“Debanking” se reklamira kao najnoviji način da državne korporacije discipliniraju neoprezne i buntovne franšize.
https://x.com/benaverbook/status/1861511171951542552 …
Očigledno, čak ni velike tehnološke korporacije ne znaju da su se odrekle svog vlasničkog udjela u vlastitim tvrtkama kada su se registrirale kao District of Columbia, Inc. ili podružnica British Territorial State of State Corporations.
Očigledno, oni ne znaju da zaduženja na njihovim bankovnim računima nisu novac, i da su svi bankrotirani po definiciji, i da čak i ako sudovi i matične korporacije ukradu svaku novčanicu Federalnih Rezervi ispred njih, oni ne mogu biti optuženi za krađu, jer — tehnički, nijedan od ovih “prikazivanja vrijednosti” nema nikakvu vrijednost. Obveznice Federalnih Rezervi nisu prenosivi instrumenti.
Dakle, vidite, oni koji rade “debankiranje” nemaju nikakvu odgovornost bez obzira na to koliko duga-kredita ukradu, pokvarene Pomorske Komercijalne banke ne mogu biti pozvane na odgovornost, niti ih se može prisiliti da pružaju bilo kakvu zamjensku javnu bankarsku uslugu, jer su sve zamišljene kao privatne banke koje su članice malog kartelskog kluba privatnih banaka.
Najbolja stvar koju možemo učiniti s njima je povući novčanice Federalnih Rezervi kao dokaz njihovog duga i njihovog kriminala, i bojkotirati ih, a istovremeno si osigurati vlastite banke i vlastite bankarske usluge i vlastite valute.
Sve što “debankiranje” čini ili dokazuje koliko su te predatorske bankarske institucije nasilne, kontrolirajuće i sebične. Trebaju otići — korijen, stabljika i list. Ravno kroz vrata i niz odvodnu kanalizaciju, zajedno s kriminalcima koji su promovirali ovo ludilo.
Slučajno, oni možda sprječavaju neke korporacije da sudjeluju u radnjama koje su još kriminalnije od radnji o kojima banke same ovise, ali inače, čista je slučajnost ako iz toga proizlađe nešto dobro, a inače, “debankiranje” je proizvoljno kažnjavanje korporacija koji nisu u skladu s politikama matične tvrtke.
Neki su ljudi pogrešno vidjeli “debankiranje” kao alat kojim se mogu riješiti ili uvelike marginalizirati korporacije koje su postale previše pokvarene i previše moćne. Kad bi se koristio u tu svrhu, bio bi to lagan korak prema odgovornosti u korporativnom svijetu, ali nije.
Korporacije koje će najvjerojatnije biti debankirane, su konkurenti koje negativci žele ugušiti, one korporacije koje imaju moralne direktore, one korporacije koje žele učiniti nešto dobro u svijetu ili koje posjeduju patente ili imovinu na koju ih gamad želi prisiliti da prodaju.
Kriminalci koji upravljaju Pomorskim Komercijalnim bankama jednostavno su dosegnuli novu i samorazumljiviju “nisku razinu”. Oni očito misle da su jedina divljač u gradu, i da mogu raditi što god žele bez obzira na tuđe vlasničke interese.
Nemaju zahvalnosti za vlastite povelje i licence. Misle da se nitko ne može i neće organizirati da ih skine.
Ali hoćemo; dapače, moramo, jer rimokatolički Papa koji bi trebao likvidirati korporacije koje se bave protuzakonitim radom, ne radi taj posao, i ne radi ga već dugo.
Zapravo, Pape više nema. Uopće nije dogovorena ovrha.
Za one koji trebaju znati, sve oblike korporacija s kojima smo sada i previše upoznati, stvorila je Rimska Kurija, a kao kreatori, oni su odgovorni za svoje kreacije prema Rimskom Građanskom Pravu.
Nacionalne vlade pristale su na širenje korporacija koje se počelo ubrzavati 1850-ih uz razumijevanje da će tvorevine Rimske Kurije biti predmet likvidacije prema crkvenom pravu i da će Pape biti izvršni dužnosnici odgovorni za likvidaciju loših korporacija.
