cerin je umjesto u Hajduk prešao u Dinamo. Tomislav Ivić već je Cerina nakon njegovog hat – tricka vrataru Ognjenu – Olji Petroviću u srazu Zagrebačkih plavih i reprezentacije Jugoslavije 3:8, snimio kao budućeg vlasnika Hajdukove bijele devetke. No, čim je barba Ivić iste 1976. podigao sidro iz Hajduka, u Splitu su se ohladili od ambicije dovesti Cerina u redove splitskog kluba. Dojmilo im se kako od 21 – godišnjaka samo naizgled krhke građe nikad neće biti vrhunskog nogometaša. Kobni previd Hajduka iskoristila je Dinamova alfa i omega među klupskim operativcima Zorislav Srebrić. Od ljeta 1976. i s dva kraća prekida sredinom osamdesetih Snješko Cerin postat će sve do proljeća 1986. Dinamov zaštitni klupski znak golgeterskog raspoznavanja. Debi u prvoligaškim bitkama imao je potkraj jesenske sezone 1976/77. Mirko Bazić bacio ga je u prvoligaško vatreno krštenje u okršaju Dinama protiv Budućnosti. Od pola tuceta Dinamovih zgoditaka u uvjerljvom trijumfu 6:1, dva su gola bila djelo vižljastog i neuhvatljivog strijelca Cerina.
Derbi kolokvij Cerin je iste sezone uspješno položio protiv Zvezdinog suorganizatora nogometnog natjecanja lige SFRJ Partizana na stadionu JNA, a u proljeće iste sezone 1976/77. zaledio je srca glavnog scenarista i redatelja prvenstva 1976/77. Crvene zvezde. Zvezda u tom beogradskom dvoboju sa zagrebačkim Dinamom nije potvrdila primat nad drugoplasiranom momčadi lige, a u derbiju je rođen Dinamov budući dragulj Cerin. Taj prvenstveni ogled bio je prava prekretnica Cerinove karijere.
Jer, Dinamo je na prepunom stadionu Zvezde kao doprvak izborio 1:1 protiv novog prvaka države. Cerin je bio u središtu pozornosti kad je u sendviču između trojice kao bedem postavljenih igrača obrane Zvezde Bogićevića, Babića i Kerija uletio brzinom vihora i ne časeći časa iz prve tukao “škaricama” pravo u mrežu iznenađene obrane Zvezde. Zvezdini igrači obrane Bogićević, Babić i Keri stajali su nepomično gledajući prizor kao nepokretni spomenici mermernih karijatida kipara Meštrovića u muzeju u podnožju avalskog tornja. Bilo je to vrijedno i konačnog ishoda 1:1 na oduševljenje tad vrlo brojne Dinamove publike, poglavito iz Zemuna i Surčina i velikog dijela Srijema sve od obronaka Fruške gore na istoku i do Šida i Iloka na zapadu Srijema. Dvadeset tisuća tisuća dinamovaca među 70 000 gledatelja na stadionu većinske Zvezdine publike bodrilo je Dinamo u tom derbiju protiv Zvezde u Beogradu u proljeće 1977. godine. Bili su onda Dinamovi navijači smješteni na sjeveru Zvezdinog stadiona, kasnijih godina glavnom uporištu najzagriženijih i najvjernijih navijača “crveno-bijelih.”
