»𝐁𝐮𝐝𝐮ć𝐢 𝐝𝐚 𝐬𝐢 𝐦𝐞 𝐯𝐢𝐝𝐢𝐨, 𝐩𝐨𝐯𝐣𝐞𝐫𝐨𝐯𝐚𝐨 𝐬𝐢. 𝐁𝐥𝐚ž𝐞𝐧𝐢 𝐤𝐨𝐣𝐢 𝐧𝐞 𝐯𝐢𝐝𝐣𝐞š𝐞, 𝐚 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐮𝐣𝐮!« – 𝐫𝐢𝐣𝐞č𝐢 𝐬𝐮 𝐧𝐞𝐤𝐨ć 𝐮𝐩𝐮ć𝐞𝐧𝐞 𝐚𝐩𝐨𝐬𝐭𝐨𝐥𝐢𝐦𝐚, 𝐚𝐥𝐢 𝐢 𝐧𝐚𝐦𝐚 𝐝𝐚𝐧𝐚𝐬 𝐧𝐚 𝐩𝐨𝐬𝐞𝐛𝐚𝐧 𝐧𝐚č𝐢𝐧, 𝐣𝐞𝐫 ž𝐢𝐯𝐢𝐦𝐨 𝐮 𝐯𝐫𝐞𝐦𝐞𝐧𝐮 𝐤𝐚𝐝 𝐬𝐮 𝐯𝐣𝐞𝐫𝐚, 𝐧𝐚𝐝𝐚 𝐢 𝐥𝐣𝐮𝐛𝐚𝐯 𝐳𝐚 𝐦𝐧𝐨𝐠𝐞 𝐧𝐞𝐫𝐢𝐣𝐞𝐭𝐤𝐨 𝐭𝐞𝐤 𝐛𝐞𝐳𝐬𝐚𝐝𝐫ž𝐚𝐣𝐧𝐢 𝐭𝐞𝐨𝐥𝐨š𝐤𝐢 𝐚𝐤𝐬𝐢𝐨𝐦𝐢
Problem racionalizma je u tome što najprije želi raščlaniti Božje otajstvo na jednostavne faktore i učiniti ga razumljivim kako bi bilo prihvaćeno. Ali Boga se ne može secirati. On nadilazi sve stvoreno.
Za Isusa se kaže da je odraz Božje slave. Došao je u tijelu, jednak nama u svemu osim u grijehu, da nam bude vidljiv i dostupan. Slušali su ga i gledali što čini pune tri godine javnog djelovanja, no kad je u pitanju bila narav kraljevstva Božjeg kao duhovne kategorije, namjesto vidljive, političke, sumnje su ozbiljno nagrizale očite znakove koji su upućivali da je duhovna stvarnost istinska, a ova vidljiva tek slika tog ljudskim očima nevidljivog.
Sumnja je međutim u isto vrijeme i mjesto susreta gdje se vjera i nevjera susreću. Čovjek ukoliko ljubi istinu i želi biti iskren prema samome sebi ne može a da se ne zapita: A što ako Bog postoji? Dok smo na zemlji ne postoji apsolutna sigurnost. Sumnja nagriza i vjernika i nevjernika. Činjenica je da se vjernik po vjeri osvjedočuje u istinitost obećanja Božjih, za razliku od nevjernika koji prvo želi vidjeti. Nevjernik kaže: Povjerovat ću tek kada vidim.
U zadnje vrijeme popularan naziv za one koji ne odbacuju vjeru apriori jest agnostik. Kao eto oni su otvoreni i za tu opciju, ali žele dokaz. Znamo medjutim sve i da tko od mrtvih ustane ne bi povjerovali ako nemaju sklonost k duhovnim vrijednostima i ako ne prihvaćaju da po vjeri mogu više spoznati nego svi znanstvenici razumom dokučiti.