Od 2011. godine, Ured rimskog prvosvećenika je raspušten, a osim same Kurije, ne postoji odgovorno tijelo koje bi se smatralo odgovornim.
Benedikt XVI. podijelio je službe i odgovornosti Pape. Likvidirao je Ured rimskog Pape i temeljna povjereništva Romanus Pontifex i Urbana, prepuštajući čišćenje i kruženje kolima svom odanom jezuitskom vojniku, Jorgeu Bergoliu.
Benedikt XVI. zadržao je sveti “Ministarski ured” za sebe i umro je ne predavši ga Papi Franji ili bilo kome drugome. Nije donesena odredba o nasljeđivanju. Benedikt XVI. bio je doslovce posljednji papa koji je obnašao svetu ministarsku službu.
To možemo izravno promatrati. I možemo vidjeti neslaganje koje se odvijalo, s Rimskom crkvom koja je prebacivala goleme količine novca istočno-pravoslavnom ogranku Crkve koji je još uvijek u Carigradu, i quid pro quo koji je Papi Francis-u dao masku kao “Patrijarha Zapada”.
Baš kao što se Crkva račvala na Istok i Zapad kao odgovor na pad Rima, ponovno se račva na Tursku, nazaduje i učvršćuje se — pred našim očima. Trojansko-frigijski korijeni Rimske crkve i samog Rima ne mogu biti jasniji.
Kurija, sa svoje strane, odbija preuzeti ulogu koju je naslijedila, i u velikoj je propustu da likvidira korporacije koje je tehnički stvorila — i kao komercijalne korporacije i kao općinske korporacije — koje djeluju nezakonito i nanose štete živim ljudima.
Mogli bi, na primjer, likvidirati Pfizer, Incorporated, bez daha, ali od velikog debakla Covida-19, Pfizer je bio vrlo profitabilan, i profit je ono što definira kurijski standard “dobrog”. Drevni trojansko-frigijski kult smrti koji oni predstavljaju obožava Mamona, a Mamon je sretan sve dok je profit tu.
Puno profita.
Njih nije briga kako se ostvaruje profit, koliko je života izgubljeno ili koliko je imovine uništeno, sve dok donosi profit. Što više profita to bolje. Oni će ustati na svoje okovane noge i plesati okolo i brbljati kao svrake i izvoditi čudne izvedbe hasidskih Židova u ekstazi, sve dok bude masne zarade.
Da, svijet u kojem živimo daleko je čudniji nego što većina nas može zamisliti, ali takav je kakav je.
Korporacijsko područje postalo je odbjegli vlak, jer nitko nije na čelu — barem nitko odgovoran i zdrav.
Razmislite o stvarnom odbjeglom vlaku — milijun metričkih tona na čeličnim tračnicama, juri pod velikom brzinom. Zamislite da su posljednje kočnice i zaustavnici otrgnuti sa tračnica, poput mnogih štipaljki za sušenje. Svatko u vlaku iskače dok može, riskirajući život i tijelo, kako bi se ugurao i otkotrljao —- sve dok to ne ostane samo odbjegli vlak, prazan, bez ikoga za volanom, juri dalje i dalje, dok ne ostane bez goriva ili se bezglavo sudari.
Papa Franjo iskočio je iz vlaka prije dvije godine.
To je svijet u kojem sada živimo, a ljude koji su krivi za to nije briga, sve dok zarađuju. Iz njihove perspektive, to je šest od jednog, pola tuceta od drugog. Nije ih briga jesu li u krevetu s Hitlerom i Bonaparteom ili Churchillom i Staljinom; oni pobjeđuju, na bilo koji način i na svaki način, jer financiraju obje strane i mogu profitirati od očuvanja infrastrukture ili uništavanja infrastrukture. U svakom slučaju, njima je svejedno.
Ponekad im je čak draže uništavanje, jer im daje veću kontrolu i priliku da ažuriraju stvari, počnu ispočetka.
Upamtite: red proizlazi iz kaosa, pa su sretni što stvaraju kaos, kao što su sretni što su oni ti koji nakon toga uvode red.