Cerin je najbolje igre pružao onda kad je Dinamu bilo najteže i najpotrebnije. I to je vrlina samo onih malobrojnih i odabranih nogometnih matadora. Prvenstvo 1977/78. u kojem je Dinamovim plavim brodom s trenerske klupe kormilario Rudolf Belin bilo je nagovješaj eksplozije plavog vulkana za 1978/79. kad je osvojen naslov prvaka države nakon 21 godine posta, no vrh NSJ glumio je mangupe i vlast podzemlja iznad države i sudske vlasti nadzemlja tvrdokorne komunističke države.Tako je samo u zluradnim i zločestim nogometnim forumima NSJ taj Dinamov i sudski presuđeni naslov prvaka iz 1979. ostao prikriven i formalno pravno neproknjižen i u dubokoj sjeni onog kasnijeg i nezaboravnog iz 1982. godine. Cerin je u oba navrata bio među glavnim protagonistima Dinamovih šampionskih trofeja iz 1979. i 1982. U jesen 1978. Cera je dvostrukom rafalnom paljbom utišao Partizanov navijački kop, a samo je sportska sreća spasila vojni klub potpune rezultatske kapitulacije, budući su do poravnanja 3:3 stigli kao u filmskom trileru u posljednjim sekundama zadnjeg napada na utakmici Partizan – Dinamo, završene bez pobjednika i uz vatromet golova omjerom 3:3.
Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bilo je jedno zlatno i nepisano pravilo.Kad igra Cerin, onda igra i Dinamo, ili kad on rešeta suparničke mreže u rasponu od 13 do 19 golova po sezoni, to znači da te godine i Dinamo juriša ka naslovu prvaka države. Uostalom, kad je Dinamo bio doprvak 1977. Cerin je zabio 14 zgoditaka, zatim 1979. zagrebački Dinamo postaje nakon duge stanke napokon državni prvak, a samo u NSJ i danas kvarno vele samo doprvak. Cerin je tu sezonu 1978/79. potpisao sa 13 pogodaka. One sjajne šampionske 1982. popularni Cera je sa 19 golova bio prvi strijelac lige u godini apsolutnog trijumfa Dinama, a 1984. klub je imao najučinkovitiju navalu i najslabiju odbranu u ligi. No, Cerin je opet bio na razini golgeterskog učinka, a potvrda toga je njegovih 16 pogodaka u majici Dinama natjecateljski skromne 1983/84. godine.
Iznimka je bila samo 1982/83, kad na opće iznenađenje i čuđenje Dinamo nije obranio šampionsku krunu iz prethodne sezone, iako je te godine bio apsolutni favorit lige. Možda je zla kob i svojevrsni Dinamov usud tog prvenstva bio i realizatorski podbačaj Cerina. Negdje je zakopao te 1983. svoje streličarsko oružje i nakon 34 prvenstvena kola bio je na jednoznamenkastoj brojci od svega 7 postignutih zgoditaka. Ako je kod vodstva Dinama u derbiju prvenstva od 2:0 protiv Partizana promašio čist “ziher” za 3:0, kad je lopta odskočila o “krtičnjak” pred golom vratara domaćih Ranka Stojića, onda se iskupio tri dana kasnije 27. svibnja u finalu kupa protiv Sarajeva. U finalu Dinamo je slavio pobjedu 3:2 i osvajanje pobjedničkog pokala, a drugi gol Dinama u režiji Snješka Cerina i po scenariju Marka Mlinarića, čije su upućeni pasovi imali oči, ulazi u nogometne udžbenike. Cerin se iskrao kao duh u kaznenom prostoru i onako iskusno i maherski jakim trzajem glavom zakucao loptu u gol Sarajlija.
Premda je Snješko Cerin bio Dinamov as nad asovima, začudo ostao je samo živa klupska legenda svih Dinamovih nogometnih naraštaja. Samo nogometni izbornici bivše Jugoslavije znaju zašto su obilaznim kružnim putem izostavljali s popisa kandidata za izabranu nogometnu vrstu Snješka Cerina. On je samo jednom zaigrao u jesen 1982. u službenom meču za olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije protiv Italije u Padovi. Duel je završen 2:2 uz značajan i lavovski igrački obol Cerina. Ipak, taj prvi i jedini poziv izbornika olimpijske reprezentacije Ivana Toplaka nije bio signal izborniku seniorske momčadi Todoru Veselinoviću dati prigodu Cerinu i u dresu glavne seniorske momčadi. Cera je jedan od rijetkih nogometaša s liste deset ili dvadeset najboljih strijelaca lige FNRJ i kasnije SFRJ koji nikad nije zaigrao za seniorsku nogometnu vrstu, premda je na vječnoj listi Dinamovih strijelaca treći po broju postignutih zgoditaka u svim natjecanjima iza Igora Cvitanovića i Dražana Jerkovića. Zaustavio se Cerin na brojci od 295 golova, pet manje od drugoplasiranog Jerkovića s 300 pogodaka i devet manje od najboljeg Dinamovog topnika svih vremena Cvitanovića sa 304 postignuta gola.Od toga, Cerin je 104 gola dao u odigranim utakmicama prvenstava Jugoslavije od 1976. do 1986. godine.
