Danas je bio zadnji dan izložbe privatne kolekcije slika i skulptura poznatog hrvatskog nogometaša i kolekcionara umjetničkih djela Davora Vugrinca u Umjetničkom paviljonu. Prelazeći preko Zrinjevca, jednog od najljepših europskih parkova koji je ponovo pod krošnjama svojih platana počastio Zagrepčane i nekolicinu turista užitkom u ponuđenim slatkim delicijama naših slastičara, isplatilo se produžiti nedjeljnu šetnju do prelijepog Umjetničkog paviljona i okruniti ovaj sunčani dan umjetnošću. Probrana umjetnička djela ove kolekcije koja se nakon današnjeg dana seli u Varaždin, zadovoljiti će i nagraditi i najistančaniji likovni ukus posjetitelja. Zastupljeni su svi umjetnici hrvatske moderne od Bele Čikoša Sesije, Otona Ivekovića, Ferde kovačevića, Ivana Tišova, preko münchenske škole Oskara Hermana, Miroslava Kraljevića i Vladimira Becića sve do praške četvorice Milivoja Uzelca, Marijana Trepšea i Vilka Gecana.
Na ovoj izložbi svi su okupljeni, no osjeća se jače prisustvo meni najdražih – Mate Celestina Medovića i Emanuela Vidovića, jednog u raskoši slikarskog i kolorističkog umijeća stvaranja božanske ljepote krajolika i ljudske puti, a drugog u profinjenoj meditaciji i zlatnoj kopreni kojom obavija svoje morske motive. Izloženo je čak šest Medovićevih slika i tri Vidovićeve, samo po sebi dostatno da se zapitamo kada će se društvo, institucije i ministarstva konačno udružiti u ostvarenju trajnih galerijskih postava cjelokupnog opusa ovih izuzetnih umjetnika koji čine važan dio naše kulturne baštine, a koju tako maćehinski niti jedna europska zemlja (osim naše) ne bi stavljala u zapećak, već bi ju svim snagama promovirala i dičila se njime.
Ovakve privatne kolekcije umjetnina znak su visoke svijesti kolekcionara o očuvanju umjetnosti i kulture, njihova spremnost učiniti ih dostupnima publici, mladim naraštajima umjetnika i struci zaslužuju moje najdublje poštovanje i istovremeno izriču upozorenje i opomenu institucijama da ih u tome trebaju slijediti izgradnjom i osiguranjem adekvatnih prostora u kojima kolekcionarska ljubav i strast prema umjetnosti dobiva svoj pravi smisao i cilj – naime onaj da umjetnost treba biti svima dostupna, da je njena krajnja uloga na sve načine oplemeniti društvo i zemlju u kojoj je nastala. S velikom tugom koja mi je pomalo zasjenila ovaj vrhunski užitak u umjetnosti, utvrđujem da sam kao slikarica i kolorist imala prilike tek nekoliko puta uživo vidjeti npr. Medovićeva djela – na retrospektivama koje se pojavljuju svakih četvrt stoljeća (zadnji put prije tri godine u Klovićevim dvorima) i tu i tamo u ovakvim izložbama u društvu drugih autora, njegovih suvremenika. Tako veličanstven opus jednog od najznačajnijih hrvatskih umjetnika trebao bi biti svakodnevno dostupan hrvatskoj i inozemnoj publici na jednom, njegovim djelima posvećenom mjestu. Dok ne riješimo i dostojno ne prezentiramo našu kulturno-umjetničku baštinu, neće biti moguće zakoračiti u sustavno prezentiranje umjetničko-kulturne produkcije sadašnjosti. Ovom prilikom od srca zahvaljujem na realizaciji ove prekrasne izložbe kolekcionaru Vugrincu i Umjetničkom paviljonu, te želim vjerovati da je učinjen prvi važan korak u tom smjeru.
Ingrid Runtić