Ovo je samo ponovni prikaz Hegelove dijalektike. Uzrokujte problem i onda profitirajte od rješavanja problema.
Baš kao što Trump radi. Uzrok problema: Projekt Warp Speed.
Riješite problem: Učinite Ameriku ponovno zdravom.
Mogli smo i bez jednog i drugog. Umjesto toga mogli smo imati mir i obilje. Mogli smo imati nesmetano zdravlje i napredak. Mogli smo uživati u našim životima i raditi nešto zabavno — ali ovi su kriminalci morali izvesti svoje vratolomije.
Zamislite kretene koji su dopustili haosu da vlada cijelo ljeto 2020., a zatim zatvorili svoje napravljene nemire poput presušene slavine, baš na vrijeme da promiču “suzbijanje” prosvjednika 6. siječnja, koji nisu ubili nikoga, ili uzrokovali bilo kakvu značajnu štetu.
Senator John Kennedy nazvao je te pokvarene počinitelje “lukavima” s “neopravdanim osjećajem moralne i intelektualne superiornosti”.
Oni nisu moralni, nisu intelektualni i nisu superiorni. Oni su jednostavno vjetar bez savjesti, hodajući apetiti čija je ograničena moć mozga posvećena kriminalu i vlastitoj prednosti, a nipošto nisu superiorniji od najobičnije ptice pjevice koja sjedi na grančici.
Njihovo najveće pravo na slavu počiva na tome što su živi,dar koji ne zaslužuju, na temelju vlastitih djela.
Ovo je trenutak kada svjedočimo stvarima poput Crne Kuge. Suočimo se s tim, biološki rat koji su ti kreteni već pokrenuli nije toliko drugačiji, samo tehnološki napredniji. To je kada oni truju bunare — ili nebo.
Oni neće preuzeti odgovornost i uništiti nijednu od svojih korporacija zbog lošeg ponašanja; moral je za njih odavno postao “relativan”. Nema dobrog, nema lošeg, kažu. Postoji samo dobit i gubitak.
Oni nemaju žene ili djecu o kojima bi trebali brinuti, nemaju veze s biološkim životom izvan vlastitih zlostavljanih i krhkih okvira. Tako počinju cijeniti institucije i korporacije, a zaboravljaju vrijednost živih ljudi — zbog vlastitog mrtvila, otuđenosti i izolacije.
Kako se usuđujemo to reći? Zašto ne bismo? Istina je. Ne bojimo se odbjeglih vlakova, demona ili ludih ljudi. Oni su ti koji bi se nas trebali bojati.
Zemlja i sve što postoji, hoda, puže ili pliva, sve što raste i što teče, svako zrno i biljka, svaka životinja, sve je to naše i pripada našem Gospodinu, pravom Sinu Boga Živoga.
Zato se pomakni, Mamone, ti odvratni stari idole; nestani, ovdje nemaš moći. Zbogom, sotono, i svim tvojim lažima; Doba Ribe je završilo, i sve zablude se dižu poput magle, spaljene jutarnjim suncem. Ljudi će se smijati i odmahivati glavama.
“Ništa osim velike hrpe laži”, reći će.
“Bilo je to nekakvo ludilo, kao Tulipanomanija”, reći će.
Zapitajte se kakve su to gluposti da živi ljudi trebaju uništavati stvari koje postoje samo na papiru? Pravne fikcije koje nemaju svoju suštinu?
Oni već ne postoje.
Vežu nas samo naša uvjerenja, a kako smo vezani, tako smo i nevezani. Dali smo ovim izmišljenim stvarima oblik. Dali smo ovim izmišljotinama moć nad nama, a možemo i povući svaku moć koju smo im dali.
Nećemo provesti život boreći se s fantomima koje je stvorila Rimska Kurija.
Obavijest principalima je obavijest agentima; Obavijest agentima je obavijest principalima.
Izdao:
Anna Maria Riezinger, fiducijar
Sjedinjene Američke Države
Preveo Ado S.
HOP -portal na Telegramu