Neigranje za reprezentaciju bivše Jugoslavije je zasigurno prema Cerinu jedna velika nogometna nepravda. I slavni Ajax se i danas čudi tome, jer se sjećaju kako im je 1976. na trofeju Marjan u Splitu jedan mladi i štrkljasti 21 – godišnjak zabio kao od šale tri komada u tekmi Dinamo – Ajax 4:0. Triput je Cerin nizozemske “kopljanike” iz Amsterdama predvođene slavnim i prvoklasnim kapetanom Ajaxa Neskensom uspio nataknuti na vrh viteškog koplja neustrašivog nogometnog borca. Od svih velikih i vrhunskih strijelaca Dinama tijekom liga FNRJ i SFRJ od 1946. do 1991. na mjestu vođe napada, samo Cerin nikad nije igrao za reprezentaciju. Višestruki reprezentativci su bili Franjo Wolfl, Dražan Jerković, Slaven Zambata, Zlatko Kranjčar, kasnije od postanka hrvatske državne neovisnosti i Davor Šuker i Igor Cvitanović, koji su zaigrali za Dinamo i potkraj postojanja Jugoslavije u sezonama 1989/90. i 1990/91. U te dvije završne godine jugoslavenske lige Dinamo je bio državni doprvak, a kao prvi strijelac momčadi proslavio se rasni strijelac Davor Šuker, kasnije i nenadmašni topnik Real Madrida i Arsenala.
Blistava 1982. je bila životna sezona karijere Snješka Cerina. Dinamo je poslije položenog šampionskog kolokvija 1979. naoružan iskustvom sportske nepravde izvan zelenog travnjaka te 1979, tri godine poslije toga 1982. imao kolosalnu obranu šampionskog trenerskog doktorata Miroslava – Ćire Blaževića. Zaigrao je Dinamo kao iz snova i dograbio na uvjerljiv način šampionski naslov, na kojem su mu redom čestitali i najljući i nepomirljivi protivnici plave Dinamove boje. Snješko Cerin je 1982. briljirao na svim nogometnim frontama, kako u prvenstvu, tako i u kupu Jugoslavije, ali i u onom maksimirskom srazu prvog kola Kupa europskih prvaka protiv lisabonskog Spotinga. Tad je postigao pobjednički gol za “plave”, vrijednog pobjede 1:0.Cerin je u 71. minuti iz okreta i “škaricama”, skoro i protiv zakona fizike poslao projektil u protivničku mrežu. Gol je bio svojevrsna preslika Cerinovih “škarica” protiv Zvezde u njegovom igračkom debiju protiv Zvezde,kad je igrao u derbiju na beogradskoj “Marakani” 1977. godine. Tad je njegovim pogotkom zagrebački sastav izborio remis i konačni omjer 1:1.