Racionalisti su skloniji materijalističkom pogledu na život, no ako su vjernici uvijek će htjeti nešto više od samo duhovnog. Htjeti će “konkretnije” i opipljivije iskustvo. Žele dotaći onostrano i iskusiti osjetilno. Žele ga dotaći. Događaj mora pratiti i doživljaj, snaga milosti poput one koju je Toma morao iskusiti stavivši prste ruke u Isusove proslavljene rane, one rane koje su vrela sakramentalne milosti danas za sve nas. Ne postoje li i danas toliki kršćani koji misle da moraju imati izvanredni doživljaj struje milosti svaki put kad pristupaju sakramentima? To im ga dođe kao dokaz kako bi iznova pristupili istom. Ukoliko izostaje njihov interes za sakramentalnim životom opada. Ono što takvi traže nije Gospodin, nego emocionalna stanja. Takvo što je zapravo magija.
S druge strane imamo ljude izrazito teološki izobražene, a bez povjerenja u svjedočanstva običnih malih ljudi, koji ne barataju tolikom količinom teološkog znanja, a koji svako malo s radošću svjedoče svoja iskustva susreta sa živim Bogom do kojih su došli po poslušnosti vjere. Oni će u takvo što povjerovati tek kada i sami iskuse ono o čem drugi govore, no ne priznaju put „izlaska iz Egipta i ulaska u obećanu zemlju“ samo po vjeri. Poznaju Nauk do u tančine, no ne samo da odbijaju svjedočanstva malenih i siromašnih, nego i izbjegavaju spise svetaca i mistika. Za njih je Duh Sveti kamen spoticanja kao što je Isus bio nekoć za svoje suvremenike.
No, nije Toma bio jedini od apostola koji su sumnjao u Isusovo uskrsnuće na temelju kazivanja drugih. Nitko od ostalih nije odmah povjerovao svjedočenju žena, predvodjenih Marijom Magdalenom i dvojice učenika koji su susreli Uskrslog na putu za Emaus. Što vise, i Magdalena je mislila da je Isusa netko odnio iz groba, a i dvojac s puta za Emaus napustio je Jeruzalem iz razočaranja (A mi mislili da je on onaj obećani Mesija!). Stvar je u tome da Toma nije bio nazočan kod prvog Isusovog očitovanja medju apostolima, a koji su takodjer primili ukor zbog nevjere.
Da bi se ušlo u kraljevstvo Božje traži se da budemo kao djeca, a ne izobraženi. Otajstva vjere se otkrivaju malenima i siromašnima, a ne mudrima i umnima. Znamo već da postoje teolozi koji se izjašnjavaju kao ateisti. Što im uopće teološka izobrazba znači ako poruku evandjelja ne shvate kao performativnu, a ne samo informativnu!? Prema molitvenim iskustvima su izrazito skeptični, pogotovo ukoliko se radi o običnim, malim ljudima.
Apostoli su s Isusom proveli pune tri godine, svakodnevno slušajući i gledajući što radi i govori. Čak ih je povremeno slao da idu po dvojica u svako mjesto gdje je kanio doći i da navještaju skori dolazak kraljevstva Božjeg, te izgone zloduhe i liječe bolesne u njegovo ime. Imali su priliku i praktično uvjeriti se u istinitost i snagu njegova nauka. Otvoreno im je govorio i o svojoj smrti i o svom uskrsnuću. Ponajviše zadnji tjedan uoči tjedna Pashe dok su s njime išli putem sa sjevera Galileje (krenuvši iz Bethsaide) prema Judeji, tj. Jeruzalemu. Izričito, jasno i nedvosmisleno im je rekao kako će taj put završiti.
“Otišavši odande, prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: “Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.” (Mk 9,30-31)
“Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist. Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.“ – donosi nam Marko u svom šesnaestom, a Luka evanđelista u 44. i 51. poglavlju isto.