U onoj povijesnoj i veličanstvenoj sezoni 1981/82. od 19 pogodaka najbojeg strijelca šampionskog Dinama i cijelog prvenstva Snježana Cerina, izdvaja se nekoliko golova iz kategorije remek djela. To kronološkim redom najprije vrijedi za onaj drugi gol Dinama u meču 25. kola prvenstva protiv novosadske Vojvodine u Zagrebu. Završeno je rezultatom 3:0 za Zagrepčane, a Cerin je kod postizavanja drugog pogotka “plavih” dubinsku loptu Mlinarića primio u punom trku i s ivice šesnaesterca zario strahovitim drop kick udarcem u mrežu Novosađana, gađajući nebranjeni i vratarev bliži desni kut. Nogometna fanatazija je i pogodak Cerina u neuralgičnom dvoboju u pretposljednjem velikom i sezonskom šampionskom ispitu s Vardarom u Skopju, igranom u sklopu 30. prvenstvene runde. Tad je Zoran Panić kao paker u akciji vjerodostojno zamijenio Marka Mlinarića. Ljevokrilni napadač Panić je u dva maha u prvom poluvremenu telefonirao kao školski uigranu trening varijantu gol akciju golgeteru Cerinu.
Kod prvog gola Cerin je utrčao iz pozadine kraj statične obrane Skopljanaca, “zaplivao” u skoku kroz zrak i poslao loptu po sredini gola domaćih za početno vodstvo Zagrepčana. Drugi gol u dvopoteznoj kombinaciji Panića i Cerina nalik je prvom pogotku. Cerin se odlikovao odličnom i brzom kretnjom u oba pravca i onda kad nema loptu u posjedu. To se ogledalo i kod drugog gola, gdje je pas Panića ubacivanjem iz drugog plana, dočekao na volej udarac i loptu silovitim šutem poslao ravno u mrežu. U toj tekmi i treći Dinamov gol Kranjčara, opet razornim volej šutem je preslika Cerinovih golova, s tim što je Kranjčar, za razliku od Cerina nanišanio neobranjivo i strahovito upućenom loptom u vratarev dalji kut. Vratar Georgijev je bio kao žabac u raskoraku ispred gol crte, budući je logički očekivao da Kranjčar gađa bliži kut, te je zatvorio taj dio prostora, a munjevito brza lopta lukavog Kranjčara ga je iznenadila i završila putanju u mreži u suprotnom kutu.
Kapitalna taktička i strateška prednost Dinamovih trenera u usporedbi s onim što su trenirali teledirigirane i programirane državne projekte Zvezdu i Partizan bila je u njemačkoj trenerskoj školi Seppa Herbergera. Doduše, to se radi srpskih nogometnih mućki i namještaljki u ligi bivše države rijetko u konačnici i u izgledu prvenstvene tablice oslikavalo. No, raspadom države isplivalo je na površinu, jer sadašnji nogometni naraštaji u Hrvatskoj crpe znanje na temelju tradicije i umijeća i prethodnih igračkih i trenerskih generacija, dok je u istočnom hrvatskom susjedstvu došlo do posvemašnjeg raspada nogomentog sustava na svim nivoima. Ćiro Blažević u Švicarskoj, a Vlatko Marković i Otto Barić u Austriji vodeći tamošnje klubove i reprezentacije, kao i Branko Zebec, Zlatko Čajkovski i Ivica Horvat u Njemačkoj u elitinim klubovima Bundes lige, povratkom u Hrvatsku, prvenstveno u Dinamo, prenijeli su trenerski pelcer njemačke nogometne škole.
Istina, još pred početak Drugog svjetskog rata taj je srednjoeuropski nogometni štih dunavske škole nogometa našao pogodno tlo u Zagrebu. Najbolja ilustracija toga je odlučujuća utakmica za šampionski naslov u sezini 1936/37. BSK – Građanski 0:4, odigrana u travnju 1937. u Beogradu. Mađarski trener na klupi zagrebačkih “plavih” Marton Bukovy lansirao je u tom meču formaciju 4 – 3 – 3 ili WMF taktičku postavku igre s tri izrazite špice u vrhu napada i time šokirao beogradski sastav kojeg je trenirao njegov zemljak Joseph Nemeš. Centarfor Građanskog August Lešnik olešio je pogocima u trostrukoj neprekidnoj seriji, kao na pokretnoj Taylorovoj traci, razočarane domaćine i natjerao po svršetku tekme svih petnaest tisuća gledatelja i navijača BSK -a na spontani i dugotrajni pljesak. Poraženi i poniženi, igrački i rezultatski deklasirani Blagoje Moša Marjanović i Aleksandar Tirnanić nakon meča ponaosob su čestitali svakom nogometašu Građanskog, jednako kao i u počasnoj loži današnjeg stadiona Partizana na Topčiderskom brdu tadašnji predsjednik Vlade SHS Milan Stojadinović. Mnogo kasnije u finalu SP u nogometu 1954. izbornik Njemačke Sepp Herberger je istom formacijom 4 – 3 – 3 zaskočio i zbunio apsolutnog favorita finala Mađarsku i sa Zapadnom Njemačkom stigao pobjedom 3:2 do jedne od najvećih senzacija svih odigranih finala svjetskih prvenstava u nogometu.
Austrijanci i Švicarci su nogometnim rezonom fotokopija njemačke škole nogometa, kao “mali Nijemci.” Donijevši iskustva iz Austrije i Švicarske u Dinamo Vlatko Marković i Miroslav Blažević su oplemenili natjecateljski duh i karakter igre zagrebačkog Dinama, inzistiranjem na pokretljivoj, brzoj igri i trčanju igrača u oba pravca i sa i bez posjeda lopte. To je bio u to vrijeme trenerski bum i prava trenerska avangarda u Jugoslaviji. Tu i leži jedna od tajni Dinamovih uspjeha krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Usporedbe radi, Tomislav Ivić je sedamdesetih u Hajduku dao akcent na totalnom nogometu i presing igri po uzoru na Nizozemce, a znamo kako je Ivić baš u Ajaxu, kao i u belgijskom Anderlechtu, drugom velikanu zemalja Beneluxa, požnjeo jednako velike trenerske pothvate kao i u splitskom Hajduku.
Uz takve trenerske veličine i nogometašima je uz rad i disciplinu data uz slobodu u igri i dodatna dimenzija kombinatorike istodobnog trčanja, driblinga i pucanja ka suparničkom golu bez dotadašnje ustaljene šetnje, ekonomisanja vremenom i odmaranja na terenu bez trošenja suviška energije tijekom 90 minuta utakmice. Nogometaši poput Snješka Cerina te su trenerske novitete znalački iskoristili na najbolji mogući način. Cerin je imao kao klasni nogometaš još neke izvanserijske osobine u igri. Posjedovao je odličnu anticipaciju prostora u igri. Nenadmašan u prijemu lopte, izvrstan u građenju lopte i pokrivanju prostora u igri, Cerin je odigravao lucidne poteze bez suviše kompliciranja u završnici akcija. Kad se nađe u petercu suparnika s loptom u gol šansi to je uz njegovu poslovičnu hladnokrvnost u realizaciji prilika barem 50% bila situacija zrela za zgoditak.
Cerin je u derbiju šampionata 1982. Dinamo – Zvezda 3:0 kod prvog gola, nakon više uzastopnih odbijanja lopte kao u bilijaru od noge do noge igrača oba tima, posljednji u nizu igrača imao kontakt s loptom i iz prve je tukao neobranjivo u desni donji kut vratara Stojanovića. Uz to, dao si je u magnovenju mali for glavom prije nego će odbijena lopta od noge Zvezdinog igrača obrane pasti na tlo u zoni šuta. Protiv istog suparnika u finalu kupa u prvoj tekmi u Zagrebu Cerin je primio jednu kompjutorski točno poslanu loptu Zajeca. Kapetan Dinama engleskim preskakanjem igre sa Dinamove polovice terena, poslao je dugu i daleku parabolu pred gol Zvezde, gdje je zamijetio isturenog i demarkiranog napadača Cerina. Ovaj je znalački i hitro primio loptu, krenuo s njom nekoliko koraka i po sredini gola je rutinski plasirao po sredini mreže pored istrčalog vratara Zvezde. On je očajnički pokušao spriječiti pogodak istrčavanjem izvan šesanesterca, igrajući za tren trećeg braniča Zvezdine obrane. Umio je Cerin protiv Zvezde manirom suvremenog nogometnog asa Marija Mandžukića čitati kretnju vratara. Kao što je Mandžukić lukavo oteo loptu neopreznom vrataru Francuske , prije nego je ovaj ispucao u polje i zatresao mrežu Francuza za drugi gol Hrvatske u finalu Svjetskog prvenstva 2018. u Rusiji, tako je i Cerin u finalu jugokupa protiv Zvezde 1985. u Beogradu jedan “odbijanac” ili “otpadak”, nakon šuta iz daljine njegovog suigrača i samo odbijene i do kraja neukroćene vratareve lopte, budno čekao i dočekao kiks vratara Zvezde. To mu se isplatilo i Dinamo je postigao izjednačujući pogodak iz te akcije.