Ono što su uradili apostoli, okupljeni bez Tome, nakon dojave žena o Isusovom uskrsnuću ni po čemu se sadržajno ne razlikuje od onog što je uradio Toma nakon sto su mu rekli da su vidjeli uskrslog Isusa. I on i oni su htjeli DOKAZ, htjeli su vidjeti kako bi povjerovali. I oni i on su već imali prilike čuti Isusa kako im govori da će biti popljuvan, mučen, ubijen i da će potom uskrsnuti. Ponovimo još jednom, i Magdalena je vidjevši prazan grob mislila da ga je netko odnio, a i onaj dvojac na putu za Emaus odlazi iz Jeruzalema razočaran. Je li itko, osim Blažene Djevice Marije, uopće vjerovao da će nakon svoje smrti Isus doista i uskrsnuti, pitamo se dok promatramo svaki evandjeoski lik zasebno!? Svaki puta, u sva tri navrata, nakon navještaja svoje smrti i uskrsnuća, apostoli se medjusobno prepiru oko časti i prvih mjesta. Još uvijek su vodjeni duhom ovog svijeta, a ne riječju Božjom. Na njima su primjetni znakovi skrupuloznosti i potreba za prihvaćanjem i aplauzima svijeta.
Toma je medjutim od svih apostola znao, kad nitko drugi nije smio, bez straha postavljati odredjena pitanja. Iv 14,1-7 nam donosi:
“Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!
U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: `Idem pripraviti vam mjesto`?
Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.
A kamo ja odlazim, ZNATE PUT.
Reče mu TOMA: “Gospodine, NE ZNAMO kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?
Odgovori mu Isus: “Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.
Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. …
Toma nije snishodljivo šutio, nego otvoreno i bez ustručavanja kaže da ne zna niti gdje Isus odlazi, niti puta kojim im je ići. On želi jasnoću i nedvosmislenost, želi znanje. Isus mu uzvraća istom mjerom, direktno i jasno, s time da ga ne izdvaja od ostalih apostola. Kao da time želi poručiti da i svi ostali imaju isti problem, a ne samo Toma. …Niste me upoznali (kaže u množini), jer da jeste znali biste kakav je i Otac. Nemate znanja iako sam vas poučavao. (Mi bismo danas rekli: Jesi li sjedio na ušima!?) Za razliku od naroda kojem je govorio u prispodobama njima je nasamo i opširno objašnjavao otajstva vjere.
Tri godine bili su u njegovoj školi učeništva, i teoretski i praktično. Jedan je prošao s dovoljnim uspjehom, jedan propao, a ostali su morali na popravni, na dodatno utvrdjivanje gradiva. No, budući se duhovno razlaže duhovnima morali su doći do znanja i o sebi, o svojoj neduhovnosti, …o svojoj nevjeri, očaju, kukavičluku i pomanjkanju u ljubavi. Bez spoznaje grijeha nema niti odvraćanja od istog. Nisu ga očekivali kao uskrslog jer su imali iskrivljenu sliku i o Mesiji i o svojoj ulozi u ekonomiji spasenja. Morali su prestati računati sa sobom i iskusiti dubinu milosrdja pored spoznaje slabosti, mana i grešnosti, tj iskusiti besplatnost opravdanja i odsustva svojih zasluga. Što više, grijesi svakog od nas Pakao zaslužuju, a sve dobro koje imamo dar je Božji. Posebnost izabranja ne doprinosi ničem bez vjere, osim snazi ukora onima kojima je dano više. Pored spoznaje vlastite nedostatnosti trebali su iskusiti i dubinu milosrdja Bozjeg kako bi bili potreseni Božjom dobrotom, a sto je rezultiralo pokajanjem. Od dubine pokajanja ovisi dubina iskustva Duha Bozjeg. Primite Duha Svetoga, bile su takodjer riječi koje su (pored ukora) čuli na dan susreta s Uskrslim. Duh Sveti im je darovan, a dar se treba primiti u zahvalnosti i poniznosti. Tu nema mjesta ludom ponosu i takmičarskom mentalitetu. Evo, sad biste trebali znati o čemu sam vam govorio, odnosno tko je Sin Božji i sin čovječji – Bogočovjek. Ondašnji pismoznanci su poznavali Pisma do u tančine, no ne i duh tih Pisama. Bez njega je nemoguće razumjeti ih. Dok pokazuje na Krista raspetog s jedne strane dovodi do spoznaje grijeha, a s druge uvid koliko smo ljubljeni od Oca i kolika je cijena plaćena Kristovom žrtvom. To nas onda dovodi do potresenosti u duhu, pokajanja i odluke za obraćenjem.