Cerin je imao sjajan osjećaj za manevarski prostor u igri, kao rijekto koji nogometaš njegove epohe. Primjer toga je i odlučujući dvoboj za naslov prvaka Jugoslavije Dinamo – Željezničar 2:0. Nakon centaršuta Mlinarića s lijevog boka lopta je preletjela u blagom luku cijelu obranu Sarajlija. Na suprotnoj desnoj vratnici zatečenoj obrani gostiju umakao je iskusni Cerin. Iskrao se svome obrambenom čuvaru i kad je prihvatio loptu iskosa s desne starne u odnosu na gol Željezničara, ugledao je ispred sebe samo praznu i nebranjenu mrežu rivala. Lako je samo vrhom kopačke iz neposredne blizine sproveo loptu u gotovo nebranjenu mrežu, pošto je vratar gostiju taktički ispao iz igre.
Posebna značajka Cerinove igre bila je i besprijekorno izvođenje jedanaesteraca. Kaznene udarce, popularne “elvere”, izvodio je nepogrešivo načinom kasnijeg svjetskog kralja golova Davora Šukera. Ne pamti se je li ikad u službenoj tekmi Cerin fulao kazneni udarac s jedanaest metara. Dinamove generacije nogometaša uvijek su imale prepoznatljive specijaliste u igri. Srećko zvani “Čeči” Bogdan umio je u suparničkoj zoni šuta tako jako i daleko izbaciti loptu izvođenjem auta, skoro kao u rugby igri, da za tili čas stvori pometnju i zbunjenost u obrani protivnika ubacivanjem lopte gotovo na rub šesnaesterca. Marko Mlinarić i Zvonimir Boban bili su čudesno precini izvođači slobodnih udaraca u dresu Dinama. Njima je “živi zid” suparničke obrane bio nevidljiva zapreka, a čim ga prebace vratar je bio u velikoj opasnosti primiti pogodak. Pregršt je situacija prigodom šutiranja iz slobodnjaka u kojima su Mlinarić i Boban blistali. Od njihovih brojnih velebnih pogodaka iz slobodnih udaraca, možemo kao dva vrhunska izdvojiti gol Mlinariča u finalu kupa protiv Veleža 1986. kao i zgoditak Bobana protiv Partizana u prvenstvenoj tekmi na stadionu JNA 1988. godine. Zvonimir Boban i Marko Mlinarić bili su velemajstori izvođenja slobodnih udaraca na razini najvećih mađioničara nogometne igre njihovog doba kao što su bili Michel Platini i Diego Armando Maradona. Davor Šuker je kao prvi topnik Dinama od 1989. do 1991. neumoljivim i nemilosrdnim rešetanjem suparničkih mreža iz svih pozicija starije Dinamove drukere najviše podsjetio na Dražana Jerkovića, Dinamovog bombardera iz druge polovice pedesetih i do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Sedamdesetih i osamdesetih godina najbolji i najpopularniji nogometaši Dinama imali su među Dinamovim pristašama nadimke kojima su ih poistovjećivali s najvećim europskim i svjetskim nogometašima tog vremena. Velimira Zajeca su navijači “plavih” zvali od milja zagrebački Beckenbauer, Marko Mlinarić nosio je nadimak zagrebački Maradona, dok dva najbolja strijelca generacije Zlatko Kranjčar i Snješko Cerin nisu imali u publici takvu vrstu usporedbe sa svjetskim vedetama. No, načinom igre Kranjčar bi najviše zavrijedio nadimak zagrebački Cruyff, a Cerin zagrebački Gerd Muller. Zvijezda njemačkog “elfa” iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća poput Cerina imao je instikt predatora hijene. Kad bi osjetio i najmanju gol šansu Gerd Muller bi odjednom i brzometno nasrnuo ka golu suparnika, kao što i hijena osjeti istančanim i prirodno urođenim osjetilom miris krvi plijena na daljinu i ustrijemi se uloviti i pojesti divljač. Dinamov topnik Snješko Cerin kao rasni golgeter igrom je najviše sličio slavnom Nijemcu Gerdu Mulleru.
Snješko Cerin nikad nije kao prvoklasni centarfor zaigrao za reprezentaciju Jugoslavije i to je veliki nogometni apsurd. I kad je Dinamo 1982. bio prvak države, a Cerin sa 19 postignutih golova najbolji strijelac prvenstva, tadašnji izbornik Miljan Miljanić nije ni pomišljao pozvati ga ni u širi popis kandidata za nacionalnu nogometnu vrstu. Ipak, Cerin je u razdoblju od deset godina 1976. do 1986, koliko dugo je branio boje Dinama, bio najveći miljenik Dinamovih navijača. Oni bi najčešće s tribina skandirali njegovo ime, neovisno od toga što je Dinamo tad imao razmjerno značajan broj nogometnih virtuoza, po tehničkom znanju igre zasigurno znatno ispred Cerina. To prvenstveno vrijedi za Zlatka Kranjčara i Marka Mlinarića.
Nije Snježan Cerin jedini nogometaš kojega je primjerice nogometni izbornik Miljan Miljanić posve krivo nogometno procijenio i bezrazložno potcijenio. U Hajduku je istu sudbinu imao njihov nebrušeni dragulj Davor Čop. Na posudbi u vinkovačkom Dinamu 1985/86. sa 27 pogodaka bio je prvi strijelac lige. Da je umjesto u Vinkovcima sve te godine igrao za matični Hajduk, s kojim je bio i juniorski prvak Jugoslavije, Spličani bi bili tijekom njihovih sušnih osamdesetih vjerojatno bogatiji za nekoliko šampionskih naslova. Falio im je nogometaš profila Davora Čopa. Slavni Tomislav Ivić loše je procijenio kvalitete Čopa i to je bila kobna pogreška Hajduka. U Dinamu je istu fatalnu pogrešku napravio Ćiro Blažević s Robertom Prosinečkim. U košarci Ranko Žeravica je u Zoranu Slavniću vidio samo vrsnog klupskog igrača, ali je Slavnićev dar prepoznao Mirko Novosel, ubacivši ga nešto kasnije u reprezentaciju. No, isti Novosel je u prosudbi talenta Dražena Dalipagiča napravio kiks trenerske karijere. Kad je Dalipagić iz Mostara stigao u Zagreb na košarkašku probu, Novosel je, vidjevši ga u prvi mah, Dalipagiću kazao da je bolje da atletski građen počne aktivno trenirati atletiku umjesto košarku. Dalipagić je nakon fatalne pogreške Novosela, umjesto u Ciboni, igračku karijeru obilježio u Partizanu. Bilo je i trenerskih eureka upravo u atletici i to na svjetskoj razini.