Gospodin moj i Bog moj, povika Toma jakim glasom nakon što se osvjedočio, nakon sto mu je DOKAZANO. No, tu sad dolazi novi ukor: Sada kad si me vidio, vjeruješ!? Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! – kaza Isus. Ukor je to koji se odnosi i na Tomu i na ostale apostole, no što je to što prva dva uskrsna očitovanja razlikuje kad se s jedne strane promatra samo Toma, a s druge apostoli bez njega kod prvog Isusovog dolaska? Samouvjereni Toma se bio odvojio od zajednice. Nakon Isusove smrti ne želi za njih ni čuti. Ne želi da ga njihovo prisustvo podsjeća na iluziju u koju je povjerovao. Kako se to njemu dogodilo, kako je mogao biti tako lakovjeran, on koji je u svemu racionalan!?
Utoliko je Isusova pohvala upućena onima koji neće vidjeti (što i oni), a svejedno će povjerovati preokreće njegov racionalistički sram u istinsku duhovnu sramotu. Drugim riječima, kao da čujemo Isusa da kaže: Toma, trebalo bi te biti sram i kao učenika i kao brata što si na ovakav način došao do uvjerenosti.
Vjerujem kako bih spoznao – kaza sveti Augustin, a što potvrdiše tisuće i milijuni drugih poslije njega, a koji su iskoračili u vjeri i potom došli do uvjerenosti, do osvjedočenja u istinitost obećanja Božjih. U prva tri stoljeća tri milijuna kršćana je svojim životima potvrdilo vjerodostojnost Radosne Vijesti jer tko bi dao svoj život s radosnim kliktajem na usnama i pjesmom slavljenja ako ne zna da time više dobiva, nego što gubi. (Vjenac mučenika je najčasniji od svih!) Preko vjere u besplatnost Opravdanja došli su do oslobodjenja i utjehe Duha Svetog da bi potom, kako Petar reče u svojoj drugoj poslanici u prvom poglavlju, VJEROM OSIGURALI KREPOST i tako stigli do istinske spoznaje. Ona ih je odvela do bratoljublja i potom djela ljubavi, sličnosti sa svojim Spasiteljem. Nisu išli za dokazima kako bi povjerovali. Svjedočanstvo drugih i navještaj Riječi bili su im dovoljan poticaj da i sami iskorače u vjeri, te dodju do osvjedočenja (dokaza) da su obećanja Božja istinita. Postali su vršitelji Riječi a da nisu imali privilegij gledati je i slušati na način i privilegij kakav su imali ondašnji apostoli i učenici. Spajajući vjeru s krepošću došli su do spoznaje, a potom i spremnosti bez straha potvrditi je riječju svjedočanstva i žrtvom svojih života.
Nije dakle dovoljna samo razumska vjera, nego i vjera srca, ona koja brda premješta, a to su povjerenje i pouzdanje u Božje milosrdje i njegovu svemoć. Živi se od aktivne vjere, a ne samo od prosvjetljenog razuma i ulivenih spoznaja po slušanju Riječi, a kamoli ne od racionaliziranja otajstava vjere. Kao što je vjera bez razuma fanatična vjera, tako je i razum bez vjere pomahnitali razum, reče jednom netko.