Odbojkaški trener Miroslav Vorgić mladog Nijemca Dietmara Mogenburga savjetovao je kao juniora napustitti nogomet i prijeći na atletiku. Momak iz Kolna ga je poslušao i postao na Olimpijadama, svjetskim i europskim prvenstvima, pored Carla Thranhardta, jedan od najboljih skakača uvis zapadnonjemačke reprezentacije na svim velikim natjecanjima tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Mogenburg je bio i olimpijski pobjednik 1984, kao i šesterostruki europski prvak u skoku uvis. Srpski nogometni trener Srećko Radišić dolaskom iz Portugala iz tabora lisabonskog Sportinga u Grčku u redove atenskog Panatenaikosa, od samo prosječnog i oštrog obrambeng igrača atenskih “zelenih” Saravakosa, uspio je u rekordno brzom roku stvoriti rošadom Saravakosa iz obrane u napad, prvog klupskog strijelca i golgetera ne samo Panatenaikosa, nego i grčke reprezentacije. Siniša Mihajlović je iz Zvezde u talijansku Sampodriju, nedugo zatim i u Romu stigao kao polufenzivni nogometaš i gol igrač. U italiji su ga iz napada prebacili u obranu i tu se iskazao daleko boljim i korsnijim igračem, osobito u Ericsonovom Laziju, nego dok je kao mlađi igrao u napadu. Dinamovac Milivoj Bračun je suprotan primjer. Počeo je igrati nogomet kao napadač, a dolaskom u Dinao prebačen je u obranu i tu se proslavio kao odličan nogometaš.
Snježan Cerin odavno je daleko udaljen od nogometne pozornice. Još 2001. s obitelji je iz Zagreba preselio u Zadar. Tamo je, udaljen od uobičajene nogometne vreve, otvorio dom za stare, nezbrinute i iznemogle osobe i već dvadeset tri godine je ravnatelj doma, što skrbi o ljudima najstarije životne dobi. Takav uzvišen čin svrstava Cerina u galeriju malobrojnih sportskih velikana, što su nesebično i iz velikodušnog materijalnog odricanja u korist drugih i siromašnih iz suosjećanja sa najstarijim naraštajima uložili novac u plemenite humanitarne svrhe. To je podsjetilo i na slične poteze još nekih proslavljenih nogometaša. Jurgen Klinsmann je u Njemačkoj po svršetku karijere otvorio zakladu za pomoć siromašnim ljudima u njegovoj domovini. Sjetio se Klinsman, sin njemačkog pekara, jednako kao i Cerin u Hrvatskoj, svojih materijalno teških početaka u djetinjstvu i odlučio pomoći u nevoji materijalno najugroženijim ljudima. Roberto Baggio se u Italiji 1990. nakon primitka zlatnog globusa za najboljeg nogometaša godine u Europi, dragovoljno odrekao pokala i prodao ga za basnoslovnu sumu, kako bi tim iznimno velikim prikupljenim novčanim sredstvima napokon nakon silnih napora
uspio financijski pomoći sijaset talijanskih obitelji stradalih ili interno raseljenih nakon velike poplave na sjeveru Italije u regionu Trentino Alto Adige, odnosno u Južnom Tirolu.
Po nepisanom životnom pravilu, dobro se dobrim vraća. Snješko Cerin, stari Dinamov nogometni boem, prije više od desetljeća imao je ozbiljnu i opasnu životnu ugrozu. Zadobio je gangrenu stopala noge, a financijskih sredstava nije imao u izobilju u trenutku kad su mu liječnici priopćili da mora hitno na operaciju, kako bi mu spasili nogu i moguće i Cerinov život. Onda su naprečac najvatreniji Dinamovi drukeri Bad Ble Boysi priskočili u pomoć Cerinu. Vrlo brzo su uspjeli navijači zagrebačkih “plavih” prikupiti novac za izliječenje nekadašnjeg velikog idola Dinamovih navijača. Bad Blue Boysi su i posjetili Snješka Cerina u njegovom domu u Zadru i dali mu i dodatnu ljudsku i moralnu potporu istrajati u borbi za zdravstveni i ljudski opstanak. I Cerin je uspio pobijediti opaku bolest. To je taj veliki borac, ili što bi rekao glasoviti radijski komentator Ivan Tomić, Dinamov zlatni nogometni cekin Snješko Cerin.
Dragan Ilić
HOP portal
HOP -portal na Telegramu