Kad je Isus apostolima rekao da je Lazar umro kako bi ih po njegovom ustajanju iz groba učvrstio u vjeri Toma je odmah bez skrupula uzviknuo: Hajdemo i mi s njime umrijeti! Nema zabilježenih reakcija na ovo njegovo istrčavanje. (Pada mi na pamet kako je odsustvo reakcija na Tomin ispad zapravo poruka svima nama kako se prema sarkazmu i cinizmu valja suprotstaviti ignoriranjem istog. Kad je bezočnost u pitanju tu nema mjesta za raspravu.) No, sto bismo mi rekli? Radi li se o sarkastičnom tonu lude misli ili o proročkom izričaju bez svijesti o njegovom značenju, poput onog “Bolje da jedan čovjek strada, nego sav narod!”? Bilo kako bilo mogli bismo slobodno i bez većeg ustezanja pretpostaviti kako je Toma, za razliku od ostalih apostola, izuzevši Judu Iškariotskog, imao problem kojeg imaju i današnji racionalisti i materijalisti, a koji se očituje kao kompleks više vrijednosti izgrađen na poređenju s onima koji su nesigurni u sebe i podložni ljudskim obzirima.
Toma se nije bojao, no bio je, vidimo to, u jednu ruku drzak, bezobzirniji od ostalih. S druge strane mogli bismo reci da je bio iskren, ali i grubo otvoren. Njegova izjava da će povjerovati tek kada stavi prste ruke u Isusove rane izričaj je čovjeka u kojem je cinizam ubio nadu. U njoj je sažeta sva njegova ogorčenost. Ona je suprotna melankoličnoj rezigniranosti ili razočaranosti. Dok su ostali apostoli bili utučeni, on se pokazuje u potentnoj ogorčenosti. Spreman je da ujeda i ponižava druge. On nije potonuo u onom smislu kao ostali apostoli. On se samo vratio tamo odakle je i krenuo, k materijalnoj stvarnosti u kojoj važe egzaktni dokazi. Sigurno tlo oslanjanja na vidljivu stvarnost i na svoje snage, tamo gdje se ne zahtjeva nesigurnost vjere, iskorak u nepoznato, u sfere duha.
***
Vrata bijahu zatvorena,
a Isus dođe, stade u sredinu i reče:
»Mir vama!«
Zatim će Tomi:
»Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke!
Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma:
»Gospodin moj i Bog moj!«
Reče mu Isus:
»Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Susrevši uskrslog Isusa Toma je frapiran. Oštrina ironije u trenu se pretvara u nepokolebljivi izričaj i kliktaj koji u najkraćem obliku sažima ispovijest naše vjere. Podrugljivost se u hipu pretvorila u jedan od najljepših, a ujedno i najsadržajnih hvalospjeva ikad rečenih, …no ne treba zaboraviti ukor koji sa sobom vuče kao neizbrisiv balast: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! Međutim, koliko god taj ukor ondašnjim apostolima bio težak, toliko je i njima potom, a i svima nama koji smo došli poslije njih bio ključ koji otvara vrata milosti i uvodi nas u kraljevstvo Božje, tj. istinsku stvarnost u odnosu koje je ovozemna tek blijeda slika.
Novo vino, tj. dar Duha Svetog trebao je biti uliven u nanovorođenog i preobraženog čovjeka. Stari čovjek sa sporom pameću za razumijevanje Božjih stvarnosti i s tvrdim kamenim srcem koje je bilo neosjetljivo za Božju ljubav i za bližnjeg pored sebe trebalo je postati meko i suosjećajno, slično srcu Isusovu prije nego su poslani svim ljudima diljem svijeta s poslanjem koje im je Isus objašnjavao u trogodišnjoj školi učeništva, ali koje je i zvanično izgovorio i ovjerio kao uskrsli rekavši:
„Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.” To rekavši, dahne u njih i kaže im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.”
Živimo u vremenima kada je jako bitno držati ove riječi o poslanju apostola i ne dopustiti sebi da podlegnemo pod navalom onih koji ih obeskrepljuju. Vidimo kako se u nekim zemljama uopće ne drži do važnosti sakramenta Ispovijedi. “Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” – kod Luke u poglavlju 18, redak 8. stoje zabilježene ove Isusove proročanske riječi. Imajmo ih na pameti svjesni da se oko nas događa prorečeni veliki otpad od vjere, te da mjerilo istinitosti nije kod onih koji ih nastoje relativizirati s ciljem da ih se dokine u cijelosti. Važile su cijeli dvotisućljetni tijek godina, od prvih apostola do ovih današnjih … među kojima neki otpadaju s tendencijom izazivanja shizme (raskola), a s ciljem izazivanja što većeg otpada (apostazije) od vjere. Budimo stoga svjesni važnosti ovog sakramenta jer bez njega nema metanoje, preobraženja starog grešnog čovjeka u novog preobraženog milošću oproštenja grijeha do kojeg se dolazi po pokajanju i katarzi sličnoj ovoj koju su morali proživjeti apostoli kako bi mogli ispravno i čuti i razumjeti riječi Božje, te ih potom prosljeđivati onima kojima su poslani. Ovaj sakrament je najveći izraz Božje pravednosti.
KKC 1864 „..Božje milosrdje ne pozna granica, ali tko namjerno odbaci prihvatiti ga pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti.“
Ne moramo mi postati dobri da bi nas Bog volio, nego postajemo dobri tako što mu dolazimo u vjeri i ulazimo u posjed obećanja Božjih. Vidjeli smo na primjeru Tome i ostalih apostola kako nisu ničim zaslužili milost Božju. Nakon spoznaje svojih mana, slabosti, grijeha, te nedostatnosti dati smisao svom životu , preko vjere i iskustva milosrđa Božjeg dolaze do tako željenog mira u vlastitom srcu (a potom i poslanja).
Jednako tako svatko od nas biva kušan od Boga, i u redu je da je tako, a Bog nikad ne dopušta kušnju težu nego je možemo podnijeti. Njezina svrha je da dođemo do uvida u stanje svoje duše. Bog nas pozna bolje nego mi sami sebe, no mi smo ti koji imamo iskrivljene slike i o njemu i o sebi. One se trebaju razbiti kao što su bile razbijene u pomenutim slučajevima kod apostola. Preko skršenosti moramo doći do one abrahamovske (i apostolske) skrušenosti kako ne bismo bili oni koji grabe sve što im se nađe na putu, nego oni koji kroz vjeru i u zahvalnosti primaju kao nezaslužen dar ono što je Bog za nas već u svojoj providnosti namijenio.
Da bismo Gospodina slijedili ne moramo prvo do u detalje iščitati (izracionalizirati) plan koji ima s nama. Ako ti je na vrh glave vlastitih strahova i nemira, kaosa u kojem se vrtiš zbog besmisla u koji si upao, te se bojiš da s tako tvrdim i neraskajanim srcem možeš propasti za vječnost, a sumnjaš da preko Ispovijedi možeš doći do oslobođenja, očišćenja, iscjeljenja i utjehe Duha Svetog tada ti ne preostaje ništa drugo nego da u vjeri iskoračiš i onda se osvjedočiš u djelotvornost njegove krvi koju je za te (nas) prolio . Drugim riječima, iskorači u vjeri i spoznat ćeš.
Ako osjećaš da si toliko oslabio te da nemaš niti volje, niti snage, zamoli Uskrsloga Krista, koji daje i htjeti i djelovati, da te podigne i okrijepi. Ta, ni apostoli do susreta s Uskrslim Kristom nisu imali vlastitih zasluga osim što su ustrajali biti s njime i onda kada nisu shvaćali Puta. (osim Jude Iškariotskog koji nije ustrajao i jer je je otpao )
M. Bušić
HOP
